Nakon šest neuspjelih pokušaja da emigrira u Veliku Britaniju, 28-godišnji V.H. (identitet poznat redakciji Radija Slobodna Evropa), pokušava da održi svoju malu firmu u albanskom Kuksu.
Firmu je otvorio kako bi obezbjedio prihode i preživeo, ali je njeno vođenje postala "teška misija", imajući u vidu da se ekonomska situacija u Albaniji pogoršala.
Na osnovu podataka Zavoda za statistiku, Kuks je najsiromašniji okrug u Albaniji.
V.H. napominje da ne zarađuje dovoljno za život.
U međuvremenu, pokušavao je da napusti Albaniju, da čamcem preko Lamanša ili Engleskog kanala stigne u Veliku Britaniju.
Iako je prolazio kroz strahote, kaže da bi opet pokušao da napusti Albaniju.
Prvi put je u potragu za boljim životom krenuo prije osam godina. Otišao je u Njemačku.
Ovaj sagovornik Radija Slobodna Evropa priča da nije imao problema da nađe posao u toj zemlji jer je imao iskustva u oblasti gastronomije ali i pomoć sunarodnika.
Međutim, zbog izbijanja pandemije korona virusa 2020. godine, bio je primoran da se vrati u rodnu Albaniju.
"Čim su ukinute mjere u borbi protiv COVID-a 19, ponovo sam emigrirao. Bilo je nemoguće izdržavati porodicu sa platom od 36.000 leka [oko 310 eura] mjesečno.
Otišao sam u Francusku, gdje sam svakodnevno od prijatelja slušao kako je u Britaniji lakše naći posao i da je bolje plaćen. Nisam dugo razmišljao, pokušao sam da odem sa falsifikovanim dokumentima, kao grčki državljanin... Naravno, policija me uhvatila i vratila u Albaniju", priča V.H.
Kaže da nije mogao dugo da bude kući jer nije imao posao.
Navodi da su mu prijatelji rekli da je migracija iz Francuske u Veliku Britaniju moguća samo gumenim čamcem kroz kanal Lamanš.
Užas na putovanju bez kraja
"Šest puta sam pokušao gumenim čamcem [preći Lamanš], svaki put je bilo teže. Imam strašna sjećanja, kad se sjetim nekih dijelova pitam se kako sam pokušavao ponovo, ali se bojim da ću ponovo pokušati", priča on.
Sjeća se da je prvi put u Francuskoj boravio oko dva mjeseca, a da nije mogao da ode u Veliku Britaniju, zbog čestih policijskih provjera i lošeg vremena.
Grupa albanskih trgovaca ljudima je, kako kaže, okupljala migrante iz različitih oblasti koje je potom "predavala Kurdima", za koje kaže da "kontrolišu kretanje nedokumentovanih migranata".
Na put se kretalo, priča dalje, kada se u jednoj grupi sakupi 80 osoba.
Prvi put nije uopšte stigao do Velike Britanije jer su, kako kaže, osobe koje su upravljale gumenim čamcem odlučile da se vrate nazad zbog loše orjentacije.
U očaju Albanci rizikuju živote da stignu do Britanije
Opet je morao da sačeka "pravi trenutak" kako bi ponovo napumpao gumeni čamac, stavio ga na leđa i krenuo ka hladnoći.
Sjeća se žene koja mu je pomogla da uđe u čamac a sa sobom vodila dvoje djece - dječaka od 14 i djevojčicu od devet godina.
"Dok sam čekao naredno putovanje, razmišljao sam koliko beznadežna može da bude majka kada je primorana da se sa decom suočava sa takvom situacijom, a zna da rizikuje život ako putuje gumenim čamcem", kaže on za RSE.
Prisjeća se i da su bili pod nišanom Kurda dok su čekali da čamcem krenu ka Velikoj Britaniji.
I tako je bilo još pet bezuspješnih pokušaja – neki su propali zbog loše orjentacije vozača gumenih čamaca a neki jer bi ostali bez goriva.
