Njegov neadekvatan odgovor na pobunu dovodi ga u centar pažnje i Rusima se ne sviđa ono što vide, piše Foreign Policy.
U subotu ujutro, Rusi su gledali uzrujanog i ljutitog predsjednika Vladimira Putina kako drži vanredno obraćanje naciji. Pobunjeni plaćenici iz grupe Wagner upravo su bili zauzeli Rostov na Donu, jedan od najvećih ruskih gradova, a da nisu naišli na otpor ruskih kopnenih snaga, sigurnosnih snaga, policije ili bilo kojeg drugog državnog autoriteta. Bez spominjanja šefa Wagnera Jevgenija Prigožina poimenice, Putin je obećao brzu i odlučnu odmazdu za ovaj „nož u leđa“. Prigožin je izazvao Putina, a Putin je odgovorio naočigled sviju u Rusiji, piše Alexey Kovalev u analizi objavljenoj na Foreign Policyju.
Dalje navodi da je Putinova riješenost trajala kraće od jednog dana.
“Dok su se u borbi prekaljeni pobunjenici približavali Moskvi, nailazeći na minimalni otpor dok su Putinove iscrpljene snage pripremale odbrane u glavnom gradu, glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov najavio je potpuni obrat. Neće biti optužbi za izdaju protiv Prigožina, vođe Wagnera poslatog u egzil u Bjelorusiju, a pobunjenicima je dozvoljeno da se povuku bez odmazde. Državna propaganda pokušala je spinovati to kao velikodušan čin kojim se izbjegava krvoproliće, ali u ovom trenutku neki od najodanijih Putinovih pristalica počeli su postavljati pitanja o njegovom iznenadnom zaokretu”, piše Kovalev.
Podsjeća da je do ovog vikenda Putinov modus operandi za održavanje vlasti bio je da se distancira od loših vijesti dozvolivši svojim podređenima da apsorbuju bijes javnosti i da ga potroše u međusobnoj borbi.
To je bila njegova strategija tokom pandemije, navodi Kovalver kao primjer, kada je otišao u izolaciju i prebacio većinu odgovornosti za nošenje s krizom lokalnim vlastima. Dodaje da se tokom ruskog rata protiv Ukrajine Putin slično ponašao, natjeravši svoje vrhovne generale da objavljuju nepopularne odluke, kao što su ponižavajuća povlačenja u Harkovskoj i Hersonskoj oblasti u Ukrajini prošle godine, kao da je to njihov rat, a ne njegov.
“Tako je ruski ministar odbrane Sergej Šojgu brzo postao jedna od najomraženijih ličnosti u proratnim i nacionalističkim krugovima, koji ga krive zato što ne upravlja ratom dovoljno brutalno. Prigožin je to iskoristio, konstantno napadajući vojnu komandu u zapaljivim govorima dok se Putin držao van debate. Bilo je nekih komentara o Putinovom vodstvu, pa čak i povremenih poziva na njegovu ostavku na proratnim profilima na Telegramu, ali većina kritika bila je usmjerena na podređene”, piše Kovalev.
“Ta se slika srušila ovog vikenda kada je Prigožin prisilio Putina da reaguje. Iako je Prigožin insistirao da ne pokušava svrgnuti vladu i da cilja samo na rusko odbrambeno rukovodstvo, predsjednik nije mogao presjediti u bunkeru i dopustiti podređenima da se bore kada je jedan od tih podređenih predvodio plaćeničku vojsku prema Moskvi i oborio avion Ruskog ratnog zrakoplovstva usput”, ističe Kovalev.
