Bujar Nexhipi (52), vozač preduzeća "Mimoza" iz Preševa, poklonio je Udruženju paraplegičara u Vranju električna kolica do kojih se veoma teško dolazi, piše beogradski "Blic".
Ako se kupuju, skupa su, koštaju oko 245.000 dinara (2.500 eura). Ako se na njih čeka u redovnoj proceduri, hendikepiranim osobama je potrebno osam godina.
Srđan Trajković (43), predsjednik Udruženja paraplegičara, kaže da je u Uslužnom centru, na svom radnom mjestu pored aparata za fotokopiranje, u jednom trenutku spazio čovjeka kome je potrebna pomoć.
"Prijatelju, treba da izvadim uvjerenje o državljanstvu. Albanac sam, ne snalazim se", rekao je.
Trajković je u kolicima, od šaltera do šaltera pokupio obrasce, popunio ih, fotokopirao, predao i poslije petnaestak minuta Nexhipi je imao uvjerenje o državljanstvu. Dok ga je držao u rukama zagledao je ne vjerujući da je tako brzo završio.
"Prijatelju, od mog hvala vi nemate ništa. Hoćete li mi dati vaš broj telefona?", pitao je Nexhipi, vozač na linijama Preševo-Ber, Preševo-Štutgart i Skoplje-Brisel.
"Sve je u redu, prijatelju. Bog je gore, on sve vidi. On nas je spojio, on će ovo da riješi", odgovorio je Trajković. Potom su se i razišli.
Prije sedam dana Trajkoviću je zazvonio telefon.
"Prijatelju, vraćam se iz Švicarske. Sada sam kod Kruševca. Hoću da se vidimo u Vranju za tri sata da ti dam mali poklon", rekao je Nexhipi.
Kada su se sreli, Trajković je imao šta da vidi: Nexhipi je kupio i dotjerao nova kolica za prijevoz hendikepiranih osoba.
"Poklanjajući ta kolica, učinio sam najmanje što je trebalo. Taj moj gest je samo odgovor na ljudski postupak mog nepoznatog prijatelja u kolicima. Drugo, u tom poklonu, u tom gestu je dio mene, dio moje duše, dio mog srca, mog vaspitanja koje nosim iz moje porodice", rekao je Nexhipi.
Srđan Trajković (43), predsjednik Udruženja paraplegičara, kaže da je u Uslužnom centru, na svom radnom mjestu pored aparata za fotokopiranje, u jednom trenutku spazio čovjeka kome je potrebna pomoć.
"Prijatelju, treba da izvadim uvjerenje o državljanstvu. Albanac sam, ne snalazim se", rekao je.
Trajković je u kolicima, od šaltera do šaltera pokupio obrasce, popunio ih, fotokopirao, predao i poslije petnaestak minuta Nexhipi je imao uvjerenje o državljanstvu. Dok ga je držao u rukama zagledao je ne vjerujući da je tako brzo završio.
"Prijatelju, od mog hvala vi nemate ništa. Hoćete li mi dati vaš broj telefona?", pitao je Nexhipi, vozač na linijama Preševo-Ber, Preševo-Štutgart i Skoplje-Brisel.
"Sve je u redu, prijatelju. Bog je gore, on sve vidi. On nas je spojio, on će ovo da riješi", odgovorio je Trajković. Potom su se i razišli.
Prije sedam dana Trajkoviću je zazvonio telefon.
"Prijatelju, vraćam se iz Švicarske. Sada sam kod Kruševca. Hoću da se vidimo u Vranju za tri sata da ti dam mali poklon", rekao je Nexhipi.
Kada su se sreli, Trajković je imao šta da vidi: Nexhipi je kupio i dotjerao nova kolica za prijevoz hendikepiranih osoba.
"Poklanjajući ta kolica, učinio sam najmanje što je trebalo. Taj moj gest je samo odgovor na ljudski postupak mog nepoznatog prijatelja u kolicima. Drugo, u tom poklonu, u tom gestu je dio mene, dio moje duše, dio mog srca, mog vaspitanja koje nosim iz moje porodice", rekao je Nexhipi.
