U Beogradu se na vlast vraćaju bivši radikal Tomislav Nikolić i osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj. Ražalovani četnički vojvoda predvodi Srpsku radikalnu stranku i otvoreno se zalaže za formiranje Srbije koja bi "progutala" veći dio Hrvatske, BiH, Makedoniju, Crnu Goru i Kosovo. Toma Grobar je veteran Srpske napredne stranke kojega je Aleksandar Vučić u jednom trenutku gurnuo u zapećak.
Srpski predsjednik očito je nervozan. Europska unija traži od njega da – bar de facto, ako već ne de jure – prizna Kosovo. Raspisao je izvanredne parlamentarne izbore, ali nije siguran u njihov ishod. Pa se odlučio vratiti korijenima. I iz političkog naftalina izvući dva olinjala veterana bitke za Veliku Srbiju. Uz koje je devedesetih i on sam stasao. Nikolić mu treba za državne, Šešelj za lokalne izbore. Cilj je dobiti što više. I osigurati Vučiću leđa za buduće izazove.
Četnici zadojeni velikosrpskim idejama nisu uskrsnuli samo u Srbiji. Četnički vojvoda Andrija Mandić ovih je dana izabran za predsjednika Skupštine Crne Gore. Manjinska vlada Milojka Spajića je proeuropska. A nju će u parlamentu kontrolirati prosrpski i proruski igrač Mandić.
Javno se kune da će pomiriti Crnu Goru. Svi znaju da će igrati utakmicu za Srbiju i Vladimira Putina. Njemu je Crna Gora u NATO-u trn u oku.
U Bosni i Hercegovini Milorad Dodik već odavno igra svoju igru. Milanovićev "pajdo" nije četnik po vokaciji. Ali u praksi punom parom ostvaruje velikosrpski plan.
"Srpski narod ima pravo na svoju jedinstvenu državu na Balkanu. Raspadom bivše Jugoslavije svi drugi narodi koji su u njoj živjeli riješili su svoje nacionalno pitanje, a ta je mogućnost uskraćena jedino Srbima", poručio je sa stranica ruskog Sputnika Dodik. Uspostavu Velike Srbije spriječila je, uvjeren je on, zapadna urota.
"SAD danas predvodi napore da se od Bosne i Hercegovine napravi unitarna i centralizirana država. U Republici Srpskoj na to nikada nećemo pristati. BiH će se zbog stalnih unutarnjih sukoba raspasti, a to otvara prostor da se Republika Srpska priključi budućoj Velikoj Srbiji", zaključuje Dodik.
Ispada da bi ono što Slobodan Milošević nije uspio ostvariti oružjem, Vučiću moglo poći za rukom da ostvari – drugim sredstvima.
Geopolitički analitičar i politički konzultant Denis Avdagić ocjenjuje da se to ipak neće dogoditi. I da još uvijek postoje dovoljno snažni osigurači koji kotač povijesti ne mogu okrenuti unatrag.
"Postoje razlike između onoga što smo gledali devedesetih godina i onoga što se događa danas. I ta je razlika prilično velika. Tada su prostojala raspoloživa vojna sredstva, kao i potaknula mržnja da se dogodi što se dogodilo. Postojali su ozbiljni materijalni i ljudski resursi. Danas toga više nema", ističe u izjavi za Slobodnu Dalmaciju Avdagić.
"Ono što govore Vučić i Dodik je ozbiljno, no kakav je epilog toga? Hrvatska je članica NATO-a, na Kosovu su NATO trupe, Bosna i Hercegovina je euporsko-američki protektorat kroz pozicije visokog predstavnika i njegovog zamjenika, Crna Gora je članica NATO-a… Retorika se zaoštrava, populista ima i u regiji, i diljem Europe, posebno prije izbora, no poslije njih nastupaju postizborne poruke.
Na sjeveru Kosova koncem septembra situacija je eskalirala. Pala je i krv, uzburkale su se strasti na obje strane. Permanentna napetost traje i dalje, no daleko je to od kriza kojima su počinjali ratovi na ovim prostorima.
Ako uspoređujemo ovo što se dogodilo na Kosovu sa svim sukobima u bivšoj Jugoslaviji, to je naprosto neozbiljno. Čak i u osnovu na onaj kratki rat u Sloveniji. Situacija nije ugodna, ali je daleko od one iz devedesetih", pojašnjava Avdagić.
A neki osigurači, uvjeren je ovaj geopolitički stručnjak, ipak postoje.
