Aleksandar Tijanić, jedan od najpoznatijih srpskih i jugoslovenskih novinara koji svojim stavovima i britkim napisanim i izgovorenim riječima nije nikoga ostavljao ravnodušnim, generalni direktor Radio-televizije Srbije, umro je 28. oktobra u Beogradu. Studirao je žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Iza sebe je ostavio tekst koji je objavljen tek nedavno.
Najskuplja srpska riječ "Kosovo" konačno je dobila cijenu. Ništa tragično. Prodavati ono što je već u vlasništvu drugih, samo je dokaz odrastanja nacije. Naime, nekad sam vjerovao da gubitak Kosova za svakog Srbina predstavlja simboličnu kastraciju. Koji će Srbin pristati da mu odsjeku m**a? Sad vidim red pred kantarom. Stoje Srbi i drže bijele bubrege u rukama. Pitaju za cijenu. A kad sve i svako u Srbiji ima cijenu, ništa i niko nema vrijednost. Nije tačno.
Kosovo valja prodati. Dva su razloga. Prvi, svijet hoće stabilnost Balkana odmah, mada ne zna kako. Zato će svaka sljedeća kompenzaciona ponuda biti lošija po nas. Drugi, Srbi masovno lažu da vole Kosovo. Da je to zaista "pupak" Srpstva, "sveta srpska zemlja", "koljevka" Evrope, "najskuplja" srpska riječ - Srbi ne bi pola vijeka odlazili sa Kosova. Ne samo da su odlazili, već se ukupno njih hiljadu, od nekoliko stotina hiljada, vratilo za cijelu deceniju nacionalno vrelog slobizma. Ne samo da nisu htijeli da se vraćaju, već poslije stodnevnog rata, ova srpska vojska i ova srpska policija jedine su u historiji ostavile Kosovo pjevajući, pokazujući tri prsta i ne skrivajući radost što odlaze i što su živi. Plakali su samo oni koji su ostavljali dom, imanje i grobove.
Ni oni nisu plakali zbog manastira, cara Lazara i Gazimestana. Kao u Kninu, niko nije odbio naređenje za povlačenje, niko nije ostao na Kosovu da pogine za politiku laži i obmana, halucinacija raspršivanih nacionalnim fakirima, narikačama, opsenarima i skotovima. Racionalno. Ohrabrujuće, čak.
U prethodnoj deceniji razoreni su svi nacionalni mitovi. O hrabrosti i čojstvu, o zajedništvu Srba od Plitvica do Skoplja, o bratstvu sa Crnogorcima, o pobjedama u ratu i porazima u miru, o Kosovu. Hvala Slobi što više nemamo u šta da vjerujemo. Hvala nama samima što smo nacija kostimirana i preparirana da krene na sopstvenu sahranu. Da se najede i napije na daći, iznad namještaja od čamovine. Ako je došlo vrijeme da pođemo od nule, nule kao historijskog računa, nule kao rezultata milenijumskog nacionalnog bilansa, učinimo to kao nacija - što još nismo, kao odrasli ljudi - što ćemo možda biti.
Ova srpska vlada ne treba da bira ulogu na Kosovu; ni Lazarevu, ni Majke Jugovića, još manje Brankovića. Uradite ono što je u testamentu ostavio Đinđić. Trgujte sa svijetom, priznajte Albancima da drže većinski paket akcija Kosova, odlomite koliko možete za pravoslavnu enklavu, tražite obezbjeđivanje prečice do Evrope, zahtjevajte značajan stimulativni paket za održavanje balkanske stabilnosti, hrabro se suočite sa izbjeglicama i priznajte da podgrevate lažnu nadu o vraćanju naše vojske na Kosovo ili o potpunom vraćanju Srba tamo odakle su krenuli. Svaka sljedeća vlada dobiće manje od vas, svaka sljedeća ponuda Srbima biće uvrijedljivija od ove. Ovu možemo da podnesemo, imajući na umu njenu alternativu. Ništa! Ovoj vladi pripada da u svojoj politici bar jednom bude državnička, a ne "švercerska". Za ovo, imaju opravdanje.
Albanci su "na jatagan" za sebe oteli Kosovo. Spremni su da prilože još desetine hiljada svojih da umru za ono u šta vjeruju. Koliko smo mi spremni da platimo, u životima, za ono što vjerujemo da nam pripada? U toj jednačini počiva misterija što ćemo na kraju ove decenije imati na granici ujedinjene Albance, buduće hegemone Balkana. Demonizovani, izolovani, sankcionisani, bombardovani, proterani, osiromašeni, smanjeni, apatičnim Srbima - usred borbi za bukvalno preživljavanje - eksponencijalno opada interesovanje za Kosovo. Posljednja velika prilika propuštena je ‘93. kad je Zimerman ponudio Ćosiću trećinu Kosova. Tada su Jović i Milošević zaprijetili da će Dobricu obesiti na Terazijama ako Šiptarima ustupi pedalj "naše svete zemlje". Super. Šta bi danas dali Srbi za takvu ponudu. Dušu? Ono što nije uradila srpska mudrost, uradiće - kao i obično - srpska nemoć.
