Na autobusku stanicu u Subotici, svakodnevno pristiže preko deset, što redovnih, što vanrednih linija kojima u taj grad nadomak granice sa Mađarskom dolaze stanovnici Kosova. Prosta računica pokazuje da kroz tu stanicu svakoga dana prođe i preko 500 njih! Tamo ih, kako pojedini svjedoče, dočekuju ljudi koji ih za 30-ak eura voze do jednog ugostiteljskog objekta, gdje se nalaze sa osobama koje će im, za novac pokazati kako da pređu granicu.
Ispred autobuske stanice u Subotici, gradu na samom sjeveru Vojvodine, dvadesetak kilometara od granice sa Mađarskom, stoji nekoliko grupa od po pet do deset muškaraca, žena i djece. U rukama drže torbe i kese. Dolaze iz Prištine, a u Suboticu su, nekoliko sati ranije, doputovali autobusom iz Beograda.
Dežurni otpremnik, Jelica Nikolić kaže nam da im, uz redovne autobuske linije, svakodnevno pristiže i desetak vandrednih kojima dolaze ljudi sa Kosova.
“Ono što mi evidentiramo i što ulazi u našu stanicu to su takozvani BIS polasci koji dolaze iz Bujanovca, Beograda… to su vandredne, neredovne linije. Među vanrednim dolascima, kojima dolaze putnici sa Kosova bude u prosjeku šest, sedam, osam autobusa. To su sve spratni autobusi, dekeri i u svakom je otprilike po 70 putnika. Čak i na redovnim linijama Beograd – Subotica, bude po 30, 40 ljudi sa Kosova.”
RSE: Matematikom dolazimo do preko 500 ljudi svaki dan...
„Apsolutno“, kaže sagovornica RSE, i dodaje da u Suboticu sa Kosova dolaze čitave porodice.
„U početku su to bili mahom mladići, do tridesetak godina. U zadnjih deset dana dolaze isključivo porodice sa bebicama u pelenama i djecom od tri, četiri godine. Kompletne porodice dolaze.“
Na ulici, ispred autobuske stanice, parkirano je nekoliko vozila. Vidimo mladiće sa ruksacima kako pričaju sa vozačima. Dok prolazimo, jedan čovjek nam nudi da nas poveze za 20 eura. Nije ni pitao gdje želimo da idemo. Nekoliko građana Kosova, sa kojima smo u Mađarskoj razgovarali nakon što su u tu zemlju nelegalno ušli iz Srbije, reklo nam je da su im u Subotici, za 20, 30 eura po osobi, nudili prevoz do jednog ugostiteljskog objekta, u kojem su se sastajali sa ljudima koji su im, za novac, pokazali kako da pređu granicu.
“Nude ti prevoz, a ne moraš im reći kuda da te voze, znaju oni. Prevoz košta trideset eura. Ostavljaju te kod jedne picerije. Tamo ti kažu da te čekaju‚ tvoji’“, rekao nam je stanovnik Kosova sa kojim smo pričali u mjestu Ašothalom, u Mađarskoj, neposredno nakon što je nelegalno ušao u tu zemlju. Lokal o kome govori, kako su nas uputili, nalazi se na Paliću, popularnoj turističkoj destinaciji desetak kilometara od Subotice i nije jedini u kome se odvijaju takvi susreti. Duž glavnog druma na Paliću, vidimo kolonu od nekoliko desetina ljudi sa torbama u rukama.
RSE: Odakle dolazite?
“Sa Kosova, iz Prištine.”
RSE: Kako ste došli?
“Autobusom.”
RSE: A gdje ste se sada uputili?
“Sada idemo negdje da prenoćimo, u hotel.”
RSE: Kakav vam je plan?
“Ne znam… kao i svima. Znamo samo ono što smo vidjeli na televiziji, drugu neku vezu nemamo. Vidjećemo. Neko će valjda da nam kaže na koju stranu da idemo.”
Jedan mještanin nam kaže da takve grupe viđa svakodnevno i da većina njih ide ka kući koja se nalazi oko petsto metara od mjesta na kome se nalazimo. Ubrzo nailazimo na objekat ispred koga je nekoliko ljudi sa torbama.
Iako su nam mnogi stanovnici Kosova koje smo sretali u Ašothalomu i drugim pograničnim mjestima u Mađarskoj rekli da se kaju što su krenuli na taj put i apelovali na druge da to ne čine, naši sagovornici, stanovnici Kosova koje smo sreli u Subotici, kažu kako se ipak nadaju da će ih ova neizvesna i rizična avantura, odvesti ka boljem životu.
