Lider SPO-a za srbijanski "Telegraf" govori otvoreno o tome kakve su zločine počinile srpske snage u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu tokom minulih ratova. Govori o tome kako ga je izdao Zoran Đinđić, zašto je podržao Vučića, ko je ubio Srbiju, da li je Kosovo nezavisno i kada će se ponovo stvoriti Velika Jugoslavija…
Lider Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković u intervjuu za Telegraf.rs kaže da je vrijeme da se Srbiji i Srbima konačno kaže istina. On govori o tome šta Srbija mora učiniti kako bi postala moderna država i koja bi se, napokon, kao ptica feniks, izdigla iz sopstvenog pepela, ali i o vračarama i gatarama koje su uništile zemlju, kao i o tome kako ga je izdao Zoran Đinđić, zašto je dao podršku Aleksandru Vučiću i o žrtvama koje su u ime srpstva počinili Srbi!
Mart mjesec je veoma važan za Srbiju i Srbe, ali i SPO. Da je neraskidiva veza između sudbine te stranke i države za portal Telegraf.rs tvrdi Vuk Drašković koji je baš u ovom mjesecu, kada se obiljležava 25 godina od osnivanja Srpskog pokreta obnove i 24 godina od demonstracija 9. marta, izdao i roman „Isusovi memoari“ koji je za kratko vrijeme “zapalio” Srbiju.
Ova knjiga je svojevrsni nastavak kultnog izdanja Draškovićevog romana „Nož“, a u njoj će se Srbi suočiti sa istinom i sa brutalnošću zločina koji su, u ime srpstva, počinjeni na teritoriji bivše Jugoslavije.
Gospodine Draškoviću, očekujete li da će Vas, nakon objavljivanja „Isusovih memoara“, razapeti Srbi, kao što je to bio slučaj posle „Noža“?
– Neću o tome da razmišljam. Zaista, niko me, nakon Noža, nije više razapinjao od srpskih komunista, uglavnom onih istih koji će, desetak godina kasnije, rušiti Jugoslaviju i režirati zločine i mržnju.
Drašković u Isusovim memoarima slika upravo slom Jugoslavije, ne krijući i zločine Srba, i pokazujući tragiku tog pijanog i suludog rata među najbližim.
– Šćepan Skočivuk, seljak, donosi svoj tefter mrtvih i pokazuje ga komšiji Gavru, inače bivšem partizanu, u kojem je Šćepan tabelarno predstavio koliko je Srba ubijeno od ustaša u Drugom svjetskom ratu i koliko su u ratu devedesetih “naši” ubili “njihovih”. Gavro uzima tefter i kaže da, u novom ratu, dobro stojimo, jer je “njihovih” mrtvih više nego “naših”. Strašno je kada se vodi utakmica smrti – ovim riječima počeo je svoju priču za Telegraf.rs Vuk Drašković, čovjek koji najbolje može oslikati stvarno stanje tih mračnih godina na teritoriji Jugoslavije – zemlje koje više nema.
Kada je riječ o srpskim zločinima, Drašković kaže:
– Sada se neguje priča da su zločini Srba bili ekscesi pri odbrani ognjišta. Nema nijednog Srbina koji je osuđen u Hagu, a da u očima ogromne većine naroda nije heroj. Slobodan Milošević je najodgovorniji za strašnu politiku poraza i zločina, a sada o njemu pišu hvalospijevne knjige ljudi koji su 90-tih bili protiv njega. Ministri mu se klanjaju u grobu i govore da je njega, za vođu Srbije, bio izabrao sami Bog.
Navršilo se 25 godina od osnivanja stranke, gdje je SPO danas, a gdje je, prema Vašem mišljenju, trebalo da bude?
– SPO je danas gdje je i Srbija… Propao je kao i Srbija, djelio je njenu sudbinu. Surovo je kažnjavan od ljudi u Srbiji koji nikada nisu SPO-u opraštali priču o onome što ogromna većina ljudi nije željela da čuje i tako je već četvrt vieka. Srbija se ponaša kao teški bolesnik koji obožava vračare, gatare i nagrađuje ih, podmićuje i uživa u njihovim bajkama i lažnim dijagnozama i lijekovima. Svaki teški bolesnik prezire ljekare i spas traži kod gatara. To je slučaj i sa Srbijom.