Da li je moguć povratak Albanaca u okvir Srbije? Isključeno. Koji pametan Srbin, sa ovakvom predhistorijom, hoće da živi u zajednici sa Albancima, koji bi za četvrt vuheka u broju pretekli Srbe i došli do Niša? Konfederacija? Ne vjerujem. Svaki oblik zajedništa sa nacijom koja je na pragu stvaranja Velike Albanije (Makedoncima je Kosovo budućnost), predstavlja improvizovanu skelu koja će se urušiti čim odavde odu oni koji umiju da dobiju rat, a ne znaju da organizuju mir. Neka Velika Albanija bude bradavica na nosu Amerike koja se upustila u rat protiv Srbije začet na lažima spolja i glupostima iznutra.
Dotle, pitanje Kosova ruinira svako pitanje demokratije unutar Srbije. Zato je nulta tačka početka stvaranja srpske budućnosti izbacivanje Kosova iz unutrašnje srpske politike. Šta je to sem priznavanja faktičkog stanja? Svaki ustav, svi izbori, zakoni, međunarodni pregovori, krediti, teritorijalno definisanje, odbrana, sve predstavlja beznadežnu improvizaciju dok se ne pojavi "konačno rješenje". Umjesto da tragamo za konačnim statusom Kosova, pozabavimo se konačnim oblikovanjem Srbije. Oni mogu da čekaju, jer nastaju. Mi nemamo vremena, jer nestajemo. Za sada, konačna je samo definicija odnosa Srba i Kosova. Ono što je Kosovo nama, odavno nismo mi njemu! Tačka.
Kosovo tako postaje lažna zakletva koju strašljiva vlast svakodnevno polaže pred nacijom i batina kojom se neprestano prijeti onima koji "prodaju" nacionalne interese. U međuvremenu, "konačno" rješenje za Kosovo postoji samo za Albance - stepenasta nezavisnost, ma šta ona značila. Za Srbe, ostaju samo bajke u koje vjeruju ljudi čiji je jedini greh što su živjeli na periferiji Srpstva u vreme kad se svojski stvarao Beograd, antički grad-država. To je prestroga nagrada svijeta za sva iskušenja kojima nismo odoleli.
Aleksandar Tijanić je rođen 1949. godine u Đakovici na Kosovu, studirao je Fakultet političkih nauka i profesionalnu novinarsku karijeru započeo je kao saradnik u nedjeljniku NIN.
Kosovo valja prodati. Dva su razloga. Prvi, svijet hoće stabilnost Balkana odmah, mada ne zna kako. Zato će svaka sljedeća kompenzaciona ponuda biti lošija po nas. Drugi, Srbi masovno lažu da vole Kosovo. Da je to zaista "pupak" Srpstva, "sveta srpska zemlja", "koljevka" Evrope, "najskuplja" srpska riječ - Srbi ne bi pola vijeka odlazili sa Kosova. Ne samo da su odlazili, već se ukupno njih hiljadu, od nekoliko stotina hiljada, vratilo za cijelu deceniju nacionalno vrelog slobizma. Ne samo da nisu htijeli da se vraćaju, već poslije stodnevnog rata, ova srpska vojska i ova srpska policija jedine su u historiji ostavile Kosovo pjevajući, pokazujući tri prsta i ne skrivajući radost što odlaze i što su živi. Plakali su samo oni koji su ostavljali dom, imanje i grobove.
Ni oni nisu plakali zbog manastira, cara Lazara i Gazimestana. Kao u Kninu, niko nije odbio naređenje za povlačenje, niko nije ostao na Kosovu da pogine za politiku laži i obmana, halucinacija raspršivanih nacionalnim fakirima, narikačama, opsenarima i skotovima. Racionalno. Ohrabrujuće, čak.
U prethodnoj deceniji razoreni su svi nacionalni mitovi. O hrabrosti i čojstvu, o zajedništvu Srba od Plitvica do Skoplja, o bratstvu sa Crnogorcima, o pobjedama u ratu i porazima u miru, o Kosovu. Hvala Slobi što više nemamo u šta da vjerujemo. Hvala nama samima što smo nacija kostimirana i preparirana da krene na sopstvenu sahranu. Da se najede i napije na daći, iznad namještaja od čamovine. Ako je došlo vrijeme da pođemo od nule, nule kao historijskog računa, nule kao rezultata milenijumskog nacionalnog bilansa, učinimo to kao nacija - što još nismo, kao odrasli ljudi - što ćemo možda biti.
