Današnji muslimani u Evropi nalaze se pred dilemom kako odgovoriti na izazove modernizma, kako biti suvremeni u zapadnom svijetu, kako ‒ se postaviti i snaći u rascjepu između tradicionalnih formi religioznosti i modernih stilova mišljenja i ponašanja.
Riječ "identitet" je latinskog porijekla (identitas), a njome je označena individualna karakteristika, odnosno osobina prema kojoj je predmet ili osoba prepoznatljiva ili poznata. U filozofskom smislu, identitet je definiran kao bit nečega ili nekoga kojom se razlikuje u odnosu na nešto ili nekog drugog.
Pojam identiteta, prema ovome, obuhvata stvari i osobe kao fenomene i individue (lični identitet, duhovni identitet), ali, isto tako, obuhvata i jednu zajednicu (npr. etnički, kulturni, vjerski, nacionalni identitet) ili jedno društvo (npr. islamski, kršćanski, sekularni, kapitalistički identitet), kao i određene grupe u nekom društvu (npr. navijački, muzički, sportski, poslovni identitet).
S kraja dvadesetog stoljeća sve više se u svijetu govori i piše o krizi identiteta, traganju za njime, o borbi za njegovo očuvanje, njegovom uništavanju i nametanju, pluralnosti identitetâ. Ovaj trend traje i danas naprosto zbog toga što su mnogi aspekti identiteta podložni promjeni, odnosno gubitku, stječu se, čuvaju i održavaju, što će reći da pojam “identitet” ima dinamičku koncepciju.
Današnji muslimani u Evropi nalaze se pred dilemom kako odgovoriti na izazove modernizma, kako biti suvremeni u zapadnom svijetu, kako ‒ se postaviti i snaći u rascjepu između tradicionalnih formi religioznosti i modernih stilova mišljenja i ponašanja. Sve su to pitanja od ključnog značaja za opstanak muslimana u Evropi, jer su nezaobilazan akter sa svojim duhovnim, intelektualnim, moralnim i ekonomskim angažmanom u integrativnim procesima stvaranja kulturnog identiteta Evrope.
Pred muslimane se postavljaju i pitanja suživota i koegzistencije s drugima u evropskoj raznolikosti vjera, kultura, nacija itd. Kako se integrirati u tu bogatu raznolikost, zadržavajući svoju kulturnu i duhovnu posebnost, a ne podleći bilo kakvom političkom, ideološkom, nacionalnom i regionalnom ekskluzivizmu koji bi ugrozio primarnu zadaću muslimana da grade s drugima univerzalne vrijednosti poput religijske i kulturne pluralnosti? Upravo Evropljani su iskustvo multiraliteta prvi put upoznali u epohalnom susretu s muslimanima.
Muslimani moraju imati u vidu da žive u Evropi unutar kulture sekularnog humanizma koji podrazumijeva intelektualni, kulturni i ekonomski napredak. Nužno je pravilno razumijevati svoju ulogu u jednom ovakvom sekularnom svijetu koji je prožet i pseudo vrijednostima permisivne zapadnjačke civilizacijske kulture. Naravno, treba sačuvati na prvom mjestu elemente koji čine islamski identitet, ali isto tako integrirati sva pozitivna iskustva nauke, općenito civilizacije u svoj sopstveni kulturni habitus.
Važne odlike islamskog identiteta u njegovoj cjelovitosti su njegova sveobuhvatnost i sveprožimajuća narav. Jednostavno rečeno, on integrira ili obuhvata sve aspekte i faze ljudskoga života, od onih najvećih kao što je pitanje vjerovanja: Vama – vaša vjera, a meni – moja vjera! (el-Kafirun, 6); Uputi nas na Pravi Put (el-Fatiha, 6), pa do onih običnih i svakodnevnih kao što su: način oblačenja odjeće (koja nije prozirna, uska i slično), konzumiranja hrane (počinjanje Bismillom, jedenje desnom rukom, izgovaranje riječi el-Hamdulillah na kraju jela), ulaženja u kuću (desnom nogom), pozdravljanja (selamom) i sl.
