Tito je sahranjen dva puta

Prije 34 godine u Beograd su došli predsjednici, premijeri, kraljevi, vojvode i predstavnici država iz cijelog svijeta, kako bi posljednji put odali počast "najvećem sinu naših naroda i narodnosti". Otkrivamo sve enigme vezane za najveću sahranu u historiji svih država na ovim prostorima

Na današnji dan prije 34 godine u Beogradu sahranjen je doživotni predsjednik SFRJ, lider KPJ i sin naroda i narodnosti Josip Broz. Bila je to najveća sahrana u historiji.
Donosimo vam drugu stranu priče i razotkrivamo historijske činjenice, poput onih koliko je puta Tito sahranjen, odnosno da li je “Kuća cvijeća” zaista njegova vječna kuća!
Sahrani Josipa Broza 8. maja 1980. prisustvovali su najviši predstavnici više od 120 zemalja i preko 200 političkih partija, dok je direktan prenos bio emitovan u više od 40 država svijeta.
Stvaran broj delegacija i ljudi na sahrani nikada nije objavljen, evo i zašto:
Ustanoviti precizan broj delegacija i članove delegacija na pogrebu Josipa Broza Tita ispostavilo se kao težak zadatak.
Magazin “Time“ u članku od 18.5.1980. navodi da je sahrani prisustvovalo službenih “123 delegacije država, od čega četiri kralja, 32 predsjednika i drugih čelnika država, 22 premijera, te preko 100 predstavnika komunističkih ili radničkih partija“.
Službena jugoslovenska novinska agencija Tanjug, prema pisanju “Time” magazina, sahranu je nazvala “Samit čovječanstva“ tvrdeći da su pristigle delegacije gotovo svih država svijeta.
S druge strane, izvor koji se ne može sa stopostotnom sigurnošću uzeti kao relevantan – “En.wikipedija.org”, navodi 50 državnih delegacija s imenima članova delegacija.
Engleska wikipedija kao izvore navodi nekoliko knjiga poput “Jasper Ridley, Tito: A Biography“ s UDK brojem 0-09-475610-4 (Univerzalna Decimalna Klasifikacija). Pouzdanost podataka je još veća jer su navedena imena članova delegacija, osim za delegaciju Arapske Lige.
Prema njihovim službenim stranicama, Ujedinjene nacije su imale 148 zemalja članica. Zimbabve postaje 149. članica 25.8.1980. kao prva nova članica nakon Titove sahrane, iako je poslao delegaciju. Ako uzmemo u obzir da su neke države poput Sao Tome i Principea, Sajšela ili Svete Lucije postali članovi UN-a tek krajem 70-ih, prihvatljivo djeluje podatak da su došle “123 delegacije država”.
Čak i Engleska wikipedija, koja ne navodi članove svih delegacija, donosi mapu na kojoj je prikazano da delegacije nisu poslali samo Gvatemala, Honduras, Salvador, Haiti, Dominikanska Republika, Surinam, Čad, Malavi, Saudijska Arabija, Butan, Papua Nova Gvineja, Južna Koreja i Albanija. Ista mapa prikazana je u Kući cvijeća.
Ako se zadržimo na sigurnom broju od 50 državnih delegacija koje navodi en.wikipedija.org, prisustvovalo je 25 predsjednika država, 9 premijera, 5 kraljeva, 4 princa, 3 ministra spoljnih poslova, 2 kancelara, 2 člana vlade Kube, 1 predsjednik parlamenta, 1 ministar obrazovanja, 1 ministar finansija, 1 generalni guverner (predstavnik Britanske krune u Kanadi), 1 zamjenik premijera, 1 Veliki vojvoda, Roberto Rodrigez Varela, predstavnik Argentine bez nominalne titule, te lideri Libije Moammar Gadafi, Poljske Vojćeh Jaruzelski i Edvard Gierek i SSSR-a Leonid Brežnjev, bez titula koje bi se mogle podvesti pod “klasične“.
Ko je i zbog čega poslao najveću delegaciju na sahranu:
Prema mnogim relevantnim podacima, iako su na sahranu Titu došle mnoge krunisane glave, “najjaču” delegaciju poslala je Zapadna Njemačka šaljući cjelokupni državni vrh – predsjednika, kancelara i ministra spoljnih poslova. Zatim slijede Austrija, Italija, Portugal, Ujedinjeno Kraljevstvo i SSSR, koji su takođe poslali cjelokupan državni vrh.
Prema nekim teorijama zavjere, Zapadna Njemačka je to uradila jer je navodno Josip Broz Tito bio “njihov čovjek”.
Najneobičnije delegacije su imali Ujedinjeno Kraljevstvo, koje je uz premijerku Margaret Tacher poslalo i ratnog veterana, šefa britanskog izaslanstva pri Titovom štabu 1943. godine, SAD u čijoj se delegaciji nalazila majka predsjednika Kartera, kojeg je George Bush javno prozvao što nije lično išao na sahranu, Egipat koji je poslao sina i kćerku predsjednika Gamal Abdel Nasera, te Vatikan koji je poslao sveštenika, diplomatu, ujedno i nadbiskupa.
Tri činjenice sa sahrane koje će vam otvoriti mnoga pitanja:
- Iako se okupio ogroman broj državnika, njihovi međusobni susreti i pregovori su bili rijetki. Skoro da ih nije ni bilo. Svrha njihovog dolaska nije bila diplomatska nego isključivo odavanje počasti Titu. Zašto?
- Niko od državnika nije pobrao negativne političke bodove kod kuće jer je došao Titu na sahranu. Jedine negativne bodove zaradio je predsjednik SAD-a, Karter i to zato jer nije otišao, a Brežnjev jeste.
