Stigao s Marsa

Upoznajte ruskog dječaka koji priča o svojim prethodnim životima na Marsu, prošlosti i budućim kosmičkim kataklizmama i vanzemaljcima koji posjećuju našu planetu. On je privukao pažnju cijelog svijeta otkad se prije nekoliko godina saznalo za njegov slučaj. U cijelosti prenosimo svjedočanstvo čovjeka koji ga je imao priliku da ga upozna.

„Za neobičnog dječaka po imenu Boriska prvi sam put čuo iz priča učesnika jedne ekspedicije u anomalnu zonu na sjeveru Volgogradske četvrti koja je u našoj zemlji poznata kao gorski lanac Medveditskaja.
Zamisli, dok su uveče svi sjedili oko logorske vatre, taj mali dječak, star oko sedam godina, iznenada je glasno zatražio tišinu: želio nam je pričati o stanovnicima Marsa i njihovim putovanjima na Zemlju“, rekao je jedan od svjedoka koji je sa mnom podjelio svoje utiske. „Pa, neko je i dalje potiho brbljao i onda je dječak strogo zatražio našu punu pažnju ili neće biti ništa od priče.“
I tako je svaki drugi razgovor utihnuo. A ovo je razlog zašto: dječak okruglog lica i velikih očiju, u ljetnjoj majici i sa mangupskim kačketom, potpuno nezastrašen odraslima, započeo je nevjerovatnu priču – o marsovskoj civilizaciji, o megalitskim gradovima i marsovskim svemirskim brodovima, o letovima na druge planete, i o zemlji Lemuriji na Zemlji, čiji je život poznavao iz ličnog iskustva, budući da je nekada davno doletjeo s Marsa na taj golemi kontinent usred okeana gdje je imao prijatelje.
Mnoge su šokirale dvije stvari. Kao prvo, neobično znanje koje jedan sedmogodišnjak ne bi trebao imati i, kao drugo, to što Boriskin govor nije bio na nivou djeteta iz prvog razreda. Koristio je takvu terminologiju, detalje i činjenice iz prošlosti Marsa i Zemlje da su svi ostali pod utiskom. Samo se po provalama emocija moglo vidjeti da taj ozbiljan i suvisao govor potiče od djeteta.
„Zašto je Boriska govorio na taj način?“, pitao se moj sagovornik. „Očigledno, podstaklo ga je njegovo okruženje u logoru ekspedicije. Tamo su bili okupljeni zanimljivi, slobodoumni ljudi koji su tražili odgovore na mnoge zagonetke Zemlje i svemira, i Boris, koji je slušao razgovore tokom dana, u svom je govoru izrazio neslaganje sa stvarima koje je zapamtio.“
„Da li je moguće da je sve izmislio? Možda je gledao sve Zvjezdane ratove i počeo izmišljati priče?“
„Čini se da ne. Ovo nije zvučalo kao fantazija“, tvrdio je moj prijatelj. „Prije se činilo da se radi o prisjećanju prošlosti, sjećanjima iz njegovih prošlih inkarnacija. Takve pojedinosti nije moguće zamisliti; moraju se lično znati.“
Riječi o sjećanjima na prošle inkarnacije bile su presudne: shvatio sam da moram upoznati Borisku. Sada, upoznavši njega i njegove roditelje, pokušavam sve sastaviti kako bih shvatio misteriju rođenja tog mladog bića.
Sjećanja Boriskove majke
Zanimljivo je da je Boriska došao na svijet u gradu Volzhku, u provincijskom porodilištu, iako je u njegovom rodnom listu kao mjesto rođenja upisano „Zhirnovsk, Volgogradska četvrt“.
Njegovi su roditelji dobri i ljubazni ljudi. Nadežda Kiprijanović, Borisova majka, je dermatolog u gradskoj klinici. Diplomirala je 1991. na Volgogradskom institutu za medicinu. Njegov otac, Jurij Tovstenev, penzionisani je oficir, svojevremeno je diplomirao na Visokom vojnom institutu Kamishinskij, a danas radi kao građevinski nadzornik.
