Pandemija je do sada odnijela 5,9 miliona života širom svijeta, iako neki naučnici vjeruju da je stopa smrtnosti zapravo mnogo veća. Bez obzira na pravi broj, smrtni slučajevi povezani s covidom-19 preplavili su groblja do nivoa masovnih grobnica širom svijeta, piše Euronews.
Sada nova studija sugeriše da utjecaj ovih dodatnih tijela na okoliš prijeti i živima.
Prema studiji objavljenoj u Environmental Science and Pollution Research, kontaminacija grobalja zbog većeg broja ljudskih žrtava tokom pandemije može utjecati i na okolno urbano okruženje.
Kada leš počne da se raspada, proces raspadanja stvara tečnost poznatu kao procjedna voda iz groblja.
Metali iz pejsmejkera, bilo koji nakit s kojim je osoba bila sahranjena, pa čak i lakovi i metali iz samog lijesa također mogu iscuriti u tlo.
Ipak, ovaj proces se ne dešava preko noći. Procjednoj vodi iz groblja potrebno je vrijeme da se nakupi i općenito se počinje oslobađati iz tijela koje se raspada nakon tri godine.
Proces također zavisi od klime područja gdje se nalazi groblje. Regije s višim temperaturama i padavinama vjerovatno će imati veće nivoe zagađenja teškim metalima od drugih.
"Mrtvo tijelo teško 70 kg ispustit će 13 kg procjedne vode dok se raspada. Zamislite groblje u kojem su pokopane stotine tijela i koliko će se jako zagaditi tlo i podzemne vode", rekao je za Popular Science Alcindo Neckel, koji je proučavao metale u tlu urbanih grobalja u Južnom Brazilu.
"Ovo nije samo pitanje javnog zdravlja, već i ekonomski problem rastućih gradova. Ovom brzinom mrtvi ljudi polako truju one koji su živi", dodao je.
Kako bi se smanjio rizik od kontaminacije podzemnih voda, u mnogim zemljama postoje stroge smjernice za pokop tijela.
U Velikoj Britaniji minimalna neophodna zaštita podzemnih voda uključuje zakopavanje tijela najmanje 250 metara od bilo kojeg bunara, bušotine ili izvora koji daje vodu za ljudsku potrošnju i najmanje 30 metara od izvora ili vodotoka koji se ne koriste za ljudsku ishranu.
Pri ukopima također moraju izbjegavati podzemnu vodu – dubinu ispod koje je tlo zasićeno. Ustvari, to znači da grobno mjesto ne smije imati stajaću vodu nakon što je iskopano.
U Japanu je, međutim, zbog starenja stanovništva i nedostatka prostora 99,9 posto tijela sada kremirano, čime se u potpunosti eliminira problem zagađenja podzemnih voda.
Međutim, takve stroge mjere se ne poštuju uvijek, posebno kada je zemlja u vanrednom stanju. U Indiji, tokom vrhunca drugog talasa u zemlji, mnoge žrtve covida-19 pokopane su u plitke masovne grobnice u blizini rijeke Gang, a mnoga tijela su ponovo izronila nakon sezonskih poplava.
Ovo je izazvalo zabrinutost za zdravlje lokalnog stanovništva, jer se bolesti poput kolere mogu proširiti u vodene tokove ako tijela nisu adekvatno zakopana.
Prema studiji objavljenoj u Environmental Science and Pollution Research, kontaminacija grobalja zbog većeg broja ljudskih žrtava tokom pandemije može utjecati i na okolno urbano okruženje.
Kada leš počne da se raspada, proces raspadanja stvara tečnost poznatu kao procjedna voda iz groblja.
Metali iz pejsmejkera, bilo koji nakit s kojim je osoba bila sahranjena, pa čak i lakovi i metali iz samog lijesa također mogu iscuriti u tlo.
Ipak, ovaj proces se ne dešava preko noći. Procjednoj vodi iz groblja potrebno je vrijeme da se nakupi i općenito se počinje oslobađati iz tijela koje se raspada nakon tri godine.
Proces također zavisi od klime područja gdje se nalazi groblje. Regije s višim temperaturama i padavinama vjerovatno će imati veće nivoe zagađenja teškim metalima od drugih.
"Mrtvo tijelo teško 70 kg ispustit će 13 kg procjedne vode dok se raspada. Zamislite groblje u kojem su pokopane stotine tijela i koliko će se jako zagaditi tlo i podzemne vode", rekao je za Popular Science Alcindo Neckel, koji je proučavao metale u tlu urbanih grobalja u Južnom Brazilu.
"Ovo nije samo pitanje javnog zdravlja, već i ekonomski problem rastućih gradova. Ovom brzinom mrtvi ljudi polako truju one koji su živi", dodao je.
Kako bi se smanjio rizik od kontaminacije podzemnih voda, u mnogim zemljama postoje stroge smjernice za pokop tijela.
U Velikoj Britaniji minimalna neophodna zaštita podzemnih voda uključuje zakopavanje tijela najmanje 250 metara od bilo kojeg bunara, bušotine ili izvora koji daje vodu za ljudsku potrošnju i najmanje 30 metara od izvora ili vodotoka koji se ne koriste za ljudsku ishranu.
Pri ukopima također moraju izbjegavati podzemnu vodu – dubinu ispod koje je tlo zasićeno. Ustvari, to znači da grobno mjesto ne smije imati stajaću vodu nakon što je iskopano.
U Japanu je, međutim, zbog starenja stanovništva i nedostatka prostora 99,9 posto tijela sada kremirano, čime se u potpunosti eliminira problem zagađenja podzemnih voda.
Međutim, takve stroge mjere se ne poštuju uvijek, posebno kada je zemlja u vanrednom stanju. U Indiji, tokom vrhunca drugog talasa u zemlji, mnoge žrtve covida-19 pokopane su u plitke masovne grobnice u blizini rijeke Gang, a mnoga tijela su ponovo izronila nakon sezonskih poplava.
Ovo je izazvalo zabrinutost za zdravlje lokalnog stanovništva, jer se bolesti poput kolere mogu proširiti u vodene tokove ako tijela nisu adekvatno zakopana.
