Glavni lik naše današnje priče portala "Slobodna Bosna" je Dragoljub Draža Mihailović, četnički vojvoda poznat i pod nadimkom Čiča.
Bio je komandant kraljevske Jugoslovenske vojske u otadžbini u Drugom svjetskom ratu, a osuđen i strijeljan 1946. zbog ratnih zločina i suradnje s okupacijskim vlastima.
Nakon završetka gimnazije 1910. g. Draža Mihailović pristupa 43. klasi Niže vojne akademije u Beogradu. Nakon šest mjeseci dobiva čin pitomca-kaplara, a dvije godine kasnije unaprijeđen je u čin pitomca-podnarednika. Izbijanjem Balkanskih ratova u ljeto 1912., cijela 43. klasa prebačena je na bojišnicu.
Poslije Kumanovske bitke, Mihailović je unaprijeđen u čin narednika, a nakon bitke dodjeljena mu je srebrena medalja za hrabrost. U borbi protiv Bugara 1913. bio je ranjen. Nedugo poslije unaprijeđen u potpukovnika i dodjeljena mu je zlatna medalja za hrabrost. Poslije kratkog rata s Bugarima 1913., Draža Mihailović odlazi Beograd na doškolovljavanje.
OD RATNIKA DO ZLOČINCA
Već u ljeto 1941. Mihailović je dostavio izbjegličkoj vladi u Londonu program četničkog pokreta u Drugom svjetskom ratu. U njemu, između ostalog stoji:
-Omeđiti srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj
-U srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje Muslimana i po mogućnosti rešiti ga u ovoj fazi
-Izraditi plan za čišćenje ili pomeranje seoskog stanovništva sa ciljem homogenosti srpske državne zajednice
-Posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjenje svežim srpskim elementom
Koncem iste godine Draža Mihailović je četnicima dao "Instrukcije" u kojima jasno iznosi plan stvaranja Velike Srbije zasnovane na ubijanju i protjerivanju nesrpskog življa.
U Instrukcijama nalaže:
“... Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu i u granicama predratne Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke...”
“... Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nacionalnih elemenata...”
“... Stvoriti neposredno zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i između Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog i katoličkog življa...”
Iako se mnogi povjesničar slažu da su pobili oko 250.000 ljudi u Drugom svjetskom ratu, konačan broj Muslimana, Hrvata i drugih nesrpskih žrtava koje su za vrijeme rata pogubili četnici nikad nije službeno utvrđen.
Neki od najtežih četničkih zločina u provođenju genocida nad Hrvatima i Muslimanima tokom Drugog svjetskog rata su:
-juli 1941., Bileća i Stolac - oko 1.150 pobijenih Hrvata i Muslimana
- 27. juli 1941., pokolj kod Drvara - 568 poimenice imenovanih žrtava
-27. juli 1941. pokolj u Bosanskom Grahovu - 62 hrvatske žrtve
-9. i 10. oktobar 1941., Pokolj u Krnjeuši - oko 240 pobijenih Hrvata
-oktobar 1941., Brkovci u Istočnoj Hercegovini- oko 300 Muslimana
-ljeto 1941., selo Boričevac i Kulen Vakuf - oko 2.500 Hrvata i Muslimana
-novembar 1941., kraj Donjeg Lapca - 44 Hrvata
-decembar 1941. i januar 1942., Foča i Goražde - oko 5.000 uglavnom Muslimana Srebrenica oko 1.000, Vlasenica oko 3.000,
Rogatica i Višegrad po oko 1.000 Muslimana
-oktobar 1942., Istočna Bosna i dio Sandžaka - oko 1.000 Muslimana
- juli 1942., Ustikolina, Jahorina - oko 2.500 uglavnom Muslimana
- ljeto 1942., Foča - oko 2.200 Muslimana
- ljeto 1942., Zabiokovlje - oko 160 Hrvata
-oktobar 1942., Mostar - oko 200 Hrvata i Muslimana
-oktobar 1942., Prozor-Rama - oko 1.250 Hrvata i Muslimana
-oktobar 1942., Zagora - oko 240 Hrvata
-februar 1943., Foča, Čajniče, Pljevlja - oko 9.200 Muslimana
-januar i februar 1943., Kijevo, Vrlika, Otavice, Imotski - 140 Hrvata
-ljeto 1943., središnja Bosna - 42 Muslimana
-maj 1944., Goražde - oko 50 Muslimana
-do ljeta 1944., okolica Rogatice – 4.635 uglavnom Muslimana
-oktobar 1944., sjeveroistočna Bosna - 25 Hrvata
-januar 1945., Kladari, Carevac - 27 Hrvatica
Brojni zločini koje su četnici počinili tokom Drugog svjetskog rata počinjeni su izravno ili neizravno prema uputama dobivenim od vođe pokreta, Mihailovića.
Četnici su činili zastrašujuće zločine, silovali, klali, pljačkali, ljude žive spaljivali.
