Ibrahim je tada vidio ljepotu i raskošnost izlaska sunca i zaključio da sunce mora biti najveća i najmoćnija stvar u kosmosu. Ali po treći put je bio u krivu, jer je sunce na kraju dana zašlo. U tom trenutku je shvatio da je Allah dž.š. Najmoćniji, Stvoritelj zvijezda, Mjeseca, Sunca, Zernlje i svih živih bića. Najedanput se osjetio smirenim, jer je znao da je otkrio istinu.
Sadržaj:
1. Kako je sve počelo
2. Djeca Ismaila a.s.
3. Obećanje kod Zemzema
4. Slon odbija da se pomakne
5. Vjerovjesnik je rođen
6. Vrijeme provedeno sa Halimom
7. Djetinjstvo siročeta
8. Poslanikova ženidba
9. Pojava meleka Džebraila
Kako je sve počelo
Prije skoro četiri hiljade godina, u sumerskom gradu Ur, u dolini rijeke Eufrat, živio je mladić po imenu Ibrahim. Ljudi Ura su nekada obožavali Allaha dž.š., ali kako je vrijeme odmicalo zaboravili su istinsku vjeru i počeli su se moliti kumirima, kipovima načinjenim od drveta ili gline, a ponekad čak i od dragog kamenja.
Još kao dijete Ibrahim nije mogao shvatiti kako njegov narod, a pogotovo njegov otac, mogu praviti kipove svojim vlastitim rukama, nazivati ih bogovima, i onda ih obožavati. Oduvijek je odbijao da se pridruži ljudima kada bi oni odavali poštovanje tim kipovima. Umjesto toga, napustio bi grad i sjedio u osami, razmišljajući o nebesima i svijetu oko sebe. Bio je siguran da je njegov narod u zabludi, pa je sam potražio pravi put.
Jedne vedre noći, dok je sjedio pogleda uprtog u nebo, ugleda jednu prekrasnu, blistavu zvijezdu, toliko lijepu da je uzviknuo: “Ovo mora da je Allah!” Posmatraše je sa strahopoštovanjem neko vrijeme, sve dok najednom ne poče iščezavati i, onda nestade. Razočarano se okrenuo i rekao:
„Ne volim one koji zalaze!“ (Kur’an, 6:76)
Druge noći Ibrahim je opet posmatrao nebo i ugledao mjesec koji se radja, tako velik i sjajan da je osjetio da ga može gotovo taći. Pomislio je u sebi:
„Ovo je Gospodar moj!“ (Kur’an, 6:77)
Ali ne prođe dugo vremena prije nego što je i mjesec zašao. Onda reče:
„Ako me Gospodar moj na pravi put ne uputi, biću sigurno jedan od onih koji su zalutali.“ (Kur’an, 6:77)
Ibrahim je tada vidio ljepotu i raskošnost izlaska sunca i zaključio da sunce mora biti najveća i najmoćnija stvar u kosmosu. Ali po treći put je bio u krivu, jer je sunce na kraju dana zašlo. U tom trenutku je shvatio da je Allah dž.š. Najmoćniji, Stvoritelj zvijezda, Mjeseca, Sunca, Zernlje i svih živih bića. Najedanput se osjetio smirenim, jer je znao da je otkrio istinu.
„Kad je oca svoga i narod svoj upitao: “Čemu se vi klanjate?” a oni su odgovorili: “Klanjamo se kumirima i povazdan im se molimo”, on je rekao: “Da li vas oni čuju kada se molite, ili, da li vam mogu koristiti ili naškoditi?” “Ne,” – odgovoriše, “ali mi smo upamtili pretke naše kako tako postupaju.” “A da li ste razmišljali”- upita on – “da su oni kojima se klanjate vi i kojima su se klanjali davni preci vaši doista neprijatelji moji? Ali, to nije Gospodar svjetova, koji me je stvorio i na pravi put uputio, i koji me hrani i poji, i koji me, kad se razbolim, liječi, i koji će mi život oduzeti, i koji će me poslije oživjeti, i koji će mi, nadam se, pogreške moje na Sudnjem danu oprostiti!” (Kur’an, 26:70-82)
Jednog dana, dok su stanovnici grada bili odsutni, Ibrahim a.s.je svojom desnom rukom ljutito porazbijao sve kipove sem jednog velikog. Kada se ljudi vratiše, ražestiše se od huje. Sjetili su se stvari koje je Ibrahim a.s.izrekao o kipovima. Doveli su ga pred sviju i zahtijevali: „Jesi li ti uradio ovo s bogovima našim, o Ibrahime?“ Ibrahim a.s.odgovori: “To je učinio ovaj najveći od njih, pitajte ih ako umiju da govore.” Ljudi zavikaše: “Ta ti znaš da ovi ne govore.” A Ibrahim a.s.će na to: “Kako možete da se klanjate onima koje sami klešete, kad Allah stvara i vas i ono što napravite? Pa zašto se onda, umjesto Allahu, klanjate onima koji vam ne mogu ni koristiti niti od vas kakvu štetu otkloniti?” (Kur’an, 32:95-96 i 21:66)
Na kraju ih je Ibrahim a.s.i upozorio:
„Allahu se jedino klanjajte i Njega se bojte, to vam je bolje, da znate. Vi se mimo Allaha, kumirima klanjate i laži smišljate. Oni kojima se vi, mimo Allaha, klanjate ne mogu vas nikakvom hranom nahraniti; vi hranu od Allaha tražite i Njemu se klanjajte i Njemu zahvalni budite! – Njemu ćete se vratiti.” (Kur’an, 29:16-17)
Narod Ura odluči da kazni Ibrahima na najsuroviji način koji su mogli smisliti: da ga živog spale. Određenog dana, svi se ljudi okupiše u centru grada, i čak je kralj Ura tamo bio. Ibrahim a.s.je tada odveden u posebnu zgradu napunjenu drvljem. Drvlje je zapaljeno. Uskoro se vatra tako rasplamsala da se narod morao povući nazad zbog plamena. Ali Allah dž.š. reče:
„O vatro, postani hladna, i spas Ibrahimu!“ (Kur’an, 21:69)
Ljudi su sačekali dok se vatra nije skroz stišala, i tada su ugledali Ibrahima kako još uvijek sjedi tamo kao da se ništa nije desilo! U tom trenutku su bili potpuno zbunjeni. Međutim, čudo koje se odigralo pred njihovim vlastitim očima nije ih razdrmalo. Pa ipak, Ibrahim a.s.je pokušao uvjeriti svog dragog oca Azera da ne obožava nemoćne, slijepe i gluhe kipove. Ibrahim a.s.