Koje su to gatare i koje su te vradžbine u koje su Srbi povjerovali?
– Koliko ljudi u Srbiji nije povjerovalo u vradžbinu da će razbijanjem Jugoslavije biti stvorena Velika Srbija, da će ona imati tri žetve godišnje, da će ubrzo dostići švedski standard, da raspolažemo tajnim Teslinim naoružanjem? Ko nije povjerovao i ko još uvijek ne vjeruje u vradžbinu Slobodana Miloševića iz 1999. godine da je on, izgubivši svaki suverenitet na Kosovu, odbranio taj isti suverenitet? Ta vradžbina je, čak, unijeta i u Ustav Srbije i to poslije Miloševićeve vladavine, a to je učinila tzv. proevropska, demokratska vlada. Ko nije povjerovao u bajke 5. oktobra da će desetine milijardi eura biti poklonjene, da će Srbija u EU ući već 2006-te godine? Ko ne vjeruje u stalne vradžbine da smo mi lider na Balkanu, najveći narod i centralna sila? Laž se, nažalost, najbolje prodaje u Srbiji.
Ko je to uništavao Srbiju i SPO?
– Gatare. Baš ove o kojima pričam. Danas većina građana Srbije vjeruje da su Zapad, a prije svega Njemačka, Amerika i Vatikan, razbili Jugoslaviju. Da je od početka jugoslovenske drame Zapad vodio antisrpsku politiku i da je sve što je dolazilo sa Zapada bilo protivno interesu Srbije. Gatare koje su to pričale uništile su Srbiju, a i SPO.
Zar Zapad i Vatikan nisu uništili Jugoslaviju?
– Samo to pitanje je posljedica upravo ove propagande o kojoj pričam. To je postala konstanta, aksiom, dio narodnog ubjeđenja, takoreći mit. Kao i onaj da je Vuk Branković izdao na Kosovu, a umro je u turskom zatvoru, ili da je Marko Kraljević bio najveći srpski junak, a poginuo je braneći Turke od hrišćana.
Kažete da se u Srbiji ćuti o svemu. Na šta konkretno mislite kada to kažete?
– O čemu se ćuti? Poslije 5. oktobra, na televiziji, u vladama, parlamentima, na filmovima, ćuti se o onome o čemu se ne bi smelo ćutati. Vidite, 90-tih godina sa Zapada stiže inicijativa, od Amerikanaca prije svega, da se Jugoslavija preuredi u asimetričnu federaciju, da jedna čvrsta federacija Srbije, Bosne, Crne Gore i Makedonije bude u nešto labavijem savezu sa Slovenijom i Hrvatskom… Iz Beograda je rečeno NE! 1991. godine američki državni sekretar Bejker donosi poklon od 4 milijarde dolara, ako prihvatimo demokratsku reorganizaciju SFRJ, njeno učlanjenje u NATO i tadašnju EU. Beograd je ODBIO. Krajem rata u Hrvatskoj, Amerikanci, Rusi i Austrijanci pritiskaju Franju Tuđmana da prihvati plan „Z-4“, i Tuđman prihvata da na 20 odsto teritorije Hrvatske Srbi dobiju toliko visoku autonomiju da imaju svoju vladu, skupštinu, grb, zastavu, čak i svoju zasebnu državnu monetu po sopstvenom izboru, kao i da, istovremeno, budu zastupljeni i u parlamentu i vladi Hrvatske. U Beogradu i Kninu je to ODBIJENO! Jedina politička partija koja je zagovarala da se taj plan prihvati bila je SPO, koja je zbog toga proglašena izdajničkom strankom. O takvim stvarima se ćuti. O krivcima za slom.
Ćuti se i o planu „Dva K“?
