Novinar, pisac i poznati kosovski intelektualac govori o svojoj knjizi Zmijske noge, prošle nedjelje promovisanoj u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju i objašnjava zbog čega se na Balkanu žrtva tako lako preobrati u dželata i zašto mu BiH i Kosovo danas liče na splav koji besciljno pluta po otvorenom i uzburkanom moru.
“Ni u jednoj od balkanskih kultura, posebno ne u kosovskoj, zmija nije naročito omiljena životinja. Zato i čudi da je Hashim Thaçi, premijer, zatim i predsjednik Kosova, odgovoran za negativan tok kosovskih društvenih procesa, sebi dao nadimak Zmija”, kaže Veton Surroi. “Zmija nema noge i naslov moje knjige pokušaj je da se u toj igri riječi, u tom skrivanju otkrije izvjesna simbolika.”
DANI: Hoćete da kažete da se Hashim Thaçi nadimkom Zmija samodefinisao?
SURROI: Birajući nadimke, ljudi valjda pokušavaju da sebe predstave u boljem svijetlu. Ipak, kako bismo izbjegli psihologiziranje, bolje je da stručnim ljudima prepustimo odgovor na pitanje zašto je Hashim Thaçi, zvani Zmija, sebe definisao na takav način.
Jasno je da su primitivizam, upotreba sile, grabež i otimanje karakteristike svih poslijeratnih jugoslovenskih društava, u kojima su vladajuće političke elite nasilno uspostavljene. Nasilje je postalo osnovna vrijednost i tih ljudi i tih društava. Znanje, pristojnost, obrazovanje kod nas nisu na cijeni; umjesto toga, dominira snalažljivost u upotrebi sile.
DANI: Kada kažete da je rodno mjesto većine postjugoslovenskih elita nasilje, mislite na…
SURROI: Mislim na rat, na poslijeratni grabež teritorija, imovine, historije, javnog prostora, ali i na predratno nasilje u smislu verbalnih napada i poziva na linč određenih ličnosti ili cijelih naroda. Znate, ratovi nikada ne dolaze niotkud i iznenada; oni se spremaju. U SFRJ je početkom osamdesetih postojao veoma jasan ratni narativ. Na Kosovu je on bio jače izražen, budući da se praktično od 1981, od vremena velikih demonstracija, živjelo u vanrednom stanju. Koje je blizak rođak ratu. E, to su situacije iz kojih su izrastale jugoslovenske političke elite.
Nesposobnost pronalaženja demokratskog puta za razriješenje konflikta u tadašnjoj SFRJ, kao i raspad komunizma, otvorili su novu dimenziju društvenih komešanja i sukoba, nakon čega je, umjesto ozbiljnog procesa koji zahtjeva energiju, sposobnost, kreativnost i znanje, izabran kraći i lakši put, a to su nasilje i rat. Jer, u ratu je lakše homogenizovati ljude, uvesti ih u poznati obrazac: s jedne strane smo “mi”, sa druge “oni”. Intelektualnu analizu zamjenile su različite gadosti, u kojima su se, budući da je Beograd bio generator nasilja, u brutalnosti i destrukciji utrkivali razni ćosići, isakovići, crnčevići, bećkovići…
DANI: U to vrijeme na Kosovu je stvorena veoma ozbiljna intelektualna politička grupa – Ibrahim Rugova, Fehmi Agani, Bajram Kosumi, Rexhep Qosja, Shkelzen Maliqi, vi… – koja je pokušala da do slobodnog i demokratskog Kosova dođe nenasilnim putem. Krajem devedesetih, te su ljude sa političke scene zbrisali Hashim Thaçi, Enver Hoxhaj, Jakup Krasni1i, Ibrahim Gashi… “HIstorija Kosova”, kažete ironično u Zmijskim nogama, “mogla je izgledati drugačije da je, kao što nije, Hashim Thaçi u proljeće 1999. odlučio da postane nastavnik historije u Mališevu”. Šta se dogodilo?
SURROI: Dvije su okolnosti dovele do promjena o kojima govorite. Prvo, veoma je teško na duže staze održati nenasilan put borbe bez vidljivih rezultata. Osam godina nakon procesa evolucije i osamnaest nakon kontinuiranog vanrednog stanja, kosovsko društvo očito je bilo došlo do dna u kojem je svako ko je opalio pušku odmah bio proglašen za heroja. Za razliku od saradnika Ibrahima Rugove, koji su se za Kosovo borili javno, struktura koja je te ljude zamjenila – govorim o Oslobodilačkoj vojsci Kosova (OVK) – do tada je djelovala u ilegali, tajno. Te 1999. osjetili su momenat i, iako ništa nisu oslobodili – Kosovo je, naime, oslobodio NATO – sebe su proglasili oslobodiocima.
Zašto kažem da OVK nije oslobodio Kosovo? Zato što nevješto organizovana vojna struktura to naprosto nije ni mogla da učini. Naravno, vođe OVK-a ta činjenica nije spriječila da, jedva dočekavši oslobođenje i proglasivši sebe za oslobodioce, počnu bezobzirnu, najprimitivniju, vulgarnu otimačinu imovine, radnji, stanova, historije, cjelokupnog političkog i javnog prostora. Nedugo nakon oslobođenja, upadali su u tuđe stanove, u stanove Srba, na čijim vratima bi napisali: UČK, ne diraj! Uostalom, “grabiti” i “otimati” glagoli su koji valjda najpreciznije definišu prirodu nas dinarskih naroda…
Počeli su, dakle, od stanova, završili sa Univerzitetom. Kosovo danas ima hiperprodukciju doktora nauka koji čak ne znaju pravilno da pišu i da govore albanski jezik. Rektor Univerziteta je, kao dokaz da je objavio naučni rad, naveo nekakav internet-portal u Indiji, na kojem je, za svega osamdeset dolara, moguće objaviti “naučni rad”.
DANI: Šta je još dovelo do dominacije strukture o kojoj govorite?
SURROI: Objašnjenje bi trebalo potražiti i u činjenici da je poslijeratno Kosovo postalo svojevrsni eksperiment. Naime, UN na Kosovu i danas radi ono što nije radio nikada i nigdje do sada – vodi državu. Početkom oktobra 1999. general Jackson, koji je u to vrijeme komandovao KFOR-om, na Kosovu je pod svojom komandom imao više od 30.000 vojnika. Sa vojne strane gledano, KFOR je, dakle, situaciju držao pod kontrolom.
Uprkos tome, UN je još uvijek uspostavljao svoju misiju, što možemo uzeti kao ilustraciju tragičnog nedostatka institucija. Svi koji su tih godina učestvovali u tome, uključujući i ove koji su radili na okupaciji Iraka, moraju da znaju da su za tok događaja najbitniji prvi poslijeratni dani. Titovi partizani su to odmah shvatili, pa su od AVNOJ-a 1943. krenuli u pripremu preuzimanja vlasti.