Podređeni četnički komandanti redovito su Mihailoviću slali izvješća o broju ubijenih muškaraca i žena, katoličkih svećenika, muslimanskih imama, srušenih i spaljenih crkava, džamija i sela. Ti zločini nisu bili stihijski i povremeni nego isplanirani s namjerom postizanja onih ciljeva koje je Draža Mihailović iznio u svojim "Instrukcijama". Većina tih zločina bila je dio provedbe genocida nad Muslimanima u Bosni i u Sandžaku te nad Hrvatima u dijelovima koji su trebali postati dijelom Velike Srbije. Naročito su obilježja genocida imali brojni i zločini nad Hrvatima Dalmatinske zagore te istočne Like i zapadne Bosne, te nad Muslimanima istočne Bosne i Sandžaka.
Nakon njemačkog napada na Jugoslaviju Draža Mihailović izbjegava zarobljavanje u aprilskom ratu i s grupom oficira i vojnika jugoslavenske kraljevske vojske probija sa na Ravnu Goru u Srbiji. Ondje 8. maja osniva "Komandno mesto" i svojoj vojsci daje ime „Četnički odredi jugoslovenske vojske“. Počinje prikupljati pristaše s područja Srbije i Crne Gore, a u oktobru 1941. osniva Centralni nacionalni komitet. Tako nastaje Ravnogorski pokret, koji ima svoju vojnu i političku organizaciju.
Dana 29. oktobra Mihailović sklapa tajni sporazum s Milanom Nedićem, predsjednikom kvislinške vlade, te uspostavlja vezu s Britancima i izbjegličkom vladom u Londonu. Nedugo nakon toga dobija čin generala.
Zapadni Saveznici isprva četnike smatraju snagama koje se bore protiv okupatora. U medijima u SAD-u i Velikoj Britaniji snažno se promovira junaštvo četnika i osobito lik njihovog vođe, Draže Mihailovića.
Dana 19. oktobra Mihailović naređuje napad četnika na Foču koju je tada držala vojska NDH. Nakon zauzimanja grada četnici su počinili neviđen pokolj nad muslimanskim stanovništvom. Pobijeno je između dvije i tri hiljade Muslimana.
U martu 1943. Mihailović lično naređuje četničkim snagama, koje su tada brojale oko 20.000 ljudi, da se stave na stranu Nijemaca, Talijana i ustaša u borbi protiv partizana na Neretvi. Nakon što su partizani zavarali Nijemce i prešli na lijevu obalu Neretve Nijemci su očekivali od Mihailovića i njegovih četnika da ih unište. No u borbama kod Kalinovika i Nevesinja četničke snage bivaju potpuno razbijene i trpe veliki poraz. Zapovjednik njemačkih snaga na Balkanu, general Alexander Löhr je izvjestio njemačko Vrhovno zapovjedništvo da Draža Mihailović snosi glavnu krivicu za neuspjeh i da je kao vojni komandant potpuno zakazao.
Među Saveznicima raste spoznaja da se četnici ne bore protiv okupatorskih snaga, nego naprotiv s njima surađuju protiv NOP-a. Savezničke vlade vrše pritisak na izbjegličku jugoslavensku vladu da utječe na Mihailovića. Vlada u maju iste godine šalje instrukcije Draži Mihailoviću o obustavljanju suradnje s okupatorom i kvislinškom Nedićevom vladom i o uspostavljanju mirnih odnosa s partizanima, a zapadni Saveznici odlučuju uskratiti pomoć Mihailoviću i njegovim četnicima, te pružiti punu pomoć Narodnooslobodilačkom pokretu na čelu s Josipom Brozom Titom.
Uviđajući da se četnici uopće ne bore protiv Nijemaca, nego s njima surađuju, Saveznici vrše snažan pritisak na kralja Petra i izbjegličku vladu u Londonu da se odreknu Mihailovića i sklope sporazum sa Titom. Kralj popušta i u ljeto 1944. imenuje za predsjednika vlade Hrvata Ivana Šubašića, sa zadatkom da sklopi sporazum s NKOJ.
Mihailović se potajno sastaje s predstavnicima Njemačke komande u Srbiji te s Milanom Nedićem sklapa novi sporazum o zajedničkoj borbi protiv NOVJ-a.
Pod daljim pritiscima, kralj 29 oktobra ukida četničku Vrhovnu komandu u zemlji; Mihailović je nekoliko dana kasnije umirovljen. Kralj je preko BBC-a uputio poziv svim Srbima, Hrvatima i Slovencima „da se ujedine i stupe u Narodnooslobodilačku vojsku pod vodstvom maršala Tita“.
Mihailović je u Srbiji imao pod svojim zapovjedništvom oko 60.000 ljudi pod oružjem. Četnici imaju teške gubitke u bitkama na Kopaoniku i Zlatiboru, velik broj ubijenih i zarobljenih, ali i dezertera. U oktobru, Mihailović se s preostalom vojskom preko Sandžaka povlači u Bosnu. Draža provodi zimu 1944./1945. na području sjeverne Bosne, koja je pod kontrolom Nijemaca.