– I o njemu se ćuti. Prije „Z-4“ bila je jedna inicijativa u Kongresu SAD koju sam ja snažno podržao – plan „Dva K“ (Kosovo i Krajina), koji je predviđao da Kosovo u okviru Srbije ima onaj status koji će Krajina imati u sastavu Hrvatske. I to je Beograd odbio uz veliko ruganje.
Malo ljudi zna da je Srbiji u Rambujeu ponuđen povoljniji plan od onoga kojeg su kasnije nazvali ucjenjivačkim.
– U Rambujeu nam je, u jednom trenutku, taj antisrpski Zapad ponudio da potpišemo visoku autonomiju za Kosovo unutar Srbije, da zadržimo sve simbole suvereniteta, kao i 10 hiljada vojnika i dvije hiljade policajaca, koji će pomoći stranim trupama da na Kosovu primjene sporazum i razoružaju OVK. Taj sporazum je Srbija odbila, a onda je, po kazni, stigao lošiji prijedlog koji je, smatram, u nevolji takođe trebalo prihvatiti, da bi se izbjeglo bombardovanje, ali je Srbija i to odbila. Ja sam 1999. godine, znajući da će me to moralno i u političkom pogledu preskupo koštati prihvatio neku vrstu ucjene Slobodana Miloševića da uđem u Vladu SRJ, da bih, kako je on rekao, pomogao da se izbjegne bombardovanje i da se postigne riješenje za Kosovo. Došli smo bili do dokumenta u Rambujeu i, zaista, imam veliku zaslugu da nam je on kao takav ponuđen. Tada sam napustio Pariz i došao kod Miloševića zahtjevajući da javi Milanu Milutinoviću da potpiše sporazum, pa neka ga onda Albanci odbijaju. Jasno mi je rekao da mi to moramo odbiti i da će NATO bombardovanje, ako do nega dođe, biti kratko, ali će zato ono stvari u Srbiji postaviti na svoje mjesto, kao i da će se tada raspaliti takav stepen proruskih osjećanja u zemlji, i s druge strane antizapadnih, da će nam put ka federaciji sa Rusijom i Belorusijom biti potpuno otvoren. Čim je počelo bombardovanje, u Saveznoj Skupštini prihvaćen je prijedlog o konfederaciji sa Rusijom i Belorusijom. Kao da je bombardovanje prizivano i kao da je Milošević u njemu video đavolsku prednost i za sebe i za Srbiju.
Ko o ovome svemu ćuti?
– Ćute oni koji su vodili glavnu riječ u odbijanju svih ovih planova, jer ako bi narod s ovim bio upoznat, onda ti ljudi ne bi smeli od sramote da hodaju ulicom i svakome bi bilo jasno da su oni najveći krivci i za nacionalni poraz i za zločine. Samo jednom od 1990-te do 2000-te godine, Milošević je prihvatio „antisrpski“ plan, a to je Dejtonski sporazum, koji sam ja snažno podržao. Taj sporazum su napisali Amerikanci. Milorad Dodik kaže, na primjer, da njemu danas bude ponuđeno da piše mirovni sporazum u Bosni i da maksimalno zaštiti Srbe, on ne bi mogao napisati bolji sporazum. Eto koliko je on antisrpski.
Ipak ne ćuti se samo o ovim stvarima, već i o zločinima?
– Ćuti se i o istini da je najveći broj zločina i u Hrvatskoj i u Bosni i na Kosovu počinila srpska strana. Oluja i Bljesak jesu ogromni zločini, ali toga ne bi bilo da nije bilo saučesništva sa srpske strane, jer da je prihvaćen plan „Z-4“ do toga ne bi došlo. Ali, ovde je svaka istina proglašena za jeres i svi koji o tome javno kažu jednu riječ bivaju žigosani.
Zašto je to tako?
– Zašto? Ozbiljno sam razmišljao o tome. Od 1990. do 1999. godine Srbija je u očima svijeta predstavljana kao dželat, a Milošević kao kasapin. Ako bi NATO napao Srbiju, procjenjeno je u Beogradu, uloge bi bile zamjenjene. Milošević bi postao žrtva, a ne dželat. Bombardovanje je Srbiji dramatično zatvorilo vrata ka onim ciljevima koje smo promovisali 9. marta – Srbija u Evropi, Srbija na Zapadu, koreniti raskid sa komunističkim režimom. Bombardovanje je potrlo snove onih stotina hiljada ljudi koji su se cijelu deceniju borili za evropsku Srbiju. Procenat onih koji su danas u Srbiji orijentisani antievropski veći je nego ikada.
