Kratke priče o kosovskoj posebnosti vrijedne Ripleyjeve "Vjerovali ili ne!" ili čak "Guinnessove knjige rekorda".
Kosovo jeste nezavisna država, ali nije bilo kakva nezavisna država. Kosovo je ‘sui generis’ država. Posebna stvar, prije neviđena, kakve neće biti u budućnosti. Barem ne u bliskoj i ne na Balkanu.
"Kosovo je jedinstven slučaj koji traži jedinstveno rješenje". Tako stoji u obrazloženju bivšeg predsjednika Finske, Martija Ahtisaarija, koji je prije više od šest godina predstavio svoj plan za rješenje statusa Kosova, u svojstvu posrednika Ujedinjenih nacija u pregovorima između Prištine i Beograda vođenim u Beču. Prema tom Ahtisaarijevom planu, Kosovo je prograsilo nezavisnost prije više od pet godina, 17. februara 2008, a on je poslužio i kao okvir prema kojem je pisan Ustav Kosova.
A za sve one koji su posumnjali u posebnost kosovske države, proteklih nekoliko nedjelja je proizvelo dodatne dokaze, pred kojima je teško zatvoriti oči i najnevjernijim Tomama.
Prvo je postignut "historijski" dogovor o "normalizaciji" odnosa sa Srbijom, kojim Kosovo efektivno pristaje da ne očekuje od Beograda da prizna kosovsku nezavisnost i državnost. Ovakva velikodušnost Kosova – neprimjerena za jednu suverenu državu – se da potvrditi i time što po istom tom dogovoru tu istu Srbiju koja ne priznaje državnost Kosova, Vlada u Prištini prihvata kao partnera u odlučivanju oko unutrašnjih problema, uključujući onih koji se tiču suvereniteta Kosova na sjeveru zemlje.
Dakle, velikodušna kosovska država je dogovorno prihvatila da se Srbija pita kako će Kosovo voditi svoju državu i administrirati svoje zakone; kada će Kosovo da drži izbore; ko će biti komandir policije za sjeverni dio teritorije Kosova, uglavnom nastanjen Srbima; ko će biti suci i tužioci kada se sa kosovskim sudovima i pravdom budu suočavali Srbi; kojim prestupnicima (čitaj srpske nacionalnosti) se mora dati amnestija; ko će i kako voditi ekonomsku politiku na dijelu kosovskog teritorija (opet sjever i enklave sa srpskim većinskim stanovništvom); koji od Srba zaposlenih u državnoim organima Srbije se moraju zaposliti u državnim organima Kosova (policija, sudstvo, carine), a koji se moraju ostaviti da i dalje rade pod suverenitetom i državnim sistemom Srbije (zdravstvo, obrazovanje, javne usluge), i tako dalje, i tako dalje, i tako dalje…
Pazite! To je ta ista Srbija koja ne samo što ne priznaje kosovsku nezavisnost, već svojim Ustavom Kosovo smatra dijelom svoje teritorije, i time se obavezuje da se kao država bori protiv kosovske nezavisnosti. Svim državnim sredstvima! Političkim, ekonomskim i sigurnosnim. Kako Ustav nalaže!
Koja velikodušnost! Pa zar nije to posebno? Sui generis? Nešto primjereno rubrici "Vjerovali ili ne" Roberta Ripleyja!
Svaka nam čast!
* * *
No, ne prestaje tu kosovska kandidatura za Ripleyjevo "Vjerovali ili ne", ili čak "Guinnessovu knjigu rekorda".
Prije desetak dana smo proizveli ambasadora sa najkraćim mandatom u istoriji svjetske diplomatije. Kosovski diplomata imenovan da nas predstavlja u Beogradu je dao ostavku manje od 48 sati od preuzimanja dužnosti!
Rekord, bez premca!
Sad, istina je da se Beograd protivi ovoj činjenici, insistirajući da se taj čovjek ne može smatrati ambasadorom, pošto Srbija ne priznaje Kosovo kao državu, ali je isto tako činjenica da je gospodin Lulzim Peci, prije stupanja na dužnost u Beogradu, bio punomoćni ambasador Kosova u Kraljevini Švedskoj, te je u Srbiju poslan kao diplomatski predstavnik države Kosovo, iako je zvanično imenovan kao oficir za vezu.