Rugovin nenasilni ali veoma organizovani pokret je na prvim poslijeratnim izborima dobio gotovo pedeset procenata podrške kosovskih građana. Međutim, kosovsko društvo u tom trenutku očito nije bilo spremno za konsenzus…
DANI: Oko čega?
SURROI: Oko prijedloga da se odmah po završetku rata uspostavi tranziciona vlast koja će, zajedno sa međunarodnom zajednicom, do izbora raditi na organizovanju društva. Nakon oslobođenja 1999. Zapad je shvatio da na Kosovu zapravo nema sa kim da radi. Rugova je imao jedne planove, OVK je po svaku cijenu želio da Hashima Thaçija, zvanog Zmija, postavi za premijera. Tako su te prve poslijeratne godine išle svojim logičnim tokom: ka nedemokratskom osvajanju prostora.
DANI: U knjizi kažete kako je, nakon parlamentarnih izbora 2010, ignorišući “industrijsku krađu” glasova, Catherine Ashton u prvi plan postavila dijalog Beograda i Prištine.
SURROI: Odnos Zapada prema zemljama bivše Jugoslavije polazi od dvije premise, dvije predrasude. Prvo, ljudi na Balkanu ne znaju drugačije osim da žive sa kriminalom i drugo, vjeruju da će ti “nedostaci” biti regulisani tokom procesa integracije u EU.
DANI: Drugim riječima, balkanske narode će Evropa postepeno civilizovati. U međuvremenu, neka premijer Aleksandar Vučič radi šta hoće, neka guši slobodu medija, neka zavodi teror, neka se svađa sa susjedima… Dok nam obavlja posao oko Kosova, podržavaćemo ga. Je li to ta logika?
SURROI: Jeste… Negdje 2001. bio sam gost Tima Sebastiana u emisiji HardTalk, u kojoj je autor, iako je znao da nikada nisam bio na vlasti i da sam otvoreno pisao o svim problemima kosovskog društva, odmah krenuo u napad.
“Zašto ubijate Srbe, šta se to događa na Kosovu?!”, pitao je.
“Slušajte”, rekao sam mu, “pokušajte da, ne šest mjeseci ili šest godina, nego šest dana, živite bez zakona, bez sudova, bez vlade, bez policije… Izvedite taj eksperiment u Londonu, pa ćete vidjeti hoćete li se potući, hoćete li uspjeti da izbjegnete sukobe!”
Zapad očito teško razumije da su institucije koje su u njihovim zemljama građene decenijama, stoljećima, nama još uvijek daleke i nepoznate. Sa druge strane, kako to da Kosovar, Crnogorac, Bosanac, Srbin, čim ode u Švicarsku, lako prihvati tamošnji sistem? Zašto ne ostane divljak kakvim ga zamišljaju? Predrasude o tome da smo postali genetski divljaci, budući da smo dugo živjeli van pravila, van institucija, strašna je. Posljedica te predrasude je stav da je za nas na Balkanu sve dobro: i UN i Vučić i Hashim Thaçi, zvani Zmija… Mjera uspjeha Zapada je stabilnost regiona. I to ne historijska stabilnost.
DANI: Nego?
SURROI: Stabilnost u okviru trajanja jednog predsjedničkog, premijerskog ili ambasadorskog mandata. Ambasadori na Kosovu stabilnost ne mjere od 1999. do danas, ne; mjere je od momenta kad su došli u Prištinu do momenta kada je napuštaju. Ako se u tom periodu ništa značajno ne dogodi, ako se situacija ne pogorša, njihova diplomatska karijera može da ide uzlaznom putanjom. To što “stabilnost” regiona održavaju ljudi poput Thaçija, zvanog Zmija, ili Vučića, to je za zapadne diplomate irelevantno.
DANI: Tim Sebastian vam je, kažete, postavio pitanje ko ubija Srbe na Kosovu, koje ste, u uvodniku za Koha Ditore, i sami postavili septembra 1999. Kako se i kada, gospodine Surroi, žrtva višedecenijskog terora pretvori u dželata? To smo vidjeli i u Hrvatskoj, i u Bosni i Hercegovini…?
SURROI: Ljudska priroda nije ni dobra ni loša. Čovjek može da postane dželat, da živi kao žrtva ili da, pak, vješto izbjegne ulogu bilo kojeg od ta dva ekstrema. Kosovski, bosanski ili izraelski slučaj pokazuju da su pojave o kojima govorite u tesnoj vezi sa nametanjem i uspostavljanjem vrijednosti koje zagovaraju konkretna politička vođstva. Ako ste već u toj poziciji, zašto ne pokušate da u društvo integrišete i one protiv kojih ste se borili? Doduše, za to je potrebno mnogo intelektualne, političke, pa ako hoćete i ljudske dubine.
Očekivati da taj zadatak sebi postavi Zmija, čovjek koji je 1999. imao dvadeset i devet, trideset godina i koji se u to vrijeme nalazio pred životnim izborom – da li osvajati, grabiti prostor ili se kao nastavnik historije vratiti u Mališevo – besmisleno je. Ono što Zmiji nikada ne bi palo i što mu ni danas ne pada na pamet je razmišljanje u historijskim kategorijama inkluzivnosti: kako se, dakle, pomiriti sa onima sa kojima smo se do juče borili, kako doći do kraja rata.
To je pitanje koje bi, recimo, profesor Fehmi Agani sigurno sebi postavio. Da, ali profesor Agani je ubijen 1999… Na Balkanu nije bilo mnogo ljudi koji razmišljaju kao Fehmi Agani. Upravo zato je i preokret o kojem ste govorili sindrom kraja svih naših ratova. Samo narodi i društva koja imaju sreće sa svojim političkim elitama, kraj rata doživljavaju kao šansu da historiju promjene nabolje.
DANI: Kada će na jugoslovenske ratove biti stavljena tačka?
SURROI: U Evropi je Drugi svjetski rat završen pobunom 1968. Rat u bivšoj Jugoslaviji prestaće onoga momenta kada građani na ulice izađu protestujući protiv stanja u društvu. Pritom, nama će na Balkanu biti mnogo teže da završimo rat nego što je to bilo Nijemcima i Francuzima, koji su, nakon Drugog svjetskog rata, imali jasne linije razgraničenja, jasnu podjelu na gubitnike i dobitnike, na agresore i žrtve. Ko je pobjednik ratova na Balkanu? Ko je žrtva?