Danas se u Srbiji vodi politika drvenog gvožđa.
Šta je to politika drvenog gvožđa?
– To je politika zidanja Skadra na Bojani. Nikako da ozidamo makar jedan sprat te svoje evropske budućnosti, što god ozidamo, sruše DB i njegove vračare. Nijemci kažu da se mora učiniti nekoliko stvari da bi se politika sloma i poraza preokrenula u politiku pobjede.
Koje su to stvari i da li Srbija mora da ih sprovede?
– Da se prizna poraz, i da se ničim ne opravdava. Da se priznaju zločini i da ih niko ničim ne opravdava, pa ni zločinima drugih nad Srbima. Da nova politika u svemu bude očišćena i od primesa prethodne politike poraza i zločina, kao i da sva ratna neprijateljstva budu preokrenuta u prijateljstva. To su Nijemci uradili nakon Drugog svjetskog rata i vidimo gdje su danas. To mora i Srbija da uradi. Srbija mora neprijateljstva sa Albancima, Bošnjacima i Hrvatima da preokrene u prijateljstva, da neprijateljstva sa Zapadom takođe okrene na drugu stranu. Naravno da bole žrtve NATO bombardovanja, ali njih je višestruko manje nego što je, recimo, od srpskih bombi ubijeno civila samo u Sarajevu. Za tri godine, ubijeno je blizu 12 hiljada civila, a od toga više od 2.000 djece. Zašto ovo prećutkivati i skrivati?
Ima li Srbija snage za ovakav preokret?
– Ja sam veliki pesimista. Ipak, jednoga dana neko mora to da uradi, ali ne znam šta će do tada ostati od Srbije koja biološki izumire. Svake godine preko 50.000 ljudi umre više nego što ih se rodi, a redovi za iseljenje iz zemlje, i to prije svega elite, školovanih i mladih ljudi, koji su nada Srbije, sve su duži.
Ipak, postoji li nada?
– Ta nada, da će se voditi nova politika usmjerena ka pretvaranju poraza u pobjedu, otvorena je bila potpisivanjem Briselskog sporazuma. On je trebalo da bude primjenjen za 6 mjeseci i da, poslije toga, krene otvaranje poglavlja o pristupanju Srbije EU. Do dana današnjega nema primjene sporazuma. Svuda su mine. Sada, odjednom, zagovornici politike poraza lansiraju priču da, tek sada, treba da pregovaramo o onome što smo potpisali. U Evropi se hvataju za glavu i ne mogu da vjeruju šta čuju. Šef države na sva zvona najavljuje da piše rezoluciju kojom će on da reši status Kosova. Status je riješen i niko u Srbiji ne može da ga promjeni.
Da li je status Kosova još jedna istina koju Srbija mora da prizna?
– Naravno. Mi nemamo pravo da negiramo faktičko stanje. Ubjedljiva većina članica UN i EU priznaje nezavisnost Kosova i taj broj će iz dana u dan samo rasti i Srbija tu ne može ništa da uradi. Srbija nema pravo da negira stvarnost. Srbija može da, iz emotivnih i historijskih razloga, odbije da formalno prizna nezavisnost, ali faktička nezavisnost se ne može negirati. Kao što se ne može lagati sopstveni narod da u Briselu pregovaraju Srbija i Srbija. Tamo se ne vode razgovori između Srbije i „privremenih institucija njene pokrajine“. Pa, to je za Riplija. Skupo to košta Srbiju, a realnost jeste bolna.
Puna normalizacija odnosa sa Kosovom Srbiji bi više novca donela nego tri Južna toka, pod uslovom da i onaj jedan nije presušio prije nego što je potekao.
Znači li to da Srbija mora da prizna Kosovo?
