Uskoro će biti 40 godina od izbijanja kosovske krize 1981. godine, od koje je počelo razbijanje Jugoslavije, i za to vrijeme, naročito 90-ih godina, Kosovo je toliko devastirano društveno, ekonomski i infrastrukturno, da se to nije moglo srediti za 19 godina od intervencije NATO-a i deset godina od proglašenja samostalnosti.
Treba imati u vidu i to da je Kosovo do 80-ih godina bilo u mnogim aspektima uređeno na principima socijalne države – opšte zdravstveno i socijalno osiguranje, penzioni fond, besplatno školovanje…, dok je sada pod režimom divljeg kapitalizma i radikalne privatizacije. Uspostavljanje demokratije u ovakvim uslovima veoma je problematično i zahteva vremena. Kada se sve to ima u vidu, zadovoljan sam onim što je postignuto dosad. Svakako treba i može više, ali je to proces, ističe u razgovoru za Danas Shkelzen Maliqi, filozof, pisac i jedan od najistaknutijih jugoslovenskih intelektualaca, povodom deset godina od nezavisnosti Kosova.
Sa Maliqijem su novinari lista "Danas" razgovarali o tome šta je postignuto tokom decenije nezavisnosti Kosova, u kolikoj mjeri su se društva suočila sa onim što se dogodilo tokom 90-ih godina, zločinima i istinom, ali i o tome kakva je perspektiva odnosa dva naroda…
Danas: Hoće li u drugoj deceniji nezavisnosti doći do podjele Kosova? Imamo naznake o tome da se tajno uveliko pregovara.
Shkelzen Maliqi: Ne vjerujem da će doći do podjele Kosova, iako se govori o tajnim pregovorima, o nekakvim papirima kojima se predlaže nekoliko varijanti podjele. Nemam jasnih uvida u te papire, samo nekakva prepričavanja, pa se ne usuđujem da o tome spekulišem.
Danas: Kada Aleksandar Vučić kaže da i Srbija mora nešto da dobije, a ne, kako tvrdi, samo da izgubi, šta to znači?
Shkelzen Maliqi: Mislim da time Vučić utvrđuje pazar, podiže cijenu za prepuštanje Kosova. On vjerovatno, kao i Ivica Dačić, koji često gusla na tu temu, misli na sjever Kosova, da bi priznanje Kosova od strane Srbije, koje se sada sve otvorenije traži kao ulaznica za njeno članstvo u EU, trebalo kompenzovati Srbiji time što će bar Srbi iz opština na sjeveru, gdje su u većini, pripasti Srbiji. Ali, Vučić i Dačić možda misle na tragu Ćosićevih projekata o 'mirnom' etničkom razgraničenju Srba i Albanaca, gdje podjela Kosova može da znači zapravo i razmjenu teritorija, konkretno Preševske doline sa sjeverom Kosova. U jednom drugom, za Srbiju važnijem kontekstu, Vučić možda misli i na šire razgraničenje, ne samo Srba i Albanaca, već i Srba i Bošnjaka, pa se formula da 'Srbija mora nešto da dobije za uzvrat' može tumačiti kao pretenzija da Srbija uzme nekoliko opština i desetine hiljada kosovskih Srba, i pola Bosne, odnosno Republiku Srpsku, kao kapitalnu kompenzaciju srpskog ujedinjenja, zbog kojeg je i razbijena Jugoslavija. Postoji samo jedan teorijski scenario mirnih dioba i razmjena, a to je da Srbija prizna nezavisnost Kosova i da onda sljedeće sekunde, kao dvije suverene države, Srbija i Kosovo dogovore novu granicu sa razmjenjenim teritorijama i popravljenim, čistijim etničkim granicama.
Danas: Kako objašnjavate reakciju kosovskog društva na osnivanje suda za zločine OVK?