"Vladi Republike Srpske nije bilo ugodno ostati bez internetske domene. Svi dužnosnici Republike Srpske će još dugo vremena biti na udaru američkog Ministarstva financija. Možda su takvi mehanizmi u ovoj fazi prikladan odgovor na prijetnje koje dolaze. Dodik je sam rastegnuo crvenu nit. Nije ju prešao, ali je blizu. Tada će i odgovor Zapada biti drukčiji", zaključuje Avdagić.
U čitavoj situaciji donekle je otegotna okolnost što Kremlj u regiji održava agresivnu politiku u kojoj gdje god osjeti pukotinu ubaci svoje igrače. Ima ih i u Bugarskoj, i u Srbiji, i u Crnoj Gori, i u BiH. Neki tvrde da ih ima čak i u Hrvatskoj, i to na najvišim pozicijama u državi. Gdje god da bili, oni u pravilu služe da bi, ako nisu na vlasti, destabilizirali zemlju. A ako jesu, odvukli je što dalje od Europske unije i NATO-a. A približili sve više Rusiji i ruskim interesima.
Na Balkanu, na kojemu je ideja Velike Srbije vojno poražena, ali je ostala u politici kao cilj kojega jednog dana treba ostvariti, interesi Moskve i Beograda su se poklopili. I Putin i Vučić iz toga izvlače ono što im odgovara. Pa Dodik kao Putinov pijun glasno zaziva Veliku Srbiju. Jednako kao što Mandić sanja Crnu Goru kao dio Srbije. Šešelj liniju Virovitica -Karlovac- Karlobag kao zapadnu granicu te fiktivne megadržave. A Vučić trlja ruke jer na takvu se retoriku lijepe njegovi birači.
Velika Srbija danas postoji kao tigar od papira. Izaziva jezu, jer je krvavi trag iz devedesetih, od Vukovara do Srebrenice, još uvijek svjež. Ali nema – u doba kada su sve države na ovim prostorima međunarodno priznate - realne osnove da u stvarnosti oživi.
Ali da mogu mutiti vodu, mogu.
Pjevali Pavlu Đurišiću, četničkom koljaču
Aleksandar Vučić na početku svoje karijere bio je Šešeljev šegrt. Kasnije se i pragmatičnih razloga Vučić odmaknuo od svojeg političkog oca, ali je veza ipak ostala. Kada ga je osuđeni ratni zločinac Šešelj ove godine pozvao na svadbu svog sina – koji se igrom slučaja isto zove Aleksandar – Vučić se naravno odazvao. Kamera je zabilježila Šešelja i Vučića kako sjede jedna pored drugoga, uz taktove pjesme koja veliča četničkog vojvodu Pavla Đurišića.
Riječ je nekadašnjem oficiru vojske Kraljevine Jugoslavije koji je u Crnoj Gori uz pomoć talijanskih fašista formirao vojsku od 15 tisuća ljudi. Bili su odani Draži Mihajloviću, ratovali su protiv partizana, a tijekom 1942. i 1943. u području Foče, Čajniča i na Sandžaku likvidirali su više od 8 tisuća muslimana, među njima i veliki broj žena i djece.
Iz istog, Šešeljevog gnijezda
I Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić poniknuli su iz istog, Šešeljevog gnijezda. U predvečerje rata u Hrvatskoj početkom 1991. osnovana je Srpska radikalna stranka. Za predsjednika je izabran Šešelj, njegov zamjenik bio je Nikolić, a 1993. pridružio im se i Vučić, koji je bio na funkciji generalnog sekretara ove deklarirane pročetničke stranke. U političkom programu Radikala kao glavni cilj je navedeno stvaranje Velike Srbije koja bi uključivao teritorije Crne Gore, Makedonije, Bosne i Hercegovine te dijelova Hrvatske istočno od crte Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica.
Od 1998. do 2000. bili su u koaliciji sa Socijalističkom partijom Srbije, a mjesto u Miloševićev vladi kao novi ministar informiranja dobio je Vučić. Nikolić preuzima kormilo Radikala nakon što Šešelj 2003. odlazi u Haag. A 2008. nastupa raskol. Kumovi Nikolić i Šešelj posvađali su se oko Kosova. Nikolić osniva Srpsku naprednu stranku, a njoj se pridružuje i Vučić. Radikali su nakon toga propali. Oživio ih je tek povratak Šešelja iz haškog zatvora.
