Kako bi se prevazišla stigma vezana za ratno silovanje, traumatične priče 24 žene i jednog muškarca koji su preživjeli seksualno nasilje za vrijeme rata na Kosovu pretočene su u knjigu „Ja sam Anemona”.
Ovo je citat iz knjige „Ja sam Anemona”, snažne hronike silovanja terora i traume. U njoj se nalaze priče 24 žene i jednog muškarca koji su preživjeli seksualno nasilje tokom rata na Kosovu, piše BIRN.
Knjiga koju su nedavno objavili nevladina organizacija „Medika Đakova” i novinarka Salije Gajtani Osmankać, donosi priče žrtava - od dana silovanja do danas - odnosno, prati dvadeset godina njihovog života, koliko je prošlo od završetka oružanog sukoba.
Knjiga sadrži bolna sjećanja onih koji ranije nisu mogli da govore o nasilju koje su preživjeli. Čak i danas svi govore anonimno.
Gajtani Osmankać za BIRN kaže da knjiga treba da „podigne svijest o stigmi koja ih okružuje. Ona takođe donosi priču o muškarcima koji su preživjeli seksualno nasilje, o tome kako se oni osjećaju, kako se nose sa tim i kako o tome govore”.
„Mislim da će ova knjiga pomoći razumijemo kako je silovanje korišćeno tokom rata, ali i da razumijemo kakva je danas stvarnost žrtava, naročito muškaraca”, objašnjava ona.
Naslov knjige je simboličan – anemona je cvijet koji zatvara svoje latice kada je oluja, a otvara ih kada je obasja sunce.
Ovaj cvijet je takođe bio simbol kampanje „Budi moj glas”, koja je trebalo da podigne svijest i pruži podršku žrtvama ratnog seksualnog nasilja na Kosovu.
„Ove žrtve u sebi vrište o tragediji koja traje od rata, a tako će biti sve dok žive u okruženju koje ih osuđuje”, dodaje Gajtani Osmankać.
Mnoge žene kažu da se za seksualno nasilje vezuju sramota i stigma što znači da nikome ne mogu da kažu šta su preživjele.
„Jednu od žrtava su u selu u kom živi smatrali nečasnom. Zbog toga je mnogim drugima bilo teško da istupe javno“, naglašava Gajtani Osmankać.
Do sada je samo nekoliko preživjelih javno progovorilo o svom strašnom iskustvu. Jedna on njih je Vasvije Krasniqi Gudman, koja je ove godine svjedočila pred Odborom za spoljne poslove Predstavničkog doma SAD. Ona je tada rekla da Vašington mora da učini više, kako bi Srbija odgovarala za ratne zločine.
„Čitalac može da osjeti istinu”
Mirlinda Sada iz Medika Đakova (lijevo) i novinarka Salije Gajtani Osmankać. Fotografije Mirlinde Sade i Salije Gajtani Osmankać.
Priče u knjizi se uglavnom odnose na proljeće 1999. godine, kada su srpske snage, tokom NATO bombardovanja Jugoslavije, pokrenule nemilosrdnu kampanju nad kosovskim Albancima.
Autori kažu da ova knjiga prikazuje trajnu patnju žrtava koje i 20 godina kasnije traže pravdu.
Neke osobe čije su se priče našle u knjizi su svjedočile pred sudom, ali do danas za ratno silovanje na Kosovu niko nije osuđen.
„Čini se da za srpske vojne i policijske zvaničnike odgovorne za mnoga silovanja važi apsolutna nekažnjivost. U posljednje dvije decenije takođe smo svjedoci da su mnoge žrtve preminule, a da nisu dočekale pravdu”, naglašava Mirlinda Sada iz nevladine organizacije „Medika Đakova“ koja pruža zdravstvenu zaštitu i ekonomsku podršku žrtvama ratnog seksualnog nasilja na Kosovu.