No, bio on ambasador, ili samo "ambasador", manje je važno; činjenica je nepobitna da je on stupio na dužnost u ponedeljak, 17. juna u podne, a dao ostavku u srijedu, 19. juna, prijepodne! Razlog: rekao je negdje javno da će odnosi između Kosova i Srbije biti potpuno normalizovani samo kad Srbija bude priznala nezavisnost Kosova!
Izjava koja se (kako se odveć brzo ispostavilo) uopšte nije svidjela Vladi u Beogradu, koja se zbog toga žalila Evropskoj uniji, a Evropska je unija žalbu telegrafski prenijela kod Vlade Kosova, pa je velikodušni premijer Kosova, Hashim Thaçi lično, izgrdio Pecija ne baš izabranim riječima zato što je naljutio srpskog premijera Ivicu Dačića. i to pred ljudima, u nekoj Prištinskoj kafani, u veče 17. juna, kad se "ambasador" vratio u Prištinu poslije prvog dana na novom poslu, u Beogradu.
Ambasador Peci nije mogao podnijeti teške riječi premijera, pa je podnio ostavku zbog – kako je rekao u pisanoj ostavci predsjednici Kosova - neslaganja sa državnom politikom Kosova, onako kako nju formuliše premijer Thaçi.
No, time se naravno, nije sve završilo.
Vlada Kosova, prvo preko medija bliskih sa vladajućom strankom premijera Thaçija, a onda i zvanično preko Ministarstva unutrašnjih poslova, je Pecija – koga je pred imenovanje u Beograd sam premijer nazvao "najboljim ambasadorom koje ima Kosovo" - ocrnila kao "srpskog špijuna", "izdajnika" koji je bio pred razrješenjem zato što je u Beogradu imao tajne sastanke sa zvaničnicima srpskih tajnih službi, a i zato što je u svom prvom predstavljanju pred medijima u Srbiji, govorio ni manje, ni više – srpski.
To što je i srpski zvanični jezik Kosova, te što je diplomatska praksa najvećih zemalja da im ambasadori uče jezik zemlje u kojoj služe - to za MIP Kosova nije uopšte važno.
Da skandal bude veći, u zvaničnoj izjavi MIP-a se kaže da ima već dugo vremena kako Vlada sumnja u lojalnost i odanost ambasadora Pecija, te da su mu dugo vremena gledali kroz prste, ali ne objašnjavaju kako to da su ga poslali u Beograd - na diplomatski najkomplikovaniju službu – kad su već kao imali saznanja za njegove sklonosti špijunaži i izdaji!
I to ispada da nije važno. Važno je bilo da Peci bude predstavljen javnosti kao nestabilna osoba, sklona izdaji, i koja nije vrijedna poštovanja od strane naše sui nam generis države!
* * *
Kao trešnja na vrhu kosovske jedinstvene torte stoji prošlonedjeljna gužva u državnom Parlamentu, kad su poslanici (neki izabrani narodnom voljom, a neki izbornim manipulacijama) ratifikovali sui generis dogovor sa Srbijom.
Tu se jasno vidjelo da osim sui generis države i sui generis vlasti, imamo i sui generis opoziciju!
Jer, dok je jedan dio opozicionara išao braniti državni aparat vlasti (toliko snažno i uporno da su se čak i poslanici vladajuće koalicije zbunili), drugi dio je u ime protivljenja pokušalo snagom mišića onemogućiti Parlament da glasa (pošto je bilo jasno da će glasanje biti u korist dogovora).
Snagu tih opozicionih mišića je osjetila čak i američka ambasadorka na Kosovu, koja je bila dio grupe poslanika i diplomata koje opozicioni demonstranti ispred Parlamenta nisu htjeli pustiti unutar zgrade gdje se trebalo glasati. Sutradan, kad su se strasti malčice smirile, ambasadorka je na Twitteru postavila sliku svoje podlaktice sa vidljivom masnicom, što valjda treba značiti da je i posao stranoga diplomate na Kosovu – sui generis!
