Mrzili su tamnoputu djecu. Kazne su bile stravične. Od izgladnjivanja do udaraca palmatoriom. Boljelo je užasno, priča jedan od najboljih brazilskih fudbalera 40-tih godina prošlog vijeka...
Neke stvari u životu ipak ne mogu da se predvide. O tome bi puno mogao da kaže Brazilac Argemiro dos Santos.
"Svako ko kaže da mu je cio život od rođenja bio sjajan laže. Svakome se nešto ružno desilo u životu", riječi su danas 89-godišnjeg vitalnog starca.
Nadrealna priča o Brazilcu počinje 30-tih godina prošlog vijeka. Na jednoj skoro pa izolovanoj farmi, smještenoj u brazilskoj džungli 160 kilometara zapadno od Sao Paola, pozirao je fudbalski tim. Sve djeluje sasvim uobičajeno osim jedne stvari - nacističkog simbola svastike na zastavi kluba.
U to vrijeme nacizam doživljava svoj uspon u Njemačkoj i širom Evrope. Međutim, on se nikada nije primio u Brazilu gdje nacistička čizma nikada nije kročila, niti se zemlja saživjela sa porukama Novog svjetskog poretka oličenog u liku i djelu Adolfa Hitlera. Međutim, historija nas uči da Brazil nije samo zemlja fudbala, sambe, kafe, karnevala i lijepih djevojaka. Naime, u predvečerje početka Drugog svjetskog rata Brazil je bio u vrhu liste ekonomskih partnera Njemačkog Rajha, a imao je i najveću fašističku stranku van Evrope sa više od 40.000 članova.
Stoga i ne čudi užasna priča o pomenutom ranču. Farma je u to vrijeme bila u vlasništvu Rohasa Mirande, bogatog brazilskog industrijalca iz Rio de Žaneira. Trojica članova te porodice, otac Renato i sinovi Osvaldo i Otavio bili su gorljivi članovi stranke "Acao Integralista Brasilieira", radikalne desničarske strane bliske nacistima.
Na toj farmi su često držali političke skupove, ali ono što je za javnost interesantnije, bila je i neka vrsta radnog logora za beskućnike i napuštenu nebelačku djecu.
Jedan od prvih siročadi koji je prisilno odveden na farmu bio je Alojzio da Silva, danas 90-godišnji starac.
"Rohas Miranda poslao bi svog vozača, koji bi nas stisnuo uz zid. Od 20 dječaka, obično bi uzimali 10. Obećavao nam je sve, nudio nam svijet na dlanu. Pričao nam da ćemo moći da igramo fudbal, da jašemo konje. Ali ništa od svega toga nije bilo tako. Nas desetorica smo morali da šišamo travu i čistimo farmu. Bila je to prevara", ispričao je Da Silva za BBC.
Djeca su bila predmeti iživljavanja čuvara koji su ih udarali s "palmatoriom", nekom vrstom manjeg vesla s rupama koje su redukovale vazduh i pritisak, te time pojačavale bol pri udarcu. Nisu ih oslovljavali po imenima, isključivo po brojevima. Da Silva je bio broj 20. Takođe, čuvari su koristili i pse pazeći da slučajno zarobljena djeca ne pređu dopuštenu liniju kretanja.
Jedan od preživjelih je i naš junak, pomenuti Argemiro dos Santos.
"Mrzili su tamnoputu djecu. Kazne su bile stravične. Od izgladnjivanja do udaraca palmatoriom. Boljelo je užasno.
Takođe, na zidovima su visile slike Hitlera i morali smo da salutiramo kada prolazimo pored njih. Iskreno, ja nisam razumio puno od svega toga."
Jedina zabava zarobljenoj djeci bile su fudbalske utakmice koje su igrali protiv ekipa s ostalih lokalnih farmi. Sa jedne od njih i potiče slika sa svastikom.
Dos Santosu je pošlo za rukom ono što nikome više nije. Pod okriljen noći pobjegao je u Rio. Imao je svega 14 godina tada. Počeo je da radi kao ulični prodavac novina, a kada je Brazil 1942. godine objavio rat Njemačkoj, Santos se pridružuje brazilskoj mornarici.
Danas, Santosa mnogi poznaju pod nadimkom "Mornar". No, ono zbog čega je čak i slavan širom Brazila je činjenica da je upravo on bio jedan od najvećih brazilskih veznih igrača u 40-im godinama, igrajući za nekoliko najtrofejnijih brazilskih klubova.
"U to vrijeme Brazil nije poznavao profesionalizam. Svi smo mi igrali amaterski. Igrao sam za Botafogo, Fluminese, Vasko de Gamu. I ja i svi moji saigrači smo bili prodavci novina i čistači cipela."
Santos živi mirnim i povučenim životom u Giljermini, na zapadu Brazila sa svojom suprugom.
