"Bošnjačka zajednica je i na Kosovu u previranju, raskolima, traganjem za identitetom... Mediji su sad veoma bitni. Tuđi uticaji i pipci one velikosrpske hobotnice djeluju među nama kontinuirano, ali to je proces kroz koji moramo proći i probleme prevazići. Većina Bošnjaka se uči da razumije pravo stanje stvari. I još ćemo učiti kako da se zaštitimo od onih koji oduvijek rade na tome da nas nema, da nestanemo. Prvu rundu u toj borbi smo dobili. Opstali smo. Naša djeca rastu, školuju se... Ali, još mnogo je bitaka pred nama, a najteži su, zaista, ti razdori među nama", rekla je Nadira Avdić Vllasi u intervjuu za web magazin Bošnjaci.net čije dijelove prenosimo.
Žena koja je, pored svoje prioritetne uloge supruge i majke, angažirana na svim drugim poljima ljudskih djelatnosti je značajan faktor u izgradnji i očuvanju općih društvenih vrijednosti. Žena Bošnjakinja je svjesna svoje misionarske uloge očuvanja identitetskih vrijednosti svoga naroda u vrijeme kad su te vrijednosti bitno ugrožene. Naša je sagovornica, veoma zanimljiva osoba, dugogodišnja novinarka i urednica domaćih i inozemnih medija, kao i dobitnica "Predsjedničke medalje za zaslugu" za doprinos na polju obrazovanja i kulture.
Bošnjaci.Net: Dugo godina ste bili angažirani kao novinar i urednik u domaćim i inozemnim medijima. Kroz te angažmane ste konstantno afirmisali bosanski jezik i ostale vrijednost svoga naroda, tj. vrijednosti koje čine bošnjački identitet. Objasnite nam, molim Vas, pobliže angažmane ove vrste!
Nadira Avdić Vllasi: Kad je o novinarstvu riječ, imala sam sreće. Radila sam dugo za 'Vjesnik' gdje sam mogla izvještavati slobodno i objektivno, za razliku od kolega /dopisnika beogradskih medija koji su se svjesno svrstali uz Miloševića. Tako je bilo i kada sam radila kasnije za svjetske medije. Jeste da su me prozvali “srbomrzcem†jer, kvarila sam im onu lažnu sliku koju su plasirali o Kosovu. Jeste da su mi kresali krila gdje god su to mogli i da je velikosrpska propagandna meduza puštala svoje pipke da me u mom djelovanju onemogući. Nisu me obeshrabrili! Što je najgore, u posljednjoj deceniji mog rada i djelovanja najviše opstruiranja su radili preko naših ljudi, preko nekih Bošnjaka. Kakve su sve bljuvotine pisali po internetu. Rekli su mi drugi, jer ja to nikada nisam ni čitala, zato što znam pravog autora svega toga. Znam da su to i dalje izmišljotine koje su i ranije iz velikosrpske, četničke kuhinje, raznih tajnih službi, plasirali. Nikako da me zaborave...
Bilo je više slučajeva da to čine bliski saradnici, pa i oni kojima sam direktno pomogla i borila se na primjer da dobiju posao, da postanu novinari, urednici, iz najhumanijih pobuda. Zato razumijem i šta se muftiji Zukorliću događalo, jer je matrica tih napada na ljude koji Beogradu smetaju, uvijek ista. Isti metodi. Te nesretnike pridobijaju ucjenama, parama, nuđenjem pozicija tako da se oni umjesto sa njima, sa nama obračunavaju. Tužno i ružno. Šta da čovjek radi sa takvim ljudima? Oni su naš veliki problem. Razne vrste Abdića, Kusturica, Ljajića…
Nikad se nisam branila od tih napada da sam navodno “srbofobâ€, “srbomrziteljkaâ€, pa i da ja iseljavam Bošnjake iz Pećkog kraja... Prepoznajem ih. Uradila sam koliko sam mogla za kosovske Bošnjake, jer sam bila jedini novinar koji govori bosanski jezik, s obzirom da su na Kosovu svi učili na srpskom i govorili kao ranije i u Sandžaku, ekavicom, ali se to sada preko edukacije mijenja. Mnogo je onih koji znaju da sam uradila za naš identitet i jezik onoliko koliko sam mogla. Kosovska javnost me poznavala i radi objektivnog informiranja uvažavala, pa sam to iskoristila da u teškom poslijeratnom periodu ukažem Albancima da ne smiju napadati Bošnjake ni u kom slučaju. Ne smiju jer nam je bilo mnogo teže nego njima. Srbi su uvijek znali za metodu 'zavadi pa vladaj'. Nagovarali su u vrijeme okupacije, posebno Gorance, pa i neke Bošnjake da se okrenu protiv Albanaca. Ti ljudi koji su bili i ostali iz svog sitnošićarskog interesa uz Miloševićev SPS danas su i meni najveći neprijatelji, jer ja sam udata za Albanca i jer sam radila na tome da se sazna istina o oba ova naroda koja su na udaru velikosrpskih apetita. Srećom naša dva bratska naroda nikada nisu bila suprotstavljena i imali su istog neprijatelja. Zato mi je drago što sam u najtežim vremenima svojim izvještavanjem mogla uticati na to da se sazna prava istina o Kosovu. Moji tekstovi su prevođeni, uzimani kao bibliografija za neke strateške analize.
