Najzad, 14h i susret sa dragim Husenom. Godine su učinile svoje, ali nam je duh još uvijek mlad, mada se on ne može načuditi da me još uvijek drži strast za putovanjima. Sjeli smo u prepunu baštu neke kafane na obali Bistrice, odakle puca pogled na prizrenske bogomolje svih konfesija i na ostatke Dušanove tvrđave. Prelijep grad. Ne zovu ga badava - CARSKIM. Naručujemo - šta drugo no kafu. Taj trošak može da podnese naš penzionerski džep. Na pamet mi pade Lukovićev opis đakonija kojima se sladio prilikom svoje nedavne posjete Prizrenu, koji sam čitao u e-novinama. Ili je imao velike dnevnice, ili bogate domaćine. Pričamo o svemu i svačemu; najprije, naravno, kao i svi penzioneri, o zdravlju, a onda, eh, kako je nekad BILO lepo, lako, bezbrižno, SLOBODNO... Čovjek je mogao da bude i Srbin i Albanac i Eskim
U Peći, od autobuske stanice do Pećke Patrijaršije stižem pješice, po najvećem suncu. Na pola puta, u centru grada, ispred hotela koji se nekada zvao Metohija, dajem da me slikaju mojim aparatom. Pred ulazom u kompleks Patrijaršije - dva policajca, mlađi je Albanac, a stariji Srbin. Ostavljam ličnu kartu i krećem putem popločanim kockama. Lijevo od puta je livada, na kojoj dvije monahinje čuvaju nekoliko krava, a desno manastirski voćnjak. Što se više približavam manastiru, pojačava se žubor Bistrice. U krugu vrt pod cvećem, zelenilom i stoletnim drvećem, ispresecan kanalima kojim teče voda dovedena iz Bistrice, jazom, uzvodno, van zidina koje opasuju kompleks. Preko tih kanala su čvrsti drveni mostići. Pred ulazom u crkvu Patrijaršije jedna monahinja glanca crkvene relikvije do sjaja. Pozdravljamo se i ulazim u crkvu, svu oslikanu freskama. Prija tišina i hladovina posle vreline dana i pješačenja do manastira. Izašavši iz crkve, sjeo sam na zidić preko puta onog na kome je monahinja glancala svijećnjake. Taman da je priupitam nešto o crkvi, kad njoj zazvoni mobilni i ona me zamoli (meni se učinilo grubo) da se udaljim dok obavi razgovor. Više i nisam pokušavao razgovor. Udaljio sam se i, šetajući vrtom, načinio nekoliko snimaka vrta, konzerviranih temelja nekadašnje crkve, mostića, kanala, česme, glavnog konaka, crkve i impozantnog zvonika. Vidio sam još jednu monahinju, koja je prala nekakvo bilje na česmi. Bio sam jedini posjetilac.
Nije bilo živosti kakvu sam osjetio u Gračanici. Posjedio sam još malo u hladovini, pokupio svoj ranac i napustio manastir. U policijskoj kućici, policajac Srbin mi dozvoljava da se iz pantalona uvučem u šorc, u kojem sam i došao. Još mi je objasnio kako da najkraćim putem kroz Peć dođem do puta za Dečane. Vrelina je već popustila i sa lakoćom sam prepješačio dionicu kroz Peć. Ljudi pored kojih sam prolazio znatiželjno me zagleđuju jer sam dosta atraktivno bio obučen. Na leđima ranac, bijela majica na kojoj je natpis "I feel good", narandžasti šorc, a na nogama od cipela do kolena nosio sam žute skijaške zaštitne navlake protiv vlage. Na putu za Dečane i Prizren, na izlasku iz Peći kafić do kafića. Ljudi sjede za isturenim stolovima na trotoaru. Posmatraju me kako hodam natraške ivicom puta sa podignutim palcem, gledajući na dolazeće automobile koji idu mojim pravcem. Kad je pored mene stao luksuzniji džip da me primi, čuo se aplauz ljudi koji su sjedili za kafanskim stolovima. Pitao sam se da li pozdravljaju postupak vozača zato što prima stranca, ili samog vozača. Počeli smo razgovor na engleskom. Zahvalio sam se što me primio i objasnio da putujem ka Prizrenu, Tirani i dalje za Grčku. Rekao sam mu koliko imam godina i da volim da putujem. Pogledao me zadivljeno što u tim godinama volim da putujem. Još je rekao da je njegova majka mojih godina, da on ima 44, a da mu je otac umro u zadnjem ratu sa Srbima. Odjednom me pitao da li sam Poljak, a kad sam odgovorio da sam Srbin, njegovo se raspoloženje potpuno promijenilo. Osmjeh, koji je do tada imao na licu, kao da se ugasio. Da bih nekako izgladio nastalu situaciju, počeo sam da govorim o lošim ljudima koji postoje u svim nacijama.