mu je objasnio kako mu je došla naročita spoznaja, te je kumio svog oca: “Mene slijedi, i ja ću te na pravi put uputiti! O oče moj, ne klanjaj se šejtanu!” Ali Azer nije htio ni da čuje. Zaprijetio je sinu da će ga kamenovati ako nastavi odbijati božanstva Ura. Naredio je Ibrahimu da napusti grad ovim riječima: “Za dugo vremena me napusti!” Ibrahim na to reče: “Mir tebi! Moliću Gospodara svoga da ti oprosti, jer je On vrlo dobar prema meni.” (Kur’an, 19:43-47)
Zamislite kako mu je grozno moralo biti da napusti svoju kuću, porodicu i sve što je znao, i da se preko divljine zaputi u nepoznato. Ali u isto vrijeme, Kako je mogao ostati među ljudima koji nisu vjerovali u Allaha dž.š. i koji su obožavali kipove? Ibrahim a.s.je uvijek imao osjećaj da se Allah dž.š. brine za njega i osjetio je da je Allah dž.š. bio uz njega dok je putovao.
Napokon, poslije dugog i mukotrpnog puta, stigao je u mjesto pokraj Mediteranskog mora, nedaleko od Egipta. Tamo je oženio plemenitu ženu po imenu Sara i nastanio se u zemlji Palestini.
Mnogo godina prođe, ali Ibrahim i i njegova žena nisu bili blagoslovljeni djecom. U nadi da će dobiti dijete, a i u skladu s tradicijom, Sara predloži Ibrahimu a.s.da oženi Hadžeru, njenu egipatsku služavku. Ubrzo potom, Hadžera je rodila sina po imenu Ismail.
Nakon izvjesnog vremena Allah dž.š. je obećao Ibrahimu a.s.još jednog sina, ali ovog puta majka njegovog djeteta biće njegova prva žena, Sara. Ovaj drugi sin je dobio ime Ishak. Allah dž.š. je također rekao Ibrahimu a.s.da će od njegova dva sina – Ismaila i Ishaka – nastati dva naroda i tri religije, te da zbog toga mora odvesti Hadžeru i Ismaila iz Palestine u novu zemlju. Ovi događaji su bili važan dio Allahovog dž.š. plana, jer potomci Ismaila će postati narod iz kojeg će poteći veliki vjerovjesnik, koji će izvesti ljude na Božiji put. To će biti Muhammed, Božiji poslanik. Od potomaka Sarinog djeteta Ishaka pojaviće se Musa i Isa a.s.(Mojsije i Isus).
Tako su Ibrahim a.s. Hadžera i Ismail a.s.napustili Palestinu. Mnogo dana su proveli u putovanju dok konačno nisu stigli do suhe doline Beka (kasnije nazvane Meka), kuda je vodio jedan od velikih karavanskih puteva. U dolini nije bilo vode i, mada su Hadžera i Ismail imali sasvim malo vode sa sobom,
Ibrahim ti ih je ostavio znajući da će se Allah dž.š. pobrinuti za njih. Ubrzo je sva voda potrošena. Dijete je počelo malaksavati od žeđi. U blizini su se nalazila dva brežuljka, Safa i Merva. Hadžera se popela na jedan brežuljak i pogledala u daljinu da vidi može li naći vode, ali je nije našla. Onda je otišla do drugog brežuljka, i tako ponovila sedam puta. Tada se žalosna vratila sinu, i na njenu veliku radost i zaprepaštenje, našla mali izvor kako žubori iz zemlje pored njega. Ovaj izvor pored kojeg su se majka i dijete nastanili, kasnije je nazvan Zemzem. Mjesto oko njega je postalo odmorište karavana koji su putovali kroz pustinju i vremenom je preraslo u poznati trgovački grad Meku.
S vremena na vrijeme Ibrahim a.s.je dolazio iz Palestine da posjeti svoju porodicu, i vidio je da je Ismail izrastao u jakog mladića. U toku jedne od njegovih posjeta Allah dž.š. im naredi da obnove Kabu – prvo mesto gdje su ljudi obožavali Allaha dž.š.
Rečeno im je tačno gdje i kako da je sagrade. Trebalo je da je podignu kraj Zemzem izvora i ozidaju u obliku kocke. U istočnom ćošku je trebalo položiti Hadžerul-esved (Crni kamen) koji je s neba pao na zemlju. Taj kamen im je jedan melek donio s obližnjeg brežuljka Ebu Kubejs.
Ibrahim i Ismail a.s. su marljivo radili na obnovi Kabe, i dok su to činili, molili su Allaha dž.š. da pošalje vjerovjesnika od njihovih potomaka:
„I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali, oni su molili: “Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš! Gospodaru naš, učini nas dvojicu Tebi odanim, i porod naš nek bude odan Tebi, i pokaži nam obrede naše i oprosti nam, jer Ti primaš pokajanje i samilostan si! Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!” (Kur’an, 2:127-129)
Kada je Kaba sagradjena, Allah dž.š. je naredio Ibrahimu a.s.da pozove čovječanstvo na hodočašće do Njegovog Časnog Hrama. Ibrahim a.s.se čudio kako će iko čuti njegov poziv. Allah dž.š. reče: “Ti ih pozovi, a ja ću ih dovesti.” Tako je ustanovljeno hodočašće Kabi u Meki i, kada danas muslimani idu na hadž, oni se odazivaju na drevni Ibrahimov a.s.poziv.
Djeca Ismaila a.s.
Tijekom godina Ismailova djeca su dobila svoju djecu. Njegovi potomci se namnožiše, povezaše u plemena i raširiše po čitavoj Arabiji. Jedno od plemena se zvalo Kurejš. Njegovi ljudi nisu nikad napuštali Meku i uvijek su živjeli blizu Kabe.