Kad se ukazala mogućnost, osnovala sam program na bosanskom jeziku javnog servisa RTK, pokrenula 'Alem' čijih je 185 brojeva izašlo u desetogodišnjem periodu. Izdali smo na desetine knjiga bošnjačkih autora, održali XV Konferencija Foruma Bošnjaka Kosova koji je imao značajnu ulogu za Bošnjake u vrijeme razgovora o nezavisnosti Kosova i popisa stanovnistva. Najvažnije je što je osujećena licemjerna namjera Beograda da biva “štiti†Bošnjake od Albanaca i da Beograd može govoriti u njihovo ime. Žao nam je što su nam “oteli†desetak hiljada Goranaca koji su se ranije izjašnjavali kao Muslimani (kao i mi) sve dok im SANU naknadno, negdje 1994., nije smislila neku novu, "goransku naciju".
Raditi u medijima na bosanskom jeziku je za mene, koja sam bila daleko od Bosne, bila najveća sreća i ja sam ponosna na sve novinare koje sam učila ovom značajnom poslu. Ponosna sam što bosanski jezik živi i živjet će u medijima na Kosovu.
Kad sam ostala bez posla u 'Vjesniku' (poznata Tuđmanova čistka), radila sam za svjetske medije. Sjećam se, trećeg dana bombardovanja, Džejlana Pećanin, urednica 'VOA na bosanskom jeziku' mi je rekla: "Znaš li da nema više ni jednog novinara Albanca da se javlja sa Kosova? Dosta vise, skloni se. Eh, tvrdoglava Bosanka..." Albanci su mi bili i dan danas su mi zahvalni za te godine objektivnog informisanja kada sam u pojedinim trenucima bila jedini glas istine sa Kosova, nasuprot moćnoj beogradskoj propagandnoj mašineriji.
Sjećam se iz tog period pokojnog Aleksandra Tijanića koga ranije spomenuh, njenog značajnog „šraf-a“. Ta mašinerija je trebalo da bude raskrinkana u Hagu. Ali, naravno, to nije bilo moguće kad ona i sada, skoro nepromijenjena, postoji i djeluje. Čak je zaboravnost dostigla takve razmjere da se poznato ime, Kemal Kurspahić, naziva prijateljem tog Tijanića i piše mu In memoriam. Nevjerovatno! Eto sada je moguće i to da oni koji su bili osovina velikosrpske propagandne mašinerije budu prijatelji uglednih Bošnjaka. Ako su ljudi promijenili svoje stavove, hajde da ih pokušamo razumjeti, ali ako su do pred smrt vodili taj velikosrpski projekat zvani RTS i pravili serije tipa “Ravna gora†nastojeći da rehabilituju četnike i predstave ih kao zaštitnike muslimanskih sela, onda se ničemu ne treba čuditi. I zašto bih se ja onda čudila što me izvjesni kolega Bošnjak, naziva “Bijeljinska zvijer†po imenu koje su mi jednom dali u RS. Potpuno ista matrica. I to bez ikakvog pijeteta prema toj mojoj jadnoj, namučenoj Bijeljini. Plaćenici, sluge, oni koji se prodaju i smutnju prave, nemaju ni naciju, ni vjeru. Od njih se treba znati zaštititi. Treba birati prijatelje i one kojima pomažeš. Tu mogućnost da pomažem kolegama u medijima i pravim takve greške, više i nemam. Da kažem 'hvala Bogu', jer kada ti više puta oni kojima učiniš dobro uzvrate tako što ti zabiju “nož u leđaâ€, onda treba da se zamisliš. Ali, iz iskustva mog supruga vidim da treba malo i sačekati, jer takvi najčešće sami padnu u jamu koju drugima kopaju. Ja u to vjerujem. I zato im ne odgovaram. Neka laju, karavana prolazi…
Bošnjaci.Net: Kako nam je poznato bili ste glavni i odgovorni urednik jednog nezavisnog lista na bosanskom jeziku. O kakvom se listu radi?