Najbolji primjer te nedefinisanosti je Dejtonski sporazum, koji je u suštini bio pokušaj da se bez jasnog razgraničenja po tim pitanjima ratni sukobi u Bosni i Hercegovini završe po svaku cijenu. Danas svi krive političko vođstvo i građane Bosne i Hercegovine, prebacuju im da je njihova država nefunkcionalna, da je vodi korumpirana elita, što je tek djelimično tačno. Jer problem BiH je prije svega strukturalni i leži u činjenici da je ta zemlja prošla užasan rat, a da u mir nije ušla definisana i sa ustavnim dokumentom. BiH je realnost o kojoj se doslovno svakodnevno pregovara. A ljudima je neophodna stabilnost; neophodni su im temelji da bi se osjećali sigurno. Umjesto tih temelja, dobili su državu koja liči ne na uređenu zajednicu, nego na splav koji besciljno pluta po otvorenom i uzburkanom moru. I onda vam neko sa strane kaže – ne umijete da upravljate splavom. Pa, naravno da ne umijemo!
Sa sličnim se problemima suočava i Kosovo, koje je, baš kao i BiH, nedovršena država. One će takve i ostati sve dok BiH ne dobije ustavni identitet i funkcionalnost, a Kosovo svoj međunarodni identitet i funkcionalnost u cjelini. Ključno je da Srbija u tome učestvuje, da pomogne BiH i Kosovu.
DANI: Možete li uopšte zamisliti takvu situaciju?
SURROI: U tome i jeste problem! Ne možete kriviti BiH za nefunkcionalnost, a onda reći da Srbija sa tim nema veze. Izvor nefunkcionalnosti BiH je insistiranje Srbije i srpskog nacionalizma na status quo. Kako možete da odete u Srebrenicu, a da istovremeno u svemu podržavate Republiku Srpsku?! Tim prije što znamo kako je nastao RS.
DANI: Kako je nastao?
SURROI: Svakako ne demokratskom voljom građana BiH. Prije će biti da su granatiranje i nasilje uticali na njegovo formiranje. U tom smislu, mogli bismo reći da je RS zapravo “kreacija” Ratka Mladića.
DANI: Šta Kosovo može da nauči od BiH?
SURROI: Odmah nakon rata, u Sarajevu je održana međunarodna konferencija, poslije koje je bilo jasno koliko su bili naivni oni Bosanci i Hercegovci koji su povjerovali da će, umjesto njih samih, Zapad srediti sve probleme. Tu sam naivnost, priznajem, prepoznavao i kod sebe.
DANI: Kada?
SURROI: Kada sam 1999. u Rambujeu, tokom mirovnih pregovora, čuo da će UN voditi Kosovo, da će nam pomoći da stvorimo uslove za fer i slobodne izbore, nakon čega bi kosovsko društvo konačno dobilo demokratiju. Ta su obećanja divno izgledala na papiru. Vjerovao sam da će u Prištinu stići svi oni prijatelji sa kojima sam se prethodnih godina viđao u Njemačkoj, u Americi, u Italiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji; da će, dakle, upravo oni pomoći i meni i društvu iz kojeg dolazim da od Kosova napravimo pristojnu zemlju. To se nije dogodilo. Zašto? Zato što ni oni najbolji i najdobronamerniji među njima ne mogu da nadomjeste nedostatak institucija i unutrašnje političke volje. To je nešto što moramo izgraditi sami.
Pritisnuta užasima rata, 1995. BiH je ušla u period u kojem je mogla odahnuti. Dobila je mir, završeno je klanje i vidjećemo šta ćemo dalje. I, šta smo videli? To da, u protekle dvije decenije, bosanskohercegovačko društvo nije mnogo odmaklo. Prije bih rekao da je i danas tu gdje je bilo 1995.
DANI: U kom smislu?
SURROI: U smislu da su cementirani ne samo međunacionalni odnosi nego i ratne odluke. Šta smo onda mi Kosovari mogli naučiti od BiH? Najprije to da i Zapadu i svojim građanima moramo ponuditi sopstvena rješenja. Vođen takvim motivima, početkom 2000. insistirao sam da Kosovo, umjesto Rezolucije UN-a 1244, dobije svoj ustav. Međutim, kako je u to vrijeme među kosovskom vladajućom elitom već bio započeo proces grabeži, moj je prijedlog malo koga zanimao… Negdje 2001. u Prištinu je, kao šef misije UN-a, stigao Hans Heakkerup, koji je bio zainteresovan isključivo za tri stvari.
Prvo, tražio je da u kući koju je unajmio vlasnik izgradi bazen za njegovog sina i ćerku; drugo, zahtjevao je da njegov posao počne u devet sati ujutro i da se završi najkasnije u šest popodne; treće, insistirao je na tome da nakon završetka radnog vremena isključi telefon, kako ga ne bismo nepotrebno uznemiravali. Život na Kosovu se tih godina mogao odvijati isključivo u intervalu koji je ograničio Hans Heakkerup, bivši ministar odbrane Danske, koji je, tokom svog UN-mandata na Kosovu, napisao dokument i nazvao ga ne ustav, nego – ustavni okvir. Šta će Kosovo dobiti tim okvirom, e, to Heakkerupa nije mnogo brinulo.
Uzgred, u ustavnom okviru, preslikanom i u aktuelnom kosovskom ustavu, postoji obaveza da najmanje jedan ministar u Vladi Kosova bude Srbin, a da jedan dolazi iz drugih etničkih zajednica. U slučaju da Vlada ima više od petnaest ministara, dvojica moraju biti srpske nacionalnosti. Koliko znam, nema tog ustava na svijetu u kojem ćete naći sličnu odredbu. Zamislite da u najvišem pravnom aktu Velike Britanije piše da jedan ministar mora biti Pakistanac. Ili da Ustav Francuske propisuje da član premijerovog kabineta obavezno bude Marokanac. To ne može biti, naravno.
Kako je onda socijaldemokrata Hans Heakkerup, koji je u Prištinu došao iz uređene zemlje kakva je Danska, mogao tako otvoreno da kaže da ono što ne važi za njega, važi za nas? I to u formi – take it or leave it / uzmi ili ostavi. Bilo kakva dalja diskusija o tom problemu nije dolazila u obzir. Gdje to ima?
DANI: Da, ali gdje ima da bivši borac OVK-a i gradonačelnik Kačanika, pravosnažno osuđen za kriminal, na sudu izgovori: “Kakav je to zakon koji osuđuje heroje?!”, o čemu pišete u knjizi Zmijske noge? Kada su Dragana Jočića, bivšeg ministra policije u Vladi Vojislava Koštunice, pitali zašto je u mladosti obijao trafike, odgovorio je na sličan način: “Kako vas nije sramota da me to pitate dok gori Hilandar?”
