Društvena nejednakost je najveći trenutni izazov na Kosovu. Ona naročito ograničava šanse mladih, ali i opština i područja udaljenih od Prištine, Prizrena i ruralnih oblasti.
Ovakvo stanje stvari mogli bi da politizuju opozicione stranke kao što su Vetëvendosje (Samoopredjeljenje) i Socijaldemokratska partija, koje su alternativa gore navedenoj eliti, ali se to još nije dogodilo na uvjerljiv način – smatra Artan Mustafa, predavač socijalne politike i sociologije na Univerzitetu za biznis i tehnologiju (UBT), Kosovo.
On je u okviru projekta portala Danasa „Druga strana Kosova“ odgovarao na pitanja lista, pitanja Vesne Pešić, i pitanja čitalaca sa društvenih mreža.
Projekat ima za cilj da približi kosovskoj i srpskoj javnost informacije koje nisu plasirale političke elite, ni sa jedne strane, već nezavisni građani javne i kulturne scene Kosova.
Pitanja novinara Danasa:
Šta bi, prema Vašem mišljenju, trebalo najprije i prioritetno učiniti kako bi se odnosi Srbije i Kosova normalizovali?
– Racionalna politička volja, informisana od strane drugih evropskih konfliktnih odnosa poslije Drugog svjetskog rata i posvećenosti razvoju, kao i odgovornost za šanse budućih generacija za dobar život. Lokalna agencija treba da se pojača; nije u redu ostaviti sve u rukama volje velikih sila ili vjerovati da te moći same mogu, hoće ili bi trebalo doneti normalizaciju.
Kako ocjenjujete proces normalizacije koji trenutno vode vlasti u Prištini i Beogradu?
– U početku, dijalog je pokušao da pruži normalizaciju kroz tehnička rješenja, za različite probleme. U stvarnosti je to u velikoj mjeri bio neuspjeh. Od ljeta 2018. izgleda da su predsjednici Kosova i Srbije, uz saglasnost visokih savjetnika za nacionalnu bezbjednost u Parizu i Vašingtonu, kao i klimanje iz Moskve, Brisela, Tirane i raznih drugih prestonica, vodili energične razgovore o teritorijalnoj razmjeni. Ako se budući sporazum odvija u tom pravcu, nesretno je izgubljeno vrijeme jer je Zoran Đinđić 2001. godine predložio nešto slično, i to je široko odbačeno. Bilo bi i protiv nedavnog razvoja u regionu, kao što je sporazum o imenovanju između Makedonije i Grčke, i poboljšanje unutrašnjih odnosa između Makedonaca i Albanaca u Makedoniji. Naravno, moglo bi biti pozitivno ako bi većina Srba i većina Albanaca živjela u jednoj (zajedničkoj) državi, ali postoji važno učenje i iz drugih slučajeva, kao što je ujedinjenje dvije Njemačke gdje još uvijek ima mnogo kritika. Bilo je nepovoljnih ishoda od strane bivše DDR i njenih stanovnika. Siguran sam da bi gubitak političke moći za kosovske Albance, kosovske Srbe, pa čak i Srbe u Bosni i Hercegovini imao mnogo sličnih posljedica.
Da li je realno da normalizaciji odnosa Kosova i Srbije doprinesu političke elite koje su bile aktivne tokom sukoba devedesetih godina?
– Mislim da je to moguće. Ove elite imaju duboku kontrolu nad strukturama u obje zemlje. Međutim, skeptičan sam da su zainteresovani za normalizaciju odnosa. Može biti da elitni lideri u Prištini i Beogradu preferiraju medijsku pokrivenost i druge izvore potencijalne kontrole; u slučaju kosovskog predsjednika, postoji čak i mišljenje da će ga svaki flert sa predsjednikom Srbije i predsjednikom Rusije držati podalje od interesa Specijalnog suda osnovanog u Hagu. Sadašnji lideri Kosova i Srbije nisu kao sadašnji lideri Makedonije i Grčke; oni imaju drugačiju prošlost, interni legitimitet i različite navike stvaranja politike. Pored toga, Evropska unija se trenutno ne čini tako zainteresovanom za proširenje, što dodatno otežava konjunkturu.
