Dane sam provodio mirno, čitajući i pišući pomalo, uglavnom pjesme… Jednog dana, ako se dobro sjećam, bio je to kraj novembra ili početak decembra 1982, pročitao sam tekst u beogradskom nedjeljniku NIN, koji je bio osvrt na knjigu Albanci i njihovi krajevi objavljenu u to vrijeme u Tirani. NIN-ov sagovornik bio je srpski akademik Pavle Ivić. On je iznova aktuelizovao debatu o etnogenezi Albanaca, odbacujući ilirsku i afirmišući tračku tezu. U tom tekstu je bilo mnogo predrasuda protiv Albanaca i Kosova. Ja sam napisao reagovanje, poslao sam ga NIN-u i začudio sam se kada je izašlo nedjelju dana kasnije, bez prepravki i skraćivanja. Još više me je začudilo kada je nedjelju dana kasnije to moje reagovanje izašlo u prevodu, kao glavni članak u kulturnom dodatku Rilindje.
Baton Haxhiu: Prije 1982. godine, Shkelzena Maliqija je na Kosovu malo ko poznavao kao čovjeka od pera. Često se navodi da vas je u svijet pisanja, debata, ali i politike uvelo otvoreno pismo objavljeno u beogradskom nedjeljniku NIN. Otvoreno pismo upućeno srpskom akademiku Pavlu Iviću vas je natjeralo da izađete iz školjke anonimnosti. Zašto ste u stvari napisali to pismo?
Shkelzen Maliqi: Istina je da me u vrijeme kada sam napisao tu reakciju, na Kosovu nisu poznavali… Tek što sam se vratio iz Beograda, gdje sam proveo dug i lijep period života od 16 godina. Ni u Beogradu nisam bio javna ličnost. Tada sam imao 35 godina i nisam imao ništa osim lične biblioteke, nekih tri-četiri hiljade knjiga koje sam donio iz Beograda. Od septembra 1982. godine čekao sam da nađem neki posao. To nije bilo tako lako, iako sam imao veoma jake “veze”. Moj otac, Mehmet Maliqi, bio je tada ministar unutrašnjih poslova na Kosovu, vrlo moćan i zastrašujući položaj. Ljudi bi danas pomislili, kao uostalom i tada, da je bila dovoljna jedna njegova riječ da nađem posao kakav bih poželio. Ali, ja sam bio veoma skroman i obazriv… Tražio sam neki miran posao, po mogućnosti u Nacionalnoj biblioteci, kao običan bibliotekar i da se zapošljavanje obavi u skladu sa pravilima. Tako da sam čekao šest mjeseci.
Dane sam provodio mirno, čitajući i pišući pomalo, uglavnom pjesme… Jednog dana, ako se dobro sjećam, bio je to kraj novembra ili početak decembra 1982, pročitao sam tekst u beogradskom nedjeljniku NIN, koji je bio osvrt na knjigu Albanci i njihovi krajevi objavljenu u to vrijeme u Tirani. NIN-ov sagovornik bio je srpski akademik Pavle Ivić. On je iznova aktuelizovao debatu o etnogenezi Albanaca, odbacujući ilirsku i afirmišući tračku tezu. U tom tekstu je bilo mnogo predrasuda protiv Albanaca i Kosova. Ivić je oštro kritikovao albanski nacionalizam sa pozicija neobuzdanog srpskog nacionalizma. Ja sam napisao reagovanje, poslao sam ga NIN-u i začudio sam se kada je izašlo nedjelju dana kasnije, bez prepravki i skraćivanja. Još više me je začudilo kada je nedjelju dana kasnije to moje reagovanje izašlo u prevodu, kao glavni članak u kulturnom dodatku Rilindje. Nisam očekivao takvu vrstu recepcije. Nisam čak ni u snu pomišljao da ću tokom noći postati slavan, da će to pismo odrediti moju sudbinu ubuduće, vezavši me za publicistiku i politiku, za koje do tada nisam mogao ni da pretpostavim da će postati moja glavna djelatnost u narednih četvrt vijeka.
Da li to znači da to pismo nije objavljeno u NIN-u, Shkelzen Maliqi ne bi bio ovaj koji je danas, autor koji je objavio na stotine članaka, reagovanja i intervjua u raznim medijima na Kosovu, bivšoj Jugoslaviji, Albaniji i na Zapadu?
Shkelzen Maliqi: Da, sve je počelo tim pismom, međutim, ne mogu reći da je to bio presudni momenat. Ja sam bio spreman. U to vrijeme u Srbiji je počela neizdrživa antialbanska medijska kampanja i od mene se i očekivalo da reagujem. Po svoj prilici bih ušao u igru. Ipak, u tom trenutku to je bio za mene nepoznat teren. Nisam mogao ni da zamislim da tada počinje historija velikih lomova koji će odrediti ne samo lične sudbine, već i one kolektivne. Sigurno je da nisam bio neki prorok tih lomova. U početku sam se osjećao samo uvrijeđenim. Kasnije sam shvatio, kao i drugi, da su to bili prvi potresi u čitavom nizu snažnih zemljotresa koji će srušiti jugoslovensku federaciju. Decembra 1982. godine nisam mogao znati da će pismo u NIN-u, ne toliko njegov sadržaj, već kao gest, imati takvu posebnu težinu, ne samo za mene lično.
Ali, prije nego što nastavim, želim da ispričam priču brzog i necenzurisanog objavljivanja mog pisma u NIN-u u tim okolnostima. Ova priča dokazuje da i u slučajnosti ima sistema. To sam saznao kasnije od Naita Vrenezija. Urednik rubrike pisama u NIN-u je u to vrijeme bio, sada pokojni, Ljuba Stojić. On je po profesiji bio psiholog, Naitov školski kolega. Tom Stojiću je, dakle, palo moje pismo u ruke i svidjelo mu se, ali nije imao pojma ko bi mogao biti taj Shkelzen Maliqi.
Govorilo se da si na srpskom pisao perfektno, elegantnim stilom…?
Shkelzen Maliqi: Da, tada sam lijepo pisao na srpskom. To je iznenadilo Stojića. Zato je telefonirao Naitu Vreneziju i pitao ga da li poznaje nekoga u Prištini po imenu Skkelzen Maliqi. Nait mu je rekao ko sam jer smo se poznavali još iz gimnazije u Prizrenu i studirali smo na Beogradskom univerzitetu u isto vrijeme. Ja sam dobro znao ko je Ljuba Stojić jer je uživao neku vrstu ugleda među studentima, čitao sam njegove tekstove i često sam ga viđao u slavnim beogradskim kafanama: “Pod lipom”, “Grmeču”, “Kolarcu”. Ali pošto sam bio mlađi od njega, mogao je da me poznaje po izgledu ili pod mojim nadimkom Zeni ili Zen, kako su me zvali u Beogradu, ali ne i po imenu i prezimenu.
Ranije sam rekao da do trideset pete godine života nisam objavljivao tekstove. U stvari, 1980. godine objavio sam dio studije o vizantijskoj estetici, konkretno analizu ikonoboračke krize, u maloj knjizi od šest autorskih tabaka. Ali, filozofski časopis u kojem je objavljen tekst nije imao široku publiku i sama srednjovjekovna tema nije bila toliko atraktivna da bih stvorio ime u javnosti. Bilo kako bilo, bez obzira na to da li se Stojić sjetio ko sam ja, njemu se svidio tekst i objavio ga je bez intervencija odgovornih urednika u NIN-u.
No, za mene se najveće iznenađenje dogodilo u Prištini. Moj tekst je odmah preveden i ponovo objavljen u Rilindji uporedo sa tekstom akademika Ivića. Zatim su objavljeni i naredni polemički tekstovi koje je izvorno objavljivao NIN. Ova polemika je imala veoma veliki odjek. Prvi put nakon 1981. godine objavljen je publicistički tekst jednog albanskog autora koji nije bio defanzivan, već je demaskirao kampanju srpskog nacionalizma. Pošto sam u Prištini bio takoreći potpuno nepoznat, zbog hrabrosti i dobrog stila teksta mnogi ljudi su mi rekli da su bili ubjeđeni da je to bio pseudonim nekog od akademika, profesora ili poznatih kosovskih autora.