SURROI: Kosovski slučaj koji navodite još je komplikovaniji, još groteskniji. Xhabir Zharku je švedski građanin, koji, iako je na Kosovu pravosnažno osuđen, svake nedjelje na društvenim mrežama postavlja svoje fotografije iz Švedske: na jednoj muze kravu, na drugoj uređuje baštu, na trećoj je pustio bradu… Švedska je, pritom, jedna od najuređenijih zemalja Evrope, koja svakako ne bi dozvolila da izvjesni Xhabir Zharku, na Kosovu osuđen zbog ucjena, kao i zbog toga što mu je u kući nađeno ne zna se koliko kalašnjikova, izbjegne izvršenje sudske odluke. Ponavljajući mantru o pravnoj državi, Švedska, dakle, dopušta Zharkuu da iz kosovske realnosti pobjegne u švedsku pravnu državu, odakle nas sve zajedno otvoreno ismeva.
DANI: Ismijavate li vi tog istog čovjeka kada pišete da je, s idejom da ga nekako “evropeizira”, odlučio da u gradu na obroncima Šar-planine zasadi – palme? Ili kada opisujete kako je James Rubin u Rambujeu ubijedio Hashima Thaçija da potpiše mirovni sporazum?
SURROI: Sve se to zaista dogodilo. Kao član kosovske delegacije na pregovorima u Rambujeu, Hashim Thaçi, zvani Zmija, 1999. zaista je odbio da potpiše mirovni sporazum. E, onda se James Rubin dosjetio i obećao mu da će zamoliti svog prijatelja iz Hollywooda da napravi film o OVK-u, u kojem će Hashim Thaçi, zvani Zmija, biti glavna ličnost. Naravno, polaskan Rubinovom ponudom, Zmija je odmah potpisao dokument. O tom događaju pisao je i zamjenik Madeleine Albright James O’Brian u Financial Timesu… I, ko zna: možda je upravo ta bizarna epizoda promjenila tok historije.
DANI: Ima li u vašem opisu Hashima Thaçija, tog, kako kažete, seljačića opsjednutog svojim mjestom u velikoj historiji, i malo zlobe?
SURROI: Nema… Kosovsko društvo je, nema sumnje, prošlo kroz veoma dramatičan preobražaj, i to veoma brzom evolucijom. Njega nisu izgradila gradska, nego seoska djeca, koja su do škole morala hodati satima; koja su pohađala provincijske gimnazije, pedagoške škole, prištinske fakultete… Hashiim Thaçi, zvani Zmija, odbacio je takav evolutivni put, svijestan da on košta: čovjek mora da uči, da se dokazuje, da postane nastavnik historije u Mališevu, da bi onda, stepenik po stepenik, stigao do svog cilja. Ne, Hashim Thaçi, zvani Zmija, izabrao je kraći put. Biću odmah premijer, sve ću da otmem, zašto bih čekao, rekao je sebi; imam pušku, imam strukturu, znam kako ću taj cilj postići i… Taj cilj je i postigao. U tom smislu, podsmijeh koji ste primjetili više je literarno sredstvo, ali i pokušaj da se nekako odbranite od banalnosti i gluposti.
DANI: Nije, dakle, riječ o zavisti? Jer, u idealnom svijetu, u idealnim okolnostima, ko bi bio bolji premijer ili šef diplomatije Kosova od sina nekadašnjeg jugoslovenskog ambasadora u Boliviji, Meksiku i Španiji? Dakle, od vas koji ste završili najbolje škole, koji govorite nekoliko jezika? Niko. Najmanje Hashim Thaçi, koji je, eto, sticajem okolnosti, upravo to i postao.
SURROI: Ne, ne vjerujem da je bilo zavisti, budući da sam knjigu napisao nakon što sam odlučio da se više aktivno ne bavim politikom. U tom smislu sam bio oslobođen i zavisti i političkih ambicija i eventualnog pokušaja da se preko knjige koju sam napisao autopromivišem. Zmijske noge nisu autopromocija; one su način da i sebi i drugima objasnim neke od pojava koje muče kosovsko društvo. Inače, riječ je o prilično zakržljalom intelektualnom miljeu, o društvu koje stagnira u svemu, pa i u načinu debatovanja. Taj pad se možda nabolje vidi u Beogradu, koji je u vrijeme socijalističke Jugoslavije u tom smislu bio neuporedivo življi.
DANI: Urednik beogradskog nedjeljnika Vreme Dragoljub Žarković je, govoreći o vašoj knjizi, rekao da su Zmijske noge veoma opasno štivo i da ste, pristajući na to da knjiga bude prevedena u Beogradu, rizikovali da vas ovdašnji političari i novinari zloupotrijebe: da uzmu određene dijelove i kažu – evo, to je Kosovo o kojem smo govorili, tako ono izgleda. Jeste li bili svjesni tog rizika?
SURROI: Ne mogu kontrolisati šta će uraditi srpski političari i štampa. Uostalom, odavno sam navikao na tu vrstu zloupotreba. Ako je intelektualno pošten, čovjek ne bi trebalo da razmišlja o tome… Kada su na Kosovu paljene moje knjige, a Zmijske noge su javno spaljene čak tri puta, gledajući lica onih koji su pravili lomaču, pokušao sam da saznam šta ti ljudi zapravo misle, šta ih toliko iritira. Na kraju sam shvatio da oni moju knjigu nisu čak ni pročitali. Ipak, bacajući je u vatru, ponavljali su kako su Zmijske noge knjiga uperena protv OVK-a, ne uspjevajući da navedu nijedan od dijelova “protiv”. Ono što sam video pomoglo mi je da razumijem da sam, pišući otvoreno o kosovskoj političkoj zbilji, uradio dobru stvar za društvo na Kosovu. To je bilo dobro čak i za one koji su palili Zmijske noge.
DANI: Pišući Zmijske noge, pišući uvodnike za Koha Ditore i oštro kritikujući vladajuću političku elitu na Kosovu, niste razmišljali o sopstvenoj bezbjednosti, o napadima, o paljenju knjiga, o progonu? Niste se plašili?
SURROI: Nisam. Čovjek sam koji je imao mnogo različitih života. Kada sam preživeo posljednji rat, kada sam, uprkos svemu, te 1999. uspio da ostanem živ, shvatio sam da je moja najveća i ljudska i intelektualna i emocionalna obaveza da ostanem iskren i pošten prema sebi, prema vlastitim razmišljanjima i osjećanjima. Ako je već neko te 1999. došao da me spasi od gotovo sigurne smrti, osećao bih se bijedno da sam odlučio da nemo posmatram nepravdu, organizovani i sistematski progon kosovskih Srba i Crnogoraca nakon oslobođenja. Ko je spasio moju i glavu više hiljada Kosovara? NATO.
Spasili su nas neimenovani ljudi, nepoznati piloti. Glave gotovo stotinu hiljada kosovskih izbjeglica je, otvorivši im granice svoje zemlje koja je bila u velikoj ratnoj opasnosti, sačuvao i tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović. Nakon NATO-intervencije, otišao sam u Podgoricu kako bih predsjedniku Đukanoviću i lično zahvalio, čvrsto vjerujući da je gest koji je on napravio primjer crnogorskog čojstva, ali i otklon od onoga što je bilo suprotno tome – mislim na crnogorski napad na Dubrovnik 1991… Ko nam je još tih godina pomogao? Vaclav Havel, recimo, Srđa Popović, Vesna Pešić, Sonja Biserko, Nataša Kandić, Žarko Korać… Zbog takvih sam ljudi imao obavezu da otvoreno kažem šta u tom momentu osjećam i mislim.
