Susret ministara spoljnih poslova i transporta zapadnog Balkana. Po gimni formatu - bez obilježja. Prilika da govorimo o povezivanju, onom normalnom, oslobođenom i ljubavi i mržnje, zasnovanom na interesu, svakog od nas, da povećamo razmjenu, samim tim i proizvodnju, i da svemu tome omogućimo normalne puteve, samim tim i brzinu, efikasnost, i dalji rast. Doći u Prištinu, na ćevape, bez straha, bez zazora, doći, recimo, iz Niša, Prokuplja, dobrim putem, opušteno, za sat vremena, pojesti ih, prošetati, popiti kafu, prodati nešto, sklopiti posao, vratiti se - nije li to ono, normalno, što treba da bude cilj svake politike.
Ćevapi u Prištini. Momci iz obezbjeđenja ih kupili, na ulici, i donijeli mi ih u hotel Swiss Diamond. Dobri su. I kao hrana i kao način da probam kako ovdje ljudi žive. Danas, 25. marta, šesnaest godina poslije bombardovanja. I samo jedan dan pošto je, u Beogradu, premijer rekao da nećemo zaboraviti, ali i da su normalan život, mir, rad, investicije i gradnja - naša pobeda.
Ćevapi, u Prištini, nešto mislim - postoji li išta normalnije. Baš kao što je i konferencija na koju smo stigli Zorana Mihajlović i ja.
Susret ministara spoljnih poslova i transporta zapadnog Balkana. Po gimni formatu - bez obilježja. Prilika da govorimo o povezivanju, onom normalnom, oslobođenom i ljubavi i mržnje, zasnovanom na interesu, svakog od nas, da povećamo razmjenu, samim tim i proizvodnju, i da svemu tome omogućimo normalne puteve, samim tim i brzinu, efikasnost, i dalji rast.
Doći u Prištinu, na ćevape, bez straha, bez zazora, doći, recimo, iz Niša, Prokuplja, dobrim putem, opušteno, za sat vremena, pojesti ih, prošetati, popiti kafu, prodati nešto, sklopiti posao, vratiti se - nije li to ono, normalno, što treba da bude cilj svake politike, i zbog čega smo, na kraju, i Zorana i ja ovde.
Mislim o tome, dok ulazimo u Swiss Diamond. Čeka nas tridesetak novinara, kamere - ovdje smo, još, atrakcija, nešto neuobičajeno, rijetko - ali nema ničeg negativnog, nikakvih "kadaćetedaseizvinite" pitanja, nema zlih riječi ni pogleda.
Napredak, ka normalnom. Ka pobjedi.
Dočekuje nas Goran Svilanović, godinama je već na svakom skupu koji povezuje. Onda, kafa sa Thaçijem. Vučiću, njemu i meni, koji smo ratovali, zapalo je da napravimo te, prve, korake ka normalnim.
Neki kažu da je to pošteno. Ja mislim da je - jedino moguće. Ne mogu, o miru, da govore oni koji ne znaju šta je rat.
Baš zato, sa Thaçijem, na srpskom, ni riječ o politici. Bar ne uz kafu. Tražim onu pravu, tursku. Neću espreso - "pa niste vi odvajkada pili baš amerikano i ristreto". Thaçi se smije, kafu mi donose iz obližnjeg kafića.
Konferencija je, već, mjesto za politiku.
Govorim prvi, gledam u Bušatija i komesara Hana i postavljam najlogičnije moguće pitanje - koliko koraka se udaljavamo od normalnosti, kada Rama izjavi da je EU način da se Albanija i Kosovo ujedine? I kakav je smisao ove konferencije, ako je to krajnji cilj nečije politike. O čemu s njim da razgovaramo, i o čemu da se dogovaramo?
Pravo pitanje. Na kraju se sve dobro završilo. Zorana je imala i prezentaciju. Svi su izvadili karte, zamolio sam ih da ne pretjeruju, "asocirate me na prošla vremena". Malo se šalim sa Popovskim, koji kuka da od Skoplja teško stiže i do Beograda i do Prištine. "A da li ti je lako da dođeš do Atine?", čikam ga.
Na kraju, Thaçi, zatvarajući konferenciju, pita: "Ivice, da li je sve u redu?"