Radili ste kao reporter i urednik, zanima me sa kakvim se problemima suočavaju kosovski mediji?
– Najveći problemi sa medijima na Kosovu danas su nizak kvalitet medijskih sadržaja i nisko povjerenje javnosti u medije. To je, naravno, rezultat izazova koji su godinama dolazili od spoljnih agencija kao što su politički i finansijski pritisak, opšta ekonomska nerazvijenost, slabe državne institucije itd. Međutim, jasno je da postoji druga strana, možda i jednako relevantna strana medalje, što se tiče samih medija. Određeni broj njih je imao dobra sredstva – često zbog međunarodnih donacija – ali vlasnici i menadžment su radije postajali brzo bogati, iskoristili prednosti iz konteksta u kojem bi mogli izbjeći vlasništvo i finansiranje transparentnosti, odlučiti da ne ulažu toliko novca u kvalitet sadržaja, da služi političarima itd. Mali broj dobrih novinara, urednika i pisaca gurnut je u stranu ili zanemaren. Mnogi dobri novinari su gurnuti u stranu zbog lošeg upravljanja, nepoštovanja ljudskosti i njihovih ličnosti i talenta, loše investicije u sadržaj, lošeg poštovanja radnih prava itd. Mediji su takođe i žrtve njih samih.
Upoznati ste sa problemima iz te oblasti u Srbiji. Da li možete da mi navedete najčešće sličnosti sa kojima se naši narodi suočavaju?
– Vjerujem da se neki od srpskih medija suočavaju sa sličnim problemima koji su gore opisani. Naravno, sa sve manjim brojem radnika, sve više novinara ostaje samo za stolovima reprodukujući brze izjave sa političkih konferencija ili tvitova; najbolje od tih izjava, koje je najlakše objaviti, su uobičajene političke izjave koje sadrže ključne riječi kao što su Kosovo, Srbija, država i nacionalizam. To dodatno umanjuje njihov kredibilitet, dok njihove radne navike postaju dio ispiranja mozga i mehanizovanosti ništavila. Naravno, prvaci u obje zemlje su javne i privatne televizije koje su 24 sata u službi demagoških elitnih političara. Postoje mediji u kojima se još uvijek pojavljuju odgovarajuće istraživačke priče i one ulažu u dobar rad, kao i različite individualne napore, ali takvi primjeri su rijeđi. Čak i rijeđe ima kvalitetnih priča koje je užitak čitati ili gledati. U takvom kontekstu, moćnim elitama je lako da se preoblikuju i manipulišu javnošću zato je vrlo uobičajeno da mladi ljudi ponosno izlažu agresivnu podršku svojim elitnim političarima ili frakcijama.
Na kojim bi socijalnim pitanjima trebalo poraditi kako bi se poboljšala komunikacija između Kosova i Srbije?
– Pomogao bi rast moći biznisa, umjetnosti, radnika i kvalitetnih medija, ali očigledno da se trenutno ne snalaze baš najbolje.
Pitanja sociološkinje Vesne Pešić:
Koji su najznačajniji i najteži socijalni problemi na današnjem Kosovu, s obzirom na nerazvijenost koja je bila odlika i prije i tokom postojanja Jugoslavije? Koliki je procenat siromašnih koji koriste mjere socijalne politike i koja kategorija ne može da riješi probleme bez te pomoći, odnosno koje mjere socijalne politike se najčešće primjenjuju da bi se problemi riješili ili ublažili?