Klasična priča o uspjehu i sticanju slave preko noći…
Shkelzen Maliqi: Da, tako nekako… Neočekivano i šokantno. Podrška mi je dolazila i od najviših državnih instanci. Telefonirao mi je i Fadil Hoxha, u to vrijeme član Predsjedništva Jugoslavije. On mi je čestitao na hrabrosti i pristupu. “Osvijetlio si nam obraz”, rekao mi je. Za razliku od drugih, Fadil Hoxha me je dobro poznavao, ne samo zbog toga što je moj otac bio u visokom komunističkom rukovodstvu Kosova, već me je i lično poznavao. Sreo sam ga u nekoliko raznih prilika u Prištini i Beogradu. Jednom me je prepoznao na ulici dok sam prolazio pored Skupštine Srbije i pozvao me na ručak u skupštinski restoran. Takođe, Fadil Hoxha je odigrao veliku ulogu 1969. godine intervenišući kod policije da me ne hapse kao aktivistu ljevičarske pobunjeničke grupe studentskog pokreta 1968. na Beogradskom univerzitetu.
Vratićemo se kasnije na 1968. Sada, molim te, nastavi priču o motivu ulaska u polemiku sa srpskim akademikom u nedjeljniku NIN?
Shkelzen Maliqi: Pa, motiv je jasan. Već punih petnaest godina sam živio u Beogradu i poznavao sam relativno dobro srpsku scenu, ko je i šta predstavlja akademik Ivić u Srbiji. Na početku antialbanske kampanje u srpskim medijima ljutio sam se sve više što nije bilo polemičkih reagovanja ili zato što su ta reagovanja bila blijeda i kada ih je bilo, izgledala su kontraproduktivna. Znao sam da je garnitura srpskih rukovodilaca nakon Titove smrti zauzela radikalan stav prema Kosovu. To mi je rekao i moj otac 1981. godine nakon što je imenovan na težak i delikatan položaj ministra unutrašnjih poslova u Izvršnom vijeću Kosova, što je bila Vlada u tom sistemu. Sjećam se, negdje krajem 1981. godine, kada smo se vraćali kolima iz Prizrena za Prištinu, negdje kod Dulja, Mehmet mi je dao do znanja da su srpski rukovodioci, posebno ministar unutrašnjih poslova, ne sjećam se više njegovog imena, radikalniji po pitanju Kosova i od samog zloglasnog Aleksandra Rankovića!
Dao mi je do znanja da u susretima između dva rukovodstva, Srbije i Kosova, ima velikih tenzija, čak i prijetnji likvidacijama od novih moćnika u Beogradu, koji su korstili vakuum autoriteta nakon Titove smrti kao i demonstracije na Kosovu 1981. godine.
Upitao sam Mehmeta o saveznim jugoslovenskim organima, kako stoji stvar sa njihovom vlašću i raspoloženjem, da li “federacija” ima snage da zaustavi zamah srpskih pretenzija. Ali nisam dobio neki jasan odgovor o realnom odnosu snaga u federaciji. Mehmet mi je kazao da kosovski kadrovi pružaju otpor na više nivoa. “Neće se dozvoliti razgradnja autonomije Kosova. Mi imamo sva prava Republike, osim naziva i nećemo dozvoliti vraćanje unazad.”
Dakle, posljednje godine mog boravka u Beogradu 1981. pratio sam pažljivo scenu i srpsku politiku iza kulisa. Bio sam informisan o tendencijama u publicistici i srpskim intelektualnim krugovima. U konkretnom slučaju, za koji me pitaš, činjenica je da je u to vrijeme sve kuvalo u meni od bijesa i nezadovoljstva zbog antialbanske kampanje. To me je sve više zaokupljalo, posebno kada sam uviđao nemoć kosovske inteligencije da odgovori na tu kampanju. I došao je dan kada nisam više mogao da se uzdržim…
Svi su ćutali i na Shkelzena Maliqija je pao teret da reaguje?! Kako si došao na tu ideju?
Imao sam ideju o tome i ranije, dok sam bio u Beogradu, ali sam mislio da nije na meni da reagujem. Ima drugih tamo na Kosovu koji su informisaniji, kojima je zadatak i obaveza da se suprotstave antialbanskoj kampanji… Ali nakon što sam se vratio na Kosovo, boraveći nekoliko mjeseci u Prištini, shvatio sam da nereagovanje na kampanju nije dolazilo samo zbog povećane represije, nesigurnosti i straha ljudi od posljedica, od progona, hapšenja, izbacivanja s posla itd. Shvatio sam da intelektualcima u Prištini nedostaje ne samo hrabrost, već i informisanost i odgovarajući pristup tom pitanju. Mislim na tadašnje okolnosti i mogućnosti koje su postojale za reagovanje. Tada sam odlučio da reagujem sam, da iznesem te kontraargumente protiv kampanje što mi se odavno motalo po glavi.
Uradio sam to s nadom da bi to moglo da posluži kao model i za druge. Možda sam bio naivan, ne znam, ali sam nekako bio ubjeđen da postoji dovoljan prostor unutar sistema tadašnje jugoslovenske ideologije za demaskiranje srpskog nacionalizma koji je tako otvoreno dirigovao antialbansku ponižavajuću kampanju.
Međutim, kada se danas sjetim moje tadašnje pozicije, mislim da sam donekle imao prednost ili sreću, što moja hrabrost u demaskiranju srpskog nacionalizma nije imala trenutne posljedice. Jednostavno, bio sam albanski intelektualac van uobičajenih kategorija, pošto sam donekle bio zaštićen, sa nekim relativnim povlasticama koje drugi nisu imali. Prva prednost je bila što sam bio sin Mehmeta Maliqija koji se borio protiv albanskog iredentizma, kako je u to vrijeme etiketiran Pokret za Republiku Kosovo ili ranije Pokret za ujedinjenje Kosova sa Albanijom. Zbog ove uske porodične veze imao sam problema sa patriotama i albanskim nacionalistima, a ne toliko sa vlašću koja je još uvijek bila komunistička.
Druga prednost je bila što se nisam plašio javnog hvatanja u koštac sa srpskim nacionalistima jer sam bio ubijeđen da sam pronašao formulu vođenja polemike sa njima. Ta formula bila je jednostavna, bio sam obazriv da ne nastupam sa pozicija albanskog nacionalizma, što mi nije bilo teško jer po ubjeđenju nisam bio nacionalista. Ovo moje nenacionalističko polazište danas može zvučati kao pozicioniranje na strani “jugoslovenskog integralizma”, kako su me percipirali neki krugovi na Kosovu, na primjer Mehmet Kraja, ali nije bilo tako. Ja sam samo vjerovao da je najsnažnije oružje javne konfrontacije sa srpskim nacionalizmom bilo korištenje legata jugoslovenskog komunizma, titoizma, koji je u principu isključivao dominaciju nacionalističkih ideologija, posebno srpskog nacionalizma. Na temeljima tog sistema, iako nije bio u potpunosti konzistentan, stajala je vrijednost borbe protiv svih nacionalizama. I to je trebalo iskoristiti kao sredstvo za demaskiranje koalicije koju je Savez komunista Srbije sklopio sa ultranacionalističkim i velikosrpskim snagama.
U ondašnjem javnom diskursu još uvijek su postojala čitava polja koja nije kontrolisao velikosrpski pokret. Postojao je prostor kao i razni načini legitimnog demaskiranja dvoličnosti velikosrpskih pretenzija. Reakcionarne snage u Srbiji su se sve otvorenije i ultimativno angažovale za promjenu Ustava iz 1974. godine i vraćanje srpske hegemonije. Ako se to ne dogodi, one su prijetile da će odustati od Jugoslavije u cilju stvaranja Velike Srbije, koja bi osim Kosova obuhvatala i Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, više od pola Hrvatske sa, takoreći, cijelom jadranskom obalom i na kraju, one nisu odustajale ni od Makedonije. I to će izbiti na vidjelo veoma brzo, nakon usvajanja i navodnog “ilegalnog” objavljivanja Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti, koji je odmah shvaćen kao ultimatum upućen jugoslovenskoj Federaciji: ili će biti uspostavljena hegemonija Srbije u Jugoslaviji ili će Srbija tražiti druge puteve za rješenje srpskog pitanja…
Koji je bio tvoj pristup tom problemu?