“Ali kada je Putin konačno izašao u javnost s prijetnjom da će ugušiti pobunu, ta se prijetnja gotovo odmah pokazala praznom. Ni ruska vojska, niti tajne službe, a ni bilo koje drugo odgovorno tijelo nisu preuzeli na sebe obavezu da implementiraju Putinovu naredbu. Mnogim Rusima je izgledalo kao da Putin zapovijeda zamišljenim vojskama. Jednako loše, gotovo nijedan istaknuti Rus nije jasno podržavao svog vođu, tokom tih sati između Putinove prijetnje i njenog opoziva, bilo je kao da čekaju da vide kako će se situacija razviti”, dodaje.
Ističe da prvi put Rusi vide Putina samog u centru pažnje bez ikoga kome može prebaciti odgovornost i to sada kada samo sebe može okriviti za nered.
“On je dozvolio Prigožinu da napreduje kao nedodirljivi agent sa svojim poslovnim carstvom, tvornicama internetskih trolova i sve moćnijom plćaničkom vojskom. Putin je dozvolio da tinja sukob između Wagnera i ruskog Ministarstva odbrane i da konačno eskalira. I sada je on taj koji ga ruši svojim obećanjem da će silom ugušiti pobunu”, navodi.
“Na putu prema Moskvi, plaćenici su navodno oborili sedam aviona Ruskog ratnog zrakoplovstva, usmrtivši više od 10 pilota i posade. Način na koji je to sve brzo zataškano i oprošteno zbunilo je i naljutilo mnoge Ruse, uključujući mnoge od onih koji su ranije hvalili vojnu spretnost Wagnera i kritike upućene Misnistarstvu odbrane na svojim proratnim profilima na Telegramu. Putinov neobično kratki popratni govor u ponedjeljak kasno uvečer, u kojem je potvrdio da Wagnerovi borci neće snositi posljedice za pokušaj pobune i zahvalio je zapovjednicima iz ove grupe što su izbjegli ‘bratsko krvoproliće’, nije olakšao mnogim Rusima koji su zabrinuti jer je njihov vođa izgubio kontrolu”, smatra Kovalev.
Ističe da je pobuna također podstakla krajnju desnicu, ekstremnu proratnu opoziciju Putinu. Podsjeća da je to ranije bila raznolika, svađalačka grupa blogera i bivših plaćenika, od kojih su samo neki bili otvoreno protiv Putina.
“Ali od pobune, pokret se spaja na eksplicitno antiputinovom pravcu, a njihov bijes i razočarenje su opipljivi. ‘Nisam vidio ništa jadnije u nastupu čovjeka koji iole podsjeća na predsjednika’, napisao je na svom Telegramu Igor Girkin, bivši plaćenik kojeg je prošle godine u odsustvu osudio nizozemski sud zbog uloge u obaranju leta MH17 2014. Vladislav Pozdnjakov, militantni nacionalista i entuzijastični podstrekač rata u Ukrajini, napisao je na svom Telegramu: ‘Sada je očigledna činjenica da Putin živi u svetu mašte, potpuno nevezan za stvarnost'”, dodaje.
Dalje piše kako je “klub ljutitih patriota, ultradesničarska nacionalnistička grupa koja sebe naziva ‘jedinom stvarnom opozicijom vlastima'“, nastavila je Prigožinovu kritiku slabog vodstva i korupcije vlade pod Putinom i Šojguom kao glavnog razloga za poteškoće Rusije u ratu u Ukrajini”.
“Na sastanku kojem su prisustvovali Girkin i drugi u ponedjeljak, ova grupa je izjavila da će osporiti svako slabljenje ratnih napora Kremlja. To nije prazna pijetnja: ovaj pokret je tvrdio da može mobilizirati 10 do 15 miliona ruskih birača, što je čini važnim faktorom na ruskim predsjedničkim izborima 2024, veoma izmanipulisanim dijelom političkog perfromansa, ali koji i dalje nosi izvjesni rizik za režim”, piše Kovalev.