Odjednom je rekao da je rođak Ramusha Haradinaja i da on upravo putuje u selo Gložane, rodno mjesto Haradinaja u blizini Dečana. Pitao sam ga da li je ponosan što ima heroja Kosova za rođaka, na šta je izraz njegovog lica malo omekšao, mada je i dalje vozio oštro, ne poštujući ograničenje brzine i punu liniju. Da je poznat u tom kraju shvatio sam pošto su ga pozdravljali kad god bismo prolazili kroz neko naselje. Kad smo prolazili kroz jedno selo ispred Dečana, rekao je da su Srbi tu pobili mnogo civila i da to Albanci neće nikada zaboraviti. Ušavši u Dečane, stao je ispred jednog kružnog toka, rekavši da on ide lijevo, a da je moj put za Prizren - pravo. Zahvalio sam se na vožnji i pokazao mu bilježnicu koju sam izvadio iz džepa na rancu: "Ovde upisujem imena svih dobrih ljudi koji me na mom putu primaju u auto, pa Vas molim i za Vaše ime. Prezime Haradinaj ste mi već rekli". "Ne", rekao je, "nisam Haradinaj. Moje je ime Isa Bajrami. Haradinaja sam pomenuo da vidim kako ćeš reagovati, pošto si Srbin". On je otišao lijevo sa glavnog puta, a ja sam skrenuo desno jer sam prepoznao da je tu skretanje za manastir Dečani, gdje sam i htio da idem. Isprva to nisam prepoznao jer su raniju raskrsnicu sada pretvorili u kružni tok. Poslije sto metara put se pod pravim uglom račvao u dva suprotna pravca. Na putokazu je stajalo: levo rruga UČK, desno rruga Monastiri. Mislim da znate da je UČK Oslobodilačka Vojska Kosova. Poslije 2 km pješačenja, na putu je prva cik-cak prepreka sa kućicom, gdje su me zaustavila dva italijanska vojnika. Malo sam sa njima provježbao moje znanje italijanskog, a pred samim manastirom morao sam da predam lična dokumenta drugoj dvojici italijanskih vojnika.