Oni sami bili bi sretni kad bi im neko mogao pomoći u rješavanju zagonetnog fenomena njihovog sina, ali zasad sa radoznalošću posmatraju svoje čudo.
„Kad je Boriska rođen, primjetila sam da je sa svega 15 dana već dizao glavu“, sjeća se Nadežda. „Svoju prvu riječ, baba, izgovorio je u uzrastu od četiri mjeseca, i moglo bi se reći da je otada počeo pričati. Svoju prvu rečenicu izgovorio je sa sedam mjeseci rečima „Hoću ekser“ – vidio je ekser u zidu – iako uopšteno djeca počinju pričati mnogo kasnije.“
„Najizvanrednije od njegovih intelektualnih sposobnosti bile su izvan fizičkog.“
„Kako su se manifestovale?“
„Kad je Borisu bila jedna godina, počela sam mu davati slova prema sistemu Nikitin i, ako možete zamisliti, sa godinu ipo već je bio u stanju da čita teška slova iz novina. Rano i lako naučio je prepoznavati boje u raznim nijansama. Sa 2 godine počeo je crtati, a sa dvije ipo mogao je da slika. Znao je crtati u raznim nijansama.“
Boris je krenuo u obdanište kad je napunio dvije godine. Sve njegovateljice rekle su da je jako nadaren za jezike i da mu je mozak neobično razvijen. Primjetile su da ima fenomenalno pamćenje.
Međutim, njegovi roditelji primjetili su da njihov sin do svog znanja ne dolazi samo posmatranjem svoje okoline nego, kako se činilo, i iz drugih izvora: nekako je primao informacije niotkuda!
„Niko ga tome nije naučio“, sjeća se Nadežda, „ali nekako je stekao naviku da sjedi u lotosovom položaju – i samo ga slušajte!
Iznosio je takve bisere i detalje o Marsu, o planetarnim sistemima i drugim civilizacijama da smo ostajali zadivljeni. Ali kako je jedno djete moglo sve to da zna?
Svemir i kosmičke teme u njegovim pričama – to su bile stalne teme od njegove druge godine. „Mars, indigo djeca i planetarne katastrofe. Boriska je objavio da je nekada živjeo na Marsu i da je ta planeta bila nastanjiva, ali je doživela najgoru katastrofu u svojoj istoriji – gubitak atmosfere – i nakon toga su malobrojni preostali stanovnici živjeli u podzemnim gradovima.
U to vrijeme često je letjeo na Zemlju zbog trgovine i naučnih istraživačkih misija. Čini se da je on sam bio pilot svemirskog broda. To se događalo u vrijeme lemurijske civilizacije. Imao je prijatelja Lemurea koji je umro pred njegovim očima.
„Na Zemlji se dogodila ogromna katastrofa u kojoj su planine eksplodirale, a veliki kontinenti raspali su se i potonuli pod vodu, i iznenada je ogroman kamen pao na građevinu u kojoj je bio moj prijatelj“, ispričao je Boriska. „Nisam ga mogao spasiti. Sada bismo se trebali opet sresti na Zemlji.“
Boriska cijelu sliku uništenja Lemurije vidi kao da se upravo dogodila i pati zbog smrti Zemljanina kao da ju je on sam skrivio.
Jednom je vidio knjigu ‘Odakle potičemo?’ Ernsta Muldasheva koju je donijela njegova majka. Trebali ste vidjeti kakav je to efekat imalo na malog dječaka. Gledao je crteže Lemuraca, fotografije tibetanskih pagoda. Dva sata kasnije mogao je detaljno govoriti o rasi Lemuraca i bio je vrlo dobro upućen u njihova otkrića.
„Ali Lemurija je uništena prije barem 800.000 godina“ – rekao sam oprezno – „i Lemurei su bili visoki preko devet metara pa ipak se ti nekako sjećaš svega toga?“
„Da, sjećam se; sigurno mi niko nije pričao o tome“, odgovorio je Boris.
