Bivša premijerka Ukrajine Julija Timošenko je u aoutorskom tekstu izjavila da Ukrajine nije ni Bosna, ni Kosovo.
Njen tekst za list Danas prenosimo u originalnoj verziji:
Miran period od objave rata u septembru 1939. do blic napada nacista na Belgiju i Francusku u maju 1940. često se naziva „lažni rat“. Od kada je Rusija napala i pripojila Krim i počela da gomila vojnike i oružje na našoj istočnoj granici, mi u Ukrajini preživljavamo „lažni mir“.
Međutim, nema ničeg lažnog u naporima koji mi Ukrajinci sada ulažemo da odbranimo svoju zemlju i svoju demokratiju. Naši mladići i djevojke volontiraju u vojsci kao nikada ranije. Naša vlada pregovara o sporazumu o stend-baj zajmu sa Međunarodnim monetarnim fondom, koji će nam pružiti dio sredstava koja su nam potrebna da popravimo finansijsku i ekonomsku situaciju.
Uprkos tome što Rusija priprema vojsku protiv nas, započinjemo izbornu kampanju. Građani Ukrajine će sledećeg mjeseca slobodno izabrati novog predsjednika, što je najbolja kritika ruske propagande o našem navodnom neuspjehu da podupremo demokratiju.
A, ipak, dok Ukrajinci rade na ponovnoj izgradnji zemlje nakon predratorske vladavine Viktora Janukoviča, suočavamo se s novom prijetnjom u obliku „mirne ofanzive“, koju je stari kov sovjetske diplomatije osmislio da bi osujetio riješenje Zapada. Nedavni telefonski poziv ruskog predsjednika Vladimira Putina američkom predsjedniku Baraku Obami u kojem je zatražio obnovu diplomatskih razgovora, nakon čega je usledio detaljan izvještaj ruske vlade o tome kako riješiti krizu koja je djelo Kremlja, zapravo je napad na mir.
Putinovi napori slični su neslavnoj Konferenciji u Jalti iz 1945, na kojoj je Josif Staljin umješao Vinstona Čerčila i Frenklina Ruzvelta u podjelu Evrope koja je porobljavala polovinu kontinenta gotovo pedeset godina. Putin danas teži da umješa Zapad u rasparčavanje Ukrajine tako što pregovara o federalnom ustavu koji je osmislio Kremlj, a kojim bi bilo stvoreno desetak „Krimova“ - zalogaja koje bi Rusija kasnije mogla lakše da proždere.
Naravno, federalizam dobro zvuči. Približavanje političke vlasti tamo gdje ljudi zapravo žive uvijek je privlačno i obično efikasno. Ali dobrobit ukrajinske demokratije nije ono što Putin ima na umu; za njega je federalni sistem sredstvo koje Kremlj treba da iskoristi da uzrokuje političke razmirice i na kraju uvede istočne i južne regione Ukrajine u Rusku Federaciju. Da parafraziramo Klauzevica, Putinov federalizam je aneksija drugim sredstvima.
Samo treba pogledati u dijelove ruskog prijedloga koji su ispisani sitnim slovima - nove federalne jedinice Ukrajine bi imale pravo da se izjašnjavaju o „smjeru ukrajinske spoljne politike“. Ta mogućnost bi mogla da omogući Putinu da pokuša da prisili ruska govorna područja da stave veto na evropsku budućnost zemlje.
O ustavnoj strukturi Ukrajine treba da odlučuju sami Ukrajinci. Rusija ne treba da se miješa u to, kao ni druge zemlje, bez obzira na to koliko žele da pomognu. Ukrajina nije Bosna, u kojoj se Ustav iznjedrio iz mirovnih pregovora kojima je okončan višegodišnji krvavi rat nakon raspada Jugoslavije. Nije ni Kosovo, koje je postalo nezavisno kada su uspostavljene njegove državne strukture. Ukrajina je potpuno suverena država, koju kao takvu priznaju i druge države, uključujući Rusiju.
Povesti se za Putinovim federalizmom znači prihvatiti laži koje Kremlj bljuje o aktuelnoj vladi u Ukrajini i hrabrim muškarcima i ženama koji su smjenili Janukoviča s vlasti. Putinovi izaslanici tvrde da su stanovnici ruskog govornog područja u Ukrajini u opasnosti, ali ne mogu da ukažu ni na jedan primjer gonjenja koji bi mogao to da potkrepi. Razlog za to je jednostavan - nema represije nad ruskim stanovništvom u Ukrajini i nikada je nije ni bilo.
Ako nema represije nad ruskim stanovništvom u Ukrajini, nema razloga da se mijenja politička struktura zemlje. Dakle, da li Ukrajinu zaista treba prisiljavati da uspostavi novi ustavni poredak zasnovan na velikoj laži? Ono što nam je potrebno jeste kompetentna, efikasna i nekorumpirana vlada. A uz pomoć i tehničku podršku Evrope, takvu ćemo i formirati.
Želja diplomata da se pronađe mirno rješenje za krizu u Ukrajini je razumljiva. Ali uslovi koje postavlja Rusija u slučaju da ih Zapad prihvati bi znatno potkopali suverenitet Ukrajine; još gore, prihvatanjem uslova Rusije bi se učvrstila ideja da moćne zemlje mogu da ugnjetavaju manje moćne susjede da bi ispunjavali njihove želje do te mjere da se odreknu svoje nezavisnosti.
Ukrajina će se usprotiviti ugnjetaču, ako je neophodno i sama. Odbijamo da u budućim istorijskim udžbenicima igramo ulogu beznadežne žrtve.
