Keith Jesperson je u SAD-u poznat kao 'ubica sretnog lica' (Happy Face Killer), koji je silovao i ubio osam žena 1990-ih godina prošlog stoljeća. Njegova kći Melissa Moore opisuje kako je doznala istinu o ocu kao tinejdžerica te kako je pronašla način da živi s njom.
'Dopustite mi da vam kažem o tome kad sam zadnji put vidjela tatu prije nego je poslan u zatvor. Imala sam 15 godina kad se nenajavljeno pojavio u našoj kući u Spokaneu, u državi Washington. On i moja mama su se razveli, pa smo ga povremeno viđali, kad bi ga posao vozača kamiona ponekad doveo do nas.
Tog dana, u jesen 1994. godine, pitao je mene, mog mlađeg brata i sestru želimo li izaći van na doručak s njim. Svi smo uskočili u njegov veliki kamion koji je imao i spavaću kabinu. Moja sestra i ja smo sjedile u spavaćoj kabini, na vrhu madraca, dok je brat sjedio na mjestu suvozača.
Nakon što smo krenuli, brat je otvorio pretinac u kamionu i pronašao kutiju cigareta. Bio je u šoku jer je pušenje bilo veliko 'ne' za našeg tatu. Uvijek nam je želio usaditi odbojnost prema cigaretama.
'Oh, to su za moje prijateljice, žene koje pokupim kamionom', bila je njegova reakcija. Moj brat je složio lice ne vjerujući mu, te komentirao: 'Tata, skrivaš li nešto od nas? Možda ipak pušiš?'.
Kada smo ušli u zavoj kod moje škole, velika rola ljepljive trake izašla je iz odjeljka za spavanje i to mi se učinilo jako čudnim. Pitala sam se zašto moj tata ima ljepljivu traku uz jastuk. A onda sam zaključila kako je to vjerovatno zbog činjenica kako u spavaćem odjeljku ima malo mjesta pa je sve nabacano jedno na drugo.
Moji brat i sestra su imali planove to jutro, pa smo u restoran otišli samo tata i ja. Voljela sam svog tatu, ali nisam puno uživala biti u društvu s njim. Uz njega sam se osjećala tjeskobno. Nikad nas nije zlostavljao ni tukao, ali jednostavno je postojao osjećaj kako nešto nije u redu, kako se nešto događa ispod površine. Probala sam jednom potražiti savjet u školi, ali nije prošlo baš najuspješnije. Ispalo je kako mnogo djece misli kako su njihovi tate čudni.
'Nije sve onako kako se čini'
Jedna od stvari vezanih uz mog oca, koja mi je kao mladoj djevojci bila veoma neugodna, je bila činjenica kako je veoma otvoreno pričao o seksualnim odnosima. Npr. ponekad bi pričao o detaljima seksualnog odnosa kojeg je imao s mojom majkom.
Zurio bi u žene u javnosti, davao nepristojne primjedbe o njima te ih maltretirao. To jutro u restoranu Denny's Diner nije bilo nimalo drugačije - sjećam se kako je koketirao s konobaricom dok smo sjedili u separeu.
Tokom jela rekao mi je: 'Nije sve onako kako se čini, Missy', Upitala sam ga: 'Na što misliš, tata?'.
Gledala sam ga kako se bori s nečim iznutra. Onda je rekao: 'Znaš, morao bih ti nešto reći, i to nešto jako važno'. Uslijedila je duga tišina prije nego što sam ga upitala što je to.
'Ne mogu ti reći, draga. Ako ti kažem, ti ćeš reći policiji. Nisam ono što misliš da jesam, Melissa.'
Osjećala sam nervozu u želucu. Otrčala sam u WC. Kad sam se vratila, osjećala sam se smireno i na moju sreću sam doznala kako je moj otac odustao od ove mučne komunikacije.
Ali često se u mislima vratim u taj trenutak i pomislim: 'Da mi je rekao istinu šta bi se iduće dogodilo? Da mi je rekao o svojih sedam ubistava - možda bi uskoro bilo i osmo - bih li otišla na policiju? Bi li mi dao šansu?
Je li me moj otac mogao ubiti - to je pitanje koje je obilježilo moj život.
Tokom godina govorio je neke čudne rečenice
Nekoliko mjeseci nakon tog dana, u martu 1995. godine mama nam je rekla kako je otac uhapšen zbog ubistva. To je bilo previše. Nisam mogla shvatiti kako je moj tata mogao učiniti takav zločin.
A tada sam se počela prisjećati trenutaka života s njim još iz onih dana dok smo kao porodica svi zajedno živjeli na farmi u državi Washington.