Radoičić kao Mile Martić
Na sjever Kosova koncem rujna upali su maskirani srpski napadači u punoj ratnoj spremi i ubili jednog kosovskog policajca. Kosovske snage reda uzvratile su vatru. Trojicu napadača su ubili, a tridesetak naoružanih napadača oko pravoslavnog manastira u selu Banjska su opkolili. Teroriste je predvodio Milan Radoičić. On danas na Kosovu igra ulogu koju je Mile Martić igrao u Hrvatskoj 1991. Za njega je Kosovo "srce Srbije". I za Vučića obavlja prljave poslove.
Piše: Marina Karlović-Sabolić, Slobodna Dalmacija
Četnici zadojeni velikosrpskim idejama nisu uskrsnuli samo u Srbiji. Četnički vojvoda Andrija Mandić ovih je dana izabran za predsjednika Skupštine Crne Gore. Manjinska vlada Milojka Spajića je proeuropska. A nju će u parlamentu kontrolirati prosrpski i proruski igrač Mandić.
Javno se kune da će pomiriti Crnu Goru. Svi znaju da će igrati utakmicu za Srbiju i Vladimira Putina. Njemu je Crna Gora u NATO-u trn u oku.
U Bosni i Hercegovini Milorad Dodik već odavno igra svoju igru. Milanovićev "pajdo" nije četnik po vokaciji. Ali u praksi punom parom ostvaruje velikosrpski plan.
"Srpski narod ima pravo na svoju jedinstvenu državu na Balkanu. Raspadom bivše Jugoslavije svi drugi narodi koji su u njoj živjeli riješili su svoje nacionalno pitanje, a ta je mogućnost uskraćena jedino Srbima", poručio je sa stranica ruskog Sputnika Dodik. Uspostavu Velike Srbije spriječila je, uvjeren je on, zapadna urota.
"SAD danas predvodi napore da se od Bosne i Hercegovine napravi unitarna i centralizirana država. U Republici Srpskoj na to nikada nećemo pristati. BiH će se zbog stalnih unutarnjih sukoba raspasti, a to otvara prostor da se Republika Srpska priključi budućoj Velikoj Srbiji", zaključuje Dodik.
Ispada da bi ono što Slobodan Milošević nije uspio ostvariti oružjem, Vučiću moglo poći za rukom da ostvari – drugim sredstvima.
Geopolitički analitičar i politički konzultant Denis Avdagić ocjenjuje da se to ipak neće dogoditi. I da još uvijek postoje dovoljno snažni osigurači koji kotač povijesti ne mogu okrenuti unatrag.
"Postoje razlike između onoga što smo gledali devedesetih godina i onoga što se događa danas. I ta je razlika prilično velika. Tada su prostojala raspoloživa vojna sredstva, kao i potaknula mržnja da se dogodi što se dogodilo. Postojali su ozbiljni materijalni i ljudski resursi. Danas toga više nema", ističe u izjavi za Slobodnu Dalmaciju Avdagić.
"Ono što govore Vučić i Dodik je ozbiljno, no kakav je epilog toga? Hrvatska je članica NATO-a, na Kosovu su NATO trupe, Bosna i Hercegovina je euporsko-američki protektorat kroz pozicije visokog predstavnika i njegovog zamjenika, Crna Gora je članica NATO-a… Retorika se zaoštrava, populista ima i u regiji, i diljem Europe, posebno prije izbora, no poslije njih nastupaju postizborne poruke.
Na sjeveru Kosova koncem septembra situacija je eskalirala. Pala je i krv, uzburkale su se strasti na obje strane. Permanentna napetost traje i dalje, no daleko je to od kriza kojima su počinjali ratovi na ovim prostorima.
Ako uspoređujemo ovo što se dogodilo na Kosovu sa svim sukobima u bivšoj Jugoslaviji, to je naprosto neozbiljno. Čak i u osnovu na onaj kratki rat u Sloveniji. Situacija nije ugodna, ali je daleko od one iz devedesetih", pojašnjava Avdagić.
A neki osigurači, uvjeren je ovaj geopolitički stručnjak, ipak postoje.
"Vladi Republike Srpske nije bilo ugodno ostati bez internetske domene. Svi dužnosnici Republike Srpske će još dugo vremena biti na udaru američkog Ministarstva financija. Možda su takvi mehanizmi u ovoj fazi prikladan odgovor na prijetnje koje dolaze. Dodik je sam rastegnuo crvenu nit. Nije ju prešao, ali je blizu. Tada će i odgovor Zapada biti drukčiji", zaključuje Avdagić.