„Sa 75 eura se ne živi. Imam troje djece, ja i žena zaradimo 75 eura. I šta da radim?“, pita jedan od njih. Drugi dodaje da su na Kosovu živjeli veoma teško.
„Ne može se naći novac za brašno. Samo da imam posao. Bilo kakav posao, ne posao kakav imaju u Njemačkoj ili Evropi... Mi nismo Evropa. Mi smo sirotinja.“
Dežurni otpremnik, Jelica Nikolić kaže nam da im, uz redovne autobuske linije, svakodnevno pristiže i desetak vandrednih kojima dolaze ljudi sa Kosova.
“Ono što mi evidentiramo i što ulazi u našu stanicu to su takozvani BIS polasci koji dolaze iz Bujanovca, Beograda… to su vandredne, neredovne linije. Među vanrednim dolascima, kojima dolaze putnici sa Kosova bude u prosjeku šest, sedam, osam autobusa. To su sve spratni autobusi, dekeri i u svakom je otprilike po 70 putnika. Čak i na redovnim linijama Beograd – Subotica, bude po 30, 40 ljudi sa Kosova.”
RSE: Matematikom dolazimo do preko 500 ljudi svaki dan...
„Apsolutno“, kaže sagovornica RSE, i dodaje da u Suboticu sa Kosova dolaze čitave porodice.
„U početku su to bili mahom mladići, do tridesetak godina. U zadnjih deset dana dolaze isključivo porodice sa bebicama u pelenama i djecom od tri, četiri godine. Kompletne porodice dolaze.“
Na ulici, ispred autobuske stanice, parkirano je nekoliko vozila. Vidimo mladiće sa ruksacima kako pričaju sa vozačima. Dok prolazimo, jedan čovjek nam nudi da nas poveze za 20 eura. Nije ni pitao gdje želimo da idemo. Nekoliko građana Kosova, sa kojima smo u Mađarskoj razgovarali nakon što su u tu zemlju nelegalno ušli iz Srbije, reklo nam je da su im u Subotici, za 20, 30 eura po osobi, nudili prevoz do jednog ugostiteljskog objekta, u kojem su se sastajali sa ljudima koji su im, za novac, pokazali kako da pređu granicu.
“Nude ti prevoz, a ne moraš im reći kuda da te voze, znaju oni. Prevoz košta trideset eura. Ostavljaju te kod jedne picerije. Tamo ti kažu da te čekaju‚ tvoji’“, rekao nam je stanovnik Kosova sa kojim smo pričali u mjestu Ašothalom, u Mađarskoj, neposredno nakon što je nelegalno ušao u tu zemlju. Lokal o kome govori, kako su nas uputili, nalazi se na Paliću, popularnoj turističkoj destinaciji desetak kilometara od Subotice i nije jedini u kome se odvijaju takvi susreti. Duž glavnog druma na Paliću, vidimo kolonu od nekoliko desetina ljudi sa torbama u rukama.
RSE: Odakle dolazite?
“Sa Kosova, iz Prištine.”
RSE: Kako ste došli?
“Autobusom.”
RSE: A gdje ste se sada uputili?
“Sada idemo negdje da prenoćimo, u hotel.”
RSE: Kakav vam je plan?
“Ne znam… kao i svima. Znamo samo ono što smo vidjeli na televiziji, drugu neku vezu nemamo. Vidjećemo. Neko će valjda da nam kaže na koju stranu da idemo.”
Jedan mještanin nam kaže da takve grupe viđa svakodnevno i da većina njih ide ka kući koja se nalazi oko petsto metara od mjesta na kome se nalazimo. Ubrzo nailazimo na objekat ispred koga je nekoliko ljudi sa torbama.
Iako su nam mnogi stanovnici Kosova koje smo sretali u Ašothalomu i drugim pograničnim mjestima u Mađarskoj rekli da se kaju što su krenuli na taj put i apelovali na druge da to ne čine, naši sagovornici, stanovnici Kosova koje smo sreli u Subotici, kažu kako se ipak nadaju da će ih ova neizvesna i rizična avantura, odvesti ka boljem životu.
„Sa 75 eura se ne živi. Imam troje djece, ja i žena zaradimo 75 eura. I šta da radim?“, pita jedan od njih. Drugi dodaje da su na Kosovu živjeli veoma teško.
„Ne može se naći novac za brašno. Samo da imam posao. Bilo kakav posao, ne posao kakav imaju u Njemačkoj ili Evropi... Mi nismo Evropa. Mi smo sirotinja.“