– Jasno je da nekoliko važnih socio-ekonomskih indikatora (npr. stopa zaposlenosti, BDP po glavi stanovnika, stopa potrošnje i siromaštva prema prihodima, moderna putna infrastruktura, stanovanje itd.) pokazuju da stanovništvo Kosova danas živi u boljim uslovima nego u periodu socijalističke autonomne države Pokrajine Kosovo (1974-1989) i kroz čitav period samoupravnog socijalizma. Ali u poređenju sa drugim zemljama u regionu Kosovo je i dalje znatno siromašnije i nerazvijenije. Razlozi koji stoje iza nerazvijenosti i dalje su slični i čini ih mlada, neobučena populacija, slabe institucionalne strukture, a neke su nove poput neadekvatne politike. Prema mom mišljenju, najteži socijalni problemi u današnjem Kosovu su niska stopa zaposlenosti i odsustvo debate ili socijalnog konflikta o tome šta bi dobar život na Kosovu trebalo da bude. Zvanična stopa zaposlenosti je trenutno oko 30 procenata, samo oko sedam procentnih poena više od maksimalne stope zaposlenosti koja je postignuta tokom socijalizma. Adekvatnija politika bi poboljšala ovakvu situaciju. Velike partije razgovaraju o državnosti i „salonskoj“ politici, ali nema rasprava ili vrijednih sukoba o tome šta bi predstavljalo dobar i pravedan život u ovom društvu. Ovo pomaže koncentraciji materijalne moći, širenju korupcije, pesimizmu, netoleranciji itd.
Oko 20 odsto stanovništva prima novčanu naknadu za socijalno osiguranje, međutim, ukupna politika socijalne zaštite je uglavnom ad-hoc i nažalost ne koristi se za promovisanje zapošljavanja, solidarnosti, i osigurava sve neuravnoteženije generacijske ugovore (u prvom redu dobrobit porodica pojedinca koji su bili pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova ili koji su bili bivši politički zatvorenici).
Uglavnom se koriste gotovinske beneficije, za starije i siromašne porodice, za rješavanje problema siromaštva, ali ove koristi su niže u poređenju sa naknadama koje su usmjerene ka privilegovanim i moćnim kategorijama koje su gore navedene. Gotovo cjelokupna socijalna potrošnja finansira se iz državnih prihoda koji se finansiraju do 85 odsto kroz oporezivanje potrošnje. To znači da se socijalna potrošnja i troškovi javne uprave više finansiraju od siromašnijeg djela stanovništva.
Koliko je na Kosovu izražena društvena nejednakost, ili je društvo relativno egalitarno? Koji su osnovni slojevi društva i odnos selo-grad, gdje su razlike najveće, odnosno koliko su kanali socijalne pokretljivosti otvoreni da se između dvije generacije napreduje na ljestvici socijalne stratifikacija?
– U poređenju sa socijalizmom, položaj nekih od bivših siromašnijih opština i položaj seoskog stanovništva je značajno poboljšan, zbog javnih investicija i privatne inicijative. Međutim, posebno u relativnom smislu, nejednakost, u prihodima i mobilnosti, veoma je visoka i u porastu. Elite, blisko povezane sa nekadašnjim albanskim socijalističkim elitnim birokratama, bivšim rukovodiocima fondova solidarnosti koji su stvoreni tokom 1990-ih, a posebno rukovodstvom OVK (bivše Oslobodilačke Vojske Kosova), kao i velikim poslovnim subjektima koji su im bliski, kontrolišu i izvlače većinu resursa kao i šanse za mobilnost čak i iz civilnog društva. Mobilnost između generacija postaje sve teža, a odraz ove poteškoće je vrlo negativan. To je razlog zašto je toliko poželjna migracija prema Zapadu. Neki ograničeni prostori za mobilnost i dalje stvaraju nezavisne poslovne i zapadno finansirane nevladine organizacije (čija reputacija često opada i djeluje uglavnom u Prištini). Po mom mišljenju, društvena nejednakost je najveći trenutni izazov na Kosovu. Ona naročito ograničava šanse mladih, ali i opština, područja udaljenih od Prištine, Prizrena, i ruralnih oblasti. Ovakvo stanje stvari mogli bi da politizuju opozicione stranke kao što su Vetëvendosje (Samoopredjeljenje) i Socijaldemokratska partija koje su alternativa gore navedenoj eliti, ali se to još nije dogodilo na uvjerljiv način.