- Prema protokolu, sve strane delegacije polagale su cvijeće ispred Titovog sanduka, a većina delegacija se naklonila, uključujući Tacherovu i Brežnjeva. Jaser Arafat je salutirao vojnički, a Sadam Husein se pokraj kovčega zadržao najduže, sve dok ga ljudi iz protokola nisu zamolili da ode.
Da li ste znali - Tita su dva puta sahranili?
Misterije više nema – Titov sanduk je ponovo izvađen 8. maja 1980. oko 16.30 sati, da bi bio postavljen mermerni blok od 12 tona.
Titov unuk Josip Joška Broz, tada radnik saveznog SUP-a, takođe tvrdi da je pogreb ponovljen noć poslije sahrane, ali samo iz tehničkih razloga.
- U toku noći je skinut “krov” i stavljena stijena koja je i dan danas tu. Na šta bi ličila sahrana s dizalicom koja bi spuštala tu gromadu? Možete zamisliti skandal da je nešto puklo ili se otkačilo – objašnjava Joška.
Mermerni blok dugačak 3.20 metara, širok 1.60 i visok 80 centimetara, težak 12 tona, urađen je dva mjeseca prije Titove smrti, kada je ljekarima bio izvjestan Brozov tok bolesti.
- Čim je javljeno da je Tito umro, Bogoljub Stavrev, vicepremijer Savezne vlade, tražio je od Vojske da kovčeg mora biti spušten i preko njega navučena konstrukcija za sedam i po minuta koliko je trajalo intoniranje himne i Internacionale. Pošto je to bilo nemoguće, prvenstveno zbog težine mermernog bloka od 12 tona, napravili smo imitaciju mermernog bloka od 200 kilograma na čeličnoj potkonstrukciji identičnih šara i dimenzija kao i original. Bar 20 puta smo imali generalnu probu pogreba – tvrdi inženjer koji je želio da ostane anoniman.
Dvostruka sahrana predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita početkom maja 1980. i pripreme za pogreb obavljene su pod nadzorom tadašnjeg generalnog sekretara Predsjedništva SFRJ generala Ivana Dolničara, koji je svoja sjećanja, u obliku razgovora s novinarom Jakom Koprivcem objavio u knjizi “Generalov let”.
Zvanični i stvarni pogreb predsjednika Tita obavljen je tek poslije pogrebne ceremonije na Dedinju, u prisustvu državne komisije u kojoj su osim njenog predsjednika, vicepremijera savezne vlade Bogoljuba Stavreva i Dolničara, bili Titov ađutant Zvonimir Kostić i još nekoliko osoba.
Sahrana, kao dio pogrebnog ceremonijala, bila je improvizovana za televizijska i ostala snimanja, a u stvarnosti su radovi na Titovoj grobnici, poslije pogreba, trajali cijelu noć. Masivan i vrlo težak mramorni blok koji pokriva Titov grob trebalo je konačno namjestiti i sve zabetonirati. U pogrebnoj ceremoniji, koju su prikazale TV i filmske kamere iz cijelog svijeta, grobnica je samo privremeno zatvorena imitacijom mramornog bloka koja nije bila pričvršćena, već se nalazila na posebnim točkovima.
Na koje su aerodrome slijetale delegacije prilikom dolaska na Titovu sahranu?
Titova sahrana bio je veliki organizacioni i bezbjednosni zalogaj, jer se okupilo mnogo delegacija iz cijelog svijeta, od kojih je većina došla avionima. Širom Jugoslavije trebalo je pripremiti više aerodroma jer na civilnom aerodromu u Surčinu i vojnom u Batajnici nije bilo moguće smjestiti sve avione, pa su aktivirani zagrebački aerodrom Pleso i vojni aerodromi u Tuzli, Zadru i Nišu.
Predsjednik Sjeverne Koreje Kim il-Sung nije nikako htio u beogradski hotel “Interkontinental” rekavši da ne želi da bude među kapitalistima, pa je na kraju završio u zgradi korejske ambasade.
Rusi nisu htjeli ni da čuju da avion njihovog lidera Leonida Brežnjeva sleti bilo gdje osim na aerodrom u Batajnici, a irački predsjednik Sadam Husein bio je uporan u zahtjevu da njegov avion mora da sleti i ostane na Surčinu, koji je umjesto u 5 ujutro stigao tek oko 13 časova, a za sebe i pratnju zaposjeo je cio sprat hotela čiji je dio bio predviđen i za poljskog predsjednika.
Da li je Tito želio da se sahrani u Beogradu ili je Vatikan njegova vječna kuća?
U posljednje vrijeme pojavile su se neprovjerene informacije da Josip Broz Tito nikad nije želio da bude sahranjen u Beogradu, kao i mnoge tvrdnje da je zapravo njegovo tijelo položeno u Vatikanu.
Titova unuka Saša Broz u pisanoj izjavi dostavljenoj medijima tvrdi da Tito nikada nije rekao da želi biti sahranjen u Beogradu. Dodala je da bi, po njenom, Tita trebalo sahraniti u Zagrebu.
Jovanki broz bilo je zabranjeno da dođe na sahranu?
Supruga doživotnog predsjednika SFRJ Jovanka Broz koja je zbog, navodnog sukoba s Titom, bila u kućnom pritvoru, umalo je mogla da ostane uskraćena za pravo da prisustvuje sahrani svog supruga u Beogradu.
Prema tvrdnjama same Jovanke, Indira Gandi kad je čula da Titovoj supruzi neće biti dozvoljeno da prisustvuje sahrani, odbila je da doputuje u Beograd sve dok nije dobila pismene garancije od tadašnjih službi bezbjednosti SFRJ da će i Jovanka prisustvovati posljednjem pozdravu svom mužu.