("Kosovo-Krieg: Tausende Opfer und keine Täter") je naslov autrijskog lista "Die Presse", koji podjseća međunarodnu zajednicu da je u ratu na Kosovu ubijeno preko 13 hiljada osoba, uglavnom civila, djece, žena i starih, žrtve srpskog terora i srpske vojsek i drugih srpskih paramilitarnih grupa.
Petnaest godina od rata zločini srpske vojske i paravojnih formacija nad albanskim civilima uglavnom su nerasvjetljeni – isto važi i za zločine UÇK. Austrijski dnevnik "Die Presse" u opširnom tekstu traga za odgovorima.
Avni Melenica je posljednji put video svog brata 22. maja 1999. godine. Petnaestak srpskih vojnika došlo je rano ujutru u Vučitrn – išli su od kuće do kuće i izvodili Albance na ulicu. Ništa nemojte poneti, rekli su.
"Zaustavili su nas ispred jedne kuće, tu su nam uzeli satove i nakit. I onda su počeli selekciju – ti na ovu, ti na onu stranu", sjeća se Avni. Njegov dvadesetogodišnji brat i trojica stričeva morali su na suprotnu stranu, zajedno sa 40 komšija, piše austrijski dnevnik " Die Presse" u nedjeljnom izdanju.
Melenica i njegov otac bili su pušteni i sutradan su se usudili da se vrate u kuću. Mora da su tamo bili rođaci, mislio je Avni.
"Ali tamo nije bilo nikoga. Našli smo odjeću, dokumenta... I mnogo krvi. U zidovima su bile rupe od metaka."
Propali su svi pokušaji da nešto saznaju o nestalima. I tako četiri godine. Onda su se pred vratima pojavili radnici Crvenog krsta i razvejali neizvjesnost – leševi su pronađeni stotinama kilometara daleko, u masovnoj grobnici u Batajnici. DNK analiza nije ostavljala sumnju.
Austrijski dnevnik piše da je tokom dvije godine kosovskog rata 13.000 ljudi stradalo ili se vodi kao nestalo. Nestalo – to samo znači da tijelo još nije nađeno. Statistika Fonda za humanitarno pravo broji 10.527 Albanaca, 2.170 Srba, dok su ostali Romi ili pripadnici drugih manjinskih zajednica. Ubijeni su - jer su Albanci, Srbi ili Romi. Albanci su bili glavne žrtve prije i tokom vazdušnih napada NATO. Poslije njih, to su bili Srbi. U većini slučajeva pravda se još čeka.
Od 2003. u Srbiji postoji Specijalno tužilaštvo za ratne zločine.
"Čitav niz počinilaca je među nama, idu na fudbalske utakmice pored naše djece, srećemo ih kada idemo u prodavnicu", priča zamjenik tužioca Bruno Vekarić za "Die Presse". Ipak, ako njegovo tužilaštvo nastavi ovim tempom, većinu slučajeva će morati da preuzme novi Specijalni sud za Kosovo – tako glasi kritika u međunarodnim jurističkim krugovima i nevladinim organizacijama. Do sada je samo 37 slučajeva okončano u drugoj instanci.
Nije samo kvantitet problem, kaže Sandra Orlović iz Fonda za humanitarno pravo. Krupne ribe, poput bivšeg načelnika generalštaba Dragoljuba Ojdanića, osuđeni su pred Haškim tribunalom. Sa druge strane, srpski sud kao da se bavi samo onima koji su povlačili obarače.
"Ali Ojdanić nije davao naređenja direktno običnim vojnicima. Nedostaju nivoi između. Mnogi od tih ljudi su danas na visokim pozicijama u bezbjednosnom aparatu", prenosi "Die Presse" riječi Sandre Orlović.
Vekarić to komentariše ovako: "Pojedini počinioci su i dalje u redovima policije i vojske. Među njima postoji svojevrsni pakt ćutanja jer znaju – ako neko progovori, govoriće i ostali. To je kao Koza Nostra." Ko priča, previše rizikuje. Program zaštite svjedoka postoji, ali pri Ministarstvu unutrašnjih poslova Srbije gdje se takođe kriju brojni zločinci.
Vehbi Katjazi, stručnjak za ratne zločine u novinama "Koha Ditore", ne očekuje mnogo ni od nedavno osnovanog Međunarodnog suda za zločine OVK.
"Čak ni EULEX nije mogao valjano da zaštiti svjedoke. Njima je prećeno ili su potplaćivani kako bi povlačili svoje izjave", priča Kajtazi za "Die Presse".
Kritičan je i Bekim Blakaj, koji u Prištini vodi kancelariju Fonda za humanitarno pravo. Pogrešno je, smatra, što pravdu na Kosovu ponovo mora da dijeli međunarodni sud.