Treća grupa pitanja se odnose na istraživački rad sociologa. Da li imate dobre studije sociologije, kvalifikovane istraživače (obučavaju se na Kosovu ili u drugim zemljama), kao i koja su istraživanja najaktuelnija i na koje teme se odnose? Šta mislite šta bi trebalo da bude bila glavna tema kosovskih sociologa?
– Naslijeđe istraživanja društvenih nauka na Kosovu nakon Drugog svjetskog rata je prilično loše. Mnogi pisci socijalističkog perioda su pomalo nejasni, manji broj njih je dobar, ali njihov najbolji rad obično uključuje pregled ili prevod normativnih radova glavnih međunarodnih autora. Nakon socijalizma, većina radova je objavljena samostalno. Dalji razvoj istraživanja je narušen tokom devedesetih, a kasnije međunarodna administracija nije posvetila nikakvu relevantnu pažnju razvoju ovog polja. Mnogo godina nakon 1999. godine, obrazovanje na polju društvenih nauka na Kosovu bilo je slabo i nije pripremilo učenike za produktivan rad ili istraživanje. Često su kosovski studenti, koji su završili u inostranstvu, za dalje studije morali da nauče osnovne naučne korake kao i strani jezik. Danas postoji bolje, specijalizovano osoblje na raznim univerzitetima, koje se obično obrazuju u stranim zemljama, i pružaju kvalitetnije, ažurirane nastavne sadržaje za svoje učenike kao i bolji rezultat istraživanja, koji je međunarodno „pregledan“. Rekao bih da je sadašnje istraživanje društvenih nauka isto tako najbolje koje je Kosovo ikada imalo, u poređenju sa prošlošću Kosova, iako je ukupna proizvodnja i dalje osrednja u poređenju sa drugim zemljama. Neke od najboljih produkcija su empirijske i obuhvataju oblasti kao što su mobilnost kroz migraciju, izgradnju mira, političke stavove, politiku pamćenja, građanstva, institucija itd. Obično je to rezultat individualnog delovanja i motivacije, a ne državne podrške. Vlada Kosova nije pokazala stvarni interes za finansiranje naučnih projekata ili za podršku istraživanju društvenih nauka.
Pitanja sa društvenih mreža:
Da li postoji mogućnost da kosovski intelektualci, koji su dugo bili marginalizovani, javno izražavaju svoje mišljenje, a da ne budu ucjenjivani ili ugroženi od strane vodećih političara?
– Vjerujem da je odgovor ne, posebno ako su argumenti ili objavljena otkrića snažni. Većina marginalizovanih intelektualaca, u tim situacijama, je ucjenjivana posebno putem internet stranica povezanim sa političarima, anonimnim partizanima u društvenim medijima, i savjetnicima koji su plaćani iz javnih sredstava za propagandu. Političari koriste sve lične informacije, kojima mogu imati pristup, ili bilo koju nekadašnju pogrešnu ili kontroverznu poziciju, kako bi umanjili te argumente.
Prema Vašem mišljenju, da li je politički vrh Kosova i Srbija suveren u donošenju odluka?
– Nacionalni akteri mogu i trebaju biti odgovorniji i aktivniji kada su u pitanju nacionalne i regionalne teme. Ako će to učiniti racionalnim i pragmatičnim angažmanom, onda će se njihova pozicija poštovati. U mnogim unutrašnjim sektorima i temama imaju dovoljno prostora za donošenje odluka, u drugima je prirodno da druge sile utiču. Nema zemlje u potpunosti oslobođene tog uticaja u cijeloj Evropi i to nije nužno loša stvar. Ne mislim da su politički problemi u regionu jednostavno „međunarodna zavjera“, ne možemo se na taj način opravdati.
Da li je trenutna situacija na Kosovu održiva i šta biste promjenili?
– Formalna politička pluralnost, povećanje obrazovnih standarda i mobilnost dijaspore pružaju prostor za pozitivne promjene, uprkos činjenici da mnogi ljudi, uključujući i mene, nisu zadovoljni trenutnom situacijom. Ja bih više voleo značajnu rotaciju u vladajućoj koaliciji koja donosi kratkoročne nove ideje i politički stil, dugoročnu dobro promišljenu socijalnu politiku koja promoviše zapošljavanje i socijalnu jednakost, upotrebu javnog stanovanja kao mehanizma za borbu protiv siromaštva u perifernim područjima, čistiji vazduh, snažan program zaštite djece i najmanje 100 miliona eura ulaganja svake godine u narednoj deceniji za empirijska istraživanja.