Drugom prilikom počeo se prisjećati mnogih stvari nakon što je vidio ilustracije u drugoj Muldashevljevoj knjizi ‘U potrazi za Gradom bogova‘ o pogrebnim odajama i piramidama. Rekao je da znanje neće biti pronađeno pod Keopsovom piramidom, već pod jednom drugom. Ali još ga nisu pronašli. „Život će se promjeniti kada otvore Sfingu“, rekao je, i dodao da će se Sfinga otvoriti negdje iza uha, ali ne može se sjetiti tačno gdje.
Kada ga uhvati nadahnuće, priča zanimljive priče o majanskoj civilizaciji, smatrajući da ljudi ne znaju mnogo o tom fascinantnom narodu. Ali najupečatljivije je to što Boriska smatra da je sada na Zemlji došlo vrijeme u kojem se rađaju posebna djeca zbog nekih velikih promjena koje će se dogoditi s Planetom i zato što će biti potrebno novo znanje, šire od zemljanskog mentaliteta.
„Kako znaš za tu nadarenu djecu i zašto se to dešava?“, pitao sam ga prilikom našeg susreta. „Znaš li da ih zovu ‘indigo deca‘? „Znam da se ona rađaju, ali u našem gradu nisam ih sreo. Ali, možda Julia Petrova: ona mi vjeruje, što znači da nešto osjeća.
Ostali se obično smiju kada pričam priče. Na Zemlji će se nešto dogoditi -dvije katastrofe – i zato se rađaju ta djeca. Ona moraju pomagati ljudima. Polovi će se preokrenuti doći će do prve ogromne katastrofe na jednom velikom kontinentu, a dogodiće se jedna još veća.“
„Ti se ne bojiš toga, iako bi to moglo uticati i na tvoj život?“
„Ne, ne bojim se: mi živimo vječno. Došlo je do katastrofe na Marsu, gdje sam ranije živio. Oni su bili isti narod kao mi, ali došlo je do nuklearnog rata i sve je gorjelo. Neki su ljudi preživjeli, i izgrađene su kuće i nova oružja. Tamo je takođe došlo do promjena kontinenata. Međutim, taj kontinent nije bio veliki. „Marsovci dišu vazduh koji se pretežno sastoji od ugljen-dioksida. Kad bi došli na našu planetu, stalno bi se zadržavali u blizini dimnjaka.“
„A ti, ako si ti s Marsa, možeš li s lakoćom disati naš vazduh ili ti je potreban ugljen dioksid?“
„Kad se nađeš u ovom zemaljskom tijelu onda dišeš ovaj vazduh. Ali mi mrzimo zemaljski vazduh, jer vaš vazduh uzrokuje starenje. Tamo, na Marsu, ljudi su vječno mladi, u dobi od oko 30-35 godina, i nema starih ljudi. Svake godine ta djeca s Marsa rađati će se na Zemlji u sve većem i većem broju. U našem gradu biti će ih najmanje 20.“
„Sjećaš li se svog starog imena ili imena tvojih prijatelja?“
„Ne, nikad se ne sjećam imena.“
„Od koje godine pamtiš sebe?“
„Svog prošlog života sjećam se do trinaeste godine, a ovdje se sjećam sebe od rođenja, ali ne zaboravljam odakle sam došao.”