Shkelzen Maliqi: Pristup koji sam izabrao u tekstovima pisanim u tim okolnostima, bio je neosporavanja borbe koja se vodila protiv albanskog nacionalizma i iredentizma. Ali, to sam činio namjerno jer se time otvarao put za napad i na svaki drugi nacionalizam, prije svega srpski, koji je stajao na čelu podivljale antialbanske kampanje. Moja je teza bila da se protiv albanskog nacionalizma na Kosovu ne može boriti ako se ta borba vodi sa pozicija još opasnijeg srpskog nacionalizma. Sigurno da ovaj postulat nije bio moje otkriće jer, kako rekoh ranije, bio je to legat titoizma, onog sistema koji je četiri decenije legitimisao i bio temelj jugoslovenske federacije. Ali, ja u stvari nisam bio titoista i komunista po ubjeđenju. U tekstovima iz tog vremena, osim nekoliko izuzetaka, nisam koristio komunistički diskurs i riječnik…
To što si rekao podsjeća me na ocjenu koju je o tebi iznio pokojni Ismail Bajra, u superlativu. Na jednom skupu, ako se ne varam 1986, ovaj bivši ministar za informisanje u jugoslovenskoj Vladi je izjavio da je za demaskiranje srpskog nacionalizma više uradio Skkelzen Maliqi kao pojedinac od Instituta za historiju i svih onih doktora i magistara historije u čije je školovanje i unapređenje Kosovo investiralo toliko mnogo para! Zaista je za čuđenje što se osamdesetih sa srpskim akademicima otvoreno i snagom argumenata konfrontirao anonimus pod imenom Skkelzen Maliqi, a ne kosovski akademici!? Ovde imam u vidu i kritiku koju si iznio u to vrijeme, 1985. godine, povodom Knjige o Kosovu koju je objavio srpski akademik Dimitrije Bogdanović. Tada si na sistematičan i iscrpan način demaskirao srpski nacionalizam. Ovaj članak je imao veliki odjek u jugoslovenskoj javnosti. Hrvatski Vjesnik ga je objavio skoro u cjelosti, a zatim su se polemike ponovo prenijele u beogradski nedjeljnik NIN. Za takvu konfrontaciju bilo je potrebno da budeš spreman. Ta metoda i strategija, koje si ranije pomenuo, nisu pale s neba! Zašto, dakle, cijelu tu bitku nisu vodili kosovski historičari i akademici, već Shkelzen Maliqi?
Shkelzen Maliqi: Ne osjećam se baš komotno zbog ovog poređenja… Da, istina je, Ismail Bajra me je pohvalio tom prilikom, ali on je znao i da prijeti kada sam pisao stvari koje mu nisu išle u prilog. Hoću reći da sam bio samo pojedinac, ne “institucija”. S druge strane, kosovska historiografija je uistinu bila provincijalna, kontrolisana i zaplašena. Istinu govoreći, za historijske teme nisam imao neku specijalnu stručnu spremu. Moj pristup nije bio historijski ili historiografski. Po obrazovanju sam filozof, a imao sam saznanja i o sociologiji, političkim teorijama, kao i književnosti i umjetnosti. Ali, ovo što ti nazivaš strategijom nije nešto što sam usvojio kao takvo da bih je svjesno koristio. Rekao bih da su moja reagovanja bila više egzistencijalne prirode.
Jednostavno, nastojao sam da mislim bez mentalnih blokada koje su drugi imali oko realnih problema tog vremena. Pratio sam sa velikim interesovanjem političke događaje. Čitao sam brojne izvještaje, rezolucije i komentare i mnogo sam razmišljao o problemima koji su se pojavili oko kosovske krize. Ovo moje interesovanje nije bilo akademske prirode već nametnuto kao reakcija na egzistencijalnu prijetnju. Kao Albanac koji je mnogo godina živio u Beogradu, osjećao sam da kriza pogađa u samo naše biće, udara na moj složeni identitet, na književne ambicije i druge koje sam krijući kultivisao, kao i na životna stremljenja koja sam imao i koja još uvijek nisam bio ostvario. U to vrijeme, sebe sam više vidio kao pjesnika i filozofa. Namjeravao sam da ostvarim više refleksivan život intelektualca, ali nisam imao jasnu ideju kako da to postignem.
Bio sam povučena osoba i u mojim istraživanjima bilo je mnogo ustručavanja. Bio sam usamljenik, melanholičan, sa sklonošću ka suočavanju sa velikim temama univerzuma, života i smrti, uglavnom apolitičnim. Ali kriza koja je izbila u Jugoslaviji bila je nalik na uragan, vanredan izazov koji me je primoravao da mijenjam sebe, da tražim hitne odgovore, ko sam i šta želim, lomeći ili dijeljeći taj moj složeni identitet. Nakon proljeća 1981, sve sam više bio zaokupljen albanskim temama i pitanjem Kosova. I moje reagovanje krajem 1982. godine protiv akademika Ivića, uticalo je i na moju sudbinu, jer je moj život dobio drugačiji smjer i nepovratno sam postao publicista, novinar i političar. To je bio rezultat tih nasilnih preusmjeravanja mojih interesovanja.
Pa i ovo što si rekao ipak dokazuje da Skkelzen Maliqi nije pao s neba…
Shkelzen Maliqi: Pa dobro, možda si u pravu, ali u nekom drugom smislu. Na primjer, u vezi s mojim tekstom protiv akademika Ivića, da je to bilo pripremljeno i ranije promišljeno reagovanje. Temu, a i pristup, razvijao sam još od ljeta 1982, pošto je na jednom od Kongresa Saveza komunista Srbije (bio je to možda Plenum, plenarna sjednica Centralnog komiteta SKS, to danas nije važno), izbila svađa i polemika između kosovskog akademika Idriza Ajetija i dvojice srpskih intelektualaca, članova najvišeg komunističkog foruma, Jovana Deretića, dekana Filološkog fakulteta u Beogradu, gdje sam u to vrijeme radio i filozofa Petra Živadinovića, kojeg sam poznavao veoma dobro sa studija.
Srpske novine su dale veoma veliki prostor napadima Deretića i Živadinovića na Idriza Ajetija, gdje su ošto ispolitizovali temu ilirskog porijekla Albanaca. I Ajeti kao da je provocirao ovu politizaciju, ne toliko fleksibilnim pristupom prema onome što se smatra naučnom istinom i na koji način i kada se ona plasira za govornicama i na ideološkim plenumima, gdje je osim historijskih argumenata trebalo imati i snažnu političku artikulaciju i argumente. Sa indignacijom sam pratio tu polemiku, čak sam napisao i reagovanje koje je ostalo nedovršeno. Taj sam tekst izgubio, ali njegove ideje i neke dijelove sam koristio u polemici koju sam vodio nekoliko mjeseci kasnije sa akademikom Pavlom Ivićem.
Možeš li konkretnije da objasniš koji je bio model tvog reagovanja?
Shkelzen Maliqi: Vidi, na tom kongresu ili plenumu, jedan partijski organ je razmatrao pitanje porekla Albanaca, što je bio opasan nonsens za nauku i politiku. I kada se to ponovilo na još grublji način u intervjuu Pavla Ivića, bio je to jasan pokazatelj da srpski nacionalizam snažno prodire u Savez komunista Srbije. Na forumu partije na vlasti razmatralo se da li su Albanci autohtoni u krajevima u kojima danas žive! To je za mene bilo skandalozno! Umjesto ilirske hipoteze o albanskom porijeklu, koja dominira u ozbiljnoj historijskoj nauci, u srpskim intelektualnim krugovima se oživljavala politički motivisana hipoteza tračkog porijekla. Za srpske nacionaliste i komuniste motiv za razmatranja ovog pitanja uopšte nije bila ideja da treba braniti jednu naučnu istinu od, kako su oni to nazivali, nacionalističkih iskrivljavanja, već su za cilj imali da odbace tezu o ilirskom porijeklu. Tom intervencijom nauka ništa nije “dobijala” već su “dobijali” samo Srbi i Srbija.