Priča da su na otvorenom moru proveli do 20 sati. Kada bih ih uočila policija, onda bi se povukli.
V.H. kaže da su većina Albanaca, koji su bili na tim gumenim čamcima, imali između 14 i 19 godina. Priča kako je jedan 17-godišnjak iz Tirane često plakao jer nije bio siguran šta ga čeka, da li će uspjeti da preživi opasno putovanje gumenim čamcem.
"Bilo je teško slušati ga dok govori, gledati ga dok plače, stalno je ponavljao: Hoću li ponovo vidjeti svog devetogodišnjeg brata? Mnogo me je boljelo, ali sam razmišljao - kako je moguće da poslije toliko godina demokratije još uvijek odlazimo [iz svoje zemlje]... a sada i djeca. Sjećam se jedne noći kada nam je rekao da mu je rođendan, ali u uslovima u kojima smo bili, šta smo mogli da uradimo za njega?
Čak su i Kurdi koji su nas vodili saznali. Jedan od njih je rekao da, pošto mu je rođendan, može da puca iz pištolja, a maloljetnik je bez razmišljanja pucao u vazduh. Iste noći došla je druga grupa Kurda i sukobila se sa grupom koja je nas predvodila, optužujući ih za ubistvo, otmicu. Tada smo se plašili da bi 17-godišnjak mogao biti uhapšen, jer su bili njegovi tragovi na oružju za koje se nije znalo da li je korišćeno za krivična djela", priča V.H.
Navodi da je bilo mnogo teških trenutaka, ali da ipak nije pomišljao da se vrati u svoju zemlju dok ih policija nije uhvatila i nakon 28 dana pritvora, deportovala u Albaniju.
Migranti u stalnom pokušaju da stignu do Britanije
Na pitanje Radija Slobodna Evropa zašto je toliko puta rizikovao život, on kaže: "Šta da radim ovdje u Kuksu ili bilo gdje drugde? Ovo mjesto ne nudi ništa. Ne pruža mogućnosti, ukratko, ne možete da preživite, ne možete da izdržavate svoju porodicu".
Kada se vratio kući morao je da nađe način da obezbjedi prihode kako bi izdržavao porodicu, roditelje, suprugu i kćerku.
"Počinjem da radim u četiri ujutru i završim u osam uveče. Sve je poskupelo, nafta, energenti, sirovine. I svaki dan kažem: OK, imao sam ideju, pokrenuo sam biznis, ali kako ću preživjeti u mjestu kao što je Kuks, gdje je sve manje stanovnika a siromaštvo veliko? Dođu, pitaju za cijene i odu nakon što iskritikuju visoke cijene. I kako da im objasnim da se drugačije ne isplati, da bih morao da ugasim biznis.
S jedne strane ne mogu da objasnim građanima situaciju, a ne mogu ni da razumijem kako je moguće da institucije ne pomažu inicijative mladih, kako bi ostali ovdje. Niko ne bi pobjegao iz svoje zemlje", kaže on.
Iznosi i detalje o dugovima u koje je upao kako bi pokrenuo biznis, te dodaje da će pokušati da neko vrijeme bude u Albaniji.
"Ali ne znam koliko će to trajati. Bojim se da ću, čim mi se ukaže prva prilika, ponovo emigrirati, opet čamcem. Došao sam do tačke da sam spreman da rizikujem, iako znam da me možda smrt čeka među talasima.
Ali, naravno, idem sa nadom da ću uspjeti, da ću zaraditi onoliko koliko zaslužujem, koliko je potrebno za dostojanstven život. Teško je živjeti sa ovim primanjima i imam pitanje za zvaničnike: da li bi oni mogli da žive mjesec dana sa 30 ili 40.000 leka [manje od 400 eura] mjesečno?", kaže on.
Devet sati u hladnjači platio 18.000 funti
Drugi mladić iz Kuksa, koji takođe ne želi da mu se otkriva identitet, kaže za Radio Slobodna Evropa kako je uspio da uđe u Veliku Britaniju gdje radi bez dozvole.