Tamo smo nosili posebne naočare i borili smo se cijelo vrijeme. Na Marsu je bila jedna neugodna stvar: ćelija koju je potrebno uništiti. Moguće je ponovo oživjeti Mars, ali ta ćelija to sprečava. To je tajna. Mogu nacrtati kako izgleda; bili smo blizu nje. Ta je ćelija protiv nas.“
„Borise, zašto naše svemirske letjelice ‘umru’ češće nego što ostanu čitave prilikom slijetanja na Mars?“
„S Marsa se širi signal, i on pokušava da unište letjelice. Na tim ćelijama ima štetnih zraka.“
Začudili su me štetni zraci Phobosa. Godine 1988. Jurij Lušničenko, čovjek iz Volzhska obdaren vančulnim moćima, pokušao je kontaktirati vođe sovjetskog svemirskog programa kako bi ih upozorio na neizbježan neuspjeh njihovih sondi Phobos1 i Phobos2 poslatih na Mars, posebno zbog vazduha i radioaktivnih baterija koje su bile strane toj planeti. Nisu poslušali njegova upozorenja. Nisu osjećali potrebu da odgovore, sve do danas, iako je za uspjeh, prema Lušničenku, potrebno promjeniti taktiku kod približavanja površini Marsa.
NLO – i i izgubljeni planeti
„Znaš li za višestruke dimenzije? Znaš, kako bi letio ne moraš slijediti ravnu putanju, već možeš ići kroz multidimenzionalan prostor?“
Pažljivo sam postavio pitanje koje je s gledišta glavne struje nauke bilo fantastično.
Boriska je iznenada živnuo i počeo energično objašnjavati konstrukciju NLO-a. „Čim bismo se lansirali, odmah smo bili blizu Zemlje!“
Zatim je uzeo komad krede i na ploči nacrtao nešto trouglasto.
„Postoji šest slojeva“, uzbuđeno je govorio. „Spoljni sloj čini 25% izdržljivog materijala, drugi sloj zauzima 30% i sličan je gumi, treći zauzima još 30% i opet je od metala; četiri odsto otpada na sloj sa magnetnim svojstvima.“ Ispisivao je brojke na tabli.
„Napajaju li energijom magnetni sloj, uređaj može da leti po čitavom svemiru.“
Mi odrasli međusobno smo se pogledali. U kojem se razredu uče procenti? Naravno, u školi još nisu bili došli do toga, ali čini se da Boriska ima ozbiljnih poteškoća u školi. Nakon testiranja stavili su ga odmah u drugi razred, ali onda su ga se pokušali riješiti.
Kome bi, recite mi, bilo ugodno kada dijete iznenada prekine učitelja kako bi reklo: „Maria Ivanovna, ne govorite istinu! Ne učite nas ispravno!“ A to se događa više nego jednom dnevno.
„Koja je Boriskina misija na Zemlji? Zna li je on?“, pitao sam i njega i njegovu majku .
„Rekao je da sluti“, odgovorila je Nadežda.
„Zna nešto o Zemljinoj budućnosti; primjer, da će znanje biti raspodijeljeno u skladu sa kvalitetom i nivoom svijesti. Novo znanje nikada neće doći iskvarenim ljudima sa sitnim porocima, lopovima, banditima, alkoholičarima, a takođe ni onima koji nisu spremni mjenjati se na bolje.
Oni će napuštati Planetu. On misli da će informacije imati najvažniju ulogu. Na Zemlji će početi vrijeme jedinstva i saradnje.
Mars
„Borise, odakle ti to znanje?“
„Iz moje unutrašnjosti“, ozbiljno je odgovorio. Jednom, kad mu je bilo pet godina, zadivio je svoje roditelje počevši govoriti o Proserpini, planeti koji je uništena prije više stotina hiljada a možda i više miliona godina. A tu riječ, Proserpina, rekao je bez da ju je čuo igdje drugdje.
„Zrak ju je presjekao i raspala se na komadiće“, objasnio je Boriska. „Planeta fizički više ne postoji, ali njegovi stanovnici su se teleportovali u petu dimenziju, koju vi zovete paralelni svijet. Mi smo posmatrali smrt planete sa Marsa“, pojasnio je.
A onda je iznenada rekao nešto nezamislivo. Rekao je da je Zemlja, kao živo svjesno biće, počela prihvatati djecu Proserpine kako bi ih podučavala. Zbog toga se ovdje povremeno rađaju djeca koja se sjećaju svoje matične planete i smatraju se vanzemaljcima.
