Vampiri su mitska bića, zar ne? Priče o mračnim, krvožednim bićima tokom vijekova su se proširile na širokim područjima svijeta. U 18. vijeku, priče o njihovim nedjelima bile su uobičajene na Balkanu, odakle su se proširile na Zapadnu Evropu. Civilizacije poput drevnog Vavilona zabilježile su priče o krvopijama prije više od 3.800 godina. Ali, ima li neke istine u tim legendama?
Evolucija je iznjedrila mnoštvo zastrašujućih stvorenja, a u toj menažeriji vampiri nisu izuzetak. Predstavljamo vam izbor vampira i stvarnog života, tzv. hematofage.
Možda se pitate zbog čega se neka stvorenja hrane na taj način. Krv je tjelesna tečnost bogata proteinima i mastima koji mogu da se izvuku iz plena, često uz minimalan napor i potpuno neprimjetno. Neka stvorenja, međutim, moraju da se hrane krvlju, dok ostala to rade ukoliko im se za to ukaže prilika.
Hematofagija se tokom vremena nekoliko puta nezavisno razvijala kod različitih rodova životinja - ovaj proces je poznat kao konvergentna evolucija. Riječ je o obliku parazitizma: vampiri izvlače korist tako što uzimaju hranljive materije od domaćina.
Zmijuljica (lampetra)
Na svijetu danas živi 28 vrsta ovih stvorenja sličnih jeguljama, čiji su preci nastanjivali okeane i rijeke prije najmanje 500 miliona godina. Većina ovih vrsta provodi život na nimalo zastrašujući način: pošto nemaju vilicu, zmijuljice čak sedam godina žive kao bezopasne, drhtave larve. Međutim, 18 vrsta nastavljaju da rastu i postaju prava čudovišta.
Jedno takvo čudovište je Petromyzon marinus, parazit koji dostiže dužinu od 90 centimetara i sisa krv svojih žrtava riba kako bi preživeo. Kada larva završi metamorfozu u odraslu jedinku, ona dobija usta nalik na sisaljku. Kada se prikači za žrtvu, ona pomoću jezika skida riblju krljušt kako bi neometano mogla da se naslađuje njenom krvlju.
Njeni zubi, ojačani jakim keratinskim vlaknima od kojih su napravljeni ljudska kosa i nokti, zabijaju se u riblje meso i učvršćuju vezu između žrtve i parazita.
Obezbjeđujući konstantan izvor krvi lučenjem supstanci protiv zgrušavanja, žrtva na kraju iskrvari ili umire od infekcije koja se stvara u rani.
Na nekim područjima, ova specifična vrsta vampira spada u invazivne vrste, jer destabilizuje lokalni ekosistem.
Galapagoska (Darvinova) zeba
Galapagoske zebe poslužile su kao jedan od Darvinovih primjera čuvene teorije evolucije prirodnom selekcijom, opisane u knjizi “O porijeklu vrsta”. Tih 15 ptica, od kojih je svaka imala potpuno drugačiji kljun, jasno su pokazale kako se grupa srodnih ptica na maloj grupi ostrva razvijala tokom vremena kako bi se na najbolji način prilagodile specifičnom mikrookruženju.
Tu je, na primjer, Geospiza magnirostris, čiji je debeli, kratak kljun savršen za otvaranje orašastih plodova; s druge strane, Geospiza difficilis, sa svojim malim, tankim kljunom, lako može da ubode druge ptice i pije njihovu krv.
Nije iznenađujuće što je ova krvožedna ptica poznata kao “vampirska zeba”. One se uglavnom hrane krvlju bluna, koje se, za divno čudo, pretjerano ne bune. Vjeruje se da su te zebe nekada čistile parazite iz perja ovih ptica i da su na taj način otkrile njihovu ukusnu krv.
Cancellaria cooperii
Riječ je o vrsti morskog puža srednje veličine koja lovi pacifičku električnu ražu iz porodice drhtulja (Torpedinidae).
