Slaba potražnja, sve veća nejednakost i nestajanje srednje klase, prevelika regulacija, konkurencija iz Kine, neadekvatna infrastruktura, manjak ideja... Sve su to razlozi koje već godinama razni ekonomski stručnjaci iznose pokušavajući da objasne šta se krije iza neumoljivo sporog oporavka i stidljivog rasta u najjačim svjetskim ekonomijama.
Ali, u posljednje vrijeme sve češće se iznosi i argument da je zapravo mir uzrok ekonomske stagnacije.
Već je dosta godina prošlo otkad je cio svijet bio upleten u neki veliki ratni sukob, a kako u New York Times piše profesor ekonomije Tyler Koven, premda vijesti o ratnim sukobima u Iraku ili Južnom Sudanu odaju utisak da je svijet i danas prilično krvavo mjesto, broj žrtava u tim ratovima nije ni približno velik u poređenju sa desetinama miliona ljudi ubijenih tokom dva svjetska rata u prvoj polovini 20. vijeka.
Čak je i u Vijetnamskom ratu stradalo kudikamo više ljudi nego u bilo kom drugom kasnijem sukobu u kojem je učestvovala neka naprednija država.
Koliko god to nevjerovatno zvučalo, moguće je da svjetski mir otklanja potrebu hitnog postizanja visokih stopa ekonomskog rasta tako da je samim time smanjena mogućnost da će ekonomija rasti brže. To ne znači nužno da ratovanje samo po sebi dovodi do poboljšanja ekonomske situacije, s obzirom da su direktne posljedice rata destrukcija i gubitak života.
Tajler Koven, koji inače predaje ekonomiju na Univerzitetu George Mason, navodi i da ovu tezu ne treba povezivati s kejnesianskim argumentom prema kojem pripreme za rat nužno dovode do povećavanja javne potrošnje i automatskog povećanja zaposlenosti.
Nasuprot tome, sama mogućnost izbijanja ratnog sukoba vlade navodi da budu fokusirane i da neke od najosnovnijih odluka koje donose budu ispravne. To se može odnositi na investiranje u nauku ili jednostavno na liberalizaciju ekonomije. Takav fokus za krajnju posljedicu ima poboljšanje dugoročnih ekonomskih izgleda.
I dok će neki s pravom reći da je neprimjereno tražiti nešto pozitivno u ratu, drugi će uputiti na to da se pogleda istorija SAD, gdje se jasno vidi da iznesenu tezu ne možemo tek tako odbaciti. Fundamentalne inovacije, poput nuklearne energije, računara i savremenih letjelica, redom su nastale usljed američkih napora da nadjačaju sile Osovine u Drugom svjetskom ratu ili SSSR u Hladnom ratu.
Internet je izvorno zamišljen kao mreža koja bi Americi trebala da posluži u odbrambene svrhe u slučaju nuklearnog napada, a početke Silikonske doline trebalo bi tražiti u ugovorima sa američkom vojskom, a ne u današnjim start-apovima, navodi New York Times. Lansiranje Sputnjika u Americi je izazvalo veliki interes za nauku i tehnologiju, što je za posljedicu imalo ekonomski rast.
Da nije bilo ratne prijetnje, nikada na primjer ne bi bio pokrenut Projekt Menhetn. U sklopu tog projekta atomska bomba proizvedena je za šest godina, a počelo se praktično od nule. Projekat je na svome vrhuncu "jeo" 0.4 posto američkog BDP-a. Teško je zamisliti neki uporediv projekat u današnje vrijeme.
S druge strane Tyler Koven navodi i pozitivne stvari koje je donijelo razdoblje bez globalnih konflikata. Osim mira samog po sebi, tu su i, čistija okolina, kao i više vremena koje ljudi mogu da posvete sami sebi. Takođe, stepen tolerancije prema manjinama je danas veći.
Dakle, iako je ekonomski rast u nedostatku nekog velikog ratnog sukoba možda manji, svijet bez rata danas nesumnjivo jeste bolje mjesto nego što bi se to možda dalo zaključiti iščitavanjem ekonomskih pokazatelja.
Velika je prednost živjeti u svijetu kojim pretežno ipak vlada mir i čiji ukupni BDP raste stopom od 2 posto u odnosu na situaciju u kojoj BDP skače za 4 posto, ali pritom ginu ljudi.
Pitanje je, naravno, je li trenutno mirno razdoblje zapravo tek jedan balon koji samo čeka da se rasprsne.