"Otišao sam krajem 2020. godine, autobusom za Belgiju. Nekoliko dana sam bio u hotelu, gdje je bilo oko 500 Albanaca koji su čekali da izbjegnu u Englesku. Odatle smo morali da idemo u Španiju i video sam razne i opasne načine na koje su Albanci pokušavali da stignu do Engleske. Zavlačili su se ispod osovine kamiona kako bi neopaženo ušli na trajekt, hvatali se za užad na brodovima...
Ja sam putovao u hladnjači devet sati. Bio sam sa još dvojicom Albanaca. Bilo je veoma teško da se izdrže niske temperature i u svakom trenutku sam strepio da li ću uspjeti, da li će me otkriti policija", kaže on.
Put do Velike Britanije ga je skupo koštao.
"Platio sam 18.000 funti da uđem u Britaniju. Ostalo je da otplatim još 4.000 hiljade eura. Radim na građevini zajedno sa drugim Albancima, ali nemamo dokumenata. Zato smo manje plaćeni od drugih, a plašimo se i da bi mogli da nas zaustave i deportuju", kaže on.
Objašnjava da mnogi Albanci u Veliku Britaniju odlaze kao turisti, sa vizom na šest mjeseci. Potom nađu posao i dobiju dokumenta.
On smatra da Velika Britanija ima potrebe za radnom snagom i da bi trebalo da se omogući legalno sezonsko zapošljavanje.
Šta preduzima Albanija?
Na osnovu istraživanja Instituta za statistiku u Albaniji, koje je u saradnji sa nekoliko međunarodnih organizacija sprovedeno i objavljeno 2019. godine, pokazuje da je u periodu 2011-2019. godine Albaniju napustilo 360.000 ljudi.
Prema istom istraživanju, 50 odsto osoba koje migriraju su u uzrastu od 15 do 24 godine.
Kao glavni razlog migracije navode siromaštvo, dok je Kuks među okruzima iz kog mještani najviše odlaze.
Veliki broj Albanaca koji odlazi u Veliku Britaniju zabrinuo je tamošnje vlasti, pa su sredinom decembra 2022. dvije zemlje uspostavile radnu grupu za rješavanje pitanja nedokumentovanih migranata.
Prema tom sporazumu, Albanija se smatra sigurnom zemljom dok se Britanija obavezuje da će brinuti o povratnicima, koji se smatraju žrtvama trgovine ljudima.
Na osnovu podataka britanskih vlasti, 2022. godine rekordan broj ljudi je prešao Lamanš u malim čamcima i ušao u Veliku Britaniju – više od 33.500.
Britanski ministar za migraciju Robert Jenrick je 14. januara rekao da rade na sprečavanju iregularnih migranata sa akcentom na one iz Albanije.
Među njima, kako je rekao, ima i kriminalaca.
"Ne samo da su ti migranti ovdje ilegalno – pokušavaju da prevare sistem tako što stižu malim čamcima preko Lamanša – već su i opasni kriminalci koji su osuđeni za krivična djela, povezani sa drogom", rekao je on.
Albanija uputila protestnu notu Velikoj Britaniji
Ministarstvo spoljnih poslova Albanije uputilo je protestnu notu Velikoj Britaniji zbog retorike koju je zvanična Tirana opisala "govorom mržnje i diskriminatornom" prema albanskim migrantima.
Nota je predata ambasadoru Velike Britanije u Tirani, Alaistaru Kingu Smithu.
Time je zvanično zatraženo da se izbjegava govor mržnje i diskriminacija, te da se nastavi dijalog i saradnja dvije zemlje po ovom, ali i drugim pitanjima.
U međuvremenu, ministarka spoljnih poslova Albanije Olta (Xhacka) Džačka je navela da je šokirana izjavom britanskog ministra, te ocjenila da retorika koju je koristio, predstavlja "linč cele nacije".