Opterećena historiografija i srpski nacionalisti iz Saveza komunista, dakle iz tadašnje vlasti, zahtijevali su da se zapečati “dokaz” da Albanci nisu autohtoni u krajevima gdje danas žive, već da su došljaci, konkretno sa istočnih dijelova Balkana, iz Trakije. Štaviše, implicitno i bez verifikovanih historiografskih argumenata, sugerisalo se da se seoba proto-albanskih plemena iz Trakije dogodila nakon dolaska Slovena i Srba na Balkan, tako da je ispadalo da su Srbi najstariji i najautohtoniji narod na Kosovu. Kada se tome doda i insistiranje da su Srbi iz srednjeg vijeka sačuvali više historijskih dokumenata, kulturnih i vjerskih spomenika, vodilo je do zaključka da tapija nad Kosovom pripada samo Srbima, da je Kosovo bilo i da vječno treba da ostane srpska imovina.
Pošto su se 1982. godine takvim temama bavili srpski komunisti, optužujući albanske komuniste da kosovska i albanska nauka “falsifikuju” historiju, to se moglo shvatiti kao teška optužba povezana sa aktuelnim političkim procesima i pokretanjem pitanja statusa Kosova nakon demonstracija 1981. godine i oštrog reagovanja Srbije i organa jugoslovenske Federacije, uključujući i proglašenje vanrednog stanja, a protiv zahtjeva da Kosovo postane sedma Republika u jugoslovenskoj Federaciji.
Rekao sam da sam u to vrijeme imao manje-više elaboriranu tu temu, koju sam postavljao kao primjer zloupotrebe historijskih argumenata za potrebe dnevne politike i promocije aspiracija srpskog nacionalizma. Kada je akademik Ivić nastupio još jasnije sa istim tvrdnjama u časopisu NIN, više nije bilo dileme da borba protiv albanskog nacionalizma i iredentizma, koju su promovisali srpski komunisti, otvara put snažnom prodoru veoma agresivnog srpskog nacionalizma. Tito je umro 1980. godine i sada, sa krizom na Kosovu, ponovo su oživljavani neki mitovi, stare ideologije i teme koje su bile u zapećku više od 40 godina!
I to što se dešavalo u Beogradu, masovna mobilizacija antititovskih i antikomunističkih snaga, stupanje na scenu i brzo zauzimanje institucija, organizovanje i udruživanje srpskih ekstremnih nacionalista me je zastrašivalo jer sam to vidio kao najavu i prijetnju ratom.
Dakle, Shkelzen Maliqi se u tim okolnostima opredjelio za lukav pristup?
Shkelzen Maliqi: Da sam se u to vrijeme otvoreno suprotstavio srpskim komunistima i Komunističkoj partiji, to bi bilo kontraproduktivno, jer je na tome još uvijek opstajao sistem, osovina vlasti i vladajući ideološki diskurs. S druge strane, izgledalo mi je sasvim beznadežno osporavati akademski svetonazor Ivića, kasnije i Dimitrija Bogdanovića i drugih, koji su pripadali krugovima koji su se čak i zvanično smatrali nacionalističkim.
Moj model za demaskiranje nije bio savršen, ali je bio na liniji sistema koji su sa institucionalnog aspekta branili i kosovski titoisti, na čelu sa Fadilom Hoxhom. Uopšte ne idealizujem Ustav iz 1974. godine, niti titoistički sistem, ali sam i danas ubjeđen da nije bila loša strategija odbrana tog Ustava i nakon 1981. godine. Bez tog Ustava, koji je nazvan “konfederalnim”, sa snažnim instrumentima zaštite koje su imale republike i dvije socijalističke pokrajine, velikosrpski nacionalizam i hegemonizam bi imao više izgleda za brz prodor i nametanje silom jednostranih rješenja. Kosovo je mnogo usporilo rješenje srpskog pitanja, kao što je to bilo predviđeno Memorandumom SANU.
Srpski nacionalizam je izgubio devet godina za potčinjavanje i ponovnu okupaciju Kosova i to vrijeme je iskorišćeno od strane drugih republika za pripremanje otcjepljenja. Vrijeme i energiju koju je izgubila sa Kosovom osamdesetih godina, Srbija je morala da nadomesti agresivnom, ratnohuškačkom politikom devedesetih, a Slovenija i Hrvatska su se blagovremeno pripremile za rat. Bosni i Hercegovini je pružena šansa da pruži otpor agresiji koja je za cilj imala da je proguta.
Pomenuo si u nekoliko navrata rat u različitim kontekstima. U jednom od razgovora, dok smo pripremali ovu knjigu, rekao si mi da si već početkom osamdesetih godina bio ubijeđen da će u Jugoslaviji izbiti ratovi. Šta te je podstaklo da u to vjeruješ, jezik koji je korišćen nakon 1981. godine? Dubina poznavanja mentaliteta i srpskih intelektualaca ili si imao neke dodatne informacije?
Shkelzen Maliqi: Nisam imao neke specijalne informacije o tome. Klima oživljavanja militarističkog duha u Srbiji je ta koja je budila u meni predosjećaj da će dalji razvoj događaja voditi u ratove. Ali mogu reći da me je tih godina najviše plašila brza promjena rečnika i javnog diskursa u Srbiji. Nakon demonstracija na Kosovu 1981, u Beogradu je došlo do velike halabuke, proglašeno je vanredno stanje, u svakoj državnoj i javnoj instituciji uspostavljena su stalna dežurstva, kao da se svakoga dana čekao neki napad, agresija na Beograd od strane kosovskih Albanaca i Albanaca iz Albanije Envera Hoxhe! Razumije se, riječnik i diskurs su još uvijek bili komunistički, govorilo se o kontrarevoluciji, albanskom iredentizmu koji ugrožava jedinstvo i stabilnost Jugoslavije, o neophodnosti “diferencijacije” od albanskih nacionalista i iredentista što je, iako sa manje insistiranja, bio stav i svih ostalih nacionalizama.
Ja sam tih martovskih dana i tokom aprila 1981. godine svake večeri razgovarao sa porodicom, posebno tokom čestih dežurstava na kojima sam morao da budem na Filološkom fakultetu u Beogradu, gdje sam bio zaposlen. Bila je to paradoksalna situacija da Albanac sa Kosova čuva jednu od srpskih institucija koja je nezvanično bila poznata kao jedno od gnijezda srpskog nacionalizma, i to od sasvim izmišljene opasnosti koja navodno prijeti od Albanaca! Sjećam se dugih razgovora sa mojim pokojnim bratom Gazmendom, koji je tada radio na TV Priština kao reditelj. Gazi mi je pričao šta se događa, pošto tada nisam imao mogućnosti da otputujem u Prištinu, jer smo maltene bili mobilisani. Internom naredbom osoblju sa Fakulteta bilo je zabranjeno putovanje. Sve je to podsjećalo na predratnu atmosferu.
Ono što je ostavilo najjači utisak na mene iz razgovora sa Gazijem bio je način ulaska srpskih policijskih snaga na Kosovo nakon izbijanja nemira. Još uvek imam živu sliku tada stvorenu u mojoj imaginaciji kako kolona blindiranih vozila i kamiona sa srpskom policijom prelazi granicu kod Merdara i kako odmah po ulasku na Kosovo, policajci izlaze iz tih vozila i ispaljuju rafale na sve što se kreće, a što je njima ličilo na Albance.
Iako to nikada nisam uspio da potvrdim, vjerovao sam ovom opisu. Obično sam veoma obazriv, ne žurim sa ocjenama. Uvijek nastojim da kritički analiziram informacije koje dobijam od drugih. Međutim, ovom opisu ulaska srpske policije na Kosovo sam odmah povjerovao jer se slagao sa onim što sam znao o do tada prikrivanom revanšističkom raspoloženju srpskih nacionalista i šovinista. U to sam se još više ubijedio kada sam čuo za veoma brutalnu intervenciju specijalnih policijskih snaga u Studentskom domu u Prištini 1. aprila 1981. godine. To nisu bile intervencije jedne komunističke policije, iako je i ona umjela da bude veoma brutalna i nemilosrdna. Bilo je jasno da Srbija interveniše kao država, u ime Srba, pokazujući tako zube i prijeteći ratom.