Ovi parazitski puževi su nevjerovatno inventivni kada žele da ostvare svoj cilj. Oni pronalaze plen prateći njegov karakterističan hemijski trag. Pošto napravi mali usjek na površini ražinog tijela, puž u ranu ubacuje rilicu. Ako ne uspije da izvuče krv iz površine kože, ubacuje joj rilicu u usta, otvore škrga ili anus.
Vampirski šišmiši
Ovo su, takoreći, klasični vampiri, stručnjaci među krvopijama. Postoje tri vrste šišmiša koje se hrane isključivo na taj način: običan vampirski šišmiš, vampirski šišmiš s dlakavim nogama i vampirski šišmiš s bijelim krilima. Svaki od njih ima svoje specifičnosti.
Sve tri vrste imaju oštre prednje zube kojima kidaju tvrdu kožu i zabijaju se u nju. Dio mozga vampirskog šišmiša koji prerađuje zvuk je veoma razvijen, što mu omogućava da čuje disanje plena dok spava (to mogu biti i ljudi). Oni love isključivo noću, koristeći eholokaciju kako bi napravili “zvučnu mapu” terena na kome love (od tropskih šuma i vlažnih pećina do sušnijih oblasti). Izuzetak je varijanta s dlakavim nogama, koja ima odličan vid, ali slabo razvijenu sposobnost lociranja plena pomoću zvuka.
Iako svi vampirski šišmiši imaju sposobnost da registruju toplotno zračenje koje proizvodi plen, obični vampirski šišmiš je velemajstor među njima: pomoću receptora na nosu veoma precizno može da osjeti promjene temperature u unutrašnjosti samog plena. Ovi “termoreceptori” mu omogućavaju da locira dijelove na koži plena gdje krv teče naročito blizu površine. Suprotno legendi, vampiri ne koriste svaku priliku da ščepaju čovjeka za vrat, već će ga radije ugristi za palac na nozi - praktičan istureni dio koji obiluje krvlju, i to dok spava. Pošto pljuvačka šišmiša sprečava da vam se krv zgruša (antikoagulaciono dejstvo) i osjetite bol zbog ujeda (antiseptičko dejstvo), mogu na miru da pijuckaju dok vi dremate.
Završićemo pozitivnom informacijom o vampirima: njihova pljuvačka je toliko moćan antikoagulant da je upotrebljena kao sastojak za proizvodnju lijeka nazvanog “drakulin”. Jednoga dana, “drakulin” bi mogao da nađe primjenu u liječenju infarkta i moždanog udara.
Možda se pitate zbog čega se neka stvorenja hrane na taj način. Krv je tjelesna tečnost bogata proteinima i mastima koji mogu da se izvuku iz plena, često uz minimalan napor i potpuno neprimjetno. Neka stvorenja, međutim, moraju da se hrane krvlju, dok ostala to rade ukoliko im se za to ukaže prilika.
Hematofagija se tokom vremena nekoliko puta nezavisno razvijala kod različitih rodova životinja - ovaj proces je poznat kao konvergentna evolucija. Riječ je o obliku parazitizma: vampiri izvlače korist tako što uzimaju hranljive materije od domaćina.
Zmijuljica (lampetra)
Na svijetu danas živi 28 vrsta ovih stvorenja sličnih jeguljama, čiji su preci nastanjivali okeane i rijeke prije najmanje 500 miliona godina. Većina ovih vrsta provodi život na nimalo zastrašujući način: pošto nemaju vilicu, zmijuljice čak sedam godina žive kao bezopasne, drhtave larve. Međutim, 18 vrsta nastavljaju da rastu i postaju prava čudovišta.
Jedno takvo čudovište je Petromyzon marinus, parazit koji dostiže dužinu od 90 centimetara i sisa krv svojih žrtava riba kako bi preživeo. Kada larva završi metamorfozu u odraslu jedinku, ona dobija usta nalik na sisaljku. Kada se prikači za žrtvu, ona pomoću jezika skida riblju krljušt kako bi neometano mogla da se naslađuje njenom krvlju.
Njeni zubi, ojačani jakim keratinskim vlaknima od kojih su napravljeni ljudska kosa i nokti, zabijaju se u riblje meso i učvršćuju vezu između žrtve i parazita.