Prethodno je britanska ministarka unutrašnjih poslova Suella Braverman albanske migrante opisala kao "kriminalce". Tu izjavu je osudio premijer Albanije Edi Rama, dok je stotine Albanaca protestovalo u Londonu.
Na osnovu podataka Zavoda za statistiku, Kuks je najsiromašniji okrug u Albaniji.
V.H. napominje da ne zarađuje dovoljno za život.
U međuvremenu, pokušavao je da napusti Albaniju, da čamcem preko Lamanša ili Engleskog kanala stigne u Veliku Britaniju.
Iako je prolazio kroz strahote, kaže da bi opet pokušao da napusti Albaniju.
Prvi put je u potragu za boljim životom krenuo prije osam godina. Otišao je u Njemačku.
Ovaj sagovornik Radija Slobodna Evropa priča da nije imao problema da nađe posao u toj zemlji jer je imao iskustva u oblasti gastronomije ali i pomoć sunarodnika.
Međutim, zbog izbijanja pandemije korona virusa 2020. godine, bio je primoran da se vrati u rodnu Albaniju.
"Čim su ukinute mjere u borbi protiv COVID-a 19, ponovo sam emigrirao. Bilo je nemoguće izdržavati porodicu sa platom od 36.000 leka [oko 310 eura] mjesečno.
Otišao sam u Francusku, gdje sam svakodnevno od prijatelja slušao kako je u Britaniji lakše naći posao i da je bolje plaćen. Nisam dugo razmišljao, pokušao sam da odem sa falsifikovanim dokumentima, kao grčki državljanin... Naravno, policija me uhvatila i vratila u Albaniju", priča V.H.
Kaže da nije mogao dugo da bude kući jer nije imao posao.
Navodi da su mu prijatelji rekli da je migracija iz Francuske u Veliku Britaniju moguća samo gumenim čamcem kroz kanal Lamanš.
Užas na putovanju bez kraja
"Šest puta sam pokušao gumenim čamcem [preći Lamanš], svaki put je bilo teže. Imam strašna sjećanja, kad se sjetim nekih dijelova pitam se kako sam pokušavao ponovo, ali se bojim da ću ponovo pokušati", priča on.
Sjeća se da je prvi put u Francuskoj boravio oko dva mjeseca, a da nije mogao da ode u Veliku Britaniju, zbog čestih policijskih provjera i lošeg vremena.
Grupa albanskih trgovaca ljudima je, kako kaže, okupljala migrante iz različitih oblasti koje je potom "predavala Kurdima", za koje kaže da "kontrolišu kretanje nedokumentovanih migranata".
Na put se kretalo, priča dalje, kada se u jednoj grupi sakupi 80 osoba.
Prvi put nije uopšte stigao do Velike Britanije jer su, kako kaže, osobe koje su upravljale gumenim čamcem odlučile da se vrate nazad zbog loše orjentacije.
U očaju Albanci rizikuju živote da stignu do Britanije
Opet je morao da sačeka "pravi trenutak" kako bi ponovo napumpao gumeni čamac, stavio ga na leđa i krenuo ka hladnoći.
Sjeća se žene koja mu je pomogla da uđe u čamac a sa sobom vodila dvoje djece - dječaka od 14 i djevojčicu od devet godina.
"Dok sam čekao naredno putovanje, razmišljao sam koliko beznadežna može da bude majka kada je primorana da se sa decom suočava sa takvom situacijom, a zna da rizikuje život ako putuje gumenim čamcem", kaže on za RSE.
Prisjeća se i da su bili pod nišanom Kurda dok su čekali da čamcem krenu ka Velikoj Britaniji.
I tako je bilo još pet bezuspješnih pokušaja – neki su propali zbog loše orjentacije vozača gumenih čamaca a neki jer bi ostali bez goriva.
Priča da su na otvorenom moru proveli do 20 sati. Kada bih ih uočila policija, onda bi se povukli.