Shkelzen Maliqi: Kosovsko društvo je podjeljeno po tom pitanju. Jedan dio podržava ili razumije potrebu da se osnuje taj sud kako bi bili procesuirani zločini koji su počinjeni nad civilima u poslijeratnom 'revanšističkom' periodu na Kosovu, dok je drugi dio protiv zato što smatra da je on tendenciozno stvoren da bi se okaljala slika o OVK i njegovoj pravednoj borbi za oslobođenje Kosova. Ovi drugi sada kažu da nije bilo potrebe da se stvori Specijalni sud, već da bi svi slučajevi zločina nad civilima, bez obzira na etničku pripadnost počinioca i žrtava, trebalo da budu krivično gonjeni u kosovskom sudskom sistemu.
Danas: Govori se o tome da bi se pred tim Specijalnim sudom mogao naći i dobar dio današnje kosovske vlasti. Kako tumačite takav fenomen, kako izaći s tim na kraj u procesu suočavanja sa odgovornošću?
Shkelzen Maliqi: Pretpostavka je da će se suditi pojedincima ili manjim grupama komandanata OVK, koji su trenutno na vlasti. Protiv koga će biti podignute optužnice zna verovatno izuzetno mali broj ljudi izvan samog Specijalnog suda, i to možda samo u opštim naznakama. Sud je, inače, strukturalno i kadrovski već funkcionalan i očekuje se da će ubrzo biti podignute prve optužnice. Neizvjesnost ko će biti optužen izazvala je nervozu kod najviših rukovodilaca Kosova, koji svi dolaze iz komandnih struktura OVK, pa su u decembru pokušali da preko noći izglasaju u skupštini Kosova blokadu i reviziju odluke o osnivanju, čini se, više da bi dobili na vremenu ili tražili informacije i garancije da oni lično nisu na listama optuženih. To je bio neočekivani manevar, koji je pretio da naruši odnose sa SAD i EU, ali su se čelnici na vrijeme povukli, tvrdeći kasnije da se Specijalni sud ne može ukinuti, i ako bi Kosovo odreklo podršku ovom sudu, on bi prešao pod punu kompetenciju međunarodne zajednice.
Danas: Mogli smo da čujemo od predstavnika kosovske vlasti, u tom kontekstu, da bez obzira na sud i buduće procese, zna se ko je u ratu bio agresor, a ko žrtva. Kako to tumačite?
Shkelzen Maliqi: Da, to je ta generalna ocjena o pravednom ratu OVK, kojom se žele amnestirati zločini nad civilima od strane pripadnika OVK, gdje su žrtve bile, pored Srba, i 'kolaboracionisti' Albanci, Romi, Bošnjaci… Mnogi su, zapravo, naknadno kritikovali jednostranost suda, tražeći proširene kompetencije da on istraži i procesuira i masovne zločine nad albanskim civilnim stanovništvom, koji su do sada samo djelimično vođeni u Srbiji. Ali, o tome je trebalo razmišljati ranije, a ne kada je izvještaj Dicka Martyja rezultirao diplomatskom pobjedom Rusije i Srbije, prije svega, uspješnom propagandnim kontraudarom da su zločini OVK navodno bili užasniji i nehumaniji, jer su trgovali ljudskim organima svojih žrtava. Bivši američki tužilac Clint Williamson svojevremeno je izjavio, baš kao i Haški tribunal, da u svojoj istrazi nije našao dokaze o trgovini organima, ali da će se procesuirati ratni i poslijeratni zločini drugih vrsta za koje su prikupljeni dokazi. Prema toj izjavi, ne treba očekivati da će Specijalni sud podići mnogo optužnica, možda najviše deset ili nekoliko više, gdje će odgovarati više osoba u svakom procesu, na primjer za izvršnu, komandnu ili saučesničku odgovornost.
Danas: Mislite li da Vučić ide ka priznanju Kosova? I vidite li taj proces, koji izvesno ide bez suočavanja sa prošlošću i istinom o ulozi Srbije u ratu, kao svrsishodan i kao onaj koji vodi pomirenju i normalizaciji odnosa između dva naroda?