– Ne mora ga Srbija priznati. Kralj Aleksandar Karađorđević nije priznao Sovjetsku Rusiju za svoga života, ali nije negirao njeno postojanje.
Da li je ova Vlada na dobrom putu da otvori vrata nade?
– Vučić je, rekoh već, prihvatanjem Briselskog sporazuma, bio otvorio vrata nade, ali sada su svuda oko njega mine. On mora te mine da sklanja, mora promjeniti redoslijed poteza, jer mine postavljaju nerasformirane komunističke službe bezbjednosti, kao epicentar zla, i njihova mreža, njihovi mediji, političari, poslanici. Moraju se rasformirati te službe, otvoriti tajni dosijei, moraju se otvoriti sve tajne i na istini edukovati nacija. Tada bi Srbija ubrzano počela da liči na pticu feniks koja bi se dizala iz sopstvenog pepela.
Koje su to službe zla?
– Ove koje imamo i koje su nepromjenjive. Nema više Tita, Jugoslavije, JNA, Srba u Hrvatskoj, Srba na Kosovu, sve je manje Srba u Srbiji, ali službi bezbjednosti i njihovih tajnih dosijea, kao vrhovnog dobra, koja se ne smeju dirati i otvarati i dalje ima. Ideologije koja se hvata za pištolj kada se pomenu Zapad, NATO, Amerika, Evropa, demokratija, ima na svakom koraku, i to se nije promjenilo. Zato je Srbija i dalje plijen tih snaga. Ja to zlo pokušavam da razobličim i u mojim romanima, pa i u Isusovim memoarima.
Da li se 9. marta, ipak, moglo učiniti više?
– Jedna od najvećih manipulacija koje se danas prave je ta da se okrivi Vuk Drašković što tada nije srušio Miloševića i te službe. Kao i da je on kriv za razbojnički kapitalizam, jer je sve on mogao da slomi ali nije htio. To je strašno. Tada je učinjeno i više nego što se moglo. Komunistička vojska, policija i službe bezbjednosti bile su monolitno na strani Miloševića, a skoro tri četvrtine građana Srbije obožavalo je Miloševića. Tada je on za ogromnu većinu Srba, akademika, pisaca i sveštenika bio novi Karađorđe, Car Dušan, izbavitelj srpstva, Mesija. Na Trgu Slobode, mi koji smo u njemu tada prepoznali najveću nesreću bili smo jeretici. Ipak, taj goloruki David uspio je 9. marta 1991. da uzdrma Golijata, da obori uredništvo televizije i ministra policije. Naravno privremeno. Novi, koji će doći, biće gori nego oni što su oboreni, ali tada se nije moglo učiniti više. Danas slušam da sam kriv što nisam poveo ljude na Bastilju, da se dogodi repriza Bukurešta. U Beogradu se nije mogao dogoditi Bukurešt, jer su tamo gotovo svi bili protiv Čaušeskua, a u Srbiji je ogromna većina bila za Miloševića. U Beogradu se tada mogao dogoditi samo Tiananmen, nikako Bukurešt. DS je odbila da, po mom izlasku iz zatvora, nastavimo proteste. Branislav Lečić mi je, sa skupa na Terazijama, kad sam želeo da tom mitingu pristupe i pristalice SPO sa Trga slobode snažno doviknuo: „Ne prilazi, Vuče Draškoviću, ti ovdje nisi poželjan.“ Tada su pristalice tzv. plišane revolucije proklamovali evoluciju revolucije, a ne Slobino rušenje.
Milošević je, ipak, prvi put poražen s Vama na čelu.
– Tek po padu Krajine i uz sveže sjećanje naroda na Bljesak i Oluju, Milošević 1996. godine gubi lokalne izbore. To je bila prva velika pobjeda 9. marta, a što kasnije nije uslijedila definitivna pobjeda demokratije, za to nije kriv SPO, već oni koji su tajno dogovarali s Miloševićem razbijanje koalicije Zajedno i bojkot predstojećih parlamentarnih i predsedničkih izbora. Tako je njemu pružena nova šansa. Izdaja u našoj koaliciji održala ga je i gurnula u savez sa Šešeljom. Da nije tada bilo izdaje, ne bi bilo ni kosovskih zločina i rata, ni NATO bombi, ni gubitka Kosova.