Bilježim taj detalj. Dokaz moći nove srpske politike. One koja ne laže, ne krije interese i svakom pitanju prilazi otvoreno, sa željom da ga riješi. Sa željom da joj jedina posljedica bude normalan život.
Poslije se sastajem i sa predstavnicima Srba na Kosovu. Dugo pričamo, imaću mnogo toga da prenesem premijeru.
Pozdravljam se sa učesnicima konferencije. U kola, za Beograd. Kraj jednodnevne posjete Prištini. Prve, koja vodi ka normalnom.
Ka ćevapima, metafori običnog, mirnog života. Mislim kako to i jeste najveći zadatak nas, koji smo upoznali rat.
Ćevapi, u Prištini, nešto mislim - postoji li išta normalnije. Baš kao što je i konferencija na koju smo stigli Zorana Mihajlović i ja.
Susret ministara spoljnih poslova i transporta zapadnog Balkana. Po gimni formatu - bez obilježja. Prilika da govorimo o povezivanju, onom normalnom, oslobođenom i ljubavi i mržnje, zasnovanom na interesu, svakog od nas, da povećamo razmjenu, samim tim i proizvodnju, i da svemu tome omogućimo normalne puteve, samim tim i brzinu, efikasnost, i dalji rast.
Doći u Prištinu, na ćevape, bez straha, bez zazora, doći, recimo, iz Niša, Prokuplja, dobrim putem, opušteno, za sat vremena, pojesti ih, prošetati, popiti kafu, prodati nešto, sklopiti posao, vratiti se - nije li to ono, normalno, što treba da bude cilj svake politike, i zbog čega smo, na kraju, i Zorana i ja ovde.
Mislim o tome, dok ulazimo u Swiss Diamond. Čeka nas tridesetak novinara, kamere - ovdje smo, još, atrakcija, nešto neuobičajeno, rijetko - ali nema ničeg negativnog, nikakvih "kadaćetedaseizvinite" pitanja, nema zlih riječi ni pogleda.
Napredak, ka normalnom. Ka pobjedi.
Dočekuje nas Goran Svilanović, godinama je već na svakom skupu koji povezuje. Onda, kafa sa Thaçijem. Vučiću, njemu i meni, koji smo ratovali, zapalo je da napravimo te, prve, korake ka normalnim.
Neki kažu da je to pošteno. Ja mislim da je - jedino moguće. Ne mogu, o miru, da govore oni koji ne znaju šta je rat.
Baš zato, sa Thaçijem, na srpskom, ni riječ o politici. Bar ne uz kafu. Tražim onu pravu, tursku. Neću espreso - "pa niste vi odvajkada pili baš amerikano i ristreto". Thaçi se smije, kafu mi donose iz obližnjeg kafića.
Konferencija je, već, mjesto za politiku.
Govorim prvi, gledam u Bušatija i komesara Hana i postavljam najlogičnije moguće pitanje - koliko koraka se udaljavamo od normalnosti, kada Rama izjavi da je EU način da se Albanija i Kosovo ujedine? I kakav je smisao ove konferencije, ako je to krajnji cilj nečije politike. O čemu s njim da razgovaramo, i o čemu da se dogovaramo?
Pravo pitanje. Na kraju se sve dobro završilo. Zorana je imala i prezentaciju. Svi su izvadili karte, zamolio sam ih da ne pretjeruju, "asocirate me na prošla vremena". Malo se šalim sa Popovskim, koji kuka da od Skoplja teško stiže i do Beograda i do Prištine. "A da li ti je lako da dođeš do Atine?", čikam ga.
Na kraju, Thaçi, zatvarajući konferenciju, pita: "Ivice, da li je sve u redu?"
Bilježim taj detalj. Dokaz moći nove srpske politike. One koja ne laže, ne krije interese i svakom pitanju prilazi otvoreno, sa željom da ga riješi. Sa željom da joj jedina posljedica bude normalan život.
Poslije se sastajem i sa predstavnicima Srba na Kosovu. Dugo pričamo, imaću mnogo toga da prenesem premijeru.
Pozdravljam se sa učesnicima konferencije. U kola, za Beograd. Kraj jednodnevne posjete Prištini. Prve, koja vodi ka normalnom.
Ka ćevapima, metafori običnog, mirnog života. Mislim kako to i jeste najveći zadatak nas, koji smo upoznali rat.