Shkelzen Maliqi: Logika samog procesa dijaloga i njegov cilj, puna normalizacija odnosa između Kosova i Srbije, nameću takav zaključak, a u posljednje vrijeme su to i otvoreno poručivale zapadne diplomate u javnim nastupima, a vjerovatno su to rekli u lice i samom Vučiću. I unutrašnji dijalog o Kosovu, koji je pokrenuo Vučić čini se da ima za cilj pripremu javnosti u Srbiji za punu normalizaciju odnosa i potpisivanje hstorijskog mirovnog sporazuma. Možda u prvom koraku Srbija neće biti primorana da otvoreno prizna Kosovo, ali se neće protiviti članstvu Kosova u svim međunarodnim organizacijama, uključujući UN. U drugom koraku, kao uslov za članstvo u EU, Srbija će morati da ratifikuje granicu s Kosovom kao međunarodnu granicu, što će formalno priznavanje ili verbalno 'nepriznavanje' učiniti irelevantnim. Vučić je, inače, već mnogo puta poluotvoreno priznavao da Srbiju očekuje taj fatalizam priznavanja istine i realnosti.
Danas: Šta se u proteklih deset godina promjenilo na geostrateškom planu – u konfliktu su, s jedne strane Rusija, a s druge EU i SAD. Kako se to održava na odnose Srbije i Kosova?
Shkelzen Maliqi: Promjenilo se dosta toga, Kosovo više nije jedini ili među rijetkim problemima, koji štrči i potencijalno 'ugrožava' međunarodni poredak. Rusija, koja je u vrijeme Borisa Jeljcina izgubila dobar dio svog 'sovjetskog carstva', u Putinovoj eri počela ja da vrši mnoge korekcije u svom graničnom pojasu, anektirajući određene oblasti, poput Krima, ili pomažući otcjepljenja djelova država ranije osamostaljenih u raspadu SSSR-a, kao što su istočna Ukrajina, djelovi Gruzije – Osetija i Abhazija, itd. Na Bliskom Istoku i u Africi, takođe, imamo haotične poslijeratne situacije u Iraku, Siriji, Libiji, Arabijskom poluostrvu, gdje se polako pomaljaju nove unutrašnje granice i kandidati za nove samostalne države, kao što su već irački i sirijski Kurdistani sa proširenim autonomijama, praktično ratne države, možda se ujedine u jednu cjelinu ako turska intervencija ne bude imala uspjeha. Zatim ima najava da će se i Irak i Sirija djeliti na sunitske i šiitske državice, kao što se i Libija cijepa na dva ili više djelova. Mislim da će se za cio ovaj svijet u krizi i uvećan broj oslobodilačkih i secesionističkih pokreta morati pronaći neka univerzalna regulacija, kako bi realnost bila priznata. Alternativa je da imamo proširenje rata ili novi hladni rat uz te zaleđene konflikte.
Sa Maliqijem su novinari lista "Danas" razgovarali o tome šta je postignuto tokom decenije nezavisnosti Kosova, u kolikoj mjeri su se društva suočila sa onim što se dogodilo tokom 90-ih godina, zločinima i istinom, ali i o tome kakva je perspektiva odnosa dva naroda…
Danas: Hoće li u drugoj deceniji nezavisnosti doći do podjele Kosova? Imamo naznake o tome da se tajno uveliko pregovara.
Shkelzen Maliqi: Ne vjerujem da će doći do podjele Kosova, iako se govori o tajnim pregovorima, o nekakvim papirima kojima se predlaže nekoliko varijanti podjele. Nemam jasnih uvida u te papire, samo nekakva prepričavanja, pa se ne usuđujem da o tome spekulišem.
Danas: Kada Aleksandar Vučić kaže da i Srbija mora nešto da dobije, a ne, kako tvrdi, samo da izgubi, šta to znači?