„Žrtve u ovoj knjizi pokazuju da silovanje nije sporedna posljedica rata, već oružje, teror proizašao iz duboko ukorenjenog nacionalizma i mržnje prema Albancima”, ističe ona i naglašava da „uprkos tome što su žrtve anonimne, čitalac može da oseti njihovu istinu”.
Kada je 2012. godine prvi put predložen zakon o dodjeli beneficija žrtvama ratnog seksualnog nasilja, većina parlamentarca, uglavnom članova Demokratske partije Kosova, (PDK) i Alijanse za budućnost Kosova (AAK), stranke na čijem čelu su bili bivši borci Oslobodilačke vojske Kosova, glasali su protiv.
„Šesnaest godina nakon završetka rata, osobe koje su preživjele seksualno nasilje suočile su se sa degradacijom, izolacijom pa čak i ignorisanjem od strane državnih institucija, i to odbacivanje je trajalo sve do usvajanja zakona o statusu žrtava ratnog silovanja”, rekla je Sada.
Zakon je usvojen 2015. godine, mada Sada smatra da on ima mnogo nedostataka i da bi ga trebalo izmjeniti kako bi se i drugima omogućilo da se prijave za status žrtve ratnog seksualnog nasilja. Neke žrtve ne smeju da krenu u postupak verifikacije, jer se plaše da će ih društvo odbaciti.
Sada takođe smatra da Kosovo nije na adekvatan način sprovelo istrage i dokumentovalo ove zločine.
„Neke žrtve su već svedjočile (na sudu), ali njihovi slučajevi pokazuju da ratno seksualno nasilje ostaje nekažnjeno”, ističe ona.
„Ja sam Anemona“ predstavlja korelaciju između žrtava i inicijative za pomirenje i sugeriše da se mir pože postići samo ako se silovanje i drugi zločini pravilno dokumentuju i riješe.
„Treba nam istraživanje i dokumentovanje … ne može doći do stvarnog mira ili pomirenja ako žrtve budu ostale po strani”, naglašava Sada.
Ova knjiga takođe pokazuje da žrtve žele anonimno da ispričaju šta im se desilo, dodaje ona i zaključuje: „Čekaju dan kada će moći da kažu istinu”.
Knjiga koju su nedavno objavili nevladina organizacija „Medika Đakova” i novinarka Salije Gajtani Osmankać, donosi priče žrtava - od dana silovanja do danas - odnosno, prati dvadeset godina njihovog života, koliko je prošlo od završetka oružanog sukoba.
Knjiga sadrži bolna sjećanja onih koji ranije nisu mogli da govore o nasilju koje su preživjeli. Čak i danas svi govore anonimno.
Gajtani Osmankać za BIRN kaže da knjiga treba da „podigne svijest o stigmi koja ih okružuje. Ona takođe donosi priču o muškarcima koji su preživjeli seksualno nasilje, o tome kako se oni osjećaju, kako se nose sa tim i kako o tome govore”.
„Mislim da će ova knjiga pomoći razumijemo kako je silovanje korišćeno tokom rata, ali i da razumijemo kakva je danas stvarnost žrtava, naročito muškaraca”, objašnjava ona.
Naslov knjige je simboličan – anemona je cvijet koji zatvara svoje latice kada je oluja, a otvara ih kada je obasja sunce.
Ovaj cvijet je takođe bio simbol kampanje „Budi moj glas”, koja je trebalo da podigne svijest i pruži podršku žrtvama ratnog seksualnog nasilja na Kosovu.
„Ove žrtve u sebi vrište o tragediji koja traje od rata, a tako će biti sve dok žive u okruženju koje ih osuđuje”, dodaje Gajtani Osmankać.
Mnoge žene kažu da se za seksualno nasilje vezuju sramota i stigma što znači da nikome ne mogu da kažu šta su preživjele.
