Ovaj moj skromni pokušaj oživljavanja sjećanja na Nurudina Jonuzija pokušao sam da artikulišem na način koji će mnoge zaslepljene manje ili više (ne)zasluženim dunjalučkim privelegijama potaći na razmišljanje prije no što oholo posegnu da sebe proglase „ostvarenim“. Neka nikad ne zaborave da je sud o tome On sačuvao isključivo za sebe.
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Tako mi vremena
čovjek, doista, gubi,
samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu
preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.
Kur'an, sura El -'Asr
U vremenu kada su sve etičke kordinate izbrisane u ime navodnog oslobođenja čovjeka od stega nazadnjaštva i mračnjaštva čini se nemogućim iznalaženje pravog puta iz životnog lavirinta. Moralni relativizam je postao zajednički imenitelj svih „modernih“ ideologija. Prema ovom svjetonazoru univerzlne etičke norme ne postoje već su one kulturno-historijski determisane. Ono što je navodno DOBRO (shvaćeno kao antipod ZLU) za jedan historijski trenutak i jednu tradiciju ne mora biti nužno prihvatljivo civilizacijama koje su prostorno-vremenski udaljene. Uobličena u drugoj polovini XIX vijeka, „usmrćivanjem“ Boga, ova je filozofija širom otvorila vrata XX-o vjekovnom civilizacijskom posrnuću ljudskog roda, posrnuću bez pandana u bližoj i daljoj historiji. Kulminacija tog sunovrata u Evropi je bila jugoslovenska drama.
Čemu ovo lamentiranje nad moralom koji nas je kao ljude izdigao iz životinjskih brloga? I zar nije još Diogen u IV vijeku p.n.e. potaknut istim duševnim nemirom sa upaljenim fenjerom u po bijela dana hodao atinskim ulicama „tražeći čovjeka“?
Zapitanost i dilema mogu postojati samo kod onih kojima nije poznato da je Diogen lični problem uzdigao na nivo opšteg, a problem modernog čovjeka je upravo suprotan. Nemoćan da umakne „katodnoj cijevi“ kao surogatu Diogenovog fenjera kojim se ne traže već STVARAJU ljudi sa poželjnim svjetonazorom on je što bi Selimović rekao „ostao na pola puta“ otrgnut od svoga Izvora onemogućen da uhvati bit življenje i života.
Pomenuti Mehmed Selimović je svojim romanom „Derviš i smrt“ bacio rukavicu modernim teoretičarima društva tražeći od njih da mu odgovore, da li postoji način da se na putu bez ikakvog putokaza a koji pruža hiljade alternativa čistom intuicijom stigne na željeno odredište. Teoretičari vjerovatnoće bi rekli da,ako je alternativa više od milion, mogućnost takvog ishoda je ravna nuli. A alternativa je na milijarde. Selimovićev Ahmed Nurudin se očekivano u tom vrtlogu životnih zbivanja izgubio.
Ali nije jedan drugi Nurudin!
Nurudin Jonuzi!!
Kad to kažem ja "pozivam za svjedoka" njegovu impresivnu biografiju dostupnu na internetu.
I u Nurudinu Jonuziju je kao i svakom insanu pod kapom nebeskom besneo Kastanjedin unutrašnji oganj odnosno iskonski sukob dvije čovjekove prirode koje su naši preci bogumili označili kao svjetlo i tamu, a zapadni filozofi kao „activu“ i kontemplaciju. Shvatio je da je sirenskom zovu nagona moguće odoleti jedino ako se kao vanvremenski i svevremenski svetionik koristi Njegova Riječ. A o kakvom se grandioznom poduhvatu radi govori primjer rahmetli Huseina Djoze. Čak je i učenom Djozi trebalo dvadeset godina da pronikne u Selimovićev genij, kome nije ostala neuhvatljiva poruka drugog djela "Vremena", već je svjesno ostao nedorečen nastojeći da isprovocira svoje oponente ili "oponente"!
Naši životi su duboko ispepletani sa životima ljudi sa kojiima djelimo životni prostor i njima i inače a posebno u vanrednim okolnostima dugujemo dobročinstvo i iskrenu i toplu ljudsku riječ, što je nemoguće pružiti ako čovjek nije strpljiv, odnosno spreman na mnogobrojne žrtve i odricanja – u skladu sa drugim djelom "Vremena" oko kojeg su se Husein ef. I Mehmed Selimović sporili dobrih 20-ak godina!
Jednom rječju bitno je u takvim vremenima ostati ČOVJEK!
Što je Nurudin Jonuzi bio!
Ovaj moj skromni pokušaj oživljavanja sjećanja na Nurudina Jonuzija pokušao sam da artikulišem na način koji će mnoge zaslepljene manje ili više (ne)zasluženim dunjalučkim privelegijama potaći na razmišljanje prije no što oholo posegnu da sebe proglase „ostvarenim“. Neka nikad ne zaborave da je sud o tome On sačuvao isključivo za sebe.
Zato ovaj osvrt nije omaž Nurudinu Jonuziju, još manje panegirik, jer bi to bila suštinska negacija njegove životne filozofije koja je isključivala prihvatanje uzdarja kao kompenzaciju za ono što je on smatrao ljudskom dužnošću. Za ovakva pregnuća ljudi i inače ne mogu na adekvatan način nagraditi, odnosno, samo se na ovaj način dostiže deredža „smirene duše“ u kom slučaju smrti nema već prirodnog završetka dunjalučke misije. Treba međutim poput Nurudina Jonuzija inšaAllah zaslužiti da se čovjeku u tom momentu otvore prava vrata koja vode u vječnost.
Premilostivi Bože obraduj dženeti firdevsom iskrenog Ti roba Nurudina, onako kako si obećao najiskrenijim robovima Svojim:
"A ti, o dušo smirena,
vrati se Gospodaru svome zadovoljna,
a i On tobom zadovoljan,
pa uđi među robove Moje,
i uđi u Džennet Moj!"
Kur'an, sura Al-Fagr