Jedno od zaduženja vođe Kurejša je bilo da pazi ljude koji dođu na hodočašće u Kabu. Hodočasnici su dolazili iz čitave Arabije i velika je bila čast obezbijediti im hranu i vodu.
Međutim, kako je vrijeme prolazilo, Arapi prestadoše obožavati Allaha dž.š. izravno, i pođoše donositi sa sobom kipove iz zemalja koje su posjećivali. Ti kipovi su smješteni u Kabu, koja se više nije smatrala Svetištem Allaha dž.š., kako je to Ibrahim a.s. namijenio da bude. Be obzira na to, Arapi su je i dalje ipak poštovali. Otprilike u to vrijeme Zemzem izvor je nestao u pijesku.
Tada je i Kusejj, jedan od vođa Kurejša, postao vladar Meke. Imao je ključeve Hrama i pravo da hodočasnicima daje vodu i hranu, da vodi sastanke, i da dijeli vojne zastave uoči bitke. U njegovoj su kući Kurejšije rješavali svoje probleme.
Nakon Kusejjove smrti, njegov sin Abdu Menaf, koji je postao poznat još za očeva života, preuze vođstvo nad Kurejšijama, a poslije njega sin mu Hašim. Kažu da je Hašim prvi pokrenuo dva velika karavanska putovanja Kurejšija, jedno ljeti do Sirije na sjever, a drugo zimi do Jemena na jug. Kao rezultat tih putovanja Meka se obogatila i postala velik i važan trgovački centar.
Jednog ljeta, Hašim se uputio prema sjeveru da kupi robu da bi je mogao prodati u Jemenu. Usput se zaustavio u Jesribu da trguje na pijaci, i tamo je vidio jednu lijepu ženu. Bila je to Selma, kćerka Amr ibn Zejda, koji je poticao iz veoma cijenjene porodice. Hašim je zaprosi i bi prihvaćen, jer je bio častan i ugledan čovjek. S vremenom, Selma je rodila prekrasnog sina, a pošto je u kosi imao bijeli čuperak, prozvali su ga Šejba, što na arapskom znači “sijedi”. Majka i sin su ostali u svježijoj i zdravijoj klimi Jesriba, dok se Hašim vratio u Meku. Ali on bi ih posjećivao svaki put kada bi poveo karavan prema sjeveru. Međutim, na jednom od tih putovanja Hašim se razboli i umre.
Šejba, naočit i pametan momak, odrastao je u daidžinoj kući u Jesribu. Iako nije zapamtio oca koji je umro kada je Šejba bio sasvim mali, bio je ponosan što je sin Hašim ibn Abdi Menafa, poglavice Kurejša, čuvara Kabe i zaštitnika hodočasnika.
Nakon Hašimove smrti, brat mu Muttalib preuze njegove dužnosti i obaveze. Otputovao je do Jesriba da vidi svog bratića, Šejbu, i odluči kako je došlo vrijeme da mladić dođe i živi u Meki pošto će jednog dana preuzeti očevo mjesto.
Šejbinoj majci Selmi bijaše teško da pusti sina da ode sa svojim amidžom, ali je na kraju shvatila da je tako najbolje. Muttalib se vratio u Meku u podne i ušao u grad jašući na kamili, sa Šejbom iza sebe. Kada su ljudi Meke vidjeli dječaka, mislili su da je rob, i pokazujući na njega prozvaše ga “Abdul-Muttalib”. “Abd” na arapskom znači “rob”. Muttalib im je rekao da Šejba nije rob, nego njegov bratić koji je došao da živi sa njima. Ali od tog dana, Šejbu su uvijek od milja zvali Abdul-Muttalib.
Nakon Muttalibove smrti, koji je umro u Jemenu kuda je otišao da trguje, Abdul-Muttalib preuze njegovo mjesto. Postao je najpoštovaniji član svoje porodice, cijenjen i voljen od sviju. Međutim, on nije bio poput onih Arapa koji su napustili Ibrahimovo a.s. učenje.
Obećanje kod Zemzema
Zemzem izvor, koji j e nestao kada su Arapi postavili kipove u Kabu, ostade zatrpan ispod pijeska. Zbog toga je narod Kurejša dugo godina morao donositi vodu iz daleka. Jednog dana Abdul-Muttalib se umorio donoseći tako vodu, i zaspao pored Kabe. Usnio je san u kojem mu je rečeno da iskopa Zemzem. Kada se probudio bio je začuđen, jer nije znao šta je Zemzem, pošto je izvor nestao mnogo godina prije nego što se on rodio. Sljedećeg dana imao je isti san, ali mu je ovog puta rečeno gdje će naći izvor.
U to vrijeme, Abdul-Muttalib je imao sina, i njih dvojica zajedno počeše kopati. Posao je bio toliko težak da se Abdul-Muttalib zakleo Allahu dž.š. da će, ako jednog dana bude imao deset sinova da mu pomažu i stoje uz njega, jednog od njih zauzvrat žrtvovati u Allahovu dž.š. čast. Napokon, poslije tri dana rada pronašli su Zemzem izvor. Od tada hodočasnici piju vodu s njega.
Godine su prolazile i Abdul-Muttalib je zaista dobio deset sinova, koji izrastoše u zgodne, snažne momke, i dođe vrijeme da on održi svoje obećanje dato Allahu dž.š. Rekao je sinovima o obećanju i oni se složiše da jednog od njih mora žrtvovati. Da bi vidjeli ko će to biti, riješili su da izvlače žrijeb, što je bio običaj Kurejšija kada bi donosili važne odluke. Abdul-Muttalib je svakome sinu rekao da uzme strijelu i napiše svoje ime na njoj, i da mu je onda donese. Oni tako postupiše, a on ih odvede u Kabu gdje je bio čovjek koji je imao poseban zadatak da odapinje strijele i izabere jednu. Ovaj čovjek se dostojanstveno spremio da to obavi. Na strijeli koju je izabrao bilo je ispisano ime Abdullaha, najmlađeg i najomiljenijeg Abdul-Muttalibovog sina. Makar je on bio njegov najdraži sin, otac dovede sina pred Kabu pripremajući se da ga žrtvuje.