Dobio sam u međuvremenu neke informacije iz prve ruke ili glasine o raspoloženju srpskih nacionalističkih krugova, koji su se u to vrijeme okupljali oko pisca Dobrice Ćosića.
Poznavao si Ćosića?
Shkelzen Maliqi: Ne lično. Slušao sam ga na nekim tribinama i na javnim skupovima još od 1968. godine i posebno od početka sedamdesetih, kada su se njemu približili moji profesori, antititoistička grupa sa Filozofskog fakulteta…
Interesantna mi je tvrdnja o ranom upoznavanju sa idejom srpskog nacionalizma. Koji je to bio kontekst? U kakvim okolnostima?
Shkelzen Maliqi: Sedamdesetih godina živio sam sa djevojkom čiji su roditelji bili iz Dalmacije, sa Hvara. Smiljkin otac, pukovnik Andro Gabelić, bio je uvodničar i komentator vojnih pitanja u zvaničnom listu Borba. On je u to vrijeme bio u penziji i veći dio vremena je provodio na Hvaru. Ali, uvijek kada bi dolazio u Beograd, održavao je veze sa nekim uticajnim intelektualnim krugovima. Gabelići su stajali dobro sa jednim Crnogorcem, Dragišom Ivanovićem, koji je bio rektor Univerziteta u Beogradu krajem šezdesetih i koji je u to vrijeme bio proglašen i počasnim doktorom Univerziteta u Prištini.
Ivanovići su bili u vezi sa Dobricom Ćosićem i njegovim krugom, posebno sa generalom u penziji sa juga Srbije, iz Vranja ili okoline, Živojinom Nikolićem – Brkom, koji je i Gabelićima bio kućni prijatelj. Začudo, tom krugu je ranije, šezdesetih godina, pripadao i hrvatski general Franjo Tuđman, koji je kasnije postao predsjednik Hrvatske i proglasio nezavisnost te republike. Za Tuđmana sam prvi put čuo od Gabelića, pričali su o debatama o hrvatskom i srpskom nacionalnom pitanju koje su vođene među njima, u vrijeme dok je Tuđman službovao u Beogradu i bio predsjednik poznatog fudbalskog kluba Partizan, koji se smatrao klubom Jugoslovenske armije.
Moja djevojka i ja nismo mnogo pažnje poklanjali pričama i raspravama tih staraca, ali u nekoliko navrata došao nam je u posjetu general Brka, koji je tokom Drugog svjetskog rata ratovao na jugu Srbije, u Vranju i Preševskoj dolini, zatim i u okolini Gnjilana, u Karadaku i Makedoniji i koji je iz vremena rata dobro poznavao rukovodioce sa Kosova, Fadila Hoxhu i ostale. Nakon usvajanja Ustava Jugoslavije 1974, kojim je u velikoj mjeri unapređena autonomija Kosova, general Brka je ušao poslijepodne u moju sobu, u stanu Gabelića, navodno da bi me nešto pitao o informaciji koja ga je uznemirila. Obratio mi se oštro, tonom generala, koji je naučio da samo naređuje: “Da li je istina da ti i Smiljka radite u jednoj crkvi kod Pirota i da je tamo iznad porte otkriven jedan bugarski natpis”? “Da”, rekoh ja, “pominje se bugarski car Ivan Aleksandar Asen i to da je crkva sagrađena u 14. vijeku (1331–1332)”.
Radilo se o natpisu na crkvi u selu Staničenje, koji je mogao da dokaže da su se granice srednjovjekovne Bugarske prostirale zapadnije, preko Pirota i u pravcu Niša. General u to nikako nije htio da povjeruje. Rekao mi je nešto u smislu da je sestra cara Ivana bila udata za srpskog cara Dušana i da su te zemlje pripadale Srbiji kao miraz… Trabunjao je nešto u tom smislu… Ali, iskoristio je priliku i održao mi “predavanje”, s puno nervoze i bijesa, o katastrofalnim posljedicama Ustava iz 1974. godine. Tom prilikom sam prvi put čuo ideje i optužbe koje će biti razrađene deset godina kasnije u zloglasnom dokumentu, Memorandumu SANU. General Brka mi je govorio Ćosićevim diskursom o “nepravdi” koju Tito čini Srbiji unapređenjem statusa Kosova, kako se on izrazio “države u državi”. To će donijeti probleme, vikao je, kao da sam ja dio tog Titovog “grijeha”.
Ljutio se posebno na Fadila Hoxhu, smatrao je da mu je Tito povjerio rukovođenje Kosovom nezasluženo, jer on nije bio iskreno za Jugoslaviju, jer je po njemu “Fadil bio došljak iz Albanije, kao dvolično pseto Envera Hoxhe”, koji je pripremao kadrove kako bi se Republika Kosovo u budućnosti pripojila Albaniji.
To je bio prvi put da sam čuo za Republiku Kosovo i mogu iskreno reći da nije ostavilo na mene nikakav utisak. Smatrao sam generala, u skladu sa svojim tadašnjim raspoloženjem, frustriranim penzionerom, poluludim, anahronim čovekom.
Koje se godine to dogodilo?
Shkelzen Maliqi: Mislim 1977. Tada sam u potpunosti bio odvojen od politike, radio sam na studiji o vizantijskoj estetici i tokom ljeta sam se bavio konzerviranjem fresaka, da bih obezbjedio sredstva za život. Ovaj susret sa historijom i pitanjem Kosova, tada mi je izgledao slučajan, ali ubrzo će me vratiti na historijske teme i u realnost političkih odnosa. Od 1978. godine, kada sam se zaposlio na Filološkom fakultetu, na Odsjeku za albanologiju Univerziteta u Beogradu, imao sam priliku da pročitam mnoge knjige i članke o kosovskom pitanju, posebno one pisane s kraja 19. i početkom 20. vijeka.
Osim Dimitrija Tucovića, Milana Šuflaja, Miroslava Krleže, čak i Milovana Đilasa, koji su bili najbolji vodiči za pravilno tretiranje ovog pitanja, čitao sam i te sulude lektire velikosrpskih ideologa i šovinista, kao što su Stojan Protić (Balkanikus), Vladan Đorđević, Jovan Cvijić itd, koji su Albance tretirali kao zvijeri, ljude sa repom, nesposobne da se civilizuju i stvore svoju državu. I tu sam saznao izvor nekih teza koje sam čuo od srditog generala iz Ćosićevog kruga.
Kada je 1981. i 1982. srpska štampa posredno ili otvoreno izvukla ne samo šovinističke i rasističke, već i ratnohuškačke teme i pristupe, shvatio sam da bi razvoj događaja mogao otići u lošem smjeru. Tito više nije bio živ, a srpski nacionalizam je dizao glavu…
Da li si tada pomislio da Jugoslavija ide ka raspadu?
Shkelzen Maliqi: Ne, bilo je rano… Jugoslavija je nakon Tita još neko vrijeme izgledala relativno stabilno, kao preveliki zalogaj za srpski revanšizam. Izgledi za rat su mi se činili manjim od izgleda za prevazilaženje krize političkim sredstvima. U to vrijeme se još uvijek nije postavljalo ni pitanje brzog rušenja komunističkog sistema u Jugoistočnoj Evropi. Bio sam skeptičan samo po jednom pitanju i to donekle maglovito, da će možda ostale jugoslovenske republike napraviti kompromis sa Srbijom, žrtvujući Kosovo i Albance za svoje interese, iz straha od Srbije.
Vratio sam se 1982. godine u Prištinu, umoran od Beograda, ali bez jasne ideje šta tražim na Kosovu. Prije donošenja odluke o povratku u Prištinu imao sam poziv i kartu za Pariz, da pokušam da živim i radim tamo. Ali je problem bio što nisam znao francuski jezik, imao sam 35 godina i nije mi se počinjalo iz početka. Da sam tada znao da je rat neminovan, možda bih otišao u Pariz.