U čitavoj situaciji donekle je otegotna okolnost što Kremlj u regiji održava agresivnu politiku u kojoj gdje god osjeti pukotinu ubaci svoje igrače. Ima ih i u Bugarskoj, i u Srbiji, i u Crnoj Gori, i u BiH. Neki tvrde da ih ima čak i u Hrvatskoj, i to na najvišim pozicijama u državi. Gdje god da bili, oni u pravilu služe da bi, ako nisu na vlasti, destabilizirali zemlju. A ako jesu, odvukli je što dalje od Europske unije i NATO-a. A približili sve više Rusiji i ruskim interesima.
Na Balkanu, na kojemu je ideja Velike Srbije vojno poražena, ali je ostala u politici kao cilj kojega jednog dana treba ostvariti, interesi Moskve i Beograda su se poklopili. I Putin i Vučić iz toga izvlače ono što im odgovara. Pa Dodik kao Putinov pijun glasno zaziva Veliku Srbiju. Jednako kao što Mandić sanja Crnu Goru kao dio Srbije. Šešelj liniju Virovitica -Karlovac- Karlobag kao zapadnu granicu te fiktivne megadržave. A Vučić trlja ruke jer na takvu se retoriku lijepe njegovi birači.
Velika Srbija danas postoji kao tigar od papira. Izaziva jezu, jer je krvavi trag iz devedesetih, od Vukovara do Srebrenice, još uvijek svjež. Ali nema – u doba kada su sve države na ovim prostorima međunarodno priznate - realne osnove da u stvarnosti oživi.
Ali da mogu mutiti vodu, mogu.
Pjevali Pavlu Đurišiću, četničkom koljaču
Aleksandar Vučić na početku svoje karijere bio je Šešeljev šegrt. Kasnije se i pragmatičnih razloga Vučić odmaknuo od svojeg političkog oca, ali je veza ipak ostala. Kada ga je osuđeni ratni zločinac Šešelj ove godine pozvao na svadbu svog sina – koji se igrom slučaja isto zove Aleksandar – Vučić se naravno odazvao. Kamera je zabilježila Šešelja i Vučića kako sjede jedna pored drugoga, uz taktove pjesme koja veliča četničkog vojvodu Pavla Đurišića.
Riječ je nekadašnjem oficiru vojske Kraljevine Jugoslavije koji je u Crnoj Gori uz pomoć talijanskih fašista formirao vojsku od 15 tisuća ljudi. Bili su odani Draži Mihajloviću, ratovali su protiv partizana, a tijekom 1942. i 1943. u području Foče, Čajniča i na Sandžaku likvidirali su više od 8 tisuća muslimana, među njima i veliki broj žena i djece.
Iz istog, Šešeljevog gnijezda
I Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić poniknuli su iz istog, Šešeljevog gnijezda. U predvečerje rata u Hrvatskoj početkom 1991. osnovana je Srpska radikalna stranka. Za predsjednika je izabran Šešelj, njegov zamjenik bio je Nikolić, a 1993. pridružio im se i Vučić, koji je bio na funkciji generalnog sekretara ove deklarirane pročetničke stranke. U političkom programu Radikala kao glavni cilj je navedeno stvaranje Velike Srbije koja bi uključivao teritorije Crne Gore, Makedonije, Bosne i Hercegovine te dijelova Hrvatske istočno od crte Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica.
Od 1998. do 2000. bili su u koaliciji sa Socijalističkom partijom Srbije, a mjesto u Miloševićev vladi kao novi ministar informiranja dobio je Vučić. Nikolić preuzima kormilo Radikala nakon što Šešelj 2003. odlazi u Haag. A 2008. nastupa raskol. Kumovi Nikolić i Šešelj posvađali su se oko Kosova. Nikolić osniva Srpsku naprednu stranku, a njoj se pridružuje i Vučić. Radikali su nakon toga propali. Oživio ih je tek povratak Šešelja iz haškog zatvora.
Radoičić kao Mile Martić
Na sjever Kosova koncem rujna upali su maskirani srpski napadači u punoj ratnoj spremi i ubili jednog kosovskog policajca. Kosovske snage reda uzvratile su vatru. Trojicu napadača su ubili, a tridesetak naoružanih napadača oko pravoslavnog manastira u selu Banjska su opkolili. Teroriste je predvodio Milan Radoičić. On danas na Kosovu igra ulogu koju je Mile Martić igrao u Hrvatskoj 1991. Za njega je Kosovo "srce Srbije". I za Vučića obavlja prljave poslove.
Piše: Marina Karlović-Sabolić, Slobodna Dalmacija