Kad sam imala pet godina, u podrumu naše seoske kuće pronašla sam prekrasne mačiće i iznijela sam ih van kako bih se s njima igrala. Kad je moj otac vidio što imam u rukama, uzeo mi ih je, objesio ih na uže za sušenje rublja i počeo ih mučiti. Sjećam se njegova užitka dok sam vrištala i molila ga da ih spusti. Poslije sam pronašla njihova malena tijela u stražnjem vrtu.
Drugi put je pronašao mene i brata kako se igramo s prekrasnom crnom mačkom. Moj otac je bio krupan muškarac, visok 198 centimetara. Nadvio se iznad nas i zaigrano upitao što to imamo. Zgrabio je mačku i, na moje olakšanje, pomazio je. No tada ju je jako stisnuo i počeo joj glavu zavrtati. Životinja se pokušala obraniti, a mi smo vrištali. No, otac je imao isti onaj izraz užitka na licu.
Uhapšen je zbog ubistva svoje djevojke, Julie Winningham, no nije mi rečeno što je tačno napravio. Majka o tome nije željela s nama razgovarati. Sada razumijem da nas je tako htjela zaštititi.
Tokom ljeta 1995. godine iskrala sam se u knjižnicu kako bih pročitala izvještaje o suđenju ocu. Tako sam doznala da je tokom suđenja priznao ubistva još nekolicine žena.
Kao da je to bio neki drugi Keith Jesperson. Iako se sjećam naznaka ovog drugog čovjeka, ipak se sjećam i tate koji je bio ljubazan i drag. S vremena na vrijeme se činio kao dobar tata.
Onda se sjetim nekih čudnih rečenica koje mi je znao reći tokom godina.
'Prošao sam kamionom pokraj zatvora u Oregonu i potrubio sam im. Jednog dana ću i ja biti tamo. No, ne još', rekao mi je jednom prilikom.
Kad sam imala 13 godina vozili smo se uz prekrasnu široku rijeku koja odvaja Washington State i Oregon. Upravo smo se približavali blizu područja Multnomah Falls kad je tata rekao: 'Znam kako ubiti nekoga i proći nekažnjeno'. Tada je počeo govoriti kako treba ubijenome skinuti dugmad s odjeće da se ne mogu identificirati otisci prstiju te kako ubica treba na nogama imati biciklističke cipele koje ne ostavljaju velike tragove u blatu.
Tada sam ove njegove izjave pripisivala njegovoj sklonosti za detektivske priče no kasnije sam shvatila kako smo se vozili kroz područje u kojem je tri godine kasnije pronađeno tijelo Taunje Bennett. Mislim da je želio pričom oživjeti taj trenutak. Moj tata se osjećao primoran podijeliti svoje zločine s drugima, kao što je i činio pismima koje je slao medijima. Ona su uvijek bila potpisana sa smješkom pa su ga mediji i prozvali 'ubica sretnog lica'.
Osjećala sam krivnju i sram
1995. godine nisam bila u stanju balansirati između tih sjećanja i osjećaja s jedne strane i onoga što sam čitala o ocu u knjižnici. Odjednom sam naprosto prestala čitati izvještaje o njegovim zločinima.
Kad je vijest o mojem ocu izašla u medijima, roditelji su čuvali svoju djecu od mene, mislili su da mogu biti ozlijeđena. Osjećala sam krivnju i sram.
No, tokom ljeta 1995. godine imala sam važnije brige. Našla sam se u nasilnoj vezi s dečkom. Nekako sam dobila osjećaj kako sam morala platiti odštetu za njegove zločine. Osjećala sam se prljavo, manje osobom, izolirano i usamljeno. Mislila sam kako ne mogu živjeti u ovom svijetu i biti dio njega.
Ne postoji knjiga 'Šta učiniti nakon što otkrijete da vam je otac serijski ubica?'. Niko vam ne kaže kako se smijete, a kako ne smijete osjećati.
Bila sam zabrinuta. Znala sam da nisam sposobna ubiti nekoga, znala sam da nisam sociopat. No, s druge strane, nosim isti DNK kao moj otac. Kako se postaje serijski ubica? Može li se to zlo prenostiti dalje? Može li prijeći na moju djecu?
Ova ostavšitna mog oca postala je sastavni dio mog života koju sam čuvala kao tajnu. Bila sam dovoljno sretna da na kraju pronađem prekrasnog čovjeka za kojeg sam se udala i s kojim imam djecu.
No, jednog dana, u maju 2008. godine, gladala sam kako moja kći trči iz školskog autobusa prema meni s pitanjem kojeg jedva čeka postaviti mi. Taj dan su u vrtiću učili o porodici. Rečeno joj je kako svako ima mamu i tatu, i to je za nju bila najnovija vijest.