To što si pomenuo možemo smatrati više predosjećanjem rata. Ali, jedan drugi momenat te je podstakao da povjeruješ da će rat svakako započeti, protest u “Starom trgu”, zatvaranje rudara u rudarskoj jami i štrajk glađu, sedam dana zaredom. U to vrijeme, koliko znam, ti si organizovao prvo opoziciono okupljanje na Kosovu, ogranak UJDI-a, kao inicijativu intelektualaca koji su imali za cilj demokratizaciju Jugoslavije, ali koja se nije izjašnjavala kao partija, već kao udruženje. Šta je bilo to udruženje? Iluzija u odnosu na snage rata?
Shkelzen Maliqi: Zaista je bila koincidencija da smo na dan kada su albanski rudari sišli i zatvorili se u jame rudnika “Trepča”, što je bio uvod u ponovno proglašenje vanrednog stanja, ne znam kojeg po redu, nekoliko prijatelja i ja zakazali prvi skup kosovskog ogranka prvog političkog jugoslovenskog alternativnog udruženja, pod skraćenicom UJDI na srpskohrvatskom jeziku, što je značilo Udruženje za jugoslovensku demokratsku inicijativu. Tog dana, uveče, 22. februara 1989. godine, nama koji smo organizovali skup, nije bilo jasno koliko će ljudi doći niti smo imali neku preciznu agendu. Zamislili smo ga kao sastanak sa 20–30 osoba. Skup je trebalo da se održi u sali Kulturno obrazovne zajednice Kosova, gdje sam u to vrijeme radio.
UJDI je smatran udruženjem, a ova zajednica je imala neku vrstu mandata da se stara o udruženjima i asocijacijama, uključujući i njihovo osnivanje, tako da nismo to smatrali nekim velikim presjedanom, iako je Kulturno obrazovna zajendica bila dio sistema, državna organizacija koju je finansirao Socijalistički savez Kosova. Ranije smo nastojali da organizujemo i Ekološki pokret na Kosovu, čiji sam bio jedan od inicijatora. S druge strane, početkom februara 1989. kada je održana skupština u Zagrebu, UJDI još uvijek nije bio poznat kao politička i opoziciona formacija u punom smislu. Bilo je to demokratsko udruženje, dakle ne politička partija, koje je režim trebalo da toleriše jer nije ugrožavalo jednopartijski sistem na direktan način.
Na osnivačkoj skupštini UJDI-a učestvovalo je stotinak ljudi. Sa Kosova smo bili ja, Muhamedin Kulashi i mladi srpski filozof, porijeklom iz Bosne, Drago Đurić. Njega sam preporučio za zaposlenje u Kulturnoobrazovnoj zajednici.
U stvari, prije skupštine 2. februara, održan je još jedan sastanak u užem krugu krajem novembra 1988. godine, takođe u Zagrebu. Na prvom sastanku, sa Kosova sam bio samo ja, nije učestvovalo više od 20 do 30 osoba. Iz Hrvastke su bili Branko Horvat, Žarko Puhovski, Lino Veljak i Milorad Pupovac, iz Slovenije, ako se ne varam Rastko Močnik i Miha Kovač sa grupom studenata koji su mnogo galamili, a zatim i nekoliko ljudi iz Srbije i Bosne i Hercegovine čijih se imena danas konkretno ne sjećam, ali koji su svakako pripadali krugu Vesne Pešić, Nebojše Popova, Žarka Koraća iz Beograda ili Zdravka Grebe i Gaje Sekulića iz Sarajeva. Siguran sam da je bilo prisutno dvoje mojih prijatelja iz Beograda, Lidija Bošković i Branimir Stojanović Trša, jer sam se sa njima družio sve vrijeme. Bilo kako bilo, ovaj pripremni debatni susret, koji je za temu imao Šta bi trebalo da uradimo mi intelektualci u uslovima velike krize koja je prijetila Jugoslaviji, finansirala je Ambasada SAD u Beogradu (ili Konzulat u Zagrebu, što mu dođe isto); tu je nastala ideja i projekat UJDI-a.
Već sam tada na sebe preuzeo da regrutujem zainteresovane sa Kosova za osnivačku Skupštinu. Tako sam i ubijedio Muhamedina i Dragu oko UJDI-a i otišli smo zajedno na tu Skupštinu 2. februara 1989, što je zatim omogućilo stvaranje ogranaka UJDI-a u svim republikama i dvjema jugoslovenskim autonomnim pokrajinama. Nakon stvaranja ovih ogranaka, postalo je pravilo da se ohrabruju i grupe ljudi koje su imale namjeru da osnuju političke partije raznih profila, uglavnom nacionalističkih. Nama u UJDI-u bio je cilj stvaranje uslova za političku konkurenciju, za slamanje monopola Komunističke partije.
A to se dogodilo tokom 1989. u cijeloj Jugoslaviji, negdje brže, negdje sa ustručavanjem, izuzev Kosova gdje će se sa osnivanjem UJDI-a ali i opozicionih partija kasniti deset mjeseci, jer se krajem februara, kako sam napomenuo, dogodio štrajk u “Trepči” i proglašeno je vanredno stanje, a srpski režim je zabranio svako političko okupljanje na Kosovu. Dakle, 22. februara, predveče, dok smo sa Isufom Berishom i nekoliko prijatelja pripremali salu i osnivačku deklaraciju, pokojni Nahil Luma, koji je bio predsjednik Kulturno-obrazovne zajednice Kosova, bio je obavješten “odozgo” o proglašenju vanrednog stanja i trenutnoj suspenziji svih aktivnosti i okupljanja na Kosovu. Nahilu je bilo žao, konsultovao se s nekim u Socijalističkom savezu i tada smo donijeli odluku da se stvaranje ogranka UJDI-a za Kosovo odloži za kasnije.
Obavijestili smo većinu onih koje smo pozvali o otkazivanju skupa, ali smo ostali u sali do pola devet ili devet sati uveče, vraćajući one koje nismo obavijestili ili koji su dolazili bez poziva. Sjećam se da je među formalno “nepozvanim” bio i budući premijer Vlade Kosova u egzilu sa suprugom Fluturom. Ranije nisam poznavao par Bukoši, ali smo tom prilikom razmijenili nekoliko riječi i shvatio sam da oni stanuju kod Envera Talija, ujaka mog zeta Shpenda Bajramija; otada smo postali prijatelji. Moram reći da prilikom prvog pokušaja osnivanja ogranka UJDI-a, Veton Suroi nije figurirao kao kandidat za lidera ove organizacije. Vetona smo uključili i predložili za predsjednika ogranka deset mjeseci kasnije, kada je ogranak i osnovan, 9. decembra 1989.
Stali smo kod štrajka u “Trepči”…
Da, štrajk… Bila je to sublimna reakcija u slijedu javnog otpora koji je počeo u jesen 1988. godine masovnim marševima iz svih gradova Kosova prema Prištini. Te godine dirigovani srpski populizam je dostigao kulminaciju. Miloševićev režim je organizovao širom Srbije i Crne Gore masovne i agresivne mitinge kao dio pritiska na Kosovo i ostale republike, u cilju promjene Ustava iz 1974. godine. Ovi masovni mitinzi – poput onog u novembru 1988. kada je na Ušću u Beogradu Milošević okupio milion ljudi, deliričnu, užasnu, prijeteću masu – podsjećali su na delirijum i prijetnje fašističkih falangi u Italiji i onih nacističkih u Njemačkoj u vrijeme Musolinija i Hitlera, kada su došli na vlast i pripremali Drugi svjetski rat.
Srpski populizam i fašizam je kao prvenstveni cilj imao nasilnu smjenu rukovodstava koja su pružala otpor u tri federativne jedinice, u dvije srpske pokrajine – na Kosovu i u Vojvodini, i u Crnoj Gori, koja je takođe smatrana srpskom provincijom “vještački” odvojenom od Srbije. Rukovodstva Vojvodine i Crne Gore nisu uspjela da se odupru rulji, koju je na njih pujdao Milošević u cilju ponovnog ujedinjenja “srpskih zemalja”. Falange su pjevale: “Oj Srbijo iz tri dela, ponovo ćeš biti cela!”…
Čak se i dobro rimuje, haha!