Najzad Dečani. Odmah sam napravio nekoliko snimaka samog manastira i ogromnog konaka. Na livadi pred manastirom igrala se jedna djevojčica pod budnom paskom dvoje mladih ljudi. Prišao sam im. Bili su Podgoričani na radu u Prištini, a u manastir su došli da provedu vikend. Iz manastira se čulo neko tiho crkveno pojanje, pa sam ušao u crkvu. Večernja služba je bila u toku. Lijevo od ulaza su bile neke ženske osobe, a desno muške. Smejrno su slušali pojanje, koje je povremeno bilo jednoglasno pa potom višeglasno. Poljubio sam ikonu koja je bila na nekoliko metara pravo od ulaza i zauzeo mesto u jednoj slobodnoj dubokoj i visokoj stolici sa naslonima za ruke. Kako je služba odmicala, sve mi je više prijalo to tiho pojanje. Primjetio sam da se crkva puni ljudima. Svi su se klanjali i ljubili ikonu krsteći se, kao i ikone koje su se nalazile desno - jedna na uobičajenom postolju a druga na mermernom sarkofagu. Najposlije su u crkvu ušli i italijanski vojnici. Poslije službe, svi su se razmileli po dvorištu između crkve i konaka i u grupicama razgovarali. Prišao sam onom bračnom paru iz Podgorice da ih pitam kako se dobija prenoćište. Rekli su mi da treba da pitam "za blagoslov oca Petra", koji je upravo izlazio iz crkve: "Poljubi ga u ruku", šapnu mi mladi Podgoričanin. To sam i uradio i dobio blagoslov da mogu prenoćiti u manastiru pošto sam mu ispričao sve o sebi, kao što sam pričao i u Gračanici. Potom je otac Petar jednom od dvojice mlađih ljudi, koji su bili u civilu, rekao da mi opremi krevet u potkrovlju, a drugom da me odvede u trpezariju na večeru koja je upravo počinjala. Čuo se zvuk ravnomernog udaranja drveta o drvo. (Ujutru sam i vidio sa prozora sobe gde sam prenoćio monaha koji udara drvenom palicom o jednu dugačku dasku; tako obilježavaju početak svake aktivnosti: jutarnju i večernju službu, te objede - doručak, ručak večeru...).
Za večerom sam već zatekao goste manastira i radnike koji su obavljali razne poslove, pošto je izgleda u toku bilo prolećno renoviranje. Večera, hladna, sastojala se od salate, zatim mladog crnog i belog luka, sira, parčića nečega što po ukusu podsjeća na picu, kolutova parizera i kiselog mlijeka. Preko noći sam bio sam u osmokrevetnoj sobi. Ujutru me probudilo klepetanje drveta. Pogledao sam kroz jedan od dva prozora koja su gledala na glavni ulaz u crkvu. Vidio sam kako monasi ulaze žurno i shvatio da će ubrzo početi jutarnja služba. Na brzinu sam završio sa umivanjem i prvi put u životu, a već sam u 74-oj godini starosti, odslušao crkvenu službu od početka do kraja. Poslije službe se išlo na kafu, čaj, a ko je htio mogao je popiti i čašicu rakije. Ubrzo se ponovo začulo klepetanje - znak za doručak. Za doručkom se sedelo za dva stola. Za jednim monasi, a za drugim gosti manastira. Dok smo svi zajedno doručkovali, jedan od monaha je sve vrijeme, stojeći u vrhu sofre, čitao, poluglasno ali razgovetno, citate iz neke knjige o nekom svecu. Čim je završio sa čitanjem, i doručak je bio završen. Stariji monah u dnu stola je udarcem u neko zvonce označio da je doručku kraj i svi smo poustajali od stolova. Poslije doručka došao je i kraj moje posjete manastiru Dečani. Zahvalio sam se ocu Petru na gostoprimstvu i, dobivši blagoslov za moje dalje putovanje, napustio manastir.
Izašavši na glavni put za Prizren, dugo sam čekao da me neko poveze, sve hodajući natraške sa podignutim palcem. Uzalud. Na jednom bus-stajalištu ušao sam u autobus za Prizren. I ovaj autobus je bio noviji i čistiji od autobusa kojima sam putovao po Srbiji, bar na relacijama BG-KŠ i BG-Bor. A i u ovom autobusu kondukter je za primljeni novac umjesto karte dijelio bombone. Ja sam uzeo tri. U Prizrenu, ponovo pješačenje od glavne autobuske stanice do centra (usput sam dao da me slikaju u društvu sa nekoliko "manekena obučenih po posljednjoj modi" i sa jednom djevojkom koja je svojom odjećom potpuno odudarala od ostalih mladih koje sam vidio), ako se pod centrom podrazumjeva glavna džamija u sredini, desno obnovljena pravoslavna crkva, koja je bila zapaljena prije nekoliko godina, a lijevo Bogoslovija - sve zacrtani ciljevi koje sam htio da vidim. U srpske svetinje se ulazilo tako što se policajcu ostavljala lična karta za vrijeme trajanja posjete. U Bogosloviju nisu mogli da me prime jer su u toku bili završni ispiti školaraca. Najživlje je bilo pred glavnom džamijom, gdje je i prostor ulice bio zastrt ćilimima na kojima su vjernici obavljali svoje "molitve" uz "pojanje" hodže, koje se čulo preko razglasa. Bio je petak.