BH Dani, 10.06.2016.
DANI: Hoćete da kažete da se Hashim Thaçi nadimkom Zmija samodefinisao?
SURROI: Birajući nadimke, ljudi valjda pokušavaju da sebe predstave u boljem svijetlu. Ipak, kako bismo izbjegli psihologiziranje, bolje je da stručnim ljudima prepustimo odgovor na pitanje zašto je Hashim Thaçi, zvani Zmija, sebe definisao na takav način.
Jasno je da su primitivizam, upotreba sile, grabež i otimanje karakteristike svih poslijeratnih jugoslovenskih društava, u kojima su vladajuće političke elite nasilno uspostavljene. Nasilje je postalo osnovna vrijednost i tih ljudi i tih društava. Znanje, pristojnost, obrazovanje kod nas nisu na cijeni; umjesto toga, dominira snalažljivost u upotrebi sile.
DANI: Kada kažete da je rodno mjesto većine postjugoslovenskih elita nasilje, mislite na…
SURROI: Mislim na rat, na poslijeratni grabež teritorija, imovine, historije, javnog prostora, ali i na predratno nasilje u smislu verbalnih napada i poziva na linč određenih ličnosti ili cijelih naroda. Znate, ratovi nikada ne dolaze niotkud i iznenada; oni se spremaju. U SFRJ je početkom osamdesetih postojao veoma jasan ratni narativ. Na Kosovu je on bio jače izražen, budući da se praktično od 1981, od vremena velikih demonstracija, živjelo u vanrednom stanju. Koje je blizak rođak ratu. E, to su situacije iz kojih su izrastale jugoslovenske političke elite.
Nesposobnost pronalaženja demokratskog puta za razriješenje konflikta u tadašnjoj SFRJ, kao i raspad komunizma, otvorili su novu dimenziju društvenih komešanja i sukoba, nakon čega je, umjesto ozbiljnog procesa koji zahtjeva energiju, sposobnost, kreativnost i znanje, izabran kraći i lakši put, a to su nasilje i rat. Jer, u ratu je lakše homogenizovati ljude, uvesti ih u poznati obrazac: s jedne strane smo “mi”, sa druge “oni”. Intelektualnu analizu zamjenile su različite gadosti, u kojima su se, budući da je Beograd bio generator nasilja, u brutalnosti i destrukciji utrkivali razni ćosići, isakovići, crnčevići, bećkovići…
DANI: U to vrijeme na Kosovu je stvorena veoma ozbiljna intelektualna politička grupa – Ibrahim Rugova, Fehmi Agani, Bajram Kosumi, Rexhep Qosja, Shkelzen Maliqi, vi… – koja je pokušala da do slobodnog i demokratskog Kosova dođe nenasilnim putem. Krajem devedesetih, te su ljude sa političke scene zbrisali Hashim Thaçi, Enver Hoxhaj, Jakup Krasni1i, Ibrahim Gashi… “HIstorija Kosova”, kažete ironično u Zmijskim nogama, “mogla je izgledati drugačije da je, kao što nije, Hashim Thaçi u proljeće 1999. odlučio da postane nastavnik historije u Mališevu”. Šta se dogodilo?
SURROI: Dvije su okolnosti dovele do promjena o kojima govorite. Prvo, veoma je teško na duže staze održati nenasilan put borbe bez vidljivih rezultata. Osam godina nakon procesa evolucije i osamnaest nakon kontinuiranog vanrednog stanja, kosovsko društvo očito je bilo došlo do dna u kojem je svako ko je opalio pušku odmah bio proglašen za heroja. Za razliku od saradnika Ibrahima Rugove, koji su se za Kosovo borili javno, struktura koja je te ljude zamjenila – govorim o Oslobodilačkoj vojsci Kosova (OVK) – do tada je djelovala u ilegali, tajno. Te 1999. osjetili su momenat i, iako ništa nisu oslobodili – Kosovo je, naime, oslobodio NATO – sebe su proglasili oslobodiocima.
Zašto kažem da OVK nije oslobodio Kosovo? Zato što nevješto organizovana vojna struktura to naprosto nije ni mogla da učini. Naravno, vođe OVK-a ta činjenica nije spriječila da, jedva dočekavši oslobođenje i proglasivši sebe za oslobodioce, počnu bezobzirnu, najprimitivniju, vulgarnu otimačinu imovine, radnji, stanova, historije, cjelokupnog političkog i javnog prostora. Nedugo nakon oslobođenja, upadali su u tuđe stanove, u stanove Srba, na čijim vratima bi napisali: UČK, ne diraj! Uostalom, “grabiti” i “otimati” glagoli su koji valjda najpreciznije definišu prirodu nas dinarskih naroda…
Počeli su, dakle, od stanova, završili sa Univerzitetom. Kosovo danas ima hiperprodukciju doktora nauka koji čak ne znaju pravilno da pišu i da govore albanski jezik. Rektor Univerziteta je, kao dokaz da je objavio naučni rad, naveo nekakav internet-portal u Indiji, na kojem je, za svega osamdeset dolara, moguće objaviti “naučni rad”.
DANI: Šta je još dovelo do dominacije strukture o kojoj govorite?
SURROI: Objašnjenje bi trebalo potražiti i u činjenici da je poslijeratno Kosovo postalo svojevrsni eksperiment. Naime, UN na Kosovu i danas radi ono što nije radio nikada i nigdje do sada – vodi državu. Početkom oktobra 1999. general Jackson, koji je u to vrijeme komandovao KFOR-om, na Kosovu je pod svojom komandom imao više od 30.000 vojnika. Sa vojne strane gledano, KFOR je, dakle, situaciju držao pod kontrolom.
Uprkos tome, UN je još uvijek uspostavljao svoju misiju, što možemo uzeti kao ilustraciju tragičnog nedostatka institucija. Svi koji su tih godina učestvovali u tome, uključujući i ove koji su radili na okupaciji Iraka, moraju da znaju da su za tok događaja najbitniji prvi poslijeratni dani. Titovi partizani su to odmah shvatili, pa su od AVNOJ-a 1943. krenuli u pripremu preuzimanja vlasti.
Rugovin nenasilni ali veoma organizovani pokret je na prvim poslijeratnim izborima dobio gotovo pedeset procenata podrške kosovskih građana. Međutim, kosovsko društvo u tom trenutku očito nije bilo spremno za konsenzus…
DANI: Oko čega?
