Potresno svjedočenje dječaka u čiju su učionicu upali talibani i ubili većinu njegovih prijatelja.
"U ime Boga, milostivog, samilosnog. Selam, moje ime je Ali. Imam dvanaest godina."
Bili smo između dvije lekcije na prvom času, kada smo iznenada čuli pucnjeve. Bila je to veoma agresivna buka. Nismo imali vremena čak ni da zamislimo šta bi to moglo biti.
Za nekoliko trenutaka, kako se buka približavala našoj učionici, učiteljica nam je rekla da se sakrijemo ispod stolova.
"Sakrijte se ispod stola, brzo, sakrijte se ispod stola", rekla je. Neki od nas su se tresli. Neki su stajali zbunjeni i uspaničeni. Cijeli razred je počeo zapitkivati učiteljicu šta se dešava.
Vrisci djece iz učionice pored šokirali su nas. To me je toliko prepalo da nisam mogao ni da vrištim.
Naša učiteljica je krenula da zaključa vrata kada su tri militanta upala unutra.
Već su pucali i vidio sam učiteljicu i kolege iz razreda da su povrijeđeni. Neki moji prijatelji su počeli padati nakon što su pogođeni. Mnogi od nas su se sakrili ispod stolova.
Znao sam da ću umrijeti i počeo sam plakati. Svi su plakali, ali niko u mom razredu nije pokušao pobjeći.
Pogodili su moje razredne kolege u glavu, u prsa, u njihove ruke, u noge i stomak. Svi su bili na podu. Možda su znali da su mnogi od nas bili živi. Onda su počeli pucati ravno u glavu.
Meci su prolijetali iznad naših glava. Moj najbolji prijatelj, koji je sjedio sa mnom u klupi, Irfan Ullah rekao mi je: „Pretvarajmo se da smo mrtvi.“ Tresao sam se od straha. Naša mjesta su bila posljednja u nizu u učionici.
"Lezi mirno, Ali, lezi mirno“, šapnuo mi je. Okrenuli su me. Sve se desilo vrlo brzo. Znao sam da je terorist. Znao sam da je taliban.
Moj prijatelj je također pogođen. Ne znam gdje, ali nije govorio. Mogao sam ga čuti kako diše pored mene.
Jedan terorista je povikao drugom: „Je li taj mrtav?“ I onda sam čuo metke i još pucnjeva. Osjetio sam se kao da sam mrtav.
Razgovarali su na paštunskom jeziku i nosili šalvare. Svi su imali duge smeđe brade.
Kada su izašli iz učionice, šapnuo sam Irfanu, ali nije odgovorio. Mislio sam da se pravi mrtav. I ja sam nastavio da se pravim mrtav.
Bio sam veoma uplašen da će se vratiti. Ne znam kada je moj prijatelj umro. Spasio mi je život.
Mislio sam da sam mrtav, ali je moje srce kucalo veoma brzo. Nisam se mogao pomjeriti.
Pravio sam se mrtav nekoliko sati. Kada su došli vojnici, nisam se mogao pomjeriti i ostao sam da ležim. Nisam znao da li su pravi vojnici. I nisam mogao govoriti. Bio sam jako uplašen.
Čuo sam konstantnu buku od metaka izvan učionice, ali nisam imao snage da otvorim oči. Desila se ogromna eksplozija. Mislio sam da će svijet danas eksplodirati.
Kada me neko podigao, nastavio sam da držim oči zatvorene. Bio je to vojnik.
Počeo sam plakati. Odveli su me roditeljima.
Došao sam ovdje u bolnicu. Toliko mnogo mojih školskih kolega je tu kojima treba krv. Nudim svoju krv kao donaciju.
Roditelji su insistirali da idemo kući. Bili su zabrinuti za mene. Tužni su. Uplašeni su. I ja se plašim. Ali se također brinem za svoju braću i sestre koji su u bolnici.
Ovi talibani su zli.
Ne mogu vjerovati da sam živ.
Ako me moja zemlja treba, tu sam da ponudim svoj život.
Borit ću se protiv ovih terorista koji su ubili moje prijatelje. Neću im oprostiti. Bog sve vidi."
Svjedočenje 12-godišnjeg Alija snimila je novinarka Kiran Nazish.