Nadira Avdić Vllasi: O divnom listu na bosanskom jeziku, sa lijepim imenom "Alem" (dragi kamen). Krenula je jedna mala bošnjacka ekipa iz Prizrena sa mnom, da ostavimo i na taj način svjedočanstvo o svom postojanju i djelovanju na Kosovu. Nažalost, nakon deset godina postojanja, prestao je sa izlaženjem prije dvije godine. Mnogo je razloga. Ljudi uopšte, a pogotovo po našim selima, malo čitaju. Tu je TV, satelitski programi, kablovski operatori, internet… Novina ne može da bude samoodrživa. Snalazili smo se kako smo znali i umjeli. Nismo imali marketinga, jer mi smo mala zajednica… Niko od nas nije mogao, raditi samo u 'Alem-u'. Ali, nikad se ne zna. Da me ne bi suviše boljelo, kažem, 'Alem' je samo privremeno prestao da izlazi. Ne znači da je ugašen.
Posljednji udarac smo mi u 'Alem-u' dobili od izvjesnog Safeta Kušija iz dijaspore, iz Švicarske. Imali smo pretplatničku mrežu u Švicarskoj koju je upornim radom formirao Bošnjak, veliki patriota iz Nebregošta kod Prizrena, Refik Abdi. Od pretplate naših ljudi plaćali smo štampanje lista, pa kirija, honorari i ostalo, kako bude... Izgledalo je da ćemo uspjeti. Refik je imao nekih zdravstvenih problema. Umorio se od pakovanja i slanja lista pretplatnicima (pošte tada i nije bilo, kasnije je bila jako skupa, pa mi to nismo mogli raditi). Na njegovo mjesto samoincijativno se javio penzioner iz Gore taj Safet Kuši, da mu ime pomenem. Obradovali smo se, jer to nam je bio jedini siguran izvor prihoda. Ali, Safet Kuši je pokupio od ljudi pretplatu i nestao. Novac nikada nije stigao do nas. Promjenio je telefonski broj i izgubio se. Raspitivali smo se. Njegovi poznanici su nam rekli, da je vjerovatno prokockao novac od pretplate. Nismo znali šta da radimo. Nismo mogli doći do njega, nismo više mogli plaćati štampanje lista i list je prestao izlaziti.
Znaš, zašto ovo govorim? Taj isti Safet Kuši se pojavio na ovim posljednjim lokalnim izborima, kao 'predstavnik Goranaca' i uz podršku svih koji su bili protiv bošnjaštva. I zanimljivo, pobjedila je njegova CDU. Ona je pobijedila bošnjačku stranku DSV. Upravo on je u predizbornoj kampanji rekao da će opština Gora, kada bude osnovana, ući u Savez srpskih opština, ne bi li naše ljude posvađao sa Albancima, pa da i ne dobijemo tu opštinu. Eto, ne znam da li je to bila kocka ili zadatak, jer takvi ljudi ulaze u politiku i prolaze ponekad i na izborima.
...Razne krtice, špijuni, špijunčići su među nama i čovjek više ne može biti siguran ko ga i zbog čega napada. Azem i ja smo kao lakmus papir. I njega i mene su napadali i pokušavali ukloniti velikosrpski moćnici, pa tako kaže jedan naš dobar prijatelj: “Čim mi neko počne govoriti protiv vas, ja odmah znam ko je!“
Kao što ste mogli zaključiti, bošnjačka zajednica je i na Kosovu u previranju, raskolima, traganjem za identitetom... Mediji su sad veoma bitni. Tuđi uticaji i pipci one velikosrpske hobotnice djeluju među nama kontinuirano, ali to je proces kroz koji moramo proći i probleme prevazići. Većina Bošnjaka se uči da razumije pravo stanje stvari. I još ćemo učiti kako da se zaštitimo od onih koji oduvijek rade na tome da nas nema, da nestanemo. Prvu rundu u toj borbi smo dobili. Opstali smo. Naša djeca rastu, školuju se... Ali, još mnogo je bitaka pred nama, a najteži su, zaista, ti razdori među nama.
Kompletan intervju možete pročitati na stranicama web magazina Bošnjaci.net