On je u okviru projekta portala Danasa „Druga strana Kosova“ odgovarao na pitanja lista, pitanja Vesne Pešić, i pitanja čitalaca sa društvenih mreža.
Projekat ima za cilj da približi kosovskoj i srpskoj javnost informacije koje nisu plasirale političke elite, ni sa jedne strane, već nezavisni građani javne i kulturne scene Kosova.
Pitanja novinara Danasa:
Šta bi, prema Vašem mišljenju, trebalo najprije i prioritetno učiniti kako bi se odnosi Srbije i Kosova normalizovali?
– Racionalna politička volja, informisana od strane drugih evropskih konfliktnih odnosa poslije Drugog svjetskog rata i posvećenosti razvoju, kao i odgovornost za šanse budućih generacija za dobar život. Lokalna agencija treba da se pojača; nije u redu ostaviti sve u rukama volje velikih sila ili vjerovati da te moći same mogu, hoće ili bi trebalo doneti normalizaciju.
Kako ocjenjujete proces normalizacije koji trenutno vode vlasti u Prištini i Beogradu?
– U početku, dijalog je pokušao da pruži normalizaciju kroz tehnička rješenja, za različite probleme. U stvarnosti je to u velikoj mjeri bio neuspjeh. Od ljeta 2018. izgleda da su predsjednici Kosova i Srbije, uz saglasnost visokih savjetnika za nacionalnu bezbjednost u Parizu i Vašingtonu, kao i klimanje iz Moskve, Brisela, Tirane i raznih drugih prestonica, vodili energične razgovore o teritorijalnoj razmjeni. Ako se budući sporazum odvija u tom pravcu, nesretno je izgubljeno vrijeme jer je Zoran Đinđić 2001. godine predložio nešto slično, i to je široko odbačeno. Bilo bi i protiv nedavnog razvoja u regionu, kao što je sporazum o imenovanju između Makedonije i Grčke, i poboljšanje unutrašnjih odnosa između Makedonaca i Albanaca u Makedoniji. Naravno, moglo bi biti pozitivno ako bi većina Srba i većina Albanaca živjela u jednoj (zajedničkoj) državi, ali postoji važno učenje i iz drugih slučajeva, kao što je ujedinjenje dvije Njemačke gdje još uvijek ima mnogo kritika. Bilo je nepovoljnih ishoda od strane bivše DDR i njenih stanovnika. Siguran sam da bi gubitak političke moći za kosovske Albance, kosovske Srbe, pa čak i Srbe u Bosni i Hercegovini imao mnogo sličnih posljedica.
Da li je realno da normalizaciji odnosa Kosova i Srbije doprinesu političke elite koje su bile aktivne tokom sukoba devedesetih godina?
– Mislim da je to moguće. Ove elite imaju duboku kontrolu nad strukturama u obje zemlje. Međutim, skeptičan sam da su zainteresovani za normalizaciju odnosa. Može biti da elitni lideri u Prištini i Beogradu preferiraju medijsku pokrivenost i druge izvore potencijalne kontrole; u slučaju kosovskog predsjednika, postoji čak i mišljenje da će ga svaki flert sa predsjednikom Srbije i predsjednikom Rusije držati podalje od interesa Specijalnog suda osnovanog u Hagu. Sadašnji lideri Kosova i Srbije nisu kao sadašnji lideri Makedonije i Grčke; oni imaju drugačiju prošlost, interni legitimitet i različite navike stvaranja politike. Pored toga, Evropska unija se trenutno ne čini tako zainteresovanom za proširenje, što dodatno otežava konjunkturu.
Radili ste kao reporter i urednik, zanima me sa kakvim se problemima suočavaju kosovski mediji?
