"Ako čitamo udžbenike historije u Srbiji i na Kosovu, ono što je za jednu stranu oslobađanje, za drugu je okupacija. I jedni i drugi udžbenici zasnovani su na spirali nasilja, uče samo o zločinima“, kaže publicista i politikolog iz Prištine Shkelzen Gashi, autor istraživanja "Historija Kosova u udžbenicima Kosova, Albanije, Srbije, Crne Gore i Makedonije".
Svoju publikaciju predstavio je posljednjeg dana festivala "Mirëdita, dobar dan" u Beogradu, na kome je publika šesti put mogla da se upozna sa kosovskom savremenom kulturom.
Gashi ističe da i pored dijametralno suprotnog predstavljanja istih događaja, udžbenici historije u Srbiji i na Kosovu imaju zajedničke karakteristike – sastavljala su ih ministarstva, predstavljaju se samo zločini druge strane, dok se svoji prećutkuju. Upotrebljava se jezik mržnje, a žrtve su preuveličane.
Tako se, na primjer, nigdje u udžbenicima u Srbiji ne pominju deportacije Albanaca iz okoline Niša i Sandžaka tokom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. vijeka, dok su u udžbenicima na Kosovu ti događaji hiperbolizovani, objašnjava Gashi.
On ističe još jednu zajedničku stavku: „Nigdje se ne pominje saradnja Srba i Albanaca kroz historiju.“
A saradnje je, podsjeća Gashi, bilo tokom ključnih historijskih događaja.
"Car Dušan je, na primjer, imao odličnu saradnju sa drugim narodima. Imao je brojne albanske ratnike na svojoj strani i podršku albanskih aristokrata. Albanci su za vrijeme njegove vladavine uživali poseban status i poseban tretman, ali to se nigdje ne pominje. Ne pominje se ni da su u Kosovskoj bici, na kojoj se zasniva srpski mit o Kosovu, Srbi i Albanci ratovali zajedno protiv Osmanskog carstva“, kaže Gashi.
Udžbenici na Kosovu izostavili su detalj da je Skenderbegova majka imala srpsko porijeklo (Skenderbeg, srednjevekovni albanski nacionalni heroj) i da su mu djeca nosila slovenska imena, podsjeća Gashi.
Takođe, nigdje se ne navodi da je Isa Boletinac, za Albance simbol borbe protiv Turske i Srbije, sarađivao sa Srbima u jednom periodu. O tome svjedoči i depeša srpskog konzula u Prištini Svetislava Simića iz 1899. godine, koji o Isi Boletincu piše da „nijedan Srbin nije pao od njegove puške, a dokle je sezala vlast njegove martine, raja je bila potpuno slobodna od zuluma“.
Gashi ističe da se u kosovskim i srpskim udžbenicima ne pominje ni saradnja partizanskih lidera tokom Drugog svjetskog rata.
Nakon rata došlo je do postepenog poboljšanja statusa Albanaca u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, o čemu, kako kaže Gashi u kosovskim udžbenicima nema podataka.
"Sedamdesete su za kosovske Albance jedan od najsvjetlijih perioda tokom SFRJ, to se nigdje ne pominje."
Kada je riječ o sukobima devedesetih godina, ne pominju se sastanci, pregovori i sporazumi, već samo zločini.
"Takva interpretacija događaja šalje poruku da dva naroda ne žele da se pomire, već da se samo sukobljavaju – to pravi podjele", objašnjava Gashi.
"Mladi - borci za nacionalnu stvar"
Učesnici debate ističu da su historijski udžbenici za osnovnu i srednju školu pisani tako da "pripremaju mlade za novi ciklus nasilja".
"Udžbenici u Srbiji biraju da ne kažu mnogo toga o sukobima na Kosovu tokom 1998. i 1999. godine", kaže Jelena Krstić iz nevladinog Helsinškog odbora za ljudska prava.
Dodaje da se o sukobima na Kosovu u udžbenicima za osnovnu i srednju školu govori isključivo kroz prizmu NATO bombardovanja 1999. godine,
"Stiče se utisak da na te događaje Srbija nije mogla da utiče, a da je na odluke o Kosovu privremeno pristala", kaže Krstić.
Brojem žrtava bombardovanja se, ističe Krstić, u udžbenicima licitira – između 1.200 i 2.500, iako podaci Fonda za humanitarno pravo koji je prikupio imena ubijenih, govore da ih je bilo 754.
Prema njenim riječima, udžbenici noviju historiju vide površno, etnički pristrasno i neutemeljeno. Temi sukoba se, kako ističe Krstić, pristupa instrumentalistički.