SURROI: Oko prijedloga da se odmah po završetku rata uspostavi tranziciona vlast koja će, zajedno sa međunarodnom zajednicom, do izbora raditi na organizovanju društva. Nakon oslobođenja 1999. Zapad je shvatio da na Kosovu zapravo nema sa kim da radi. Rugova je imao jedne planove, OVK je po svaku cijenu želio da Hashima Thaçija, zvanog Zmija, postavi za premijera. Tako su te prve poslijeratne godine išle svojim logičnim tokom: ka nedemokratskom osvajanju prostora.
DANI: U knjizi kažete kako je, nakon parlamentarnih izbora 2010, ignorišući “industrijsku krađu” glasova, Catherine Ashton u prvi plan postavila dijalog Beograda i Prištine.
SURROI: Odnos Zapada prema zemljama bivše Jugoslavije polazi od dvije premise, dvije predrasude. Prvo, ljudi na Balkanu ne znaju drugačije osim da žive sa kriminalom i drugo, vjeruju da će ti “nedostaci” biti regulisani tokom procesa integracije u EU.
DANI: Drugim riječima, balkanske narode će Evropa postepeno civilizovati. U međuvremenu, neka premijer Aleksandar Vučič radi šta hoće, neka guši slobodu medija, neka zavodi teror, neka se svađa sa susjedima… Dok nam obavlja posao oko Kosova, podržavaćemo ga. Je li to ta logika?
SURROI: Jeste… Negdje 2001. bio sam gost Tima Sebastiana u emisiji HardTalk, u kojoj je autor, iako je znao da nikada nisam bio na vlasti i da sam otvoreno pisao o svim problemima kosovskog društva, odmah krenuo u napad.
“Zašto ubijate Srbe, šta se to događa na Kosovu?!”, pitao je.
“Slušajte”, rekao sam mu, “pokušajte da, ne šest mjeseci ili šest godina, nego šest dana, živite bez zakona, bez sudova, bez vlade, bez policije… Izvedite taj eksperiment u Londonu, pa ćete vidjeti hoćete li se potući, hoćete li uspjeti da izbjegnete sukobe!”
Zapad očito teško razumije da su institucije koje su u njihovim zemljama građene decenijama, stoljećima, nama još uvijek daleke i nepoznate. Sa druge strane, kako to da Kosovar, Crnogorac, Bosanac, Srbin, čim ode u Švicarsku, lako prihvati tamošnji sistem? Zašto ne ostane divljak kakvim ga zamišljaju? Predrasude o tome da smo postali genetski divljaci, budući da smo dugo živjeli van pravila, van institucija, strašna je. Posljedica te predrasude je stav da je za nas na Balkanu sve dobro: i UN i Vučić i Hashim Thaçi, zvani Zmija… Mjera uspjeha Zapada je stabilnost regiona. I to ne historijska stabilnost.
DANI: Nego?
SURROI: Stabilnost u okviru trajanja jednog predsjedničkog, premijerskog ili ambasadorskog mandata. Ambasadori na Kosovu stabilnost ne mjere od 1999. do danas, ne; mjere je od momenta kad su došli u Prištinu do momenta kada je napuštaju. Ako se u tom periodu ništa značajno ne dogodi, ako se situacija ne pogorša, njihova diplomatska karijera može da ide uzlaznom putanjom. To što “stabilnost” regiona održavaju ljudi poput Thaçija, zvanog Zmija, ili Vučića, to je za zapadne diplomate irelevantno.
DANI: Tim Sebastian vam je, kažete, postavio pitanje ko ubija Srbe na Kosovu, koje ste, u uvodniku za Koha Ditore, i sami postavili septembra 1999. Kako se i kada, gospodine Surroi, žrtva višedecenijskog terora pretvori u dželata? To smo vidjeli i u Hrvatskoj, i u Bosni i Hercegovini…?
SURROI: Ljudska priroda nije ni dobra ni loša. Čovjek može da postane dželat, da živi kao žrtva ili da, pak, vješto izbjegne ulogu bilo kojeg od ta dva ekstrema. Kosovski, bosanski ili izraelski slučaj pokazuju da su pojave o kojima govorite u tesnoj vezi sa nametanjem i uspostavljanjem vrijednosti koje zagovaraju konkretna politička vođstva. Ako ste već u toj poziciji, zašto ne pokušate da u društvo integrišete i one protiv kojih ste se borili? Doduše, za to je potrebno mnogo intelektualne, političke, pa ako hoćete i ljudske dubine.
Očekivati da taj zadatak sebi postavi Zmija, čovjek koji je 1999. imao dvadeset i devet, trideset godina i koji se u to vrijeme nalazio pred životnim izborom – da li osvajati, grabiti prostor ili se kao nastavnik historije vratiti u Mališevo – besmisleno je. Ono što Zmiji nikada ne bi palo i što mu ni danas ne pada na pamet je razmišljanje u historijskim kategorijama inkluzivnosti: kako se, dakle, pomiriti sa onima sa kojima smo se do juče borili, kako doći do kraja rata.
To je pitanje koje bi, recimo, profesor Fehmi Agani sigurno sebi postavio. Da, ali profesor Agani je ubijen 1999… Na Balkanu nije bilo mnogo ljudi koji razmišljaju kao Fehmi Agani. Upravo zato je i preokret o kojem ste govorili sindrom kraja svih naših ratova. Samo narodi i društva koja imaju sreće sa svojim političkim elitama, kraj rata doživljavaju kao šansu da historiju promjene nabolje.
DANI: Kada će na jugoslovenske ratove biti stavljena tačka?
SURROI: U Evropi je Drugi svjetski rat završen pobunom 1968. Rat u bivšoj Jugoslaviji prestaće onoga momenta kada građani na ulice izađu protestujući protiv stanja u društvu. Pritom, nama će na Balkanu biti mnogo teže da završimo rat nego što je to bilo Nijemcima i Francuzima, koji su, nakon Drugog svjetskog rata, imali jasne linije razgraničenja, jasnu podjelu na gubitnike i dobitnike, na agresore i žrtve. Ko je pobjednik ratova na Balkanu? Ko je žrtva?
Najbolji primjer te nedefinisanosti je Dejtonski sporazum, koji je u suštini bio pokušaj da se bez jasnog razgraničenja po tim pitanjima ratni sukobi u Bosni i Hercegovini završe po svaku cijenu. Danas svi krive političko vođstvo i građane Bosne i Hercegovine, prebacuju im da je njihova država nefunkcionalna, da je vodi korumpirana elita, što je tek djelimično tačno. Jer problem BiH je prije svega strukturalni i leži u činjenici da je ta zemlja prošla užasan rat, a da u mir nije ušla definisana i sa ustavnim dokumentom. BiH je realnost o kojoj se doslovno svakodnevno pregovara. A ljudima je neophodna stabilnost; neophodni su im temelji da bi se osjećali sigurno. Umjesto tih temelja, dobili su državu koja liči ne na uređenu zajednicu, nego na splav koji besciljno pluta po otvorenom i uzburkanom moru. I onda vam neko sa strane kaže – ne umijete da upravljate splavom. Pa, naravno da ne umijemo!