Obezbjeđujući konstantan izvor krvi lučenjem supstanci protiv zgrušavanja, žrtva na kraju iskrvari ili umire od infekcije koja se stvara u rani.
Na nekim područjima, ova specifična vrsta vampira spada u invazivne vrste, jer destabilizuje lokalni ekosistem.
Galapagoska (Darvinova) zeba
Galapagoske zebe poslužile su kao jedan od Darvinovih primjera čuvene teorije evolucije prirodnom selekcijom, opisane u knjizi “O porijeklu vrsta”. Tih 15 ptica, od kojih je svaka imala potpuno drugačiji kljun, jasno su pokazale kako se grupa srodnih ptica na maloj grupi ostrva razvijala tokom vremena kako bi se na najbolji način prilagodile specifičnom mikrookruženju.
Tu je, na primjer, Geospiza magnirostris, čiji je debeli, kratak kljun savršen za otvaranje orašastih plodova; s druge strane, Geospiza difficilis, sa svojim malim, tankim kljunom, lako može da ubode druge ptice i pije njihovu krv.
Nije iznenađujuće što je ova krvožedna ptica poznata kao “vampirska zeba”. One se uglavnom hrane krvlju bluna, koje se, za divno čudo, pretjerano ne bune. Vjeruje se da su te zebe nekada čistile parazite iz perja ovih ptica i da su na taj način otkrile njihovu ukusnu krv.
Cancellaria cooperii
Riječ je o vrsti morskog puža srednje veličine koja lovi pacifičku električnu ražu iz porodice drhtulja (Torpedinidae).
Ovi parazitski puževi su nevjerovatno inventivni kada žele da ostvare svoj cilj. Oni pronalaze plen prateći njegov karakterističan hemijski trag. Pošto napravi mali usjek na površini ražinog tijela, puž u ranu ubacuje rilicu. Ako ne uspije da izvuče krv iz površine kože, ubacuje joj rilicu u usta, otvore škrga ili anus.
Vampirski šišmiši
Ovo su, takoreći, klasični vampiri, stručnjaci među krvopijama. Postoje tri vrste šišmiša koje se hrane isključivo na taj način: običan vampirski šišmiš, vampirski šišmiš s dlakavim nogama i vampirski šišmiš s bijelim krilima. Svaki od njih ima svoje specifičnosti.
Sve tri vrste imaju oštre prednje zube kojima kidaju tvrdu kožu i zabijaju se u nju. Dio mozga vampirskog šišmiša koji prerađuje zvuk je veoma razvijen, što mu omogućava da čuje disanje plena dok spava (to mogu biti i ljudi). Oni love isključivo noću, koristeći eholokaciju kako bi napravili “zvučnu mapu” terena na kome love (od tropskih šuma i vlažnih pećina do sušnijih oblasti). Izuzetak je varijanta s dlakavim nogama, koja ima odličan vid, ali slabo razvijenu sposobnost lociranja plena pomoću zvuka.
Iako svi vampirski šišmiši imaju sposobnost da registruju toplotno zračenje koje proizvodi plen, obični vampirski šišmiš je velemajstor među njima: pomoću receptora na nosu veoma precizno može da osjeti promjene temperature u unutrašnjosti samog plena. Ovi “termoreceptori” mu omogućavaju da locira dijelove na koži plena gdje krv teče naročito blizu površine. Suprotno legendi, vampiri ne koriste svaku priliku da ščepaju čovjeka za vrat, već će ga radije ugristi za palac na nozi - praktičan istureni dio koji obiluje krvlju, i to dok spava. Pošto pljuvačka šišmiša sprečava da vam se krv zgruša (antikoagulaciono dejstvo) i osjetite bol zbog ujeda (antiseptičko dejstvo), mogu na miru da pijuckaju dok vi dremate.
Završićemo pozitivnom informacijom o vampirima: njihova pljuvačka je toliko moćan antikoagulant da je upotrebljena kao sastojak za proizvodnju lijeka nazvanog “drakulin”. Jednoga dana, “drakulin” bi mogao da nađe primjenu u liječenju infarkta i moždanog udara.