“To je potpuno novo: u prošlosti su lojalisti davali sve od sebe da dokažu svoju posvećenost vođi i kritikuju njegove neprijatelje. Jedan istaknuti primjer je Margarita Simonjan, glavna urednica državnog propagandnog kanala RT, koja je uspjela spojiti glasnu i bezrezervnu podršku Putinu sa velikodušnim pohvalama za Prigožina i Wagner. Zadržala je radio šutnju do kasno uvečer u nedjelju, dugo nakon što je borba odlučena, prije nego što je istupila sa jasnom podrškom Putinu”, ističe.
Dodaje da je slično tih bio i Sergej Mironov, vođa proputinovske stranke lijevog centra Rusija za istinu, koji je prethodno pozirao u Wagnerovoj robi i ponosno pokazivao malj koji je lično potpisao Prigožin, aludirajući na brutalna pogubljenja dezertera od strane grupe.
“Mironov nije osudio pobunu sve dok Peskov nije objavio primirje. Nijedan istaknuti oligarh i nekoliko drugih ličnosti nisu dali podršku Putinu tokom pobune. U međuvremenu, obični Rusi su izgledali gotovo potpuno apatični”, navodi Kovalev.
Na kraju navodi da se Putinova karakteristična neodlučnost i odugovlačenje pred krizom, koji su mu ranije pomagali da izbjegne krivicu za politike koje pođu po zlu, odjednom pokazala kao njegova tragična greška.
“Dopustajući da pobuna tinja i raste, a zatim ne ispunjavajući obećanje da će je ugušiti, razotkrio se kao nestabilan i slab. Najgore što se može desiti jednom moćniku je da izgubi imidž snage, a upravo se to dogodilo za vikend. Čak je i baza moći njegovog režima, sigurnosne službe, bila mlaka u podršci svom vođi. Neuobičajeno za kvazi diktaturu i policijsku državu poput Rusije, nije bilo masovnih odmazdi, niti okupljanja učesnika i njihovih siimpatizera. Čini se da čak ni službe sigurnosti Putina više ne vide kao nemilosrdnog šefa. Njegov imidž se brzo urušava među Rusima, a to bi moglo dodatno potkopati njegovu vladavinu”, zaključuje Kovalev u analizi objavljenoj u Foreign Policyju.
Dalje navodi da je Putinova riješenost trajala kraće od jednog dana.
“Dok su se u borbi prekaljeni pobunjenici približavali Moskvi, nailazeći na minimalni otpor dok su Putinove iscrpljene snage pripremale odbrane u glavnom gradu, glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov najavio je potpuni obrat. Neće biti optužbi za izdaju protiv Prigožina, vođe Wagnera poslatog u egzil u Bjelorusiju, a pobunjenicima je dozvoljeno da se povuku bez odmazde. Državna propaganda pokušala je spinovati to kao velikodušan čin kojim se izbjegava krvoproliće, ali u ovom trenutku neki od najodanijih Putinovih pristalica počeli su postavljati pitanja o njegovom iznenadnom zaokretu”, piše Kovalev.
Podsjeća da je do ovog vikenda Putinov modus operandi za održavanje vlasti bio je da se distancira od loših vijesti dozvolivši svojim podređenima da apsorbuju bijes javnosti i da ga potroše u međusobnoj borbi.
To je bila njegova strategija tokom pandemije, navodi Kovalver kao primjer, kada je otišao u izolaciju i prebacio većinu odgovornosti za nošenje s krizom lokalnim vlastima. Dodaje da se tokom ruskog rata protiv Ukrajine Putin slično ponašao, natjeravši svoje vrhovne generale da objavljuju nepopularne odluke, kao što su ponižavajuća povlačenja u Harkovskoj i Hersonskoj oblasti u Ukrajini prošle godine, kao da je to njihov rat, a ne njegov.