– Najveći problemi sa medijima na Kosovu danas su nizak kvalitet medijskih sadržaja i nisko povjerenje javnosti u medije. To je, naravno, rezultat izazova koji su godinama dolazili od spoljnih agencija kao što su politički i finansijski pritisak, opšta ekonomska nerazvijenost, slabe državne institucije itd. Međutim, jasno je da postoji druga strana, možda i jednako relevantna strana medalje, što se tiče samih medija. Određeni broj njih je imao dobra sredstva – često zbog međunarodnih donacija – ali vlasnici i menadžment su radije postajali brzo bogati, iskoristili prednosti iz konteksta u kojem bi mogli izbjeći vlasništvo i finansiranje transparentnosti, odlučiti da ne ulažu toliko novca u kvalitet sadržaja, da služi političarima itd. Mali broj dobrih novinara, urednika i pisaca gurnut je u stranu ili zanemaren. Mnogi dobri novinari su gurnuti u stranu zbog lošeg upravljanja, nepoštovanja ljudskosti i njihovih ličnosti i talenta, loše investicije u sadržaj, lošeg poštovanja radnih prava itd. Mediji su takođe i žrtve njih samih.
Upoznati ste sa problemima iz te oblasti u Srbiji. Da li možete da mi navedete najčešće sličnosti sa kojima se naši narodi suočavaju?
– Vjerujem da se neki od srpskih medija suočavaju sa sličnim problemima koji su gore opisani. Naravno, sa sve manjim brojem radnika, sve više novinara ostaje samo za stolovima reprodukujući brze izjave sa političkih konferencija ili tvitova; najbolje od tih izjava, koje je najlakše objaviti, su uobičajene političke izjave koje sadrže ključne riječi kao što su Kosovo, Srbija, država i nacionalizam. To dodatno umanjuje njihov kredibilitet, dok njihove radne navike postaju dio ispiranja mozga i mehanizovanosti ništavila. Naravno, prvaci u obje zemlje su javne i privatne televizije koje su 24 sata u službi demagoških elitnih političara. Postoje mediji u kojima se još uvijek pojavljuju odgovarajuće istraživačke priče i one ulažu u dobar rad, kao i različite individualne napore, ali takvi primjeri su rijeđi. Čak i rijeđe ima kvalitetnih priča koje je užitak čitati ili gledati. U takvom kontekstu, moćnim elitama je lako da se preoblikuju i manipulišu javnošću zato je vrlo uobičajeno da mladi ljudi ponosno izlažu agresivnu podršku svojim elitnim političarima ili frakcijama.
Na kojim bi socijalnim pitanjima trebalo poraditi kako bi se poboljšala komunikacija između Kosova i Srbije?
– Pomogao bi rast moći biznisa, umjetnosti, radnika i kvalitetnih medija, ali očigledno da se trenutno ne snalaze baš najbolje.
Pitanja sociološkinje Vesne Pešić:
Koji su najznačajniji i najteži socijalni problemi na današnjem Kosovu, s obzirom na nerazvijenost koja je bila odlika i prije i tokom postojanja Jugoslavije? Koliki je procenat siromašnih koji koriste mjere socijalne politike i koja kategorija ne može da riješi probleme bez te pomoći, odnosno koje mjere socijalne politike se najčešće primjenjuju da bi se problemi riješili ili ublažili?
– Jasno je da nekoliko važnih socio-ekonomskih indikatora (npr. stopa zaposlenosti, BDP po glavi stanovnika, stopa potrošnje i siromaštva prema prihodima, moderna putna infrastruktura, stanovanje itd.) pokazuju da stanovništvo Kosova danas živi u boljim uslovima nego u periodu socijalističke autonomne države Pokrajine Kosovo (1974-1989) i kroz čitav period samoupravnog socijalizma. Ali u poređenju sa drugim zemljama u regionu Kosovo je i dalje znatno siromašnije i nerazvijenije. Razlozi koji stoje iza nerazvijenosti i dalje su slični i čini ih mlada, neobučena populacija, slabe institucionalne strukture, a neke su nove poput neadekvatne politike. Prema mom mišljenju, najteži socijalni problemi u današnjem Kosovu su niska stopa zaposlenosti i odsustvo debate ili socijalnog konflikta o tome šta bi dobar život na Kosovu trebalo da bude. Zvanična stopa zaposlenosti je trenutno oko 30 procenata, samo oko sedam procentnih poena više od maksimalne stope zaposlenosti koja je postignuta tokom socijalizma. Adekvatnija politika bi poboljšala ovakvu situaciju. Velike partije razgovaraju o državnosti i „salonskoj“ politici, ali nema rasprava ili vrijednih sukoba o tome šta bi predstavljalo dobar i pravedan život u ovom društvu. Ovo pomaže koncentraciji materijalne moći, širenju korupcije, pesimizmu, netoleranciji itd.