Ponositi se tuđim obilježjima, praznicima, nošnjom, jezikom i napose tuđim identitetom a omalovažavajući i nehajući te stideći se svojim identitetom je grijeh koji je koban po čovjeka i cjelokupnom društvu i narodu, jer se time iskazuje naklonost prema određenom narodu, iskazuju se simpatije, pa čak i oponašanje tog naroda, a sve to vodi ka umanjivanju vlastite vrijednosti, a priznavanju vrijednosti drugih. Resulullah je rekao: "Onaj ko oponaša jedan narod, on mu i pripada".
U suštini je zaista tako. Zar ne vidimo svojim vlastitim očima one koji su krenuli tim stopama?! One koji su počeli oponašati druge narode, uzimati njihove praznike kao svoje, njihov način življenja i ponašanja, koji se u islamu osjećaju nelagodno, kao da se stide samih sebe i onoga ko su i sta su.
Navest ćemo samo nekoliko primjera, a vjerovatno ste i vi svjedoci mnogih drugih sličnih primjera.
Jedan doktor koji radi u inostranstvu je svoje lijepo muslimansko ime i prezime osakatio i amputirao načinivši od njega moderno, prozapadno ime koje uopšte ne govori o njegovom pravom porijeklu. Onaj doktor se nekada zvao Osman Karabegović, a sada se zove Omo Kara. Stid od samog sebe. Stid od svoje vjere. Stid od dimija svoje majke i od fesa svog rahmetli babe je pobijedila osjećaj ponosa i radosti što ga je Allah učinio muslimanom. Vallahi znajte da mi ostajemo muslimani pa čak kad bi to skrivali ili u potpunosti nijekali. Nama neće niko vjerovati.
Pogledajmo i razmotrimo sljedeći primjer kada jedna mlada djevojka koja je igrala rukomet poslije postignutog pogotka od radosti pada na koljena što je kasnije ocjenjeno kao činjenje sedžde i ispoljavanje vjerskih osjećaja. Djevojka se pravdala da nije imala uopšte takvu namjeru, da je to bio njen način iskazivanja radosti i na kraju je dodala kako bi se opravdala, mani me džamije, ne sjećam se da sam u džamiji bila možda samo nekoliko puta, ja uopšte ne znam da klanjam. I možete zamisliti sta je bilo. Niko joj nije vjerovao. Bila je suspendirana od igre u narednih nekoliko utakmica.
Kada je to tako, zašto onda sebi dozvoljavamo da se ponižavamo pred drugima? Zašto moramo da budemo kao oni? Zašto oni ne bi bili kao mi? Zašto oni nas ne bi oponašali? Razlog zbog šega je to tako lezi u nedovoljnom poznavanju islama. Jer da naši muslimani znaju vrijednost svog Islama, da znaju kako je taj dragulj skup, ne bi ga se tako lahko odricali. Da li znamo imena makar onih deset ashaba kojima je Allah obećao Džennet još za njihovih života? Kada bi znali samo njihov životni put bilo bi dovoljno da imamo uzore za nas kompletan život.
Jedan pobožnji učenjak susreće dječaka koji drži u rukama sportske novine pa ga pita šta mu je to u rukama, a dječak poče govoriti o sportistima o kojima se piše, gdje i u kojem timu koji igrač igra, kako igra itd. Pa ga ovaj upita a jesi li čuo za igrača zvanog Omer ibnul Hattab? Dječak odgovori: Nisam. A u kojem timu on igra? - upita dječak. A ovaj mu odgovori: U pobjedničkom. U timu koji uvijek pobjeđuje.
Tako je to kod nas. Znamo imena fudbalera napamet čim mu vidimo broj, i gdje igra i ko ga je kupio i koliko će para dobiti i ko me ju zena i djeca...a ne znamo ko je bio jedan Salahuddin Ejjubi, Omer ibn Abdulaziz, Omer ibn Hattab, itd. Mnogo toga ne znamo pa zato ne možemo da dokučimo vrijednost koja se nalazi u našim rukama.
Molim Allaha da nam očuva u našim srcima lijepi din-iman, da očuva naš razum, naš vid, naš sluh, i sve naše tjelesne organe od harama bili oni veliki ili mali!!! Amin.