Mnoge vođe Kurejša su bili prisutni, te postadoše veoma ljuti jer je Abdullah bio vrlo mlad i svi su ga voljeli. Pokušali su smisliti način da mu spasu život. Neko je predložio da se posavjetuju s jednom mudrom staricom koja je živjela u Jesribu. I tako Abdul-Muttalib povede sina toj starici da bi vidio može li ona odlučiti o tome šta da se uradi. Neki ljudi iz Meke su pošli s njima, i kada su tamo stigli, starica ih upita: „Koliko košta život jednog čovjeka?“
Oni joj rekoše: „Deset kamila“, jer u to vrijeme, ako bi jedan čovjek ubio drugog, njegova porodica je morala dati porodici ubijenog deset kamila kako bi se održao mir među njima. Zato im starica reče da se vrate u Kabu i izvlače žrijeb između Abdullaha i deset kamila. Ako izvuku kamile, onda ih treba zaklati, a meso podijeliti siromašnim ljudima. Ako Abdullah bude izabran, tada još deset kamila mora biti dodato i žrijeb se mora ponovo izvlačiti, sve dok kamile ne budu izabrane.
Abdul-Muttalib se vratio u Kabu sa sinom i ljudima iz Meke. Tu su počeli s izvlačenjem žrijeba između Abdullaha i kamila, počevši od deset kamila. Abdul-Muttalib se molio Allahu dž.š. da poštedi njegovog sina i svi su u tišini iščekivali ishod. Izbor je pao na Abdullaha, te je njegov otac dodao još deset kamila. Opet je izbor pao na Abdullaha, pa su izvlačenje ponavljali nekolilo puta, svaki put dodavajući po deset kamila. Napokon su stigli do sto kamila i tek onda je izbor pao na kamile.
Abdullah je bio spašen i svi su bili sretni. Ali da bi se uvjerio da je rezultat tačan, Abdul-Muttalib je htio da se izvlačenje ponovi još tri puta, ali bi izbor svaki put pao na kamile. Poslije toga se zahvalio Allahu dž.š. što je poštedio Abdullahov život. Kamile su žrtvovane i bilo je dovoljno hrane za čitav grad, čak i za životinje i ptice.
Abdullah je izrastao u lijepog momka i otac mu je naposlijetku izabrao Aminu, Vehbovu kći za ženu. Bili su krasan par, jer je ona bila najfinija žena među Kurejšijama, a on najplemenitiji čovjek. Nekoliko mjeseci je proveo sa svojom ženom, ali je onda morade napustiti da bi otišao na jedno od karavanskih putovanja radi trgovine sa Sirijom. Na povratku iz Sirije za Meku, Abdullah se razbolio i morao ostati u Jesribu da se oporavi. Karavan je, međutim, nastavio put i stigao u Meku bez njega. Kada ču da je Abdullah bolestan, Abdul-Muttalib posla svog drugog sina, Harisa, da vrati Abdullaha, ali je ovaj zakasnio. Dok je stigao u Jesrib, Abdullah je već bio izdahnuo.
Amina je bila ožalošćena gubitkom muža i oca djeteta koje se uskoro trebalo roditi. Samo je Allah dž.š. znao da će siroče jednoga dana postati veliki vjerovjesnik.
Slon odbija da se pomakne
Abraha, koji je iz Abesinije – zemlje u Africi – zauze Jemen i postade tamošnji vladar. Kasnije je uočio da u određeno doba godine velike grupe ljudi putuju iz čitavog Jemena i ostale Arabije za Meku. Upitao je za razlog, a ljudi mu rekoše da idu na hodočašće na Kabu.
Abrahi se nije svidjela pomisao da je Meka važnija od njegove zemlje, pa odluči da sagradi crkvu od šarenog mermera, sa vratima od zlata i srebra, i naredi ljudima da ju pohode umjesto Kabe, ali niko ga nije poslušao.
Abraha se razljuti i odluči da uništi Kabu. Spremi ogromnu vojsku predvođenu slonom i krenu prema Meki. Kad Mekelije čuše ko dolazi, prepadoše se. Abrahina je vojska bila brojna i nisu joj se mogli suprotstaviti. Ali kako da mu dozvole da uništi Časnu Kabu? Za savjet se obratiše Abdul-Muttalibu.
Kada je Abraha stigao pred Meku, Abdul-Muttalib mu izađe u susret. Abraha ga upita: „Šta hoćeš?“
Abraha je pohvatao Abdul-Muttalibove kamile, koje su pasle kada je on ulazio u Meku, tako da mu Abdul-Muttalib odgovori: „Hoću da mi se vrate kamile.“
Abraha je bio vrlo iznenađen pa reče: „Došao sam da uništim vašu Časnu Kabu, sveto mjesto tvojih predaka, a ti me pitaš za nekakve kamile?“
Abdul-Muttalib mirno odgovori: „Kamile pripadaju meni. Kaba je Allahova, i on će je zaštititi.“ Onda ostavi Abrahu i vrati se Kurejšijama naredivši im da napuste Meku i sačekaju neprijatelja u brdima iznad grada.
Sljedećeg jutra Abraha se pripremio da osvoji grad. Stavio je oklop na svoga slona i postrojio trupe za bitku. Namjeravao je uništiti Kabu, a onda se vratiti u Jemen. Međutim, u tom trenutku, slon pokleknu odbivši da se digne, bez obzira na to koliko su ga vojnici tjerali da se pomakne. Ali čim bi mu glavu okrenuli u pravcu Jemena odmah bi se podigao i krenuo. Ustvari, isto to bi učinio u bilo kom pravcu ga okrenuli, ali jesu li ga okrenuli prema Meki, on bi ponovo kleknuo.
Odjednom se iz pravca mora pojaviše jata ptica. Svaka ptica je nosila po tri kamena, malena poput zrna graška, i bacala ih na Abrahinu vojsku. Vojnici se porazboljevaše. Čak je i Abraha bio pogođen kamenčićima, te pobježe nazad sa svojom vojskom u Jemen, gdje je kasnije i umro. Vidjevši kako njihov neprijatelj bježi, Arapi siđoše s brda i vratiše se u Kabu, gdje su se zahvalili Allahu dž.š.