Oko 20 odsto stanovništva prima novčanu naknadu za socijalno osiguranje, međutim, ukupna politika socijalne zaštite je uglavnom ad-hoc i nažalost ne koristi se za promovisanje zapošljavanja, solidarnosti, i osigurava sve neuravnoteženije generacijske ugovore (u prvom redu dobrobit porodica pojedinca koji su bili pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova ili koji su bili bivši politički zatvorenici).
Uglavnom se koriste gotovinske beneficije, za starije i siromašne porodice, za rješavanje problema siromaštva, ali ove koristi su niže u poređenju sa naknadama koje su usmjerene ka privilegovanim i moćnim kategorijama koje su gore navedene. Gotovo cjelokupna socijalna potrošnja finansira se iz državnih prihoda koji se finansiraju do 85 odsto kroz oporezivanje potrošnje. To znači da se socijalna potrošnja i troškovi javne uprave više finansiraju od siromašnijeg djela stanovništva.
Koliko je na Kosovu izražena društvena nejednakost, ili je društvo relativno egalitarno? Koji su osnovni slojevi društva i odnos selo-grad, gdje su razlike najveće, odnosno koliko su kanali socijalne pokretljivosti otvoreni da se između dvije generacije napreduje na ljestvici socijalne stratifikacija?
– U poređenju sa socijalizmom, položaj nekih od bivših siromašnijih opština i položaj seoskog stanovništva je značajno poboljšan, zbog javnih investicija i privatne inicijative. Međutim, posebno u relativnom smislu, nejednakost, u prihodima i mobilnosti, veoma je visoka i u porastu. Elite, blisko povezane sa nekadašnjim albanskim socijalističkim elitnim birokratama, bivšim rukovodiocima fondova solidarnosti koji su stvoreni tokom 1990-ih, a posebno rukovodstvom OVK (bivše Oslobodilačke Vojske Kosova), kao i velikim poslovnim subjektima koji su im bliski, kontrolišu i izvlače većinu resursa kao i šanse za mobilnost čak i iz civilnog društva. Mobilnost između generacija postaje sve teža, a odraz ove poteškoće je vrlo negativan. To je razlog zašto je toliko poželjna migracija prema Zapadu. Neki ograničeni prostori za mobilnost i dalje stvaraju nezavisne poslovne i zapadno finansirane nevladine organizacije (čija reputacija često opada i djeluje uglavnom u Prištini). Po mom mišljenju, društvena nejednakost je najveći trenutni izazov na Kosovu. Ona naročito ograničava šanse mladih, ali i opština, područja udaljenih od Prištine, Prizrena, i ruralnih oblasti. Ovakvo stanje stvari mogli bi da politizuju opozicione stranke kao što su Vetëvendosje (Samoopredjeljenje) i Socijaldemokratska partija koje su alternativa gore navedenoj eliti, ali se to još nije dogodilo na uvjerljiv način.
Treća grupa pitanja se odnose na istraživački rad sociologa. Da li imate dobre studije sociologije, kvalifikovane istraživače (obučavaju se na Kosovu ili u drugim zemljama), kao i koja su istraživanja najaktuelnija i na koje teme se odnose? Šta mislite šta bi trebalo da bude bila glavna tema kosovskih sociologa?