“Tako je ruski ministar odbrane Sergej Šojgu brzo postao jedna od najomraženijih ličnosti u proratnim i nacionalističkim krugovima, koji ga krive zato što ne upravlja ratom dovoljno brutalno. Prigožin je to iskoristio, konstantno napadajući vojnu komandu u zapaljivim govorima dok se Putin držao van debate. Bilo je nekih komentara o Putinovom vodstvu, pa čak i povremenih poziva na njegovu ostavku na proratnim profilima na Telegramu, ali većina kritika bila je usmjerena na podređene”, piše Kovalev.
‘Putin samo sebe može okriviti za nered’
Dodaje da je, sve do pobune Wagnera, Putin uživao sliku pametnog, manipulativnog moćnika koji se vješto ograđuje i izbjegava kritike javnosti.“Ta se slika srušila ovog vikenda kada je Prigožin prisilio Putina da reaguje. Iako je Prigožin insistirao da ne pokušava svrgnuti vladu i da cilja samo na rusko odbrambeno rukovodstvo, predsjednik nije mogao presjediti u bunkeru i dopustiti podređenima da se bore kada je jedan od tih podređenih predvodio plaćeničku vojsku prema Moskvi i oborio avion Ruskog ratnog zrakoplovstva usput”, ističe Kovalev.
“Ali kada je Putin konačno izašao u javnost s prijetnjom da će ugušiti pobunu, ta se prijetnja gotovo odmah pokazala praznom. Ni ruska vojska, niti tajne službe, a ni bilo koje drugo odgovorno tijelo nisu preuzeli na sebe obavezu da implementiraju Putinovu naredbu. Mnogim Rusima je izgledalo kao da Putin zapovijeda zamišljenim vojskama. Jednako loše, gotovo nijedan istaknuti Rus nije jasno podržavao svog vođu, tokom tih sati između Putinove prijetnje i njenog opoziva, bilo je kao da čekaju da vide kako će se situacija razviti”, dodaje.
Ističe da prvi put Rusi vide Putina samog u centru pažnje bez ikoga kome može prebaciti odgovornost i to sada kada samo sebe može okriviti za nered.
“On je dozvolio Prigožinu da napreduje kao nedodirljivi agent sa svojim poslovnim carstvom, tvornicama internetskih trolova i sve moćnijom plćaničkom vojskom. Putin je dozvolio da tinja sukob između Wagnera i ruskog Ministarstva odbrane i da konačno eskalira. I sada je on taj koji ga ruši svojim obećanjem da će silom ugušiti pobunu”, navodi.
Kritika slabog vodstva i korupcije vlade
Dodaje da je činjenica da pobuna Wagnera nije bila samo politička igra bez prolijevanja krvi učinila da Putinov obrat u mišljenju izgleda posebno slabo.“Na putu prema Moskvi, plaćenici su navodno oborili sedam aviona Ruskog ratnog zrakoplovstva, usmrtivši više od 10 pilota i posade. Način na koji je to sve brzo zataškano i oprošteno zbunilo je i naljutilo mnoge Ruse, uključujući mnoge od onih koji su ranije hvalili vojnu spretnost Wagnera i kritike upućene Misnistarstvu odbrane na svojim proratnim profilima na Telegramu. Putinov neobično kratki popratni govor u ponedjeljak kasno uvečer, u kojem je potvrdio da Wagnerovi borci neće snositi posljedice za pokušaj pobune i zahvalio je zapovjednicima iz ove grupe što su izbjegli ‘bratsko krvoproliće’, nije olakšao mnogim Rusima koji su zabrinuti jer je njihov vođa izgubio kontrolu”, smatra Kovalev.
Ističe da je pobuna također podstakla krajnju desnicu, ekstremnu proratnu opoziciju Putinu. Podsjeća da je to ranije bila raznolika, svađalačka grupa blogera i bivših plaćenika, od kojih su samo neki bili otvoreno protiv Putina.