Poslije ovog događaja Kurejšije stekoše veliki ugled i postadoše poznati kao „Allahov narod“, a godina u kojoj se ovo desilo, 570. g.n.e., nazvana je „Godina slona“. Te godine je Allah dž.š. spasio Kabu, a uskoro je poslao i vjerovjesnika iz Kurejša.
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
„Zar nisi čuo šta je sa vlasnicima slona Gospodar tvoj uradio! Zar lukavstvo njihovo nije omeo i protiv njih jata ptica poslao, koje su na njih grumenje od gline pečene bacale, pa ih On kao lišće koje su crvi istočili učinio?“ (Kur’an,105:1-5)
Vjerovjesnik je rođen
Jednog dana, dok su putovali prema sjeveru, jedno od arapskih plemena iz Meke je naišlo na pustinjaka u pustinji. Neki zastadoše da porazgovaraju s njim. Pustinjaci su bili poznati po mudrosti i Arapi su često tražili njihov savjet.
Pustinjak ih je pitao odakle su. Kada su mu odgovorili da su iz Meke, on im je rekao da će Allah dž.š. uskoro poslati vjerovjesnika koji će pripadati njihovom narodu. Pitali su ga za njegovo ime, a pustinjak im reče da će se zvati Muhammed, i da će ih uputiti na pravi put.
U međuvremenu, u Meki, Amina, iako ožalošćena gubitkom muža, osjećala se nekako posebno zdravom i jakom dok je očekivala rođenje svoje bebe. U to vrijeme je sanjala mnoge stvari. Jednom prilikom kao da je velika svjetlost isijavala iz nje, a drugi put je čula glas kako joj govori da će roditi dječaka i da će njegovo ime biti Muhammed. Nikada nije zaboravila taj glas ali o tome nije govorila nikome.
U ponedjeljak, dvanaestog dana mjeseca Rebi-ul-evvela, u Godini slona, Amina je rodila sina. Allah dž.š. čovjeku šalje mnoge znakove kada se rodi jedan od njegovih izabranih poslanika. I dvanaestog dana Rebiu-l-evvela godine 570. n.e. mnogi takvi znakovi su bili viđeni. Neke su znakove vidjeli jevrejski učenjaci koji su u svojim svetim knjigama čitali o dolazećem poslaniku. Jedan od tih učenjaka iz Jesriba je, na primjer, dok je proučavao nebo to veče, spazio blistavu zvijezdu, koju nikada ranije nije vidio. Dozvao je narod oko sebe i, pokazujući zvijezdu, govorio im kako mora da se rodio Božiji poslanik.
Iste noći, drugi Jevrej je prolazio pored mjesta sastanka vođa Kurejša u Meki. Upitao ih je da li je upravo rođen dječak, i rekao da će, ako je zaista rođen, taj dječak biti poslanik arapskom narodu.
Amina je javila vijest svome svekru Abdul-Muttalibu koji je za to vrijeme sjedio uz Kabu. Bio je presretan i odmah je počeo da razmišlja o imenu za dječaka. Obično ime ne bi odgovaralo. Šest dana bi i prođe, a on se još nije odlučio. Ali sedmoga dana, dok je ležao drijemajući u blizini Kabe, Abdul-Muttalib usni da bebi treba dati neobično ime „Muhammed“, baš kao što je i Amina sanjala. I tako je dijete dobilo ime Muhammed, što znači „hvaljeni“.
Kada je Abdul-Muttalib rekao vođama Kurejša kako je nazvao unuka mnogi su ga pitali: „Zašto nisi izabrao neko ime koje koristi naš narod?“
On je odmah odgovorio: „Hoću da bude hvaljen od Allaha dž.š. na nebesima i od ljudi na zemlji.“
Vrijeme provedeno sa Halimom
Kao i mnoge druge žene u Meki, Amina je odlučila da pošalje svoga sina iz grada u pustinju, gdje će provesti prve godine života i gdje je zdravije. Žene iz pustinje bi obično dolazile u Meku da uzmu novorođene bebe i onda bi ih čuvale kod sebe dok ne izrastu u jaku djecu, za što bi ih roditelji plaćali.
U vrijeme kada je Aminin sin rođen, među ženama koje su dolazile u Meku da uzmu bebu, bila je i jedna beduinka po imenu Halima. S njom su bili njen muž i mali sin. Uvijek su bili veoma siromašni, ali te godine je bilo teže nego ikada zbog gladi. Magarac koji je nosio Halimu za vrijeme putovanja bio je toliko slab od gladi da je često posrtao. Halimin sinčić je neprestano plakao, jer ga majka nije mogla dovoljno nahraniti. Čak ni kamila nije mogla dati ni kapi mlijeka. Halima nije znala šta da radi. Pomislila je u sebi: „Kako da nahranim drugu bebu, kada nemam dovljno mlijeka čak ni za svojeg sina?“
Napokon su stigli u Meku. Sve ostale žene plemena Beni Sa`d kojem je Halima pripadala, su našle neko dijete da ga uzmu sa sobom, osim Halime. Jedina preostala beba bio je Muhammed s.a.v.s. Obično bi otac plaćao dojilju, ali Muhammedov s.a.v.s. otac nije bio živ, tako da ga niko nije htio, iako je pripadao jednoj od najplemenitijih porodica Kurejša. Halima ga isto tako nije željela uzeti, ali nije htjela biti jedina žena koja će se vratiti svom plemenu bez bebe. Pitala je muža da li da uzme Muhammeda s.a.v.s. ili ne. On joj je savjetovao da ga uzme, dodavši: „Možda nas Allah dž.š. blagoslovi zbog njega.“
Krenuli su nazad, i čim je Halima počela da doji Muhammeda s.a.v.s. njeno je mlijeko odjedanput navrlo da je imala dovoljno i za njega i za svoga sina. Kada su se vratili kući, sve se počelo mijenjati. Zemlja je ozelenila, a hurmine palme, koje su jedno od glavnih izvora prehrane, davale su mnogo ploda. Čak su i ovce i njihova stara kamila počeli davati puno mlijeka. Halima i njen muž su znali da im se sreća osmijehnula otkako su primili novu bebu, Muhammeda s.a.v.s. koga su zavoljeli kao vlastitog sina.
