Mr. Azmir ef. Jusufi HUTBA: Ne očajavaj!

Hvala i slava pripadaju Allahu, dž.š., a salavate i selame su za Allahovog najboljeg roba i poslanika, Muhammeda, s.a.v.s., na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve istinske sljedbenike islama do Dana Sudnjeg.

Jedna vrsta ludila i ljudske gluposti jeste često spominjanje prošlosti, nostalgija za njom, želja da se ona vrati i padanje u očaj zbog nje. Ovako se ubija volja i uništava stvarnost u kojoj živimo. Za pametne ljude knjiga prošlosti zatvorena je i više se na nju ne osvrće. 

Ona je zauvijek zatočena u tamnici zaborava i jakim halkama okovana. Nema joj više izaći, niti svjetlo dana ugledati, jer je to prošlost, završena stvar. Tuga je neće vratiti, briga i nedaća je neće oporaviti, ispraviti niti oživiti.

Prošlosti naprosto nema, zato ne živi u košmaru prošlosti, u minulim sjenama. Spasi se i napusti avet prošlosti. Pa, zar želiš rijeku vratiti na izvor, sunce na izlazak, dijete u majčinu utrobu, mlijeko u dojku i suzu u oko? Ako žališ za minulim i zbog toga si nespokojan i ojađen, onda je tvoje stanje zabrinjavajuće, jadno i očajno. 

Ako prelistavaš stranice prošlosti, gubiš sadašnjost, uništavaš trud i uzaludno trošiš dragocjeno vrijeme. Spominjući prijašnje narode Allah kaže:"Taj narod je bio i nestao" (El‐Bekara, 134). To znači da je stvar bila, prošla, zato nema nikave koristi da preturamo po lešini minulog vremena, i da pokušavamo vratiti točak povijesti. 

Onaj ko se vraća prošlosti sličan je mlinaru koji melje već samljeveno žito, ili drvosječi koji reže piljevinu. Davno su govorili onome ko plače za minulim: "Mrtvi ne ustaju iz mezarja." Također se prenosi da su jednom davno pitali magarca: "Zašto ne preživaš?"  A on im odgovori: "Ne volim lagati. " 

Naša nesreća jeste u tome što se predajemo prošlosti i tako gubimo sadašnjost, umjesto da gradimo prekrasne palače, zamišljamo drevne šatore. No, da se skupe svi ljudi i džini da vrate ono što je prošlo, ne bi uspjeli, jer je to samo po sebi nemoguće. 

Ljudi ne gledaju i ne osvrću se iza sebe, jer vjetar puše pravo, rijeke i karavani teku naprijed. Stoga, ne opiri se zakonu života.  

Čovječe, kada osvaneš, ne očekuj noć. Živjet ćeš samo ovaj dan, ne prethodni koji je prošao zajedno sa svojim dobrom i zlom, niti budući koji tek treba da nastupi. Sunce će te zasigurno grijati samo danas. Znaj da je čitav tvoj život sadržan u jednom danu. Stoga, sve svoje misli podredi ovome danas, kao da si u njemu rođen i da ćeš u njemu umrijeti.  

U suprotnom, tvoj će život biti na raspuću između opsesije za prošlošću, njenim brigama i nedaćama, i očekivanja budućnosti, njenih utvara i strašnih opsjena. Svu svoju koncentraciju, zalaganje, kreativnost i trud usmjeri samo danu u kojem živiš. Danas moraš skrušeno obavljati molitve, podrobno čitati i razumijevati Kuran, temeljito izučavati, srcem zikr činiti, biti umjeren u svim stvarima, pristojan u ophođenju s ljudima, zadovoljan stečenim, brinuti o svom izgledu, čuvati zdravlje i biti od koristi drugima. 

U danu u kojem živiš, rasporedi svoje vrijeme. Od minuta načini godine, od sekundi mjesece. U njemu posij dobro, lijep primjer daj, traži oprost za grijehe svoje, sjeti se Gospodara, za put na drugi svijet pripremi se. U ovom danu živi sretno i radosno, spokojno i sigurno, budi zadovoljan opskrbom koja ti je data, svojom ženom, djecom, poslom, domom, znanjem i položajem na kojem se nalaziš. "Ono što ti dajem, uzmi i zahvalan budi!" (El‐A'raf, 144.). Ovaj dan provedi bez tuge, nemira, srdžbe, mržnje i zavisti. 

U svoje srce ukleši jednu rečenicu i nek ti stalno bude na umu: "Tvoj dan je samo tvoj dan." Kada jedeš vruć i svjež kruh današnji, štetu ti neće pribaviti suh i prokisao hljeb jučerašnji, niti onaj sutrašnji koga očekuješ.  

