Svakoga dana, više stotina imigranata stiže u pogranična naselja u Mađarskoj u blizini granice sa Srbijom. Veliki broj njih kreće sa Kosova, u nadi da će se dokopati Zapadne Evrope i boljeg života. Iz Prištine, preko Beograda, autobusima stižu u Suboticu, krajnji sjever Vojvodine, odakle, one koji imaju da plate, krijumčari svojim kanalima prevoze preko granice, dok ostali mole lokalce da im za nadoknadu od par desetina eura, pokažu kuda bi mogli da pređu u Mađarsku.
Reporteri su obišli Ašothalom, jedno od pograničnih mjesta kroz koje, prema podacima policije i lokalnih vlasti, dnevno prođe i do 500 ljudi.
RSE: Odakle dolazite?
“Sa Kosova, iz Prištine. Šta da vam kažem… Maltretiramo se… djeca i žena. To je katastrofa.”
RSE: Kada ste krenuli sa Kosova?
“Prije dva dana.”
RSE: Kako ste došli, čime?
“Autobusom, do Beograda, pa do Subotica i onda pješke dovde.”
RSE: A gdje ste sada krenuli?
“U Mađarsku, u Budimpeštu.”
Sagovorniku reporterima RSE krajnji cilj je Njemačka. Iz Prištine je krenuo sa dvoje male djece i ženom. Sreli smo ih nedaleko od Ašothaloma, čim smo iz Srbije ušli u Mađarsku preko graničnog prelaza Bački Vinogradi. Nepovjerljivi su i nerado odgovaraju na pitanja. Bili su u grupi od oko dvadesetak ljudi, koji su, sa torbama i kesama u rukama, pješačili magistralnim putem, uz njive i šumu. U okolini je tek po koja kuća. Kada smo ih pitali gdje idu, kratko su nam rekli “dalje kroz Mađarsku, ka Budimpešti”. Međutim, put kojim su išli, vodi samo nazad ka granici sa Srbijom. To smo im i rekli:
RSE: Ali tamo je Srbija… Mi smo sada prešli granični prelaz.
“Ja ne znam…”, odgovara i nastavlja dalje.
Ljudi koji, u potrazi za boljim životom, pokušavaju da se domognu Zapadne Evrope, na usputnim stanicama nailaze na brojne probleme. Kada se odvoje od krijumčara koji im uzimaju od 150 eura pa naviše po osobi kako bi ih uveli u Mađarsku, azilanti bivaju prepušteni samima sebi. Bilo da nađu put, prenoćište ili prevoz. Situaciju dodatno otežava to što lokalno stanovništvo govori samo mađarski.
“Platiću vam ako treba! Ona je trudna, mora da ode negdje, da odmori… Platiću vam, imam novca”, molio je na engleskom četrdesetogodišnji muškarac vozača kola koja je zaustavio na sred puta. Pored njega, stajali su momak i trudna djevojka sa torbama u rukama. Takođe su tek pristigli sa Kosova. Prethodno, pokušao je da razgovara sa mještaninom koji je prolazio na biciklu.
“Traže pravac za Budimpeštu, Segedin... ali ne znam zašto dolaze... ne pričam mnogo sa njima. Ne možete od njih spavati... dolaze, traže vodu, naravno da im dam ali nemamo mira, ne mogu da spavam”, rekao je malo kasnije taj mještanin Ašothaloma. Dok razgovaramo, nailazi i njegova komšinica Marija Laslo.
„Meni ne smetaju, ako mogu da im pomognem, objasnim im u kom pravcu da idu i toliko... i oni su ljudi... Odlaze u nadi da će naći bolji život.... žene sa bebama, muškarci srednjih godina, mlađi momci... Zašto bih se bojala od njih, danas oni idu, sutra ćemo možda mi... čovjek ne može da zna...“, rekla je Marija.
Reporteri nastavljaju ka Ašothalomu. Uz put, vide autobusko stajalište i malu limenu baraku bez vrata, u kojoj su tragovi loženja vatre. Na mjestima poput ovog, mnogi od onih koji su napustili svoje domove, nalaze privremeno utočište. Podsjetimo da je nedavno jedan stariji državljanin Kosova usled hladnoće preminuo u Mađarskoj, prilikom ilegalnog putovanja za Nemačku.
Na samom ulazu u Ašothalom, uz tablu sa imenom ovog mjesta, zatičemo još jednu, na kojoj je, na mađarskom jeziku pisalo “Našu opštinu čuva civilna straža”.