Evo šta je Borisova majka Nadežda čuvala u svom dnevniku; to joj je jednom prilikom rekao Boris: „Ti si prethodnica. Očistila si platformu za nas. U najvišim sferama smatraju te junakinjom. Ti na svojim leđima nosiš najteži teret. Ja sam došao u Novo vrijeme. Hologramski kod već je vidljiv i prekriva prostor. Sve će se rasvjetliti u novoj vatri misli, vrlo brzo. Prelaz iz jednog svijeta u drugi odigraće se kroz tkivo Vremena. Ja sam donijeo Novo vrijeme. Ja sam donijeo Novu informaciju.“
Mars je počeo katastrofalno gubiti svoju atmosferu i vodu. Boriska je rekao da su postojali posebni brodovi koji su odlazili na najbližu planetu, Zemlju, po vodu.
Boriskine marsovske hronike
Otprilike godinu dana kasnije otišao sam u Zhirinovsk da posjetim Borisku i da čujem najnovije detalje o njegovom životu. Naravno, prije svega, razgovarao sam sa njegovom majkom.
„Pogledala sam u sobu jer sam čula kako Boriska razgovara s nekim, ali pouzdano sam znala da je sam“, sjeća se Nadežda. „Zaista je bio sam, a ispred njega je bio šareni mozaik sastavljen od dječjih kocki, a na njemu je bila dvostruka spirala DNK! Jasno sam je prepoznala sa svojih istraživanja na medicinskom institutu.
Nekome se obraćao: “Ja sam pilot istraživačkog broda, naučnik, ali nikada neću obavljati ukrštanje ljudske i reptilske DNK!
To se protivi zakonima prirodne selekcije, uslijedilo je par riječi na latinskom. Bila sam jednostavno zapanjena; i umjesto da ga dalje slušam, počela sam ga tresti. ‘Šta je to? Kome to govoriš?’
I Boriska je iznenada izašao iz transa, zbunjen, i promrmljao – ‘Igram se’
„Još jednom, shvatila sam da svoga sina ne poznajem baš dobro. Istina je da kad sam ga kasnije pitala, rekao mi je da ta informacija nije za ljude i da su, kad je on živjeo na Marsu, imali blago drugačije loze DNK – nešto drugačije od DNK lemurijske rase.
„Ali u osnovi sam shvatila da, ako se sjeća svog života na Marsu, onda je to iz tačke gledišta različitih vremenskih perioda. To jest, čini se da se pojavio na Marsu mnogo puta i sjeća se različitih epizoda iz svojih života, vejrovatno kroz razdoblje od mnogo hiljada godina.“
„Znači, ne mislite da su to jednostavno dečje fantazije?“
„Možda bi mi bilo drago tako misliti, ali to se ne uklapa. Tu je uključeno previše potpuno neobičnog znanja. Jednostavno ga nije imao odakle crpiti. Istina, ne mislim da se sjeća svojih prošlih života onako kako se mi sjećamo jučerašnjeg dana. Naravno da ne. Njegova sjećanja vrlo su razlomljena i otkrivaju se pod određenim okolnostima, a moguće je i da će s vremenom izblijediti.
Da, on se može povezivati sa spoljnim izvorima informacija i biti njihov odašiljač, ali deset minuta kasnije može jednostavno zaboraviti te informacije, poput normalnog djeteta.“
Ipak , na njihovim snimcima iz proteklih mjeseci nalaze se neobična Boriskina sjećanja na teške kataklizme na Marsu. Na primjer, on uporno tvrdi da je tokom proteklih više stotina hiljada ili čak miliona godina, tamo bilo velikih problema sa vodom. Mars je počeo katastrofalno gubiti svoju atmosferu i vodu. Boriska je rekao da su postojali posebni brodovi koji su odlazili na najbližu planetu, Zemlju, po vodu.
Izgledali su poput valjaka i služili su kao matični brodovi.