"Historija u udžbenicima nema za cilj da obrazuje mlade o činjenicama, da ih podstakne na razmišljanje i na međusobni razgovor i saradnju. Ona ima za cilj da od njih napravi borce za neku nacionalnu stvar i za ostvarivanje političkih ciljeva u budućnosti. Kada govorimo o Srbiji i Kosovu, ti ciljevi su različiti – na Kosovu je to nezavisnost, a očuvanje suvereniteta u Srbiji", kaže Krstić.
Šta mladi u Srbiji danas znaju o Kosovu, najbolje oslikavaju incidenti sa desničarima tokom festivala ’Mirëdita, dobar dan’, kada ih je policija dva puta sprečila da prekinu festival, ističe aktivista nevladine organizacije Žene u crnom Stefan Milosavljević.
"Kada govorimo o mladima, govorimo o njima. Oni nisu incident, to su generacije koje se obrazuju ovdje. Za budućnost", ističe Milosavljević.
On je rođen 1997. godine u Obiliću na Kosovu, i kao dvogodišnjak došao je u Beograd. Ističe da ne dijeli isti narativ o Kosovu sa većinom svojih vršnjaka, a kada je analizirao poruke mržnje koje su uzvikivali desničari tokom ’Mirëdite’, primjetio je sljedeće:
"Oni pjevaju ono što su naučili. U njihovoj pjesmi o ’gamadi’, ’Šiptarima’ i ’zavetu’, prisutni su svi elementi iz udžbenika: rasistički element, zatim nacionalna misija – zavet da se Kosovo ne može izdati. ’Sveta zemlja, srpski Jerusalim’ i neprijatelj kao konstanta – Albanci", zaključuje Milosavljević.
Promjena čeka novi politički kontekst
Prema riječima autora publikacije Shkelzena Gashija, u udžbenicima ne samo da nema pozitivnog konteksta za drugu stranu u sukobu, već nema ni korektnog.
"Kad udžbenici Srbije opisuju sukobe sa Albancima tokom devedesetih na Kosovu koriste se riječi ’banda’ ili ’Šiptari’. Kosovski udžbenici, sa druge strane, pišu o ’genocidu nad Albancima’, iako je sud bio izričit da na Kosovu tokom devedesetih jesu počinjeni zločini protiv čovječnosti, ali ne i genocid“, objašnjava Gashi.
Prema ocjeni učesnika debate, za promjenu u sistemu obrazovanja, nakon koje bi se u udžbenicima našle činjenice o sukobima, ne treba čekati vremensku distancu, već nove političare.
Oni smatraju da je pored promjene historijskih udžbenika i obrazovanja djece, potrebno edukovati i njihove roditelje i nastavnike, kako se ne bi desilo „da su nacionalisti, samo zato što druge historijske podatke ne mogu da nađu u zvaničnoj literaturi“.
Gashi ističe da i pored dijametralno suprotnog predstavljanja istih događaja, udžbenici historije u Srbiji i na Kosovu imaju zajedničke karakteristike – sastavljala su ih ministarstva, predstavljaju se samo zločini druge strane, dok se svoji prećutkuju. Upotrebljava se jezik mržnje, a žrtve su preuveličane.
Tako se, na primjer, nigdje u udžbenicima u Srbiji ne pominju deportacije Albanaca iz okoline Niša i Sandžaka tokom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. vijeka, dok su u udžbenicima na Kosovu ti događaji hiperbolizovani, objašnjava Gashi.
On ističe još jednu zajedničku stavku: „Nigdje se ne pominje saradnja Srba i Albanaca kroz historiju.“
A saradnje je, podsjeća Gashi, bilo tokom ključnih historijskih događaja.
"Car Dušan je, na primjer, imao odličnu saradnju sa drugim narodima. Imao je brojne albanske ratnike na svojoj strani i podršku albanskih aristokrata. Albanci su za vrijeme njegove vladavine uživali poseban status i poseban tretman, ali to se nigdje ne pominje. Ne pominje se ni da su u Kosovskoj bici, na kojoj se zasniva srpski mit o Kosovu, Srbi i Albanci ratovali zajedno protiv Osmanskog carstva“, kaže Gashi.
Udžbenici na Kosovu izostavili su detalj da je Skenderbegova majka imala srpsko porijeklo (Skenderbeg, srednjevekovni albanski nacionalni heroj) i da su mu djeca nosila slovenska imena, podsjeća Gashi.
Takođe, nigdje se ne navodi da je Isa Boletinac, za Albance simbol borbe protiv Turske i Srbije, sarađivao sa Srbima u jednom periodu. O tome svjedoči i depeša srpskog konzula u Prištini Svetislava Simića iz 1899. godine, koji o Isi Boletincu piše da „nijedan Srbin nije pao od njegove puške, a dokle je sezala vlast njegove martine, raja je bila potpuno slobodna od zuluma“.