Sa sličnim se problemima suočava i Kosovo, koje je, baš kao i BiH, nedovršena država. One će takve i ostati sve dok BiH ne dobije ustavni identitet i funkcionalnost, a Kosovo svoj međunarodni identitet i funkcionalnost u cjelini. Ključno je da Srbija u tome učestvuje, da pomogne BiH i Kosovu.
DANI: Možete li uopšte zamisliti takvu situaciju?
SURROI: U tome i jeste problem! Ne možete kriviti BiH za nefunkcionalnost, a onda reći da Srbija sa tim nema veze. Izvor nefunkcionalnosti BiH je insistiranje Srbije i srpskog nacionalizma na status quo. Kako možete da odete u Srebrenicu, a da istovremeno u svemu podržavate Republiku Srpsku?! Tim prije što znamo kako je nastao RS.
DANI: Kako je nastao?
SURROI: Svakako ne demokratskom voljom građana BiH. Prije će biti da su granatiranje i nasilje uticali na njegovo formiranje. U tom smislu, mogli bismo reći da je RS zapravo “kreacija” Ratka Mladića.
DANI: Šta Kosovo može da nauči od BiH?
SURROI: Odmah nakon rata, u Sarajevu je održana međunarodna konferencija, poslije koje je bilo jasno koliko su bili naivni oni Bosanci i Hercegovci koji su povjerovali da će, umjesto njih samih, Zapad srediti sve probleme. Tu sam naivnost, priznajem, prepoznavao i kod sebe.
DANI: Kada?
SURROI: Kada sam 1999. u Rambujeu, tokom mirovnih pregovora, čuo da će UN voditi Kosovo, da će nam pomoći da stvorimo uslove za fer i slobodne izbore, nakon čega bi kosovsko društvo konačno dobilo demokratiju. Ta su obećanja divno izgledala na papiru. Vjerovao sam da će u Prištinu stići svi oni prijatelji sa kojima sam se prethodnih godina viđao u Njemačkoj, u Americi, u Italiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji; da će, dakle, upravo oni pomoći i meni i društvu iz kojeg dolazim da od Kosova napravimo pristojnu zemlju. To se nije dogodilo. Zašto? Zato što ni oni najbolji i najdobronamerniji među njima ne mogu da nadomjeste nedostatak institucija i unutrašnje političke volje. To je nešto što moramo izgraditi sami.
Pritisnuta užasima rata, 1995. BiH je ušla u period u kojem je mogla odahnuti. Dobila je mir, završeno je klanje i vidjećemo šta ćemo dalje. I, šta smo videli? To da, u protekle dvije decenije, bosanskohercegovačko društvo nije mnogo odmaklo. Prije bih rekao da je i danas tu gdje je bilo 1995.
DANI: U kom smislu?
SURROI: U smislu da su cementirani ne samo međunacionalni odnosi nego i ratne odluke. Šta smo onda mi Kosovari mogli naučiti od BiH? Najprije to da i Zapadu i svojim građanima moramo ponuditi sopstvena rješenja. Vođen takvim motivima, početkom 2000. insistirao sam da Kosovo, umjesto Rezolucije UN-a 1244, dobije svoj ustav. Međutim, kako je u to vrijeme među kosovskom vladajućom elitom već bio započeo proces grabeži, moj je prijedlog malo koga zanimao… Negdje 2001. u Prištinu je, kao šef misije UN-a, stigao Hans Heakkerup, koji je bio zainteresovan isključivo za tri stvari.
Prvo, tražio je da u kući koju je unajmio vlasnik izgradi bazen za njegovog sina i ćerku; drugo, zahtjevao je da njegov posao počne u devet sati ujutro i da se završi najkasnije u šest popodne; treće, insistirao je na tome da nakon završetka radnog vremena isključi telefon, kako ga ne bismo nepotrebno uznemiravali. Život na Kosovu se tih godina mogao odvijati isključivo u intervalu koji je ograničio Hans Heakkerup, bivši ministar odbrane Danske, koji je, tokom svog UN-mandata na Kosovu, napisao dokument i nazvao ga ne ustav, nego – ustavni okvir. Šta će Kosovo dobiti tim okvirom, e, to Heakkerupa nije mnogo brinulo.
Uzgred, u ustavnom okviru, preslikanom i u aktuelnom kosovskom ustavu, postoji obaveza da najmanje jedan ministar u Vladi Kosova bude Srbin, a da jedan dolazi iz drugih etničkih zajednica. U slučaju da Vlada ima više od petnaest ministara, dvojica moraju biti srpske nacionalnosti. Koliko znam, nema tog ustava na svijetu u kojem ćete naći sličnu odredbu. Zamislite da u najvišem pravnom aktu Velike Britanije piše da jedan ministar mora biti Pakistanac. Ili da Ustav Francuske propisuje da član premijerovog kabineta obavezno bude Marokanac. To ne može biti, naravno.
Kako je onda socijaldemokrata Hans Heakkerup, koji je u Prištinu došao iz uređene zemlje kakva je Danska, mogao tako otvoreno da kaže da ono što ne važi za njega, važi za nas? I to u formi – take it or leave it / uzmi ili ostavi. Bilo kakva dalja diskusija o tom problemu nije dolazila u obzir. Gdje to ima?
DANI: Da, ali gdje ima da bivši borac OVK-a i gradonačelnik Kačanika, pravosnažno osuđen za kriminal, na sudu izgovori: “Kakav je to zakon koji osuđuje heroje?!”, o čemu pišete u knjizi Zmijske noge? Kada su Dragana Jočića, bivšeg ministra policije u Vladi Vojislava Koštunice, pitali zašto je u mladosti obijao trafike, odgovorio je na sličan način: “Kako vas nije sramota da me to pitate dok gori Hilandar?”
SURROI: Kosovski slučaj koji navodite još je komplikovaniji, još groteskniji. Xhabir Zharku je švedski građanin, koji, iako je na Kosovu pravosnažno osuđen, svake nedjelje na društvenim mrežama postavlja svoje fotografije iz Švedske: na jednoj muze kravu, na drugoj uređuje baštu, na trećoj je pustio bradu… Švedska je, pritom, jedna od najuređenijih zemalja Evrope, koja svakako ne bi dozvolila da izvjesni Xhabir Zharku, na Kosovu osuđen zbog ucjena, kao i zbog toga što mu je u kući nađeno ne zna se koliko kalašnjikova, izbjegne izvršenje sudske odluke. Ponavljajući mantru o pravnoj državi, Švedska, dakle, dopušta Zharkuu da iz kosovske realnosti pobjegne u švedsku pravnu državu, odakle nas sve zajedno otvoreno ismeva.