Kada su Muhammedu s.a.v.s.bile dvije godine, Halima ga je vratila majci. Međutim, molila je Aminu da joj dopusti da ga zadrži još malo, i na njenu veliku radost, majka pristade.
U toku vremena provedenog sa Haliminom porodicom u pustinji, Muhammed se igrao s njenom djecom i zajedno bi odvodili ovce na pašu. Ali u drugim prilikama Halima bi ga često pronalazila kako sjedi sam.
Kažu da su jednom prilikom dva meleka došla Muhammedu s.a.v.s. i oprala mu srce snijegom. Na taj način Allah dž.š. je očistio njegovo srce, jer je namjeravao da Muhammed s.a.v.s. postane veći nego ijedan čovjek koji se rodio i da bude Pečat poslanika.
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
„Zar grudi tvoje nismo prostranim učinili, i breme tvoje s tebe skinuli, koje je pleća tvoja tištilo, i spomen na tebe visoko uzdigli! Ta, zaista, s mukom je i last, zaista, s mukom je i last! A kad završiš, molitvi se predaj i samo se Gospodaru svome obraćaj!“ (Kur’an, 94:1-8 )
Kada je Halima napokon vratila Muhammeda s.a.v.s. Amini, bio je zdrav, jak dječak. Kasnije će se on s radošću prisjećati vremena provedenog s Halimom i uvijek sebe smatrati jednim od pripadnika plemena Sa`d.
Djetinjstvo siročeta
Kada mu je bilo oko tri godine Muhammed s.a.v.s. se vratio u Meku da živi sa svojom majkom. Tri godine kasnije Amina je odlučila da odvede sina u Jesrib da posjeti svoje daidže. Rekla je svojoj služavci Bereki da pripremi sve što im treba za dug put, a potom su se pridružili jednom od karavana za Jesrib.
U Jesribu su ostali mjesec dana i Muhammed s.a.v.s. se lijepo proveo sa svojim rođacima. Tamošnja klima je bila vrlo prijatna i naučio je da pliva i da pušta zmaja. Ali, kada su se vraćali u Meku, Amina se razboljela i umrla. Sahranjena je u selu Abva nedaleko od Jesriba. Muhammed s.a.v.s. se ožalošćen vratio u Meku sa majčinom služavkom. Imao je šest godina, a već je izgubio i oca i majku. Tada ga je usvojio njegov djed Abdul-Muttalib, koji ga je veoma volio i uvijek ga vodio uza se.
Abdul-Muttalibov običaj je bio da sjedi na deki pored Kabe gdje je stalno bio okružen ljudima koji su dolazih da s njim razgovaraju . Nikome nije bilo dozvoljeno da sjedi pokraj njega, sem njegovog unuka Muhammeda s.a.v.s., što pokazuje koliko su njih dvojica bili bliski. Mnogo puta su ljudi mogli čuti Abdul-Muttaliba kako govori: „Ovaj dječak će jednog dana biti veoma važna ličnost.“
Dvije godine nakon toga Abdul-Muttalib se razbolio i Muhammed s.a.v.s. je neprestano bio uz njega. Abdul-Muttalib reče svom sinu, Ebu Talibu, da usvoji Muhammeda s.a.v.s. nakon njegove smrti, što je on i učinio. Ebu Talib je imao mnogo svoje djece, ali je Muhammed s.a.v.s. odmah postao član porodice i mezimac.
Dođe vrijeme da Kurejšije pripreme karavan za Siriju. Ebu Talib je pošao s njima i poveo sa sobom Muhammeda s.a.v.s. To je bilo prvo Muhammedovo putovanje na sjever. Nakon višednevnog putovanja, karavan je stigao u mjesto blizu Sirije gdje su Rimljani običavali dolaziti radi trgovine s Arapima. Pored ove pijace živio je jedan monah po imenu Behira. Njegovu ćeliju su koristile generacije monaha prije njega i u njoj su se nalazili drevni rukopisi. Behira je primijetio karavan u daljini i bio začuđen vidjevši iznad njega veliki bijeli oblak. Bio je to jedini oblak na nebeskom plavetnilu, i činilo se da svojom sjenom pravi hlad jednom od putnika. Monah je još više bio iznenađen kada je vidio da oblak kao da prati karavan, ali svaki bi put nestao kada bi osoba koju je štitio sjela ispod drveta. Behira je iz svetih spisa znao da se očekuje dolazak vjerovjesnika poslije Isaa a.s. i njegova želja je bila da vidi tog poslanika prije nego što umre. Shvativši da je ono što je upravo vidio čudo, pomisli kako će mu se želja možda ipak ispuniti.
Monah uputi poziv Mekelijama da ručaju s njim. Arapi su bili iznenađeni, jer su tuda često prolazili, a Behira ih nikada prije nije pozivao. Kada su svi sjeli da jedu, monah upita: „Jesu li svi tu?“
„Nisu“, neko je rekao, „ostavih smo jednog dječaka da čuva kamile.“
Behira je insistirao da im se i dječak pridruži. Taj dječak je bio Muhammed s.a.v.s. Kada je stigao, Behira ne reče ništa, ali ga je čitavo vrijeme promatrao. Zapazio je mnoge stvari u njegovom izgledu koje su odgovarale opisu u drevnim rukopisima. Kasnije ga je odvojio od ostalih i postavljao mu mnoga pitanja. Ubrzo je saznao šta je dječak mislio o kipovima u Kabi. Čim bi ga Behira pokušao nagovoriti da se zakune njima kao što su Arapi obično činili, Muhammed bi rekao: „Ne postoji na ovome svijetu ništa što više mrzim.“ Zajedno su razgovarali o Allahu dž.š., o Muhammedovom životu i poro-dici. Razgovor s dječakom Muhammedom s.a.v.s. je uvjerio Behiru da je to poslanik koji treba doći poslije Isaa a.s.
