Bošnjak je duša od čovjeka Pjesme iz zaostavštine rahmetli Alije Džogovića

Nedavno je preselio akademik Alija Džogović, veliki bošnjački pjesnik, teoretičar savremene i tradicionalne bošnjačke književnosti, znanstvenik, etnolog, lingvista, istrazivač, i jedan od najznačajnijih onomastičara i dijalektologa Balkana.  

Za života je objavio više knjiga pjesama, dok su neke ostale u rukopisu. Objavio je sljedeće knjige poezije:  Cvjet i rana, Materidža, Aragonitski nakit, Sarajevo Guernica, Porijeklo pjesme, Gdje je ta otadžbina, (rukopis).

Poezija Alije Džogovića je potvrda o poetskoj polisemiji bosanskoga jezika. Pročitate li bilo koju njegovu knjigu, snažno osjetite da je pisac ponajprije čovjek i čuvar jezika. DžogoviÄ‹ev jezik je i narodski i potpuno ličan a u isti mah moderan. Njegove pjesme i njegovi radovi iz oblasti jezika izvanredni su primjeri poetike bosanskoga jezika i njegove umjetničke ljepote.

Suada Džogović, ćerka rahmetli Alije Džogovića, poslala nam je tri pjesme iz zaostavštine velikog pjesnika, koje objavljujemo.

"Tvrdim da se pjesnikova Duša i Um pretvaraju u Riječi,
Riječi u Pjesme, a ove u Svjetlost." Tako je govorio
moj rahmetli Otac, i ja vjerujem da je On sada svjetlost, 
ona vječita, dženetska svjetlost... Amin! 
                                                                          Suada Džogović

OPET PROLJEĆE U LA HOLU

Opet proljeće u La Holu,
žute jaglike procvjetale
u žbunju,
pupoljci vrba, bjelovine i lijeska
raspukli se
na povjetarcu i mekom vazduhu.

Samo si ti, Dječače,
usnio
slušajući Šum Vode
pored Rijeke Života
i one Kristalne Sfere
u Tvojoj Čatmaruši
na Araratu...

Opet je proljeće u La Holu,
procvjetale žute jaglike
(ovdje ih nazivaju Dženetsko cvijeće).

O, koliko ima žutih jaglika!...

Probudi se, ustani, Dječače –
da vidiš tu Ljepotu!...

              

B O Š N J A K

Bošnjak ne može biti svako – nikada i nikako,
pa da mu je zvijezda na čelu,
pa da se rodio sa oreolom oko glave,
pa da je pao s neba.

Bošnjak ne može biti svaka ckvrnja,
sitnež i pjena od sapuna,
niti skutonoša, niti štitonoša,
niti onaj ispod kamena, niti onaj iza stuba,
niti onaj ispod drijena, niti koji bio
i kakav bio...

Bošnjak nije ibretnik niti ukletnik,
niti grabikapa, niti čabarkapa,
niti rahatlokum, niti čorba...

Bošnjak je nešto sasvim drugo:
Bošnjak je vječna borba,
Bošnjak je kuća, i zemlja, duša od čovjeka,
Bošnjak je riječ od lijeka...

Bošnjak se ne rađa tek onako,
bez reda i na brzinu,
uz plot i vrzinu,
već kao majković i odžaković,
kao Budalina Tale, kao Omer,
kao Đerzelez, kao Meho...

On se ne rađa samo tek tako – da gudi svoju,
no da sam nosi svoj štit,
da svuda može opstojat i bit.

Ferid reče da se Bošnjak ne rađa kao biberovo zrnce
već da Bošnjakom postaje i ostaje.

Bošnjak je onaj Bošnjo,
uvijek prav i uspravan – i na nogama i na stećku,
on je i žeravica i lastavica,
i binadžija i megdandžija,
i sevdalija i meraklija,
i pjesma i razgovor,
i gost
i domaćin,
mrko čelo i oštar pogled;
nikada led
niti tuđe cvijeće, niti u šumi drveće,
niti korijenje bez korijena,
niti mlaka voda...
Bošnjak je sloboda,
Bošnjak je Dobri Bošnjo,
Bošnjak je Majčin Sin...

Ako je sve drugačije –
onda Bošnjak nije.

                                                                 

POLEMIKA SA FERIDOM

Prepoznao sam Tvoj štit, dragi Feride,
jeste – od njega je ostalo još samo malo
skupocjene materije. Iste je sudbine
kao onaj kožuf od najboljeg argonautskog ovna.
Pa mi se čini, dragi Feride, da je apsurd
tražiti Zlatno runo po Skardusu i Skitiji
i loviti tankonoge košute,
vrzmati se po liticama planina,
jer niže, kod Radike, zlatnokose nimfe
igraju tanec i oro.
To je to, Feride! Jeste, dobre su nam
te knjige, i te pjesme, i te definicije,
i te sokratovske gnome,
ali nisu dobri zaključci,
jer sve je drugačije od onoga što je bilo,
i ne bi valjalo da nije tako,
zar ne? Zar ne, Feride?
Možemo ja i Ti polemisati o svemu, do zore,
ali će jutro donijeti sve drugačije od onoga
što smo ja i Ti cijelu noć prebirali.
Ništa je sve to, prema onom Andromahinom Poljupcu
što ga dade Hektoru pred Trojom, ništa su
one vragolije Parisa i Lijepe Helene.

Dobro je što si odbacio onaj kožuf, Feride,
jer to je put za onu Piramidu Sunca,
i za onaj Vrh nad Vrhovima.
Moja i Tvoja zemlja imaju visoke Vrhove,

svako brdo je Vrh Iznad,
samo treba poći tamo, treba krenuti, treba ići
k Vrhu, jer tako je učinio i Onaj
Arabljanin Muhamed. Utvrdio je da Vrh neće k njemu,
ali je zato bio uman i krenuo je on k Vrhu –
i stigao gdje treba.

Sokrat jeste pogriješio:
pričao je priče po trgovima,
mislio je da promijeni svijet
a nije mogao pretočiti otrov u vino,
ili otići na planinu – među falkone,
ili otići na izvor Radike, na njen radius,
tamo gdje se igraju sunce i kapljice vode,
tamo gdje vile kolo vode, onako kao
uz moje Kolovoze.
Tu je, dakle, filozofski ključ –
šta će trulež kožufa,
šta će kome taj pepio, ti moljci?!
Ostaje samo ono što je vječno,
onaj Andromahin poljubac Hektoru
pred boj sa pljačkašem Ahilejem.
Slaba bijaše Peta onome Ahileju,
siledžiji i razbojniku, što ostavi
Heladu varvarima, a on sam ode da
poruši Vječnu Troju.
I ne poruši je – ostade Troja u onom
Andromahinom Poljupcu, i njene ruke
na Hektorovim ramenima.

Krenimo, Feride, na onu Bosansku Piramidu Sunca,
ponesimo kožufe u polje
neka vjetar razveje prašinu i moljce,
a mi putujmo na Vrh Iznad onoga što je Dolje.

Danas ne znamo, ni ja ni Ti, Feride,
gdje su Ahilov štit i koplje,
gdje je grob Ahilejev –
ne zna to niko,
ali se dobro zna za Andromahin Poljubac
i za Veličanstvenu Troju.

Šta je o tome govorio Sokrat – ne zna se,
u tome si Ispred Njega, viši od njega
za onu Bosansku Piramidu Sunca,
i za ono Iznad.

Priredio: Dr Sadik Idrizi