Mnogo je govorio o svojim dužnostima i radu u svemiru. Dječaku se baš ne sviđaju američki filmovi o svemirskim pustolovinama i ratovima, i kaže da je u njima sve iskrivljeno i izmišljeno.
Marsovski brodovi mogli su da putuju po cijelom Sunčevom sistemu, imali su veći broj baza na planetama i njihovim satelitima. Čini se da nije bio loš pilot i imao je dobre profesionalne vještine. Prema njegovim pričama, mnogo je puta učestvovao u letovima na Saturn, gdje je najteža stvar bila navigacija kroz asteroidni pojas. Mnogi njegovi prijatelji poginuli su približavajući se Saturnu.
„Znaš, mama, nisam samo donosio vodu na Mars!“, Izjavio je Boriska jednog dana.
„Uvijek govoriš, ‘Mars ovo, Mars ono; ali ja sam bio odgovoran za Jupiter! Imali smo poseban projekat u kojem smo proučavali stvaranje drugog sunca u našem Solarnom sistemu. A to drugo sunce trebao je biti Jupiter. Ali za to je bilo potrebno tako mnogo fizičke mase da je nije bilo dovoljno u cijelom Sunčevom sistemu. Zato projekat nikada nije uspio.“
Jednom je rekao da bi zemaljske naučnike sigurno zanimalo da u našem Sunčevom sistemu nema osam planeta, već dvije više. One se nalaze iza Plutona.
Prema njegovim riječima, Mars je nekada bio bliže Jupiteru, i Mjesec je tada pripadao Marsu. Ali nakon divovske kosmičke kataklizme Mars je izmjenio svoju orbitu, i tako je Zemlja dobila svoj satelit – Mjesec. Međutim, Boriska se ne može sjetiti nikakvih detalja o tom periodu.
Jednom je, gledajući emisiju na kanalu Discovery, s velikim entuzijazmom počeo govoriti o civilizaciji Sivih (Greys) – malih humanoida s velikim očima.
„Oni nisu Marsovci“, rekao je, pokazujući na ekran. „Mi nismo takvi; mi smo bliži Lemurcima i Atlantiđanima.
Kao prvo, mi smo visoki, oni su patuljci.
Drugo, Sivi su okrutni. Oni su iz druge galaksije, upuštaju se u izvođenje svakakvih eksperimenata na ljudima. Čak smo se morali i boriti protiv njih, jer su oni agresori.
Naša vrsta bila je ljubazna, manje agresivna i najintelektualnija, jer smo mogli koristiti čak i psihičku energiju. Ispaljujući svoje riječi, ponekad mucajući, dječak je sve izrekao u kratkom govoru, nakon čega je opet posvetio pažnju svojim normalnim igrama, a „problem Sivih“, po riječima njegove majke, više se nije spominjao. Čini se da se radilo o bljesku sjećanja koji se možda nikada neće ponoviti.
Ali bude li bilo ikakvih novih izjava o životu u svemiru, na Marsu ili u Sunčevom sistemu, biti će i sumnji. Dječak se, prema riječima specijalista, „zatvara“. Uzrok toga su, najvjerovatnije, teškoće naše zemaljske stvarnosti – kao što je slučaj sa drugom indigo decom.
Naučno zanimanje za indigo djecu
Da su predstavnici nauke istinski zainteresovani za Borisku, neosporna je činjenica. Doktor fizike i matematike, prof. Vladislav Lugovenko iz Instituta za Zemljin magnetizam, jonosferu i širenje radio talasa (IZMIRAN) Ruske akademije nauka, upoznao se sa Boriskom i pozvao ga u Moskvu na pregled.
Neki od Lugovenkovih saradnika učestvovali su u proučavanju dječaka. Lugovenko sprovodi istraživanja indigo djece u Rusiji i drugim zemljama, i smatra da se ona s razlogom već 20 godina rađaju na ovoj planeti. Kako se čini, ta su djeca povezana s razvojem buduće civilizacije na Zemlji.