Potom je monah otišao Ebu Talibu i upitao ga u kakvom je srodstvu sa Muhammedom s.a.v.s. Ebu Tahb mu reče da je Muhammed s.a.v.s. njegov sin. Behira mu odgovori da je to nemoguće, jer je dječaku predviđeno da odraste kao siroče. Naredio je Ebu Talibu da dobro pripazi Muhammeda s.a.v.s.
Ima mnogo priča iz Muhammedove s.a.v.s. mladosti. Neke kazuju kako je izvodio porodične ovce na pašnjake i uvijek bio blag prema njima. Dok su ovce pasle on bi sjedio i razmišljao o tajnama prirode. Za razliku od ljudi oko sebe on nije obožavao idole, niti se zaklinjao njima. Isto tako se čudio zašto su se ljudi uvijek otimali za moć i novac, i to ga je rastuživalo i činilo usamljenim, ali je svoja osjećanja držao za sebe. Bio je miran i zamišljen dječak irijetko se igrao sa drugim dječacima svoga uzrasta.
Ali jednom prilikom Muhammed s.a.v.s. krenu s nekim dječacima na jednu svadbu u Meki. Kada je stigao do kuće gdje se svadba održavala, čuo je zvuke muzike i plesa, ali upravo kada je pošao da uđe, odjednom se osjetio veoma umornim i, čim je sjeo, odmah je zaspao. Tek kasno sljedećeg jutra se probudio i tako propustio slavlje. Na taj način Allah dž.š. ga je spriječio da napravi neku nepromišljenost, jer je On čuvao Muhammeda s.a.v.s. za nešto mnogo važnije.
Poslanikova ženidba
Kada je Muhammedu s.a.v.s. bilo dvadeset i pet godina već je bio čuven po svome poštenju. Svi su ga uvažavali, pa čak i stariji ljudi u Meki. Čistoća njegove naravi se povećavala s godinama. Izgledalo je kao da ima neko unutarnje znanje koje drugi ljudi nisu posjedovali. Vjerovao je u jednog Boga, Stvoritelja svijeta, i obožavao Ga svim svojim srcem i dušom. Muhammed s.a.v.s. je bio najbolji među svojim narodom, najljubaznija, najpoštenija, najpouzdanija osoba u Meki. Među Kurejšijama je bio poznat kao „povjerljivi“ (Emin) zbog dobrih osobina koje mu je Allah dž.š. podario. Proveo je mnoge časove u tišini jedne pećine na planini Hira, nedaleko od Meke, razmišljajući o Allahu dž.š.
Među Kurejšijama je bila jedna cijenjena i imućna žena po imenu Hatidža. Bavila se trgovinom i, čuvši o Muhammedovom s.a.v.s. ugledu, pozva ga i zamoli da odnese njenu robu u Siriju radi trgovine. Muhammed s.a.v.s. pristane i ode u Siriju sa jednim Hatidžinim karavanom. Sa njim je pošao i njen sluga, Mejsera. Njih dvojica su mnogo vremena proveli zajedno razgovarajući. Mejsera je ubrzo počeo da cijeni Muhammeda s.a.v.s. Mislio je kako se on razlikuje od ostalih ljudi iz Kurejša.
Dva su se neobična događaja zbila u toku ovog putovanja, začudivši mnogo Mejseru. Prvi se desio kada su stali da predahnu blizu osamljene kuće nekog monaha. Muhamed s.a.v.s. je sjeo ispod drveta, dok je Mejsera bio zaokupljen nekim poslom. Monah je prišao Mejseri i upitao: „Ko je onaj što se odmara ispod drveta?’
„Čovjek iz Kurejša, plemena koje čuva Kabu“, rekao je Mejsera.
„Niko drugi do Poslanik sjedi ispod tog drveta“, odgovorio je monah.
Drugi događaj se zbio prilikom povratka u Meku. Desilo se to u podne, kada je sunce bilo najvrelije. Mejsera je jahao iza Muhammeda s.a.v.s. i, kako je postajalo sve toplije vidio je dva meleka gdje se pojaviše iznad Muhammeda tt zaklanjajući ga od sunca.
Trgovanje je bilo veoma uspješno i Muhammed s.a.v.s. je donio Hatidži zaradu veću nego što je ona ikada prije ostvarila. Kada su se vratili u Meku, Mejsera je ispričao Hatidži sve o putovanju i šta je primjetio u Muhammedovom s.a.v.s. karakteru i ponašanju.
Hatidža je bila udovica od oko četrdeset godina i pored toga što je bila bogata i veoma cijenjena, bila je i veoma lijepa. Mnogi su je željeli oženiti, ali joj niko nije odgovarao. Međutim, kada je upozanala Muhammeda s.a.v.s. pomislila je kako je on nešto sasvim posebno. Poslala je prijatelja da upita Muhammeda s.a.v.s. zašto još nije oženjen.
Muhammed s.a.v.s. je rekao da je to zato što nije imao para, na što mu njen prijatelj odgovori: „A šta ako bogata, lijepa i otmjena žena pristane da se uda za tebe?“ Muhammed s.a.v.s. je htio da zna ko bi to mogao biti. Prijatelj mu odgovori da je ta žena Hatidža. Muhammed s.a.v.s. je bio veoma sretan, jer je neizmjerno poštovao Hatidžu. Otišao je sa svojim amidžama Ebu Talibom i Hamzom do Hatidžinog daidže i pitao za njegov blagoslov da ju oženi. Daidža je dao svoje odobrenje i, ubrzo poslije toga, Muhammed s.a.v.s. i Hatidža se vjenčaše.
Njihov brak je bio sretan i Muhammed s.a.v.s. i Hatidža pristajaše jedno drugom. Ali njihov zajednički život je imao i tužnih trenutaka. Bili su blagoslovljeni sa šestoro djece, dva dječaka i četiri curice. Nažalost, njihovo prvorođenče, sin po imenu Kasim, umro je prije svog drugog rođendana, a i njihovo zadnje dijete, također sin, živio je kratko. Srećom, njihove sve četiri kćerkice – Zejneba, Rukajja, Um Kulsum i Fatima – su preživjele.