– Naslijeđe istraživanja društvenih nauka na Kosovu nakon Drugog svjetskog rata je prilično loše. Mnogi pisci socijalističkog perioda su pomalo nejasni, manji broj njih je dobar, ali njihov najbolji rad obično uključuje pregled ili prevod normativnih radova glavnih međunarodnih autora. Nakon socijalizma, većina radova je objavljena samostalno. Dalji razvoj istraživanja je narušen tokom devedesetih, a kasnije međunarodna administracija nije posvetila nikakvu relevantnu pažnju razvoju ovog polja. Mnogo godina nakon 1999. godine, obrazovanje na polju društvenih nauka na Kosovu bilo je slabo i nije pripremilo učenike za produktivan rad ili istraživanje. Često su kosovski studenti, koji su završili u inostranstvu, za dalje studije morali da nauče osnovne naučne korake kao i strani jezik. Danas postoji bolje, specijalizovano osoblje na raznim univerzitetima, koje se obično obrazuju u stranim zemljama, i pružaju kvalitetnije, ažurirane nastavne sadržaje za svoje učenike kao i bolji rezultat istraživanja, koji je međunarodno „pregledan“. Rekao bih da je sadašnje istraživanje društvenih nauka isto tako najbolje koje je Kosovo ikada imalo, u poređenju sa prošlošću Kosova, iako je ukupna proizvodnja i dalje osrednja u poređenju sa drugim zemljama. Neke od najboljih produkcija su empirijske i obuhvataju oblasti kao što su mobilnost kroz migraciju, izgradnju mira, političke stavove, politiku pamćenja, građanstva, institucija itd. Obično je to rezultat individualnog delovanja i motivacije, a ne državne podrške. Vlada Kosova nije pokazala stvarni interes za finansiranje naučnih projekata ili za podršku istraživanju društvenih nauka.
Pitanja sa društvenih mreža:
Da li postoji mogućnost da kosovski intelektualci, koji su dugo bili marginalizovani, javno izražavaju svoje mišljenje, a da ne budu ucjenjivani ili ugroženi od strane vodećih političara?
– Vjerujem da je odgovor ne, posebno ako su argumenti ili objavljena otkrića snažni. Većina marginalizovanih intelektualaca, u tim situacijama, je ucjenjivana posebno putem internet stranica povezanim sa političarima, anonimnim partizanima u društvenim medijima, i savjetnicima koji su plaćani iz javnih sredstava za propagandu. Političari koriste sve lične informacije, kojima mogu imati pristup, ili bilo koju nekadašnju pogrešnu ili kontroverznu poziciju, kako bi umanjili te argumente.
Prema Vašem mišljenju, da li je politički vrh Kosova i Srbija suveren u donošenju odluka?
– Nacionalni akteri mogu i trebaju biti odgovorniji i aktivniji kada su u pitanju nacionalne i regionalne teme. Ako će to učiniti racionalnim i pragmatičnim angažmanom, onda će se njihova pozicija poštovati. U mnogim unutrašnjim sektorima i temama imaju dovoljno prostora za donošenje odluka, u drugima je prirodno da druge sile utiču. Nema zemlje u potpunosti oslobođene tog uticaja u cijeloj Evropi i to nije nužno loša stvar. Ne mislim da su politički problemi u regionu jednostavno „međunarodna zavjera“, ne možemo se na taj način opravdati.
Da li je trenutna situacija na Kosovu održiva i šta biste promjenili?
– Formalna politička pluralnost, povećanje obrazovnih standarda i mobilnost dijaspore pružaju prostor za pozitivne promjene, uprkos činjenici da mnogi ljudi, uključujući i mene, nisu zadovoljni trenutnom situacijom. Ja bih više voleo značajnu rotaciju u vladajućoj koaliciji koja donosi kratkoročne nove ideje i politički stil, dugoročnu dobro promišljenu socijalnu politiku koja promoviše zapošljavanje i socijalnu jednakost, upotrebu javnog stanovanja kao mehanizma za borbu protiv siromaštva u perifernim područjima, čistiji vazduh, snažan program zaštite djece i najmanje 100 miliona eura ulaganja svake godine u narednoj deceniji za empirijska istraživanja.