Moj stari poznanik iz Beograda, Husen Redžepi, koji sada, kao penzioner, živi u Prizrenu, inače Prizrenac iz više koljena, mogao je da odvoji vrijeme da se sretnemo tek poslije molitve, pa smo zakazali sastanak na Novom mostu, preko puta džamije (omiljeno mjesto za slikanje Petra Lukovića, a i drugih posjetilaca Prizrena), za 14 časova. Vrijeme do sastanka sam proveo u šetnji uličicama lijevo i desno od Bistrice, koja je premošćena sa bezbroj mostova. Prvo što mi je palo u oči bila je čistoća na ulicama: nigdje traga ni od opušaka, a kamoli drugog, kabastog, smeća. Drugo, živost na ulicama je za ne vjerovati. Mladost izmješana sa starošću, ili nekud hoda, ili sjedi za stolovima pred kafanama, kafićima, aščinicama. Svi su postavili stolove pred svojim lokalima, neko jedan, neko više stolova, zavisno od veličine lokala. Opšti žamor glasova. Uglavnom se čuje albanski, ali sam čuo i naš jezik, kao i turski. Ljudi mi se obraćaju, zbog mog izgleda, na engleskom ili nekom drugom jeziku i ja im odgovaram na jeziku na kojem sam upitan. Jedino sa policajcima, kad bih ulazio u naše svetinje, govorim srpski, jer bi me ionako provalili s obzirom da sam morao da priložim lična dokumenta.
Najzad, 14h i susret sa dragim Husenom. Godine su učinile svoje, ali nam je duh još uvijek mlad, mada se on ne može načuditi da me još uvijek drži strast za putovanjima. Sjeli smo u prepunu baštu neke kafane na obali Bistrice, odakle puca pogled na prizrenske bogomolje svih konfesija i na ostatke Dušanove tvrđave. Prelijep grad. Ne zovu ga badava - CARSKIM. Naručujemo - šta drugo no kafu. Taj trošak može da podnese naš penzionerski džep. Na pamet mi pade Lukovićev opis đakonija kojima se sladio prilikom svoje nedavne posjete Prizrenu, koji sam čitao u e-novinama. Ili je imao velike dnevnice, ili bogate domaćine. Pričamo o svemu i svačemu; najprije, naravno, kao i svi penzioneri, o zdravlju, a onda, eh, kako je nekad BILO lepo, lako, bezbrižno, SLOBODNO... Čovjek je mogao da bude i Srbin i Albanac i Eskim. Srdačno smo se rastali, sa željom da se ponovo vidimo, bože zdravlja, u Beogradu, gdje on i dalje ima stančić u Krunskoj od čijeg izdavanja sada dopunjuje premalu penziju. Na putu nazad ka Glavnoj autobuskoj stanici osjećam glad i svraćam u jednu aščinicu. Ćufte u sosu su mi izgledale - da poteče voda na usta, pa sam naručio jednu porciju, od koje sam podrigivao cijelim putem preko Albanije. Nisu pomogla ni dva Peje-piva koja sam popio čekajući autobus za Tiranu. Nelagodnost u stomaku olakšalo mi je ćaskanje sa dvije Albanke, ne sa Kosova već iz Albanije, koje su takođe čekale bus za povratak u Tiranu poslije jednodnevnog izleta u Prizren.