V.H. kaže da su većina Albanaca, koji su bili na tim gumenim čamcima, imali između 14 i 19 godina. Priča kako je jedan 17-godišnjak iz Tirane često plakao jer nije bio siguran šta ga čeka, da li će uspjeti da preživi opasno putovanje gumenim čamcem.
"Bilo je teško slušati ga dok govori, gledati ga dok plače, stalno je ponavljao: Hoću li ponovo vidjeti svog devetogodišnjeg brata? Mnogo me je boljelo, ali sam razmišljao - kako je moguće da poslije toliko godina demokratije još uvijek odlazimo [iz svoje zemlje]... a sada i djeca. Sjećam se jedne noći kada nam je rekao da mu je rođendan, ali u uslovima u kojima smo bili, šta smo mogli da uradimo za njega?
Čak su i Kurdi koji su nas vodili saznali. Jedan od njih je rekao da, pošto mu je rođendan, može da puca iz pištolja, a maloljetnik je bez razmišljanja pucao u vazduh. Iste noći došla je druga grupa Kurda i sukobila se sa grupom koja je nas predvodila, optužujući ih za ubistvo, otmicu. Tada smo se plašili da bi 17-godišnjak mogao biti uhapšen, jer su bili njegovi tragovi na oružju za koje se nije znalo da li je korišćeno za krivična djela", priča V.H.
Navodi da je bilo mnogo teških trenutaka, ali da ipak nije pomišljao da se vrati u svoju zemlju dok ih policija nije uhvatila i nakon 28 dana pritvora, deportovala u Albaniju.
Migranti u stalnom pokušaju da stignu do Britanije
Na pitanje Radija Slobodna Evropa zašto je toliko puta rizikovao život, on kaže: "Šta da radim ovdje u Kuksu ili bilo gdje drugde? Ovo mjesto ne nudi ništa. Ne pruža mogućnosti, ukratko, ne možete da preživite, ne možete da izdržavate svoju porodicu".
Kada se vratio kući morao je da nađe način da obezbjedi prihode kako bi izdržavao porodicu, roditelje, suprugu i kćerku.
"Počinjem da radim u četiri ujutru i završim u osam uveče. Sve je poskupelo, nafta, energenti, sirovine. I svaki dan kažem: OK, imao sam ideju, pokrenuo sam biznis, ali kako ću preživjeti u mjestu kao što je Kuks, gdje je sve manje stanovnika a siromaštvo veliko? Dođu, pitaju za cijene i odu nakon što iskritikuju visoke cijene. I kako da im objasnim da se drugačije ne isplati, da bih morao da ugasim biznis.
S jedne strane ne mogu da objasnim građanima situaciju, a ne mogu ni da razumijem kako je moguće da institucije ne pomažu inicijative mladih, kako bi ostali ovdje. Niko ne bi pobjegao iz svoje zemlje", kaže on.
Iznosi i detalje o dugovima u koje je upao kako bi pokrenuo biznis, te dodaje da će pokušati da neko vrijeme bude u Albaniji.
"Ali ne znam koliko će to trajati. Bojim se da ću, čim mi se ukaže prva prilika, ponovo emigrirati, opet čamcem. Došao sam do tačke da sam spreman da rizikujem, iako znam da me možda smrt čeka među talasima.
Ali, naravno, idem sa nadom da ću uspjeti, da ću zaraditi onoliko koliko zaslužujem, koliko je potrebno za dostojanstven život. Teško je živjeti sa ovim primanjima i imam pitanje za zvaničnike: da li bi oni mogli da žive mjesec dana sa 30 ili 40.000 leka [manje od 400 eura] mjesečno?", kaže on.
Devet sati u hladnjači platio 18.000 funti
Drugi mladić iz Kuksa, koji takođe ne želi da mu se otkriva identitet, kaže za Radio Slobodna Evropa kako je uspio da uđe u Veliku Britaniju gdje radi bez dozvole.