"Kosovo je jedinstven slučaj koji traži jedinstveno rješenje". Tako stoji u obrazloženju bivšeg predsjednika Finske, Martija Ahtisaarija, koji je prije više od šest godina predstavio svoj plan za rješenje statusa Kosova, u svojstvu posrednika Ujedinjenih nacija u pregovorima između Prištine i Beograda vođenim u Beču. Prema tom Ahtisaarijevom planu, Kosovo je prograsilo nezavisnost prije više od pet godina, 17. februara 2008, a on je poslužio i kao okvir prema kojem je pisan Ustav Kosova.
A za sve one koji su posumnjali u posebnost kosovske države, proteklih nekoliko nedjelja je proizvelo dodatne dokaze, pred kojima je teško zatvoriti oči i najnevjernijim Tomama.
Prvo je postignut "historijski" dogovor o "normalizaciji" odnosa sa Srbijom, kojim Kosovo efektivno pristaje da ne očekuje od Beograda da prizna kosovsku nezavisnost i državnost. Ovakva velikodušnost Kosova – neprimjerena za jednu suverenu državu – se da potvrditi i time što po istom tom dogovoru tu istu Srbiju koja ne priznaje državnost Kosova, Vlada u Prištini prihvata kao partnera u odlučivanju oko unutrašnjih problema, uključujući onih koji se tiču suvereniteta Kosova na sjeveru zemlje.
Dakle, velikodušna kosovska država je dogovorno prihvatila da se Srbija pita kako će Kosovo voditi svoju državu i administrirati svoje zakone; kada će Kosovo da drži izbore; ko će biti komandir policije za sjeverni dio teritorije Kosova, uglavnom nastanjen Srbima; ko će biti suci i tužioci kada se sa kosovskim sudovima i pravdom budu suočavali Srbi; kojim prestupnicima (čitaj srpske nacionalnosti) se mora dati amnestija; ko će i kako voditi ekonomsku politiku na dijelu kosovskog teritorija (opet sjever i enklave sa srpskim većinskim stanovništvom); koji od Srba zaposlenih u državnoim organima Srbije se moraju zaposliti u državnim organima Kosova (policija, sudstvo, carine), a koji se moraju ostaviti da i dalje rade pod suverenitetom i državnim sistemom Srbije (zdravstvo, obrazovanje, javne usluge), i tako dalje, i tako dalje, i tako dalje…
Pazite! To je ta ista Srbija koja ne samo što ne priznaje kosovsku nezavisnost, već svojim Ustavom Kosovo smatra dijelom svoje teritorije, i time se obavezuje da se kao država bori protiv kosovske nezavisnosti. Svim državnim sredstvima! Političkim, ekonomskim i sigurnosnim. Kako Ustav nalaže!
Koja velikodušnost! Pa zar nije to posebno? Sui generis? Nešto primjereno rubrici "Vjerovali ili ne" Roberta Ripleyja!
Svaka nam čast!
* * *
No, ne prestaje tu kosovska kandidatura za Ripleyjevo "Vjerovali ili ne", ili čak "Guinnessovu knjigu rekorda".
Prije desetak dana smo proizveli ambasadora sa najkraćim mandatom u istoriji svjetske diplomatije. Kosovski diplomata imenovan da nas predstavlja u Beogradu je dao ostavku manje od 48 sati od preuzimanja dužnosti!
Rekord, bez premca!
Sad, istina je da se Beograd protivi ovoj činjenici, insistirajući da se taj čovjek ne može smatrati ambasadorom, pošto Srbija ne priznaje Kosovo kao državu, ali je isto tako činjenica da je gospodin Lulzim Peci, prije stupanja na dužnost u Beogradu, bio punomoćni ambasador Kosova u Kraljevini Švedskoj, te je u Srbiju poslan kao diplomatski predstavnik države Kosovo, iako je zvanično imenovan kao oficir za vezu.