"Iako su kosovske institucije do sada bile neuspješne da obezbjede pravdu – ovako nikada nećemo izgraditi vladavinu prava."
Blakaj se pribojava da će sve odluke novog suda biti shvaćene kao 'pravosuđe spolja' i da ih kosovsko društvo neće prihvatiti.
Avni Melenica je posljednji put video svog brata 22. maja 1999. godine. Petnaestak srpskih vojnika došlo je rano ujutru u Vučitrn – išli su od kuće do kuće i izvodili Albance na ulicu. Ništa nemojte poneti, rekli su.
"Zaustavili su nas ispred jedne kuće, tu su nam uzeli satove i nakit. I onda su počeli selekciju – ti na ovu, ti na onu stranu", sjeća se Avni. Njegov dvadesetogodišnji brat i trojica stričeva morali su na suprotnu stranu, zajedno sa 40 komšija, piše austrijski dnevnik " Die Presse" u nedjeljnom izdanju.
Melenica i njegov otac bili su pušteni i sutradan su se usudili da se vrate u kuću. Mora da su tamo bili rođaci, mislio je Avni.
"Ali tamo nije bilo nikoga. Našli smo odjeću, dokumenta... I mnogo krvi. U zidovima su bile rupe od metaka."
Propali su svi pokušaji da nešto saznaju o nestalima. I tako četiri godine. Onda su se pred vratima pojavili radnici Crvenog krsta i razvejali neizvjesnost – leševi su pronađeni stotinama kilometara daleko, u masovnoj grobnici u Batajnici. DNK analiza nije ostavljala sumnju.
Austrijski dnevnik piše da je tokom dvije godine kosovskog rata 13.000 ljudi stradalo ili se vodi kao nestalo. Nestalo – to samo znači da tijelo još nije nađeno. Statistika Fonda za humanitarno pravo broji 10.527 Albanaca, 2.170 Srba, dok su ostali Romi ili pripadnici drugih manjinskih zajednica. Ubijeni su - jer su Albanci, Srbi ili Romi. Albanci su bili glavne žrtve prije i tokom vazdušnih napada NATO. Poslije njih, to su bili Srbi. U većini slučajeva pravda se još čeka.
Od 2003. u Srbiji postoji Specijalno tužilaštvo za ratne zločine.
"Čitav niz počinilaca je među nama, idu na fudbalske utakmice pored naše djece, srećemo ih kada idemo u prodavnicu", priča zamjenik tužioca Bruno Vekarić za "Die Presse". Ipak, ako njegovo tužilaštvo nastavi ovim tempom, većinu slučajeva će morati da preuzme novi Specijalni sud za Kosovo – tako glasi kritika u međunarodnim jurističkim krugovima i nevladinim organizacijama. Do sada je samo 37 slučajeva okončano u drugoj instanci.
Nije samo kvantitet problem, kaže Sandra Orlović iz Fonda za humanitarno pravo. Krupne ribe, poput bivšeg načelnika generalštaba Dragoljuba Ojdanića, osuđeni su pred Haškim tribunalom. Sa druge strane, srpski sud kao da se bavi samo onima koji su povlačili obarače.
"Ali Ojdanić nije davao naređenja direktno običnim vojnicima. Nedostaju nivoi između. Mnogi od tih ljudi su danas na visokim pozicijama u bezbjednosnom aparatu", prenosi "Die Presse" riječi Sandre Orlović.
Vekarić to komentariše ovako: "Pojedini počinioci su i dalje u redovima policije i vojske. Među njima postoji svojevrsni pakt ćutanja jer znaju – ako neko progovori, govoriće i ostali. To je kao Koza Nostra." Ko priča, previše rizikuje. Program zaštite svjedoka postoji, ali pri Ministarstvu unutrašnjih poslova Srbije gdje se takođe kriju brojni zločinci.
Vehbi Katjazi, stručnjak za ratne zločine u novinama "Koha Ditore", ne očekuje mnogo ni od nedavno osnovanog Međunarodnog suda za zločine OVK.
"Čak ni EULEX nije mogao valjano da zaštiti svjedoke. Njima je prećeno ili su potplaćivani kako bi povlačili svoje izjave", priča Kajtazi za "Die Presse".
Kritičan je i Bekim Blakaj, koji u Prištini vodi kancelariju Fonda za humanitarno pravo. Pogrešno je, smatra, što pravdu na Kosovu ponovo mora da dijeli međunarodni sud.
"Iako su kosovske institucije do sada bile neuspješne da obezbjede pravdu – ovako nikada nećemo izgraditi vladavinu prava."
Blakaj se pribojava da će sve odluke novog suda biti shvaćene kao 'pravosuđe spolja' i da ih kosovsko društvo neće prihvatiti.