Lijepo smo se ispričali, napravili zajedničku fotografiju i razmijenili mejlove i FB adrese. U autobusu ka Tirani upoznao sam mladog Albanca, Agima, 22 godine, iz okoline Skadra, koji je na Kosovu boravio par dana, jer mu je neko rekao da odatle može lako da ode u Njemačku. Čak je dao i nekakav novac za tu svrhu. Sada se, razočaran, vraća kući. Njegovo mjesto boravka je u blizini Skadra, zove se Puke. Pošto je i moj cilj bio Skadar, prihvatio sam njegovu ideju da ispred Tirane, gde se pravac Prizren-Tirana ukršta sa pravcem Tirana-Skadar, siđemo iz autobusa i put nastavimo kombijima, koji često i jeftino voze putnike tim pravcem. To smo i uradili i ubrzo stigli do grada Lezhe za samo jedan evro. Vozač, pored njihove valute lek, prima i evre. Tamo smo čekali novi kombi ka Skadru koji nikako da naiđe. Po mom starom običaju počinjem da stopiram. Kad je to primjetio, moj mladi prijatelj žurno se udalji od mene i priključi grupi ljudi koji su takođe čekali prevoz. U jednom momentu se ponovo vrati i poče da mi objašnjava da u Albaniji ljude koji stopiraju smatraju za "letzte Shrot", izrazio se na njemačkom, i da treba da “čekam kombi kao i ostali svijet". Takav stav me nije iznenadio, niti ražalostio. Tako je reagovao i Albanac na putu Gračanica - Priština, a tako reaguju i moji najbliži. Često bi me pitali: "Zar te nije sramota da moliš nekoga da te poveze?"; "Naprotiv", odgovarao bih, "time pružam šansu tom vozaču da bude human, ili da se vrati humanosti." To nisam htio da objašnjavam mom imenjaku, jer Agim na albanskom je isto što i Zoran na srpskom.
Nastavio sam da stopiram i ubrzo stade dosta luksuzan auto, sa skadarskom registracijom. Mladi par. Mlada ženica mi otvara iznutra zadnja vrata, zahvaljujem se na albanskom, a na engleskom molim da povezu i mog prijatelja. Pristali su, i morao sam više puta da dozivam Agima da se odvoji iz one grupe i najzad uđe u auto. Ispostavilo se da su ovo dvoje mladih od skora u braku i da je on četiri godine radio u Njemačkoj, pa smo dalji razgovor vodili na njemačkom, tim prije što je tim jezikom govorio i Agim. Putovanje smo nastavili u prijatnom ćaskanju. Razmijenili smo mejlove, a dozvolili su i da ih fotografišem sa zadnjeg sjedišta. Ubrzo smo stigli do mesta gde se odvajao put za Puke, Agimov grad. Izlazivši iz auta, pitao je koliko je dužan, što je bilo izlišno. Približavajući se Skadru, prvo se ukazalo brdo na kojem su, po našoj legendi, Mrnjavčevići uzalud gradili grad na Bojani. Kod Albanaca postoji ista legenda, samo sa njihovim velikašima. Ona je znala za tu legendu, a on kao da o tome prvi put čuje. Ispostavilo se da on i nije iz Skadra već sa juga Albanije. Preporučio sam joj da svog supruga što prije popne na "kavalja" (tvrđava na albanskom). Tu ispod tvrđave se odvaja put za Crnu Goru, ka Ulcinju, preko novog mosta na Bojani. Tu smo se veoma ljubazno oprostili, poželjevši im sve najbolje u životu.
Od Skadra do Ulcinja, tačnije do moje kuće na Velikoj ulcinjskoj plaži, prevezle su me - kako je svijet mali - moje prve komšije, bračni par Ismajili iz Prištine.