Međutim, na Kosovu nije imao mogućnosti da ponovi scenario. U Vojvodini rulja je pred partijskim Komitetom ove pokrajine srušila rukovodstvo, gađajući ga jogurtima, zbog čega se taj događaj nazivao “jogurt revolucijom”, a na Kosovu se dogodio koliko neočekivani, toliko i masovni otpor Albanaca. Oni su protestovali protiv smjene pod pritiskom kosovskih lidera, koji su se, iako osjetno oslabljeni, ipak suprotstavljali promjeni Ustava Kosova. Ovaj albanski revolt je bio podržan od tadašnjeg rukovodstva Azema Vllasija i Kaqushe Jashari, potpomognut i od direktora velikih firmi kao što su Aziz Abrashi i Burhan Kavaja u “Trepči”, Lazer Krasniqi u KEK-u itd. Ipak, može se reći da je to organizovanje bilo neočekivana i spontana eksplozija samih albanskih masa koje su bile duboko nezadovoljne tendencijama da se poništi autonomija Kosova.
Tada sam objavio komentar u sarajevskom nedjeljniku Dani pod naslovom “Događaju se i narodnosti”, kao odgovor na slogan srpskih nacionalista na velikom mitingu na beogradskom Ušću “Dogodio se narod!”. Pošto ove masovne demonstracije Albanaca, koji su po snijegu i nevremenu pješačili desetine kilometara iz Đakovice, Peći, Prizrena, Mitrovice, Gnjilana, kako bi protestovali u Prištini, nisu donijele rezultate, u rukovodstvo Kosova su instalirani bojažljiviji lideri, manje sposobni da pruže otpor pritiscima. Na cijelom Kosovu je za nekoliko mjeseci zavladala depresija, iščekivanje najgoreg, što će se dogoditi u proljeće, kada je bio određen rok za ozvaničenja promjena Ustava. Kosovski intelektualci su objavili Apel 212 protiv promjena Ustava Kosova, protiv čega su bila usmjerena i narodna okupljanja, međutim instalirani su političari koji su popuštali pred pritiscima Beograda.
I ja sam bio među potpisnicima Apela, ali on nije imao nekog efekta, osim što je, ipak, povećao nezadovoljstvo u javnosti i pokrenuo radničku klasu, koja je sebe još uvijek smatrala faktorom u socijalističkom sistemu. Rudari “Trepče” su reagovali na promjenu Ustava. Bila je to velika, herojska i dostojanstvena akcija. Rudari su sišli u podzemne kopove i na dubini od 800 metara rudarske jame organizovali štrajk glađu, koji je odmah prerastao u generalni štrajk i nedjelju dana paralizovao život na Kosovu. Građani Kosova su jasno pokazali da su protiv promjena Ustava, ali je bilo uzalud. Režim naoružan do zuba nije birao sredstva, ponovo je proglašeno vanredno stanje, savezni organi su još jednom bili primorani da slijede diktat Srbije, ali sa dvije dalekosežne posljedice koje su dovele do rušenja tri noseća stuba socijalističkog sistema i savezne države.
Prvo, štrajkom u “Trepči” izgubio je legitimitet stub komunističkog sistema, jer nije poštovan revolt radničke klase i time je dokazano da u tom sistemu više ne postoji “diktatura proleterijata” i da se radnička solidarnost zamjenjuje nacionalnom, etničkom solidarnošću. Drugo, izgubila je legitimitet i politika nacionalne ravnopravnosti koju je inaugurisao Tito. Napokon, nestala je i delikatna ravnoteža između republika, koje su sklopile savezni ugovor, pošto je Slovenija iskazala solidarnost sa revoltom rudara i izjavila da se u “Trepči” brani avnojevska Jugoslavija, poručujući Srbiji da odustane od pretenzija nasilne promjene Ustava Kosova, jer se na taj način ozbiljno i nepopravljivo ugrožava i jugoslovenska federacija. Implicitna poruka bila je: Neće više biti Jugoslavije ako se ne posluša glas rudara i Albanaca!
I kada se to dogodilo, dakle kada je Srbija ponovo okupirala Kosovo i uzurpirala sve predstavničke položaje Kosova u Federaciji, u osmočlanom predsjedništvu i drugim istancama, poremećena je ravnoteža podjele vlasti u Federaciji. Srbija je uspjela da stavi pod kontrolu četiri od osam federalnih jedinica (osim same Srbije, i Crnu Goru, Vojvodinu i Kosovo) i imala je veoma veliki uticaj i u Bosni i Hercegovini i Makedoniji. Bilo je pitanje dana kada će Milošević obezbjediti i peti glas u osmočlanom predsedništvu i tako instalirati “legalnu hegemoniju” Beograda nad Jugoslavijom. U Sloveniji, na čijem je čelu bio Milan Kučan, najsposobniji političar u to vrijeme u cijeloj Jugoslaviji, shvatili su ciljeve srpskog režima i ova republika je odmah zauzela kurs otcjepljenja…
Čuo sam od jednog prijatelja u to vrijeme da je i Shkelzen Maliqi imao nekog uticaja na reagovanje Slovenaca i organizaciju protestnog skupa u Cankarjevom domu u Ljubljani? Ti si u to vrijeme redovno pisao za slovenačke medije, a imao si i kontakte sa intelektualcima i slovenačkim političarima. Da li je ova tvrdnja o uticaju na slovenačku politiku pretjerana ili je realnost?
Shkelzen Maliqi: Pretjerana je… Ali je tačno da sam u to vrijeme bio veoma prisutan u slovenačkim medijima. Tamo sam redovno objavljivao tekstove. Međutim, pretjerano je to što si rekao o uticaju tih mojih tekstova koje sam pisao na srpskom, a oni ih prevodili na slovenački. Istina je da sam dva-tri dana prije mitinga u Cankarjevom domu imao nekoliko telefonskih razgovora sa prijateljima iz Ljubljane, posebno sa piscem Jašom Zlobecom i sociologom Slavkom Gaberom; prvi je kasnije postao ambasador Slovenije u Briselu, a drugi ministar obrazovanja koji je napravio duboke reforme u slovenačkom školskom sistemu. Sa njima sam razmjenjivao informacije oko štrajka u “Trepči” i mogućih posljedica. Sjećam se da smo razgovarali i o načinima reagovanja i solidarnosti. Ideja je bila da treba nešto organizovati.
Sada nisam siguran da li sam davao konkretne sugestije o reagovanju i koordinaciji aktivnosti. Znam samo da nisam bio u mogućnosti da putujem u Sloveniju i da nemam običaj da dajem savjete drugima o stvarima koje spadaju u domen njihove odgovornosti i savjesti. Slavko Gaber mi je kasnije pričao da je ideja o skupu u Cankarjevom domu potekla iz njegovog kruga, da su oni vršili pritisak i ubijedili Kučana, jer je u tadašnjem slovenačkom rukovodstvu bilo dilema i ustručavanja oko ideje solidarnosti sa Kosovom. Postojao je strah da se ne isprovocira neka reakcija jugoslovenske vojske, što bi bilo štetno za Sloveniju. Ali sada mogu reći da je Gaber sa njegovim krugom zasigurno uticao na Kučana što se tiče aktivizma i solidarnosti, da Slovenci moraju nešto da urade za Kosovo, i rudare.
Ali, ubijeđen sam i da je Kučanov genije bio odlučujući za davanje tako velikog značaja štrajku rudara, da on na skupu izgovori famoznu rečenicu: “U ‘Trepči’ se brani avnojevska Jugoslavija”. Kučan je shvatio da u tom trenutku Milošević, u stvari, prelazi granicu. Nasilnom intervencijom na Kosovu on je rušio temelje federacije i sistema. U Cankarjevom domu, Kučan je dao posljednje upozorenje da se Slovenija ne može nikako složiti sa nasilnim nametanjem srpske hegemonije. Istina je da su Slovenci u tom kritičnom trenutku shvatili da događaji u “Trepči” i događaji na Kosovu predstavljaju ozbiljnu opasnost po Sloveniju, a zabrinutost za Kosovo i Jugoslaviju bila je nešto sporedno. Međutim, skup u Cankarjevom domu je ipak bio nešto veličanstveno, jer su Slovenci tim reagovanjem pokazali da su barem principijelni u odbrani svojih interesa i jedinog koncepta federacije ili tačnije konfederacije, koji je bio prihvatljiv za njih, a ne da zauzmaju dvolične stavove kao što su činili lideri ostalih republika.