Shkelzen Maliqi: Mislim da time Vučić utvrđuje pazar, podiže cijenu za prepuštanje Kosova. On vjerovatno, kao i Ivica Dačić, koji često gusla na tu temu, misli na sjever Kosova, da bi priznanje Kosova od strane Srbije, koje se sada sve otvorenije traži kao ulaznica za njeno članstvo u EU, trebalo kompenzovati Srbiji time što će bar Srbi iz opština na sjeveru, gdje su u većini, pripasti Srbiji. Ali, Vučić i Dačić možda misle na tragu Ćosićevih projekata o 'mirnom' etničkom razgraničenju Srba i Albanaca, gdje podjela Kosova može da znači zapravo i razmjenu teritorija, konkretno Preševske doline sa sjeverom Kosova. U jednom drugom, za Srbiju važnijem kontekstu, Vučić možda misli i na šire razgraničenje, ne samo Srba i Albanaca, već i Srba i Bošnjaka, pa se formula da 'Srbija mora nešto da dobije za uzvrat' može tumačiti kao pretenzija da Srbija uzme nekoliko opština i desetine hiljada kosovskih Srba, i pola Bosne, odnosno Republiku Srpsku, kao kapitalnu kompenzaciju srpskog ujedinjenja, zbog kojeg je i razbijena Jugoslavija. Postoji samo jedan teorijski scenario mirnih dioba i razmjena, a to je da Srbija prizna nezavisnost Kosova i da onda sljedeće sekunde, kao dvije suverene države, Srbija i Kosovo dogovore novu granicu sa razmjenjenim teritorijama i popravljenim, čistijim etničkim granicama.
Danas: Kako objašnjavate reakciju kosovskog društva na osnivanje suda za zločine OVK?
Shkelzen Maliqi: Kosovsko društvo je podjeljeno po tom pitanju. Jedan dio podržava ili razumije potrebu da se osnuje taj sud kako bi bili procesuirani zločini koji su počinjeni nad civilima u poslijeratnom 'revanšističkom' periodu na Kosovu, dok je drugi dio protiv zato što smatra da je on tendenciozno stvoren da bi se okaljala slika o OVK i njegovoj pravednoj borbi za oslobođenje Kosova. Ovi drugi sada kažu da nije bilo potrebe da se stvori Specijalni sud, već da bi svi slučajevi zločina nad civilima, bez obzira na etničku pripadnost počinioca i žrtava, trebalo da budu krivično gonjeni u kosovskom sudskom sistemu.
Danas: Govori se o tome da bi se pred tim Specijalnim sudom mogao naći i dobar dio današnje kosovske vlasti. Kako tumačite takav fenomen, kako izaći s tim na kraj u procesu suočavanja sa odgovornošću?
Shkelzen Maliqi: Pretpostavka je da će se suditi pojedincima ili manjim grupama komandanata OVK, koji su trenutno na vlasti. Protiv koga će biti podignute optužnice zna verovatno izuzetno mali broj ljudi izvan samog Specijalnog suda, i to možda samo u opštim naznakama. Sud je, inače, strukturalno i kadrovski već funkcionalan i očekuje se da će ubrzo biti podignute prve optužnice. Neizvjesnost ko će biti optužen izazvala je nervozu kod najviših rukovodilaca Kosova, koji svi dolaze iz komandnih struktura OVK, pa su u decembru pokušali da preko noći izglasaju u skupštini Kosova blokadu i reviziju odluke o osnivanju, čini se, više da bi dobili na vremenu ili tražili informacije i garancije da oni lično nisu na listama optuženih. To je bio neočekivani manevar, koji je pretio da naruši odnose sa SAD i EU, ali su se čelnici na vrijeme povukli, tvrdeći kasnije da se Specijalni sud ne može ukinuti, i ako bi Kosovo odreklo podršku ovom sudu, on bi prešao pod punu kompetenciju međunarodne zajednice.
Danas: Mogli smo da čujemo od predstavnika kosovske vlasti, u tom kontekstu, da bez obzira na sud i buduće procese, zna se ko je u ratu bio agresor, a ko žrtva. Kako to tumačite?