DANI: Ismijavate li vi tog istog čovjeka kada pišete da je, s idejom da ga nekako “evropeizira”, odlučio da u gradu na obroncima Šar-planine zasadi – palme? Ili kada opisujete kako je James Rubin u Rambujeu ubijedio Hashima Thaçija da potpiše mirovni sporazum?
SURROI: Sve se to zaista dogodilo. Kao član kosovske delegacije na pregovorima u Rambujeu, Hashim Thaçi, zvani Zmija, 1999. zaista je odbio da potpiše mirovni sporazum. E, onda se James Rubin dosjetio i obećao mu da će zamoliti svog prijatelja iz Hollywooda da napravi film o OVK-u, u kojem će Hashim Thaçi, zvani Zmija, biti glavna ličnost. Naravno, polaskan Rubinovom ponudom, Zmija je odmah potpisao dokument. O tom događaju pisao je i zamjenik Madeleine Albright James O’Brian u Financial Timesu… I, ko zna: možda je upravo ta bizarna epizoda promjenila tok historije.
DANI: Ima li u vašem opisu Hashima Thaçija, tog, kako kažete, seljačića opsjednutog svojim mjestom u velikoj historiji, i malo zlobe?
SURROI: Nema… Kosovsko društvo je, nema sumnje, prošlo kroz veoma dramatičan preobražaj, i to veoma brzom evolucijom. Njega nisu izgradila gradska, nego seoska djeca, koja su do škole morala hodati satima; koja su pohađala provincijske gimnazije, pedagoške škole, prištinske fakultete… Hashiim Thaçi, zvani Zmija, odbacio je takav evolutivni put, svijestan da on košta: čovjek mora da uči, da se dokazuje, da postane nastavnik historije u Mališevu, da bi onda, stepenik po stepenik, stigao do svog cilja. Ne, Hashim Thaçi, zvani Zmija, izabrao je kraći put. Biću odmah premijer, sve ću da otmem, zašto bih čekao, rekao je sebi; imam pušku, imam strukturu, znam kako ću taj cilj postići i… Taj cilj je i postigao. U tom smislu, podsmijeh koji ste primjetili više je literarno sredstvo, ali i pokušaj da se nekako odbranite od banalnosti i gluposti.
DANI: Nije, dakle, riječ o zavisti? Jer, u idealnom svijetu, u idealnim okolnostima, ko bi bio bolji premijer ili šef diplomatije Kosova od sina nekadašnjeg jugoslovenskog ambasadora u Boliviji, Meksiku i Španiji? Dakle, od vas koji ste završili najbolje škole, koji govorite nekoliko jezika? Niko. Najmanje Hashim Thaçi, koji je, eto, sticajem okolnosti, upravo to i postao.
SURROI: Ne, ne vjerujem da je bilo zavisti, budući da sam knjigu napisao nakon što sam odlučio da se više aktivno ne bavim politikom. U tom smislu sam bio oslobođen i zavisti i političkih ambicija i eventualnog pokušaja da se preko knjige koju sam napisao autopromivišem. Zmijske noge nisu autopromocija; one su način da i sebi i drugima objasnim neke od pojava koje muče kosovsko društvo. Inače, riječ je o prilično zakržljalom intelektualnom miljeu, o društvu koje stagnira u svemu, pa i u načinu debatovanja. Taj pad se možda nabolje vidi u Beogradu, koji je u vrijeme socijalističke Jugoslavije u tom smislu bio neuporedivo življi.
DANI: Urednik beogradskog nedjeljnika Vreme Dragoljub Žarković je, govoreći o vašoj knjizi, rekao da su Zmijske noge veoma opasno štivo i da ste, pristajući na to da knjiga bude prevedena u Beogradu, rizikovali da vas ovdašnji političari i novinari zloupotrijebe: da uzmu određene dijelove i kažu – evo, to je Kosovo o kojem smo govorili, tako ono izgleda. Jeste li bili svjesni tog rizika?
SURROI: Ne mogu kontrolisati šta će uraditi srpski političari i štampa. Uostalom, odavno sam navikao na tu vrstu zloupotreba. Ako je intelektualno pošten, čovjek ne bi trebalo da razmišlja o tome… Kada su na Kosovu paljene moje knjige, a Zmijske noge su javno spaljene čak tri puta, gledajući lica onih koji su pravili lomaču, pokušao sam da saznam šta ti ljudi zapravo misle, šta ih toliko iritira. Na kraju sam shvatio da oni moju knjigu nisu čak ni pročitali. Ipak, bacajući je u vatru, ponavljali su kako su Zmijske noge knjiga uperena protv OVK-a, ne uspjevajući da navedu nijedan od dijelova “protiv”. Ono što sam video pomoglo mi je da razumijem da sam, pišući otvoreno o kosovskoj političkoj zbilji, uradio dobru stvar za društvo na Kosovu. To je bilo dobro čak i za one koji su palili Zmijske noge.
DANI: Pišući Zmijske noge, pišući uvodnike za Koha Ditore i oštro kritikujući vladajuću političku elitu na Kosovu, niste razmišljali o sopstvenoj bezbjednosti, o napadima, o paljenju knjiga, o progonu? Niste se plašili?
SURROI: Nisam. Čovjek sam koji je imao mnogo različitih života. Kada sam preživeo posljednji rat, kada sam, uprkos svemu, te 1999. uspio da ostanem živ, shvatio sam da je moja najveća i ljudska i intelektualna i emocionalna obaveza da ostanem iskren i pošten prema sebi, prema vlastitim razmišljanjima i osjećanjima. Ako je već neko te 1999. došao da me spasi od gotovo sigurne smrti, osećao bih se bijedno da sam odlučio da nemo posmatram nepravdu, organizovani i sistematski progon kosovskih Srba i Crnogoraca nakon oslobođenja. Ko je spasio moju i glavu više hiljada Kosovara? NATO.
Spasili su nas neimenovani ljudi, nepoznati piloti. Glave gotovo stotinu hiljada kosovskih izbjeglica je, otvorivši im granice svoje zemlje koja je bila u velikoj ratnoj opasnosti, sačuvao i tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović. Nakon NATO-intervencije, otišao sam u Podgoricu kako bih predsjedniku Đukanoviću i lično zahvalio, čvrsto vjerujući da je gest koji je on napravio primjer crnogorskog čojstva, ali i otklon od onoga što je bilo suprotno tome – mislim na crnogorski napad na Dubrovnik 1991… Ko nam je još tih godina pomogao? Vaclav Havel, recimo, Srđa Popović, Vesna Pešić, Sonja Biserko, Nataša Kandić, Žarko Korać… Zbog takvih sam ljudi imao obavezu da otvoreno kažem šta u tom momentu osjećam i mislim.
BH Dani, 10.06.2016.