Civilne straže su samoorganizovane, zakonski regulisane, građanske patrole, koje su osnovane da, u saradnji sa policijom, pomažu u očuvanju javnog reda i mira. U Ašothalomu, i drugim pograničnim područjima u Mađarskoj, ovakve organizacije su posebno aktivne od kada je povećan broj ilegalnih migranata. Njihovi pripadnici ih pronalaze i zadržavaju do dolaska policije, koja ih transportuje do nekog od centara za prihvat odakle će ili biti deportovani ili će uspjeti da nastave put ka boljem sutra.
RSE: Odakle dolazite?
“Sa Kosova, iz Prištine. Šta da vam kažem… Maltretiramo se… djeca i žena. To je katastrofa.”
RSE: Kada ste krenuli sa Kosova?
“Prije dva dana.”
RSE: Kako ste došli, čime?
“Autobusom, do Beograda, pa do Subotica i onda pješke dovde.”
RSE: A gdje ste sada krenuli?
“U Mađarsku, u Budimpeštu.”
Sagovorniku reporterima RSE krajnji cilj je Njemačka. Iz Prištine je krenuo sa dvoje male djece i ženom. Sreli smo ih nedaleko od Ašothaloma, čim smo iz Srbije ušli u Mađarsku preko graničnog prelaza Bački Vinogradi. Nepovjerljivi su i nerado odgovaraju na pitanja. Bili su u grupi od oko dvadesetak ljudi, koji su, sa torbama i kesama u rukama, pješačili magistralnim putem, uz njive i šumu. U okolini je tek po koja kuća. Kada smo ih pitali gdje idu, kratko su nam rekli “dalje kroz Mađarsku, ka Budimpešti”. Međutim, put kojim su išli, vodi samo nazad ka granici sa Srbijom. To smo im i rekli:
RSE: Ali tamo je Srbija… Mi smo sada prešli granični prelaz.
“Ja ne znam…”, odgovara i nastavlja dalje.
Ljudi koji, u potrazi za boljim životom, pokušavaju da se domognu Zapadne Evrope, na usputnim stanicama nailaze na brojne probleme. Kada se odvoje od krijumčara koji im uzimaju od 150 eura pa naviše po osobi kako bi ih uveli u Mađarsku, azilanti bivaju prepušteni samima sebi. Bilo da nađu put, prenoćište ili prevoz. Situaciju dodatno otežava to što lokalno stanovništvo govori samo mađarski.
“Platiću vam ako treba! Ona je trudna, mora da ode negdje, da odmori… Platiću vam, imam novca”, molio je na engleskom četrdesetogodišnji muškarac vozača kola koja je zaustavio na sred puta. Pored njega, stajali su momak i trudna djevojka sa torbama u rukama. Takođe su tek pristigli sa Kosova. Prethodno, pokušao je da razgovara sa mještaninom koji je prolazio na biciklu.
“Traže pravac za Budimpeštu, Segedin... ali ne znam zašto dolaze... ne pričam mnogo sa njima. Ne možete od njih spavati... dolaze, traže vodu, naravno da im dam ali nemamo mira, ne mogu da spavam”, rekao je malo kasnije taj mještanin Ašothaloma. Dok razgovaramo, nailazi i njegova komšinica Marija Laslo.
„Meni ne smetaju, ako mogu da im pomognem, objasnim im u kom pravcu da idu i toliko... i oni su ljudi... Odlaze u nadi da će naći bolji život.... žene sa bebama, muškarci srednjih godina, mlađi momci... Zašto bih se bojala od njih, danas oni idu, sutra ćemo možda mi... čovjek ne može da zna...“, rekla je Marija.
Reporteri nastavljaju ka Ašothalomu. Uz put, vide autobusko stajalište i malu limenu baraku bez vrata, u kojoj su tragovi loženja vatre. Na mjestima poput ovog, mnogi od onih koji su napustili svoje domove, nalaze privremeno utočište. Podsjetimo da je nedavno jedan stariji državljanin Kosova usled hladnoće preminuo u Mađarskoj, prilikom ilegalnog putovanja za Nemačku.
Na samom ulazu u Ašothalom, uz tablu sa imenom ovog mjesta, zatičemo još jednu, na kojoj je, na mađarskom jeziku pisalo “Našu opštinu čuva civilna straža”.
Civilne straže su samoorganizovane, zakonski regulisane, građanske patrole, koje su osnovane da, u saradnji sa policijom, pomažu u očuvanju javnog reda i mira. U Ašothalomu, i drugim pograničnim područjima u Mađarskoj, ovakve organizacije su posebno aktivne od kada je povećan broj ilegalnih migranata. Njihovi pripadnici ih pronalaze i zadržavaju do dolaska policije, koja ih transportuje do nekog od centara za prihvat odakle će ili biti deportovani ili će uspjeti da nastave put ka boljem sutra.