Ova srpska vlada ne treba da bira ulogu na Kosovu; ni Lazarevu, ni Majke Jugovića, još manje Brankovića. Uradite ono što je u testamentu ostavio Đinđić. Trgujte sa svijetom, priznajte Albancima da drže većinski paket akcija Kosova, odlomite koliko možete za pravoslavnu enklavu, tražite obezbjeđivanje prečice do Evrope, zahtjevajte značajan stimulativni paket za održavanje balkanske stabilnosti, hrabro se suočite sa izbjeglicama i priznajte da podgrevate lažnu nadu o vraćanju naše vojske na Kosovo ili o potpunom vraćanju Srba tamo odakle su krenuli. Svaka sljedeća vlada dobiće manje od vas, svaka sljedeća ponuda Srbima biće uvrijedljivija od ove. Ovu možemo da podnesemo, imajući na umu njenu alternativu. Ništa! Ovoj vladi pripada da u svojoj politici bar jednom bude državnička, a ne "švercerska". Za ovo, imaju opravdanje.
Albanci su "na jatagan" za sebe oteli Kosovo. Spremni su da prilože još desetine hiljada svojih da umru za ono u šta vjeruju. Koliko smo mi spremni da platimo, u životima, za ono što vjerujemo da nam pripada? U toj jednačini počiva misterija što ćemo na kraju ove decenije imati na granici ujedinjene Albance, buduće hegemone Balkana. Demonizovani, izolovani, sankcionisani, bombardovani, proterani, osiromašeni, smanjeni, apatičnim Srbima - usred borbi za bukvalno preživljavanje - eksponencijalno opada interesovanje za Kosovo. Posljednja velika prilika propuštena je ‘93. kad je Zimerman ponudio Ćosiću trećinu Kosova. Tada su Jović i Milošević zaprijetili da će Dobricu obesiti na Terazijama ako Šiptarima ustupi pedalj "naše svete zemlje". Super. Šta bi danas dali Srbi za takvu ponudu. Dušu? Ono što nije uradila srpska mudrost, uradiće - kao i obično - srpska nemoć.
Da li je moguć povratak Albanaca u okvir Srbije? Isključeno. Koji pametan Srbin, sa ovakvom predhistorijom, hoće da živi u zajednici sa Albancima, koji bi za četvrt vuheka u broju pretekli Srbe i došli do Niša? Konfederacija? Ne vjerujem. Svaki oblik zajedništa sa nacijom koja je na pragu stvaranja Velike Albanije (Makedoncima je Kosovo budućnost), predstavlja improvizovanu skelu koja će se urušiti čim odavde odu oni koji umiju da dobiju rat, a ne znaju da organizuju mir. Neka Velika Albanija bude bradavica na nosu Amerike koja se upustila u rat protiv Srbije začet na lažima spolja i glupostima iznutra.
Dotle, pitanje Kosova ruinira svako pitanje demokratije unutar Srbije. Zato je nulta tačka početka stvaranja srpske budućnosti izbacivanje Kosova iz unutrašnje srpske politike. Šta je to sem priznavanja faktičkog stanja? Svaki ustav, svi izbori, zakoni, međunarodni pregovori, krediti, teritorijalno definisanje, odbrana, sve predstavlja beznadežnu improvizaciju dok se ne pojavi "konačno rješenje". Umjesto da tragamo za konačnim statusom Kosova, pozabavimo se konačnim oblikovanjem Srbije. Oni mogu da čekaju, jer nastaju. Mi nemamo vremena, jer nestajemo. Za sada, konačna je samo definicija odnosa Srba i Kosova. Ono što je Kosovo nama, odavno nismo mi njemu! Tačka.
Kosovo tako postaje lažna zakletva koju strašljiva vlast svakodnevno polaže pred nacijom i batina kojom se neprestano prijeti onima koji "prodaju" nacionalne interese. U međuvremenu, "konačno" rješenje za Kosovo postoji samo za Albance - stepenasta nezavisnost, ma šta ona značila. Za Srbe, ostaju samo bajke u koje vjeruju ljudi čiji je jedini greh što su živjeli na periferiji Srpstva u vreme kad se svojski stvarao Beograd, antički grad-država. To je prestroga nagrada svijeta za sva iskušenja kojima nismo odoleli.
Aleksandar Tijanić je rođen 1949. godine u Đakovici na Kosovu, studirao je Fakultet političkih nauka i profesionalnu novinarsku karijeru započeo je kao saradnik u nedjeljniku NIN.