Nekoliko godina Muhammed s.a.v.s. je vodio tih i miran život trgovca u Meki. Njegova mudrost je koristila mnogima. Jedna takva prilika se ukazala kada su Kurejšije odlučili da obnove Kabu. Bila je to teška odluka, jer su je prvo morali srušiti, a ljudi su strahovali da će se Allah dž.š. možda rasrditi na njih što ruše Njegovo svetište. Najzad, jedan od starih mudraca iz Kurejša je odlučio da počne, a onda su i ostali krenuli za njim.
Radili su dok nisu stigli do prvih temelja koje je Ibrahim a.s. izgradio. Ali čim su počeli da sklanjaju kamenje iz ovih temelja, čitava se Meka počela tresti. Toliko su se uplašili da su odlučili ostaviti kamenje gdje jeste i na njemu zidati.
Svako pleme je donosilo kamenje gradeći Kabu sve dok nisu stigli do mjesta gdje je trebalo uzidati Crni kamen. Tada se svi počeše prepirati oko toga kome će pripasti čast da ponese Crni kamen i postavi ga u jedan od ćoškova Kabe. Skoro su se potukli, ali srećom jedan čovjek ponudi rješenje. Predložio je da im prva osoba koja udje u svetište da savjet. Svi se složiše, a kako je Muhammed s.a.v.s. ušao prvi, svako je bio zadovoljan, pošto su svi imali povjerenje u njega.
Objasnili su mu razlog prepirke, a on im reče da donesu veliki plašt. Postupiše kako je tražio. Pošto je prostro plašt na zemlju, kamen je postavio na sredinu. Onda je zatražio da iz svakog plemena jedan čovjek uzme za kraj plašta i da ga zajedno podignu na mjesto gdje je kamen trebao biti postavljen. Kada se to obavilo, on sam podignu kamen s plašta položivši ga na mjesto.
Ova priča pokazuje kako su sve Kurejšije poštovali i vjerovali Muhammedu s.a.v.s. kako je on svojom mudrošću i razboritošću uspio održati mir.
Pojava meleka Džebraila
Muhammed s.a.v.s. je vjerovao da postoji samo jedan Allah dž.š., Stvoritelj Sunca, Mjeseca, Zemlje, neba i svih živih bića, i da svi ljudi trebaju samo njega obožavati. Muhammed s.a.v.s. bi često napuštao napućeni grad i odlazio u pećinu na planini Hira. Tamo je volio biti sam, daleko od svih dunjalučkih misli i životne svakodnevice, jedući i pijući malo.
U svojoj četrdesetoj godini Muhammed s.a.v.s. je napustio Meku da bi u pećini proveo Ramazan, tradicionalni mjesec osamljivanja. U drugoj polovini Ramazana, Allah dž.š. je počeo objavljivati Svoju poruku čovječanstvu preko Muhammeda s.a.v.s. Ova prva objava je došla na sljedeći način. Melek Džebrail se pojavio Muhammedu s.a.v.s. u pećini i zapovijedio mu: „Čitaj!“
Muhammed s.a.v.s. mu odgovori: „Ja ne znam da čitam.“
Na to ga melek zagrli i snažno stegnu. Onda ga pusti i opet reče: „Čitaj!“
„Ne znam“, odgovori Muhammed s.a.v.s. našto ga melek ponovo zagrli. Po treći put melek naredi Muhammedu s.a.v.s. da čita, ali on opet reče da ne zna i melek ga opet zagrli. Ali kada ga je ovaj put pustio, melek mu reče:
„Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenitje Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna.“ (Kur’an, 96: 1-5)
Muhammed s.a.v.s. ponovi ove ajete, onako kako ih je melek izrekao. Pošto je bio siguran da ih je Muhammed s.a.v.s. naučio napamet, melek nestade.
Kada je Muhammed s.a.v.s. ostao sam, nije mogao da shvati šta mu se desilo. Bio je veoma uplašen i istrčao je iz pećine. Možda je u pećini bilo duhova. Možda ga je šejtan začarao?
Međutim, glas s nebesa ga zaustavi i reče: „O Muhammede, ti si Allahov poslanik, a ja sam Džebrail.“ Pogledao je u nebo i, gdje god se okrenuo vidio je meleka Džebraila.
Zbunjen, vratio se kući, Hatidži. Kada ga je njegova žena vidjela veoma se zabrinula, jer se počeo tresti kao u groznici. Zamolio ju je da ga pokrije dekom, što je i uradila. Nakon izvjesnog vremena se pribrao i bio je u stanju da joj ispriča šta se dogodilo u pećini Hira. Hatidža mu povjerova u sve što je ispričao i sa velikim poštovanjem mu reče: „Budi sretan, o sine moga amidže , i imaj samopouzdanja. Kunem se Allahom dž.š. u čijoj ruci je moja duša, da ćeš ti biti našem narodu poslanik.“ Muhammeda s.a.v.s. poslanika Božijeg, ove riječi umiriše, ali nakon svega što se desilo bio je iscrpljen i ubrzo zaspa.
H. Hatidža je ostavila Alejhiselama da spava i otišla svome rođaku Vereka ibn Neufelu da ga upita za njegovo mišljenje o svemu onome što se dogodilo. Vereka je bio vrlo mudar čovjek i veoma načitan i, nakon proučavanja Biblije, postao je kršćanin. H . Hatidži je rekao da je Muhammed s.a.v.s. izabran da bude Allahov dž.š. poslanik. Kao što je melek Džebrail došao Musau i naredio mu da upućuje svoj narod, tako će i Muhammed s.a.v.s. biti poslanik svome narodu. Ali Vereka je upozorio da svi ljudi neće poslušati Alejhiselama, i da će neki proganjati njegove sljedbenike. Međutim, on mora biti strpljiv, jer ima veličanstvenu poruku za cijeli svijet.
Od tog dana, melek Džebrail je često dolazio Alejhiselamu, a ajeti kojima ga je naučio, Allahove dž.š. poruke čovječanstvu, poslije su bili zapisivani i postali nam poznati kao Kur’an-i-kerim ili Kur’an Časni.
Odlomak iz knjige: MUHAMMED, život posljednjeg Božijeg poslanika