Moj doprinos svemu tome, ne znam da li je bio značajan. Možda je samo posredno pomogao slovenačke aspiracije. U analitičkim tekstovima koje sam redovno objavljivao u njihovim novinama, uglavnom u nedjeljniku Teleks, a zatim i u subotnjem dodatku najvažnijeg lista Delo – Subotna priloga, veoma otvoreno sam govorio o stvarima koje u početku na taj način nisu iskazivali ni slovenački novinari, ni analitičari. Taj moj kritički diskurs je imao odjeka. Na prijemu koji je organizovao Milan Kučan, kao predsjednik Slovenije, za učesnike Međunarodne konferencije slovenačkog PEN kluba na Bledu, gdje sam bio sa Alji Podrimjom i Ibrahimom Rugovom maja 1990. godine, Kučan mi je prilikom predstavljanja rekao: “Ti si taj Maliqi na kojeg se Milošević žali u svakom susretu sa mnom. On me kori što dozvoljavam da se u slovenačkim novinama u kontinuitetu objavljuju laži Maliqija o Srbiji i Kosovu! Kaže mi treba da zaustavite tu hulju!’’.
Upitao sam Kučana kako on na to odgovara Slobi. Rekao mi je da je u početku govorio da nije čuo za mene i da nije čitao tekstove. Kasnije, ne mogavši više da trpi gnjavažu zbog Miloševićevog insistiranja i telefonskih poziva, odgovorio mu je da u Sloveniji partija i država nemaju običaj da se miješaju u rad novina. “Ako vi u Beogradu imate argumente i dokaze da je ono što Malići piše laž, zašto ne reagujete člankom. Slovenačka štampa je slobodna i vaše će reagovanje svakako biti objavljeno”.
I da li je bilo reagovanja iz Beograda?
Shkelzen Maliqi: U slovenačkoj štampi nije. Bilo je reagovanja na moje članke objavljene u Sloveniji, uglavnom u žutoj štampi i srpskim nacionalističkim medijima, na primjer u Večernjim novostima, Ekspres politici ili prištinskom Jedinstvu. Imam jedan broj Jedinstva gdje se na prvoj stranici može pročitati naslov, štampan velikim slovima “Malići opasniji od Rugove”, što se odnosilo na moje članke objavljivane u Sloveniji. Ne kažem to da bih se pohvalio ili upoređivao sa Rugovom, već kao zanimljivost.
A na čemu se zasnivao slovenački strah od Srbije? Kasnije analize su pokazale da je Milošević u stvari sklopio sporazum sa slovenačkim liderima o izlasku Slovenije iz federacije.
Shkelzen Maliqi: Da, bilo je spekulacija oko toga. Međutim, dozvola ili, kako su je neki nazvali, izbacivanje Slovenije iz federacije, bila je kasniji rezultat procesa i agresivnih pokušaja Beograda da iznova uspostavi hegemoniju nad Jugoslavijom. Tokom 1991. i 1992. godine Beograd je pokušavao da obezbjedi većinu u saveznom Predsjedništvu sastavljenom od osam članova, predstavnika šest republika i dvije pokrajine. Milošević je obezbjedio četiri glasa u saveznom Predsjedništvu. Nedostajao mu je peti glas kako bi izveo nešto nalik legalnom puču i proglasio vanredno stanje u Hrvatskoj, gdje je na vlast 1990. godine došao Tuđman, a po potrebi i u ostalim republikama ako bi se i one usprotivile namjerama Beograda i JNA koja se pretvarala u pro-srpsku ili čisto srpsku armiju.
Milošević je bio veoma blizu ostvarenja ovog scenarija kada je uspio da predstavnika Kosova Rizu Sapundžiua zamjeni marionetom i karikaturom po imenu Sejdo Bajramović. Ali u odlučujućem trenutku kada je izgledalo da ima i peti glas, dogodilo se nešto neočekivano. Predstavnik Bosne i Hercegovine u saveznom Predsjedništvu, Bogić Bogićević, inače srpske nacionalnosti, nije pristao na ovaj scenario, nije pružio podršku redefinisanju federacije i preuzimanju vlasti od strane armije. Kada je propao ovaj scenario “legalnog puča”, Milošević se okrenuo prizivanju ratova i već na samom početku je izbacio Sloveniju, koja je u međuvremenu već izgradila kompletno zakonodavstvo za otcjepljenje od federacije. I to je bilo moguće zahvaljujući pitanju Kosova. Kosovo je potpomoglo sticanju nezavisnosti Slovenije, kao i Hrvatske.
U kom smislu? Kosovo je bilo užasno tlačeno i okupirano, sa blijedim Rugovinim režimom, koji je stvorio iluziju republike sa otvorenim granicama tamo i ovamo, koji će vegetirati nekoliko godina u prostoriji od 50 kvadratnih metara, koliko je bilo sjedište Udruženja pisaca Kosova?
Shkelzen Maliqi: Da, to izgleda paradoksalno, ali je istina da slučaj Kosova leži u osovini raspada jugoslovenske federacije, i tu bih ponovo podsjetio na Kučanovu rečenicu da se u “Trepči” branila avnojevska Jugoslavija, koncipirana kao federacija šest ravnopravnih republika i dvije autonomne pokrajine. Ova Kučanova rečenica je imala snažno uporište u Ustavu iz 1974. godine, u kojem je Kosovo bilo definisano kao konstitutivni dio federacije. Nije to bio jedan od sporednih stubova koji i kada bi se uklonio ne bi ugrozio zgradu sistema sa preostalih sedam stubova. Ne, Kosovo je imalo konstitutivni i konstruktivni položaj u smislu da, ako bi se taj položaj oduzeo, bez dozvole Kosova, cio sistem, sva kompleksna građevina bi se urušila.
Često i najvispreniji i najpoznatiji analitičari, u knjigama koje su napisane o kraju Jugoslavije, početak raspadanja jugoslovenske Federacije vide u nekim drugim važnim istorijskim događajima, npr. u proglašenju nezavisnosti Slovenije, zatim Hrvatske itd. Ali, u stvari, jugoslovenska Federacija je bila blokirana i ostala bez valjanog i primjenjivog ustava aktom oduzimanja autonomije Kosova, 26. marta 1989. godine, a zatim i usvajanjem Ustava Srbije 1990. godine kada je Kosovo ukinuto i pretvoreno u provinciju Srbije bez sopstvenog identiteta. Od trenutka kada je Kosovo izgubilo subjektivitet i snagu veta u federaciji, Skupština Jugoslavije, kao najviši zakonodavni organ, postala je nefunkcionalna, vegetirala je i nije mogla da donese nijedan zakon ili akt koji bi djelovao ljekovito na federaciju, niti bilo kakvu drugu mjeru koja bi spriječila raspad sistema.
Skupštine Slovenije i Hrvatske, odmah nakon blokade savezne Skupštine, ubrzano su počele sa pripremama i donošenjem zakona koji su vodili ka nezavisnosti ovih republika. Jugoslovenske savezne institucije nisu imale snage ni zakonskih sredstava da se usprotive i zaustave ove izazove sticanja nezavisnosti jer je odsustvom delegacije Skupštine Kosova u Domu republika i pokrajina, koji je imao ulogu sličnu Senatu, Savezna skupština faktički stavljena van normalne funkcije. Delegacije Slovenije i Hrvatske, kada se postavljalo pitanje primjene saveznih zakona kojima bi se ukinuli akti skupština ovih republika, zahtjevale su da se prvo obnovi sama Savezna skupština, gdje nije bilo legitimnih predstavnika Kosova. Srbija to nije dozvoljavala, ali nije imala ni snage da nametne krnje odluke jer svaka od republika, za bilo koju odluku, imala je pravo veta. Slovenija i Hrvatska, pa čak i Srbija, koja je prva usvojila svoj u potpunosti separatistički Ustav, maksimalno su koristile ovaj vakuum, nedostatak ključne instance saveznog zakonodavstva, što se dogodilo nakon oduzimanja konstitutivne autonomije Kosovu.