"Obožavam da sjedim na svojoj verandi i sviram svoju trubu, uživam u hladnom pivu. Imam gomilu prijatelja koji me posjećuju i s kojima se družim. No, uspomene na farmu i na sve što sam tamo proživio nikad neće nestati ni izblijediti", završava Dos Santos.
"Svako ko kaže da mu je cio život od rođenja bio sjajan laže. Svakome se nešto ružno desilo u životu", riječi su danas 89-godišnjeg vitalnog starca.
Nadrealna priča o Brazilcu počinje 30-tih godina prošlog vijeka. Na jednoj skoro pa izolovanoj farmi, smještenoj u brazilskoj džungli 160 kilometara zapadno od Sao Paola, pozirao je fudbalski tim. Sve djeluje sasvim uobičajeno osim jedne stvari - nacističkog simbola svastike na zastavi kluba.
U to vrijeme nacizam doživljava svoj uspon u Njemačkoj i širom Evrope. Međutim, on se nikada nije primio u Brazilu gdje nacistička čizma nikada nije kročila, niti se zemlja saživjela sa porukama Novog svjetskog poretka oličenog u liku i djelu Adolfa Hitlera. Međutim, historija nas uči da Brazil nije samo zemlja fudbala, sambe, kafe, karnevala i lijepih djevojaka. Naime, u predvečerje početka Drugog svjetskog rata Brazil je bio u vrhu liste ekonomskih partnera Njemačkog Rajha, a imao je i najveću fašističku stranku van Evrope sa više od 40.000 članova.
Stoga i ne čudi užasna priča o pomenutom ranču. Farma je u to vrijeme bila u vlasništvu Rohasa Mirande, bogatog brazilskog industrijalca iz Rio de Žaneira. Trojica članova te porodice, otac Renato i sinovi Osvaldo i Otavio bili su gorljivi članovi stranke "Acao Integralista Brasilieira", radikalne desničarske strane bliske nacistima.
Na toj farmi su često držali političke skupove, ali ono što je za javnost interesantnije, bila je i neka vrsta radnog logora za beskućnike i napuštenu nebelačku djecu.
Jedan od prvih siročadi koji je prisilno odveden na farmu bio je Alojzio da Silva, danas 90-godišnji starac.
"Rohas Miranda poslao bi svog vozača, koji bi nas stisnuo uz zid. Od 20 dječaka, obično bi uzimali 10. Obećavao nam je sve, nudio nam svijet na dlanu. Pričao nam da ćemo moći da igramo fudbal, da jašemo konje. Ali ništa od svega toga nije bilo tako. Nas desetorica smo morali da šišamo travu i čistimo farmu. Bila je to prevara", ispričao je Da Silva za BBC.
Djeca su bila predmeti iživljavanja čuvara koji su ih udarali s "palmatoriom", nekom vrstom manjeg vesla s rupama koje su redukovale vazduh i pritisak, te time pojačavale bol pri udarcu. Nisu ih oslovljavali po imenima, isključivo po brojevima. Da Silva je bio broj 20. Takođe, čuvari su koristili i pse pazeći da slučajno zarobljena djeca ne pređu dopuštenu liniju kretanja.
Jedan od preživjelih je i naš junak, pomenuti Argemiro dos Santos.
"Mrzili su tamnoputu djecu. Kazne su bile stravične. Od izgladnjivanja do udaraca palmatoriom. Boljelo je užasno.
Takođe, na zidovima su visile slike Hitlera i morali smo da salutiramo kada prolazimo pored njih. Iskreno, ja nisam razumio puno od svega toga."
Jedina zabava zarobljenoj djeci bile su fudbalske utakmice koje su igrali protiv ekipa s ostalih lokalnih farmi. Sa jedne od njih i potiče slika sa svastikom.
Dos Santosu je pošlo za rukom ono što nikome više nije. Pod okriljen noći pobjegao je u Rio. Imao je svega 14 godina tada. Počeo je da radi kao ulični prodavac novina, a kada je Brazil 1942. godine objavio rat Njemačkoj, Santos se pridružuje brazilskoj mornarici.
Danas, Santosa mnogi poznaju pod nadimkom "Mornar". No, ono zbog čega je čak i slavan širom Brazila je činjenica da je upravo on bio jedan od najvećih brazilskih veznih igrača u 40-im godinama, igrajući za nekoliko najtrofejnijih brazilskih klubova.
"U to vrijeme Brazil nije poznavao profesionalizam. Svi smo mi igrali amaterski. Igrao sam za Botafogo, Fluminese, Vasko de Gamu. I ja i svi moji saigrači smo bili prodavci novina i čistači cipela."
Santos živi mirnim i povučenim životom u Giljermini, na zapadu Brazila sa svojom suprugom.
"Obožavam da sjedim na svojoj verandi i sviram svoju trubu, uživam u hladnom pivu. Imam gomilu prijatelja koji me posjećuju i s kojima se družim. No, uspomene na farmu i na sve što sam tamo proživio nikad neće nestati ni izblijediti", završava Dos Santos.
