Alsid Saiti: Radim na projektu historijsko-dokumentarnog filma o Župi. Još uvijek razvijam scenario. Veliki je problem validnosti podataka i informacija, jer je tema jako osjetljiva. S tim filmom će Župa zapečatiti svoju sudbinu prošlosti pa se mora pažljivo raditi na njemu.
Alsid (Asim) Saiti je rođen 23.02.1988. godine u Prizrenu, a odrastao u selu Planjane gdje je i završio osnovnu školu. Gimnaziju je završio 2007. godine u Prizrenu, a iste se godine upisuje na Beogradsku Akademiju Umjetnosti, odsjek za film - filmska i TV montaža. Godinu dana kasnije dodatno upisuje Režiju. Ove godine sprema svoj diplomski rad za koji se nada da bi trebao biti uspješno završen u junu.
Odakle ljubav prema filmskoj umjetnosti, zbog čega ste se odlučili studirati filmsku režiju?
Kao dijete sam zamišljao način na koji se stvara film, zapravo volio sam film zbog njegove moći i ljepote. Film je prije svega bio izvor stvaranja vještačkih osjećaja, svijeta u kome gradite ono što se vama dopada i pravite "zemlju po svojoj mjeri". Tu sam nalazio sebe, svoje utočište, nadu, svoje bolje sutra. Pošto sam rođen u periodu ratova, sankcija, svakodnevnih pobuna i demonstracija, međuetničkih sukoba, film je bio jedini način da ugodim sebi i ostvarim ono što želim.
Zašto filmska režija ili montaža?
Pa to je u stvari jedini način da svoje osjećaje, ideje, želje prenesem drugima na jedan specifičan i profesionalan način, da usavršim sebe u tom pogledu.
Koji je režiser uticao na vas da vam film i filmska industrija budu životni poziv?
Iskreno rečeno, nisam film gledao na taj način da režiser utiče na mene da bi ja nešto postao u životu. Snaga i moć samog filma da se kroz sliku i zvuk sa svih 6 umjetnosti stvori jedna nova sedma umjetnost bila je možda pravi uticaj na moj životni poziv.
Kasnije sam na akademiji shvatio ulogu režisera i montažera u samom filmu, mada ja film gledam kroz prizmu cjelokupnog stvaranja. Film je timski proizvod i njegova poruka će zavisiti od svih ljudi koji stvaraju film: režiser, montažer, direktor fotografije, dramaturg... Na akademiji sam shvatio da film nije samo zabava već i umjetnost. Ruski genije, režiser, Andrej Tarkovski je bio stub mog daljeg razvijanja ideje o filmu i jeziku na koji se on pravi. Od naših, SFRJ stvaralaca filma, izdvojio bih Aleksandra Sašu Petrovića.
Da li je teško upisati režiju?
Jeste teško, ljudi konkurišu po 6, 7 godina pa neko se jedva primi, a primaju samo 8 kandidata na jednoj godini.
Baviti se filmom zahtjeva jedan drugačiji vid obrazovanja. Da bi se time bavili vi morate to voljeti prije svega, imati talenat pa onda znanje o filmu. Ja sam prvi film u bioskopu gledao tek na prvoj godini akademije u 18- toj godini, a krenuo sam se profesionalno baviti time. Bio sam filmski neobrazovan, na žalost zbog same situacije, ratova i problema u gradu, zemlji...
Pratite li poznate filmske festivale, evropske i svjetske?
Naravno da pratim, to mi je dio životnog posla, na nekoliko njih sam i učestvovao, festivali su zapravo naše pijace.
Da li ste već režirali neke filmove i koja vam je oblast posebno privlači?
Režirao sam puno dokumentarnih filmova. Dokumentarni film je zapravo najbliži vid realnog svijeta kroz sami film. Puno toga sam radio u ovih par godina, ne mogu se ni sjetiti svih. Želja mi je snimiti svoj igrani film, nadam se da ću uspjeti u tome.
Koju filmsku školu preferirate?
Možda IFA filmska škola u Americi, volio bih tamo završiti još godinu dana što je i najviši vid obrazovanja u mojoj oblasti, mada će biti jako teško zbog finansijske situacije iako realno imam velike šanse.
Postoji li zainteresovanost da snimite neki dokumentarc o našem podneblju inspirasni nekom životnom pričom ili događajem?
Za sada radim na projektu historijsko-dokumentarnog filma o Župi. Još uvijek razvijam scenario. Veliki je problem validnosti podataka i informacija, jer je tema jako osjetljiva. S tim filmom će Župa zapečatiti svoju sudbinu prošlosti pa se mora pažljivo raditi na njemu.
Najveći problem prije svega su finansije oko same produkcije. Planira se snimanje oko 50-tak dana u 20 sela u Župi od kojih su neka danas skoro nepoznata, izumrla. Tu su i putovanja u Tursku, pretraživanja arhiva iz muzeja i istraživanja najstarijih župskih podataka. Projekat je veliki, sastavio sam i tim ljudi jer film treba biti na visokom profesionalnom nivou.
Kako ocjenjujete "Dokufest"? Da li je festival napredovao po pitanju kvaliteta ponude? Vi ste učestvovali sa jednim svojim uratkom prošle godine?
Dokufest je jedini festival koji je dokumentarni film dotakao malo ozbiljnije, mislim da je najznačajniji festival na Kosovu a najveći kulturni događaj u gradu. Puno je napredovao od osnivanja. Imao sam svoj film "ARTreciklaža" koji je ušao u takmičarski program festivala i ušao u uži izbor. Međutim, nije ništa osvojio, iako sam poslije prikazivanja filma bio pozvan u Poljsku i Češku na filmske institute kao predavač estetike samog filma. Film je jako složena i visoko kreativna priča sa posebnim umjetničkim vrijednostima. Znao sam da ljudi, početnici filmskog svijeta neće razumijeti njegov kvalitet. S tim filmom je odbranjen i doktorski rad u Americi. Prikazivan je širom svijeta. Stekao je visoki ugled i osvojio značajne nagrade. Ponosim se tim filmom.
Omiljeni film, režiser, montažer?
Od stranih filmova “Ivanovo djetinjstvo”, Andreja Tarkovskog.
Režiser svakako Andrej Tarkovski, Stiven Spilberg, Džon Ford, od režisera u regionu Aleksandar Petrović, Živojin Pavlović, filmovi “Skupljači perja”, “Buđenje pacova”, “Kad budem mrtav i beo”...
Da li ste trenutno negdje angažovani?
Trenutno radim u institutu za film u Beogradu. Na par televizija kao montažer dokumentarnog programa, montiram značajne dokumentarne filmove po Balkanu. Često sam u Sarajevu, to je inače moj omiljeni grad.
Poruka čitaocima!
Rad, rad, rad... isplati se, na mnogo načina!
Poruka čitaocima: čitajte nas!
Poruka političarima: pročitani ste!
Poruka mladim kolegama: vidi poruku sa početka ovog odgovora!
Poruka mladima: Volite se.
Razgovor vodio: Vinetu Ganić
{jcomments on}