No, bio on ambasador, ili samo "ambasador", manje je važno; činjenica je nepobitna da je on stupio na dužnost u ponedeljak, 17. juna u podne, a dao ostavku u srijedu, 19. juna, prijepodne! Razlog: rekao je negdje javno da će odnosi između Kosova i Srbije biti potpuno normalizovani samo kad Srbija bude priznala nezavisnost Kosova!
Izjava koja se (kako se odveć brzo ispostavilo) uopšte nije svidjela Vladi u Beogradu, koja se zbog toga žalila Evropskoj uniji, a Evropska je unija žalbu telegrafski prenijela kod Vlade Kosova, pa je velikodušni premijer Kosova, Hashim Thaçi lično, izgrdio Pecija ne baš izabranim riječima zato što je naljutio srpskog premijera Ivicu Dačića. i to pred ljudima, u nekoj Prištinskoj kafani, u veče 17. juna, kad se "ambasador" vratio u Prištinu poslije prvog dana na novom poslu, u Beogradu.
Ambasador Peci nije mogao podnijeti teške riječi premijera, pa je podnio ostavku zbog – kako je rekao u pisanoj ostavci predsjednici Kosova - neslaganja sa državnom politikom Kosova, onako kako nju formuliše premijer Thaçi.
No, time se naravno, nije sve završilo.
Vlada Kosova, prvo preko medija bliskih sa vladajućom strankom premijera Thaçija, a onda i zvanično preko Ministarstva unutrašnjih poslova, je Pecija – koga je pred imenovanje u Beograd sam premijer nazvao "najboljim ambasadorom koje ima Kosovo" - ocrnila kao "srpskog špijuna", "izdajnika" koji je bio pred razrješenjem zato što je u Beogradu imao tajne sastanke sa zvaničnicima srpskih tajnih službi, a i zato što je u svom prvom predstavljanju pred medijima u Srbiji, govorio ni manje, ni više – srpski.
To što je i srpski zvanični jezik Kosova, te što je diplomatska praksa najvećih zemalja da im ambasadori uče jezik zemlje u kojoj služe - to za MIP Kosova nije uopšte važno.
Da skandal bude veći, u zvaničnoj izjavi MIP-a se kaže da ima već dugo vremena kako Vlada sumnja u lojalnost i odanost ambasadora Pecija, te da su mu dugo vremena gledali kroz prste, ali ne objašnjavaju kako to da su ga poslali u Beograd - na diplomatski najkomplikovaniju službu – kad su već kao imali saznanja za njegove sklonosti špijunaži i izdaji!
I to ispada da nije važno. Važno je bilo da Peci bude predstavljen javnosti kao nestabilna osoba, sklona izdaji, i koja nije vrijedna poštovanja od strane naše sui nam generis države!
* * *
Kao trešnja na vrhu kosovske jedinstvene torte stoji prošlonedjeljna gužva u državnom Parlamentu, kad su poslanici (neki izabrani narodnom voljom, a neki izbornim manipulacijama) ratifikovali sui generis dogovor sa Srbijom.
Tu se jasno vidjelo da osim sui generis države i sui generis vlasti, imamo i sui generis opoziciju!
Jer, dok je jedan dio opozicionara išao braniti državni aparat vlasti (toliko snažno i uporno da su se čak i poslanici vladajuće koalicije zbunili), drugi dio je u ime protivljenja pokušalo snagom mišića onemogućiti Parlament da glasa (pošto je bilo jasno da će glasanje biti u korist dogovora).
Snagu tih opozicionih mišića je osjetila čak i američka ambasadorka na Kosovu, koja je bila dio grupe poslanika i diplomata koje opozicioni demonstranti ispred Parlamenta nisu htjeli pustiti unutar zgrade gdje se trebalo glasati. Sutradan, kad su se strasti malčice smirile, ambasadorka je na Twitteru postavila sliku svoje podlaktice sa vidljivom masnicom, što valjda treba značiti da je i posao stranoga diplomate na Kosovu – sui generis!