'Mama, svako ima tatu. Gdje je tvoj tata?', upitala me kći, na što sam se ja smrznula. Nisam znala kako joj objasniti situaciju. Ona je tako slatka i dragocjena - kako ću joj reći gdje joj se nalazi djed. Rekla sam joj samo kratko - on je u Salemu. I to je bila istina jer tamo služi kaznu zatvora.
No, shvatila sam da ukoliko se ne uhvatim s tim problemom u koštac, zločini mojeg oca će utjecati na moju kćer baš kao što su utjecali na mene.
To je bio trenutak koji je promijenio sve. Godinama smo živjeli u skrovitosti, ali to popodne sam odlučila svijetu reći ko sam zapravo ja.
Promijenilo se sve
Napisala sam memoare 'Shattered Silence' i počela davati intervjue za medije. Nakon što sam se pojavila u showu Oprah Winfrey 2009. godine dobila sam stotine e-mailova od članova obitelji ostalih serijskih ubica koji mi zahvaljuju na mojoj priči te me mole za savjet i pomoć.
Putujem posvuda kako bih vidjela te ljude i razgovarala s njima. To je mojem životu dalo smisao i smjer.
Stvorila sam cijelu mrežu ljudi poput mene. Do sada sam imala izravan kontakt s više od 300 ljudi - mi smo underground zajednica.
Nedavno me kontaktirala majka dviju djevojčica čiji je otac bio serijski uboica koji je bio razapet od strane europskih medija. Jedna od tih djevojaka bila je toliko depresivna da je razmišljala o samoubojstvu. Moja mreža ljudi pisala je tim djevojkama pisma s porukama da dolaze bolja vremena.
I to zaista funkcionira. Svi ti ljudi imaju svoju priču i svi su na nekom putu oporavka. No, postoje neke emocije i procesi kroz koje svi prolazimo. Svi imamo period poricanja, šoka pa tuge. Tada dolazi gnjev. Moj otac nikad neće dobiti smrtnu kaznu za svoje zločine. A trebao bi.
I to ne kažem zbog sebe već zbog njegovih žrtava. Pravda nikad neće biti zadovoljena. Ne želim ići u stravične detalje mučenja koje je nanio tim jadnim ženama, koje su bile majke, kćeri i sestre. Nisu ni identificirane sve njegove žrtve. Postoje neki roditelji koji još uvijek ne znaju gdje su njihove kćeri.
Razgovara sam s članovima porodice njegove prve žrtve, Taunje Bennett. Oni imaju mnogo detalja o njezinom životu koje sam zaista željela znati.
Pričala sam i s jedinom preživjelom žrtvom mog oca koju je brutalno silovao ispred njezina djeteta te pokušao zadaviti. Ona je mene kontaktirala i razgovarale smo telefonski. Bila sam veoma nervozna prije razgovora i moram priznati da je bilo teško slušati detalje vezane uz napad na nju. No, bio je to snažan dar što mi je ona dala. Ako sam se i željela zavarati o tome što je on učinio, nakon ovog saznanja više nisam mogla.
Nisam ga vidjela gotovo 10 godina. Nakon što je moja knjiga izašla 2008. godine, dobila sam pismo od njega u kojem je napisao: 'Ne želim da me svijet osuđuje kao tatu. Bio sam veliki tata. Moja jedina greška bilo je osam pogrešaka u prosudbi'.
On svoja ubojstva naziva 'pogreškama u prosudbi'. To je način na koji on vidi stvari. Kako može bilo ko, pa čak i netko blizak poput kćeri, imati bliski odnos s osobom kojoj nedostaje iskrenosti i suosjećanja.
Godinama sam se zavaravala. Znala sam da je činio strašna zlodjela, no i dalje vjerujem da je volio mene, brata i sestru, da je bio sposoban za ljubav i suosjećanje.
Onda sam jednog dana, dok sam pisala knjigu, pričala sa svojim djedom, koji mi je rekao: 'Znaš, posjetio sam tvog oca u zatvoru i rekao mi je nešto što me iznenadilo. Rekao mi je kako su mu se javile misli da ubija tvoju djecu.'
Možda ljudi ovo neće razumjeti, ali to što sam čula dalo mi je slobodu. Omogućilo mi je da shvatim kako tu nije bilo dvostrukog života. Bio je samo jedan Keith Jesperson koji je manipulirao svima oko sebe te prestavljao svijetu različitog sebe.
I na kraju sam znala odgovor na pitanje koje me mučilo svaki put kad bih se prisjetila našeg posljednjeg zajedničkog doručka u restoranu. Bi li me ubio da sam rekla policiji sve o njegovim zločinima? Da, ubio bi me.
Razumijevanje toga dopustilo mi je da mu kažem - zbogom.