Ko je izdao?
– Nije izdao SPO, već svi koji su bili tada u koaliciji sa nama, u pobjedničkoj koaliciji, koju je slavio cio svijet. Izdali su DS, DSS i GSS.
Da li to govorite o Zoranu Đinđiću?
– Govorim o svima njima, a glavna krivica je na strani DS i Zorana Đinđića. Oni su bili dirigenti i organizatori bojkota, odnosno spasavanja Miloševića i nečasne antiizborne kampanje protiv SPO.
Kako ocjenjujete 5. oktobar?
– Peti oktobar 2000. bio je završni čin 9. marta 1991, i po epici i po tragici. Po epici, jer je srušen Milošević. Po tragici, jer je, iza leđa naroda, sklopljen tajni sporazum vođa pobunjenog naroda i stubova Miloševićevog režima – službi bezbjednosti, njihovih eskadrona smrti, serijskih ubica i mafijaša. Ti stubovi su tada žrtvovali Miloševića i srušili ga, a pobjednička koalicija ih je proglasila herojima i oslobodiocima koji će Srbiji doneti demokratiju. Sve do Đinđićevog ubistva, oni su vladali Srbijom. Ministri DOS-a išli su u jazbinu zločina, u zloglasnu Šilerovu, po naloge šta i kako da rade. Ovo je još jedna od istina koju Srbija mora da prizna.
Kako vidite SPO u budućnosti?
– SPO će djeliti sudbinu Srbije. Ako propadne Srbija neće SPO biti jedna od stranaka koja će ojačati na njenoj propasti.
Zašto se stalno udara Vuk i SPO, da li su to najlakše mete?
– Službe bezbjednosti dobro znaju ko je od početka udarao u centar mete i svi se plaše SPO-a i zato smo stalna meta.
SPO je dao podršku Vladi Aleksandra Vučića?
– Podržao sam premijera Vučića zato što je jasno, pred cijelom Srbijom, rekao da Srbija mora bezuslovno u Evropu i na Zapad. Zato što je deblokirao potpuno zakočene pregovore sa Evropom onda kada je potpisao Briselski sporazum. Nije on postavljao barikade na Jarinju i Brnjaku, one balvane, koji su umalo doveli do nove NATO intervencije. To je naređivano od partije koja je sa nama bila u koalicijama toliko puta. Predsjednik Tadić mi je rekao da ne smijem da se protivim tadašnjoj politici DS-a na Brnjaku i Jarinju, jer je to njegova politika. Tako rekao i proterao SPO iz koalicije sa DS. Tada je on izgubio predstojeće izbore.
Za kraj, da li mislite da će se njive deda Avrama (zemlje bivše Jugoslavije) o kojima pišete u romanu „Tamo daleko“ nekada ponovo ujediniti?
– Hoće, i to ulaskom svih tih njiva u EU, u poredak jedinstvenog tržišta, nevidljivih državnih granica, istih zakona i vrijednosti. Bio sam fasciniran idejom o uniji dve unije, evropske i ruske, o prostoru slobodne trgovine od Lisabona do Vladivostoka. Mislio sam da Evropa ide ka ostvarenju sna De Gola da će ujedinjena Evropa od Atlantika do Pacifika određivati sudbinu svijeta. Ukrajina je sve to razbila. Odnosi između Rusije i Amerike su gori nego u doba Hladnog rata, tu je i ekspanzija militantnog Islama, drama na Bliskom Istoku, u Africi. Šta će iz toga da izađe ne znaju ni najveći vizionari. Ipak, usuđujem se reći da je EU osuđena na život, ali i na reforme, i da će, možda, biti preuređena u neke razrede, nalik kompoziciji voza. Vjerujem da će EU biti podjeljena i na podunije, i da će jedna od njih biti upravo te njive i parcele dede Avrama, odnosno zemlje bivše Jugoslavije.