Shkelzen Maliqi: Da, to je ta generalna ocjena o pravednom ratu OVK, kojom se žele amnestirati zločini nad civilima od strane pripadnika OVK, gdje su žrtve bile, pored Srba, i 'kolaboracionisti' Albanci, Romi, Bošnjaci… Mnogi su, zapravo, naknadno kritikovali jednostranost suda, tražeći proširene kompetencije da on istraži i procesuira i masovne zločine nad albanskim civilnim stanovništvom, koji su do sada samo djelimično vođeni u Srbiji. Ali, o tome je trebalo razmišljati ranije, a ne kada je izvještaj Dicka Martyja rezultirao diplomatskom pobjedom Rusije i Srbije, prije svega, uspješnom propagandnim kontraudarom da su zločini OVK navodno bili užasniji i nehumaniji, jer su trgovali ljudskim organima svojih žrtava. Bivši američki tužilac Clint Williamson svojevremeno je izjavio, baš kao i Haški tribunal, da u svojoj istrazi nije našao dokaze o trgovini organima, ali da će se procesuirati ratni i poslijeratni zločini drugih vrsta za koje su prikupljeni dokazi. Prema toj izjavi, ne treba očekivati da će Specijalni sud podići mnogo optužnica, možda najviše deset ili nekoliko više, gdje će odgovarati više osoba u svakom procesu, na primjer za izvršnu, komandnu ili saučesničku odgovornost.
Danas: Mislite li da Vučić ide ka priznanju Kosova? I vidite li taj proces, koji izvesno ide bez suočavanja sa prošlošću i istinom o ulozi Srbije u ratu, kao svrsishodan i kao onaj koji vodi pomirenju i normalizaciji odnosa između dva naroda?
Shkelzen Maliqi: Logika samog procesa dijaloga i njegov cilj, puna normalizacija odnosa između Kosova i Srbije, nameću takav zaključak, a u posljednje vrijeme su to i otvoreno poručivale zapadne diplomate u javnim nastupima, a vjerovatno su to rekli u lice i samom Vučiću. I unutrašnji dijalog o Kosovu, koji je pokrenuo Vučić čini se da ima za cilj pripremu javnosti u Srbiji za punu normalizaciju odnosa i potpisivanje hstorijskog mirovnog sporazuma. Možda u prvom koraku Srbija neće biti primorana da otvoreno prizna Kosovo, ali se neće protiviti članstvu Kosova u svim međunarodnim organizacijama, uključujući UN. U drugom koraku, kao uslov za članstvo u EU, Srbija će morati da ratifikuje granicu s Kosovom kao međunarodnu granicu, što će formalno priznavanje ili verbalno 'nepriznavanje' učiniti irelevantnim. Vučić je, inače, već mnogo puta poluotvoreno priznavao da Srbiju očekuje taj fatalizam priznavanja istine i realnosti.
Danas: Šta se u proteklih deset godina promjenilo na geostrateškom planu – u konfliktu su, s jedne strane Rusija, a s druge EU i SAD. Kako se to održava na odnose Srbije i Kosova?
Shkelzen Maliqi: Promjenilo se dosta toga, Kosovo više nije jedini ili među rijetkim problemima, koji štrči i potencijalno 'ugrožava' međunarodni poredak. Rusija, koja je u vrijeme Borisa Jeljcina izgubila dobar dio svog 'sovjetskog carstva', u Putinovoj eri počela ja da vrši mnoge korekcije u svom graničnom pojasu, anektirajući određene oblasti, poput Krima, ili pomažući otcjepljenja djelova država ranije osamostaljenih u raspadu SSSR-a, kao što su istočna Ukrajina, djelovi Gruzije – Osetija i Abhazija, itd. Na Bliskom Istoku i u Africi, takođe, imamo haotične poslijeratne situacije u Iraku, Siriji, Libiji, Arabijskom poluostrvu, gdje se polako pomaljaju nove unutrašnje granice i kandidati za nove samostalne države, kao što su već irački i sirijski Kurdistani sa proširenim autonomijama, praktično ratne države, možda se ujedine u jednu cjelinu ako turska intervencija ne bude imala uspjeha. Zatim ima najava da će se i Irak i Sirija djeliti na sunitske i šiitske državice, kao što se i Libija cijepa na dva ili više djelova. Mislim da će se za cio ovaj svijet u krizi i uvećan broj oslobodilačkih i secesionističkih pokreta morati pronaći neka univerzalna regulacija, kako bi realnost bila priznata. Alternativa je da imamo proširenje rata ili novi hladni rat uz te zaleđene konflikte.