"Otišao sam krajem 2020. godine, autobusom za Belgiju. Nekoliko dana sam bio u hotelu, gdje je bilo oko 500 Albanaca koji su čekali da izbjegnu u Englesku. Odatle smo morali da idemo u Španiju i video sam razne i opasne načine na koje su Albanci pokušavali da stignu do Engleske. Zavlačili su se ispod osovine kamiona kako bi neopaženo ušli na trajekt, hvatali se za užad na brodovima...
Ja sam putovao u hladnjači devet sati. Bio sam sa još dvojicom Albanaca. Bilo je veoma teško da se izdrže niske temperature i u svakom trenutku sam strepio da li ću uspjeti, da li će me otkriti policija", kaže on.
Put do Velike Britanije ga je skupo koštao.
"Platio sam 18.000 funti da uđem u Britaniju. Ostalo je da otplatim još 4.000 hiljade eura. Radim na građevini zajedno sa drugim Albancima, ali nemamo dokumenata. Zato smo manje plaćeni od drugih, a plašimo se i da bi mogli da nas zaustave i deportuju", kaže on.
Objašnjava da mnogi Albanci u Veliku Britaniju odlaze kao turisti, sa vizom na šest mjeseci. Potom nađu posao i dobiju dokumenta.
On smatra da Velika Britanija ima potrebe za radnom snagom i da bi trebalo da se omogući legalno sezonsko zapošljavanje.
Šta preduzima Albanija?
Na osnovu istraživanja Instituta za statistiku u Albaniji, koje je u saradnji sa nekoliko međunarodnih organizacija sprovedeno i objavljeno 2019. godine, pokazuje da je u periodu 2011-2019. godine Albaniju napustilo 360.000 ljudi.
Prema istom istraživanju, 50 odsto osoba koje migriraju su u uzrastu od 15 do 24 godine.
Kao glavni razlog migracije navode siromaštvo, dok je Kuks među okruzima iz kog mještani najviše odlaze.
Veliki broj Albanaca koji odlazi u Veliku Britaniju zabrinuo je tamošnje vlasti, pa su sredinom decembra 2022. dvije zemlje uspostavile radnu grupu za rješavanje pitanja nedokumentovanih migranata.
Prema tom sporazumu, Albanija se smatra sigurnom zemljom dok se Britanija obavezuje da će brinuti o povratnicima, koji se smatraju žrtvama trgovine ljudima.
Na osnovu podataka britanskih vlasti, 2022. godine rekordan broj ljudi je prešao Lamanš u malim čamcima i ušao u Veliku Britaniju – više od 33.500.
Britanski ministar za migraciju Robert Jenrick je 14. januara rekao da rade na sprečavanju iregularnih migranata sa akcentom na one iz Albanije.
Među njima, kako je rekao, ima i kriminalaca.
"Ne samo da su ti migranti ovdje ilegalno – pokušavaju da prevare sistem tako što stižu malim čamcima preko Lamanša – već su i opasni kriminalci koji su osuđeni za krivična djela, povezani sa drogom", rekao je on.
Albanija uputila protestnu notu Velikoj Britaniji
Ministarstvo spoljnih poslova Albanije uputilo je protestnu notu Velikoj Britaniji zbog retorike koju je zvanična Tirana opisala "govorom mržnje i diskriminatornom" prema albanskim migrantima.
Nota je predata ambasadoru Velike Britanije u Tirani, Alaistaru Kingu Smithu.
Time je zvanično zatraženo da se izbjegava govor mržnje i diskriminacija, te da se nastavi dijalog i saradnja dvije zemlje po ovom, ali i drugim pitanjima.
U međuvremenu, ministarka spoljnih poslova Albanije Olta (Xhacka) Džačka je navela da je šokirana izjavom britanskog ministra, te ocjenila da retorika koju je koristio, predstavlja "linč cele nacije".
Prethodno je britanska ministarka unutrašnjih poslova Suella Braverman albanske migrante opisala kao "kriminalce". Tu izjavu je osudio premijer Albanije Edi Rama, dok je stotine Albanaca protestovalo u Londonu.