Zašto žališ za jučerašnjom nepitkom vodom, i brineš se za sutrašnju, kada piješ slasnu i ugodnu vodu današnju? 

Ako u svoju dušu usadiš nepokolebljivu i snažnu volju, ona bi prihvatila činjenicu da "živiš samo danas". Tada bi iskoristio svaki trenutak ovog dana da sebe izgradiš, iskoristiš svoj talenat i svoj posao usavršiš. Zato kaži: "Lijepo ću kazivati samo za ovaj dan, neću psovati, grditi, nepristojno se izražavati ni ogovarati druge. Samo za ovaj dan kuću ću svoju urediti jer ne želim nered i zapuštenost već urednost i čistoću. Samo danas živim, stoga ću paziti na čistoću svoga tijela, urednost svoga izgleda i na umjerenost u svome držanju, hodu i govoru. 

Samo danas živim, zato ću se potruditi da budem pokoran svome Gospodaru, da molitve izvršavam što potpunije, da učinim što više dobrih djela, da se družim s Kuranom što više i da čitam i proučavam kakvu korisnu knjigu. 

Samo danas živim, zato ću u svoje srce usaditi sjeme dobra i očistiti ga od korova zla i grijeha, od oholosti, samoljublja, licemjerstva, zavisti, mržnje, zlobe i loših misli. 

Samo ću danas živjeti, zato ću biti od koristi drugima, lijep primjer im davati, bolesnika posjetiti, ići na dženazu, izgubljenog uputiti, gladnog nahraniti, čovjeku u nevolji pomoći, za mazluma se zauzeti, za nemoćnog zalagati, nesretnika utješiti, učenome poštovanje ukazati, djetetu se smilovati i starca uvažavati. 

Samo danas živim, a prošlost se okončala, nestala, zašla poput sunca. Zato za njom neću plakati, neću joj ni trenutak svoje pažnje pokloniti jer ona nas je napustila, otišla i neće nam se više nikada vratiti." 

A što se tiče budućnosti, ona leži u svijetu nepoznatoga, zato se ne želim zamarati snovima i dušu iluzijama predavati, jer sutra je ništa, još nije stvoreno, niti ikakvog spomena ima. 

Dvije noge  služile nekog čovjeka četrdeset godina. Lijeva je svoje korake pravila tek kad bi joj omogućila desna, a i desna je svoje korake pravila tek kad bi joj dopustila lijeva. I tako, danima, sedmicama, mjesecima, godinama. Onaj čovjek je uživao u svojim koracima. 

– Tvoji koraci su u meni, a moji u tebi! – reče desna noga lijevoj. 

– Da, tvoji koraci su u meni, a moji u tebi! – reče lijeva noga desnoj.

A onda tom čovjeku nastupi četrdeseta  godina, zabolje ga desna noga, ljekari rekoše: Nastupilo je neko zatrovanje!

Uskoro desna noga nateče kao stupa, čovjek je više nije mogao ni pomicati. Lijeva noga je bila zdrava, ali kao da i nije, ponesta joj koraka. Kad bi se bolesni čovjek osovio na nju, nigdje nije mogla zakoračiti. 

– Žao mi je što si bolesna. Da mi hoćeš dati koraka, kao nekad! – reče lijeva noga desnoj. 

– Drago mi je da si zdrava. Ali, eto, ne možeš mi dati svojih koraka kao nekad, jer sam bolesna! – reče desna noga lijevoj.

Ne prođe ni godina dana, a u bolnici onom čovjeku amputiraše desnu nogu. 

Lijeva noga je tugovala, ronila je suze, pamtila je nekadašnje korake, i svoje i od svoje mrtve drūge, desne noge. Kao da tih hiljade koraka bijahu lijepi snovi koji su postali davniti.

Ljekari dadoše onom amputircu duge štapove, domašali su do oba njegova pazuha.  

Lijeva noga se opet pokrenula, pravila je nekakve korake, ali teško, nejednako. 

Pokušala je razgovarati sa rukama, e da se dogovore oko ritma njezinih koraka i ritma pobadanja ona dva štapa.  Ali sve bi teško i mučno.

Ne prođe mnogo vremena, onom amputircu napraviše protezu. Lijeva noga je osjetila svoju hladnu, metalnu susjedu, slala joj je njezine korake polahko i oprezno. 

I od svoje metalne susjede primala je korake, polahko i oprezno. I tako, vrijeme je išlo dalje, lijeva noga je prgrlila onu metalnu protezu. Sve rjeđe se sjećala koraka svoje nekadašnje sestre, desne noge.

Na kraju, molimo Dragog Allaha da nas ne iskuša sa onime čime se ne možemo ponijeti, i da nam izgubljeno nadoknadi na oba svijeta! Amin

Prizren, 13. 09.2019. / 14. Muharrem 1441. h.