O Allahu, ne ponizi me u njemu griješenjem prema Tebi, i ne udri me bičem kazne Svoje, a udalji me u njemu od povoda srdžbe Tvoje, tako Ti dobrote, o Ti koji si krajnja želja onih koji žele.
اللَّهُمَّ لاَ تَخْذُلْنِي فِيهِ لِتَعَرُّضِ مَعْصِيَتِكَ
وَ لاَ تَضْرِبْنِي بِسِيَاطِ نَقِمَتِكَ
وَ زَحْزِحْنِي فِيهِ مِنْ مُوجِبَاتِ سَخَطِكَ بِمَنِّكَ وَ أَيَادِيكَ يَا مُنْتَهَى رَغْبَةِ الرَّاغِبِينَ
U ovoj dovi saznajemo zašto ne trebamo griješiti. Jasno je da to nije zato što ćemo nauditi Bogu, već zbog toga što nas grijeh ponižava, a kada griješiš, činiš zlo ljudima i životinjama, dok istovremeno takvu osobu niko ne voli. Dobra djela čine nas boljim osobama, dragim ljudima a i Gospodaru. Osoba koja je rob svome Gospodaru, ona koja mu se pokorava i Bog će učiniti da je svi vole.
Poslanika su svi voljeli, čak i oni koji su bili neprijatelji puta na koji je pozivao.
One koji vjeruju i dobra djela čine Milostivi će ih ubrzo učiniti voljenim. (Merjem, 96)
Čovjek koji radi u skladu sa svojim riječima, jednostavno ga svi vole i omiljen je među ljudima.
Bič kazne Božije sagledan je u raznim oblicima. Recimo, koliko samo puta prirodne katastrofe budu izazvane ljudskim ponašanjem. Iznenada navale skakavci, žabe, komarci, poplave, klizišta… Koliko je samo primjera kazne Božije koje nije moguće objasniti, a protiv njih ne možemo učiniti baš ništa.
Ne smijemo zaboraviti da Božija vojska je sve što postoji, a sa takvom se armijom ne treba šaliti.
Kada je Uzvišeni htio uništiti jedno naselje od 100 000 ljudi, nadahnuo je poslanika tog mjesta da će biti uništeni svi ljudi – 60 000 griješnika i 40 000 onih koji to nisu.
To je začudilo poslanika, pa je upitao za razlog. Razlog je bio taj što se vjernici nijednim gestom nisu suprotstavili, niti svojim odricanjem ili prekidanjem prijateljstva pokazali da ne podržavaju takvo ponašanje.
Koliko se puta nađemo na mjestu koje u potpunosti odudara od svih parametara prihvatljivosti, ali to ni na koji način ne pokazujemo? Koliko puta prođemo pored javnog činjenja grijeha ali ni da se namrštimo, a kamoli da priđemo i opomenemo? Umjesto da se dodvoravamo Bogu, svojim ponašanjem mi se pokušavamo dodvoriti ljudima.
Ukoliko bismo se nalazili na lađi i vidjeli kako je neko buši ispod svoje stolice, da li bismo bez ikakve panike rekli da nas se to ne tiče ili da svako radi šta mu je volja? Ili bismo brže bolje zaustavili taj poduhvat jednostavno jer je sveopća šteta prevelika, rizik neprihvatljiv, a bušenje lađe nema opravdanja, bez obzira da li se događa u XIV, XX ili XXI stoljeću.
Neki grijesi do te mjere rasrde Gospodar, da i pored svoje milosti, On kaže da neću ti oprostiti. Posebno onima koji su učeni, a poznato je da se prije oprosti 70 grijeha neukom, nego li učenom jedan grijeh.
Tako ti dobrote i blagodati koje si nam udjelio ne ponizi nas griješenjem prema Tebi, ne udri nas bičem kazne svoje a udalji povode srdžbe svoje.