“Ali od pobune, pokret se spaja na eksplicitno antiputinovom pravcu, a njihov bijes i razočarenje su opipljivi. ‘Nisam vidio ništa jadnije u nastupu čovjeka koji iole podsjeća na predsjednika’, napisao je na svom Telegramu Igor Girkin, bivši plaćenik kojeg je prošle godine u odsustvu osudio nizozemski sud zbog uloge u obaranju leta MH17 2014. Vladislav Pozdnjakov, militantni nacionalista i entuzijastični podstrekač rata u Ukrajini, napisao je na svom Telegramu: ‘Sada je očigledna činjenica da Putin živi u svetu mašte, potpuno nevezan za stvarnost'”, dodaje.
Dalje piše kako je “klub ljutitih patriota, ultradesničarska nacionalnistička grupa koja sebe naziva ‘jedinom stvarnom opozicijom vlastima'“, nastavila je Prigožinovu kritiku slabog vodstva i korupcije vlade pod Putinom i Šojguom kao glavnog razloga za poteškoće Rusije u ratu u Ukrajini”.
“Na sastanku kojem su prisustvovali Girkin i drugi u ponedjeljak, ova grupa je izjavila da će osporiti svako slabljenje ratnih napora Kremlja. To nije prazna pijetnja: ovaj pokret je tvrdio da može mobilizirati 10 do 15 miliona ruskih birača, što je čini važnim faktorom na ruskim predsjedničkim izborima 2024, veoma izmanipulisanim dijelom političkog perfromansa, ali koji i dalje nosi izvjesni rizik za režim”, piše Kovalev.
Urušavanje Putinovog imidža
Smatra da je također nevjerovatno koliko je Rusa, čak i među elitom, ostalo po strani dok nije bilo jasno ko će pobijediti.“To je potpuno novo: u prošlosti su lojalisti davali sve od sebe da dokažu svoju posvećenost vođi i kritikuju njegove neprijatelje. Jedan istaknuti primjer je Margarita Simonjan, glavna urednica državnog propagandnog kanala RT, koja je uspjela spojiti glasnu i bezrezervnu podršku Putinu sa velikodušnim pohvalama za Prigožina i Wagner. Zadržala je radio šutnju do kasno uvečer u nedjelju, dugo nakon što je borba odlučena, prije nego što je istupila sa jasnom podrškom Putinu”, ističe.
Dodaje da je slično tih bio i Sergej Mironov, vođa proputinovske stranke lijevog centra Rusija za istinu, koji je prethodno pozirao u Wagnerovoj robi i ponosno pokazivao malj koji je lično potpisao Prigožin, aludirajući na brutalna pogubljenja dezertera od strane grupe.
“Mironov nije osudio pobunu sve dok Peskov nije objavio primirje. Nijedan istaknuti oligarh i nekoliko drugih ličnosti nisu dali podršku Putinu tokom pobune. U međuvremenu, obični Rusi su izgledali gotovo potpuno apatični”, navodi Kovalev.
Na kraju navodi da se Putinova karakteristična neodlučnost i odugovlačenje pred krizom, koji su mu ranije pomagali da izbjegne krivicu za politike koje pođu po zlu, odjednom pokazala kao njegova tragična greška.
“Dopustajući da pobuna tinja i raste, a zatim ne ispunjavajući obećanje da će je ugušiti, razotkrio se kao nestabilan i slab. Najgore što se može desiti jednom moćniku je da izgubi imidž snage, a upravo se to dogodilo za vikend. Čak je i baza moći njegovog režima, sigurnosne službe, bila mlaka u podršci svom vođi. Neuobičajeno za kvazi diktaturu i policijsku državu poput Rusije, nije bilo masovnih odmazdi, niti okupljanja učesnika i njihovih siimpatizera. Čini se da čak ni službe sigurnosti Putina više ne vide kao nemilosrdnog šefa. Njegov imidž se brzo urušava među Rusima, a to bi moglo dodatno potkopati njegovu vladavinu”, zaključuje Kovalev u analizi objavljenoj u Foreign Policyju.