„Jednu od žrtava su u selu u kom živi smatrali nečasnom. Zbog toga je mnogim drugima bilo teško da istupe javno“, naglašava Gajtani Osmankać.
Do sada je samo nekoliko preživjelih javno progovorilo o svom strašnom iskustvu. Jedna on njih je Vasvije Krasniqi Gudman, koja je ove godine svjedočila pred Odborom za spoljne poslove Predstavničkog doma SAD. Ona je tada rekla da Vašington mora da učini više, kako bi Srbija odgovarala za ratne zločine.
„Čitalac može da osjeti istinu”
Mirlinda Sada iz Medika Đakova (lijevo) i novinarka Salije Gajtani Osmankać. Fotografije Mirlinde Sade i Salije Gajtani Osmankać.
Priče u knjizi se uglavnom odnose na proljeće 1999. godine, kada su srpske snage, tokom NATO bombardovanja Jugoslavije, pokrenule nemilosrdnu kampanju nad kosovskim Albancima.
Autori kažu da ova knjiga prikazuje trajnu patnju žrtava koje i 20 godina kasnije traže pravdu.
Neke osobe čije su se priče našle u knjizi su svjedočile pred sudom, ali do danas za ratno silovanje na Kosovu niko nije osuđen.
„Čini se da za srpske vojne i policijske zvaničnike odgovorne za mnoga silovanja važi apsolutna nekažnjivost. U posljednje dvije decenije takođe smo svjedoci da su mnoge žrtve preminule, a da nisu dočekale pravdu”, naglašava Mirlinda Sada iz nevladine organizacije „Medika Đakova“ koja pruža zdravstvenu zaštitu i ekonomsku podršku žrtvama ratnog seksualnog nasilja na Kosovu.
„Žrtve u ovoj knjizi pokazuju da silovanje nije sporedna posljedica rata, već oružje, teror proizašao iz duboko ukorenjenog nacionalizma i mržnje prema Albancima”, ističe ona i naglašava da „uprkos tome što su žrtve anonimne, čitalac može da oseti njihovu istinu”.
Kada je 2012. godine prvi put predložen zakon o dodjeli beneficija žrtvama ratnog seksualnog nasilja, većina parlamentarca, uglavnom članova Demokratske partije Kosova, (PDK) i Alijanse za budućnost Kosova (AAK), stranke na čijem čelu su bili bivši borci Oslobodilačke vojske Kosova, glasali su protiv.
„Šesnaest godina nakon završetka rata, osobe koje su preživjele seksualno nasilje suočile su se sa degradacijom, izolacijom pa čak i ignorisanjem od strane državnih institucija, i to odbacivanje je trajalo sve do usvajanja zakona o statusu žrtava ratnog silovanja”, rekla je Sada.
Zakon je usvojen 2015. godine, mada Sada smatra da on ima mnogo nedostataka i da bi ga trebalo izmjeniti kako bi se i drugima omogućilo da se prijave za status žrtve ratnog seksualnog nasilja. Neke žrtve ne smeju da krenu u postupak verifikacije, jer se plaše da će ih društvo odbaciti.
Sada takođe smatra da Kosovo nije na adekvatan način sprovelo istrage i dokumentovalo ove zločine.
„Neke žrtve su već svedjočile (na sudu), ali njihovi slučajevi pokazuju da ratno seksualno nasilje ostaje nekažnjeno”, ističe ona.
„Ja sam Anemona“ predstavlja korelaciju između žrtava i inicijative za pomirenje i sugeriše da se mir pože postići samo ako se silovanje i drugi zločini pravilno dokumentuju i riješe.
„Treba nam istraživanje i dokumentovanje … ne može doći do stvarnog mira ili pomirenja ako žrtve budu ostale po strani”, naglašava Sada.
Ova knjiga takođe pokazuje da žrtve žele anonimno da ispričaju šta im se desilo, dodaje ona i zaključuje: „Čekaju dan kada će moći da kažu istinu”.