Gashi ističe da se u kosovskim i srpskim udžbenicima ne pominje ni saradnja partizanskih lidera tokom Drugog svjetskog rata.
Nakon rata došlo je do postepenog poboljšanja statusa Albanaca u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, o čemu, kako kaže Gashi u kosovskim udžbenicima nema podataka.
"Sedamdesete su za kosovske Albance jedan od najsvjetlijih perioda tokom SFRJ, to se nigdje ne pominje."
Kada je riječ o sukobima devedesetih godina, ne pominju se sastanci, pregovori i sporazumi, već samo zločini.
"Takva interpretacija događaja šalje poruku da dva naroda ne žele da se pomire, već da se samo sukobljavaju – to pravi podjele", objašnjava Gashi.
"Mladi - borci za nacionalnu stvar"
Učesnici debate ističu da su historijski udžbenici za osnovnu i srednju školu pisani tako da "pripremaju mlade za novi ciklus nasilja".
"Udžbenici u Srbiji biraju da ne kažu mnogo toga o sukobima na Kosovu tokom 1998. i 1999. godine", kaže Jelena Krstić iz nevladinog Helsinškog odbora za ljudska prava.
Dodaje da se o sukobima na Kosovu u udžbenicima za osnovnu i srednju školu govori isključivo kroz prizmu NATO bombardovanja 1999. godine,
"Stiče se utisak da na te događaje Srbija nije mogla da utiče, a da je na odluke o Kosovu privremeno pristala", kaže Krstić.
Brojem žrtava bombardovanja se, ističe Krstić, u udžbenicima licitira – između 1.200 i 2.500, iako podaci Fonda za humanitarno pravo koji je prikupio imena ubijenih, govore da ih je bilo 754.
Prema njenim riječima, udžbenici noviju historiju vide površno, etnički pristrasno i neutemeljeno. Temi sukoba se, kako ističe Krstić, pristupa instrumentalistički.
"Historija u udžbenicima nema za cilj da obrazuje mlade o činjenicama, da ih podstakne na razmišljanje i na međusobni razgovor i saradnju. Ona ima za cilj da od njih napravi borce za neku nacionalnu stvar i za ostvarivanje političkih ciljeva u budućnosti. Kada govorimo o Srbiji i Kosovu, ti ciljevi su različiti – na Kosovu je to nezavisnost, a očuvanje suvereniteta u Srbiji", kaže Krstić.
Šta mladi u Srbiji danas znaju o Kosovu, najbolje oslikavaju incidenti sa desničarima tokom festivala ’Mirëdita, dobar dan’, kada ih je policija dva puta sprečila da prekinu festival, ističe aktivista nevladine organizacije Žene u crnom Stefan Milosavljević.
"Kada govorimo o mladima, govorimo o njima. Oni nisu incident, to su generacije koje se obrazuju ovdje. Za budućnost", ističe Milosavljević.
On je rođen 1997. godine u Obiliću na Kosovu, i kao dvogodišnjak došao je u Beograd. Ističe da ne dijeli isti narativ o Kosovu sa većinom svojih vršnjaka, a kada je analizirao poruke mržnje koje su uzvikivali desničari tokom ’Mirëdite’, primjetio je sljedeće:
"Oni pjevaju ono što su naučili. U njihovoj pjesmi o ’gamadi’, ’Šiptarima’ i ’zavetu’, prisutni su svi elementi iz udžbenika: rasistički element, zatim nacionalna misija – zavet da se Kosovo ne može izdati. ’Sveta zemlja, srpski Jerusalim’ i neprijatelj kao konstanta – Albanci", zaključuje Milosavljević.
Promjena čeka novi politički kontekst
Prema riječima autora publikacije Shkelzena Gashija, u udžbenicima ne samo da nema pozitivnog konteksta za drugu stranu u sukobu, već nema ni korektnog.
"Kad udžbenici Srbije opisuju sukobe sa Albancima tokom devedesetih na Kosovu koriste se riječi ’banda’ ili ’Šiptari’. Kosovski udžbenici, sa druge strane, pišu o ’genocidu nad Albancima’, iako je sud bio izričit da na Kosovu tokom devedesetih jesu počinjeni zločini protiv čovječnosti, ali ne i genocid“, objašnjava Gashi.
Prema ocjeni učesnika debate, za promjenu u sistemu obrazovanja, nakon koje bi se u udžbenicima našle činjenice o sukobima, ne treba čekati vremensku distancu, već nove političare.
Oni smatraju da je pored promjene historijskih udžbenika i obrazovanja djece, potrebno edukovati i njihove roditelje i nastavnike, kako se ne bi desilo „da su nacionalisti, samo zato što druge historijske podatke ne mogu da nađu u zvaničnoj literaturi“.