Dimitrije Ljotić, koji s ostacima svojih jedinaca boravi u Istri, gdje su se sklonili i četnički komandanti Momčilo Đujić, Dobroslav Jevđević i Miodrag Damjanović poziva Mihailovića u Istru, kako bi odatle započeli borbu za osvajanje zemlje od komunista, no Draža oklijeva krenuti na zapad, preko teritorije pod kontrolom NDH. Konačno će se odlučiti na vraćanje u Srbiju.
Vjerovao je da će u Srbiji na proljeće doći do ustanka protiv komunističke vlasti. Presudnu ulogu u tome imale su obavijesti koje je dobivao preko radio stanice iz Beograda, vjerujući da ih šalju njegovi oficiri koji organiziraju ilegalni otpor komunistima. Međutim, OZNA je bila uhvatila jednog četničkog radio-telegrafistu koji je odao šifru. Aleksandar Ranković organizirao je slanje lažnih izvještaja, da bi Mihailovića namamio u Srbiju. Draža je čak slao diverzante njemačkim avionima, s njemačkom opremom, koji su se trebali pridružiti antikomunističkoj borbi u Srbiji. Naravno, svi su odmah padali u ruke Ozne.
Početkom marta, članovi četničkog Centralnog nacionalnog komiteta dolaze kod Mihailovića i predlažu mu da okonča kolaboraciju s Nijemcima i pokuša se sporazumjeti s novom Titovom vladom. Mihailović to odbija i predlaže da se četnici umjesto toga vrate u Srbiju.
Sredinom aprila Mihailovićeve čete su krenule desnom stranom Save prema ušću Vrbasa, ali su ih razbile ustaške jedinice. Skreću na jug prema Travniku i Zenici, a zatim prema Konjicu, uz stalne borbe s partizanima, s namjerom da se preko Drine prebace u Srbiju. Jedinice Jugoslavenske armije opkolile su ih na području Sutjeske, gdje su dvije godine ranije partizani vodili odlučnu bitku. U borbama između 8. i 13. maja četnici su gotovo potpuno uništeni. Pobijeno je oko 7.000 četnika, a spasilo ih se samo oko 400. S manjom grupom Mihailović uspijeva umaknuti.
KONAČAN KRAJ
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Mihailović se skrivao u istočnoj Bosni, i za razliku od drugih četničkih vođa nije prebjegao na zapad. Uz pomoć Mihailovićevog nekadašnjeg odanog suradnika Nikole Kalabića, agenti Ozne, hvataju Dražu Mihailovića 12. marta 1946., munjevitom akcijom na planininama u okolici Višegrada. Akciju uhićenja je operativno koordinirao Jovo Kapičić, general UDBA-e.
Mihailović je optužen za izdaju i ratne zločine. Nakon što je odbijena žalba, Mihailović je zajedno s još osam oficira pogubljen u Beogradu.
Tijela su pokopana u neobilježenom grobu na mjestu pogubljena.
Nakon demokratskih izbora u Srbiji pokrenute su brojne inicijative za rehabilitaciju četničkih zločinaca, što je još jedan dokaz kako vlast u Srbiji negira genocid i ne želi se suočiti s bolnom prošlosti.
(SB)
Nakon završetka gimnazije 1910. g. Draža Mihailović pristupa 43. klasi Niže vojne akademije u Beogradu. Nakon šest mjeseci dobiva čin pitomca-kaplara, a dvije godine kasnije unaprijeđen je u čin pitomca-podnarednika. Izbijanjem Balkanskih ratova u ljeto 1912., cijela 43. klasa prebačena je na bojišnicu.
Poslije Kumanovske bitke, Mihailović je unaprijeđen u čin narednika, a nakon bitke dodjeljena mu je srebrena medalja za hrabrost. U borbi protiv Bugara 1913. bio je ranjen. Nedugo poslije unaprijeđen u potpukovnika i dodjeljena mu je zlatna medalja za hrabrost. Poslije kratkog rata s Bugarima 1913., Draža Mihailović odlazi Beograd na doškolovljavanje.
OD RATNIKA DO ZLOČINCA
Već u ljeto 1941. Mihailović je dostavio izbjegličkoj vladi u Londonu program četničkog pokreta u Drugom svjetskom ratu. U njemu, između ostalog stoji:
-Omeđiti srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj
-U srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje Muslimana i po mogućnosti rešiti ga u ovoj fazi
-Izraditi plan za čišćenje ili pomeranje seoskog stanovništva sa ciljem homogenosti srpske državne zajednice
-Posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjenje svežim srpskim elementom
Koncem iste godine Draža Mihailović je četnicima dao "Instrukcije" u kojima jasno iznosi plan stvaranja Velike Srbije zasnovane na ubijanju i protjerivanju nesrpskog življa.
U Instrukcijama nalaže:
“... Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu i u granicama predratne Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke...”
“... Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nacionalnih elemenata...”
“... Stvoriti neposredno zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i između Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog i katoličkog življa...”
Iako se mnogi povjesničar slažu da su pobili oko 250.000 ljudi u Drugom svjetskom ratu, konačan broj Muslimana, Hrvata i drugih nesrpskih žrtava koje su za vrijeme rata pogubili četnici nikad nije službeno utvrđen.
Neki od najtežih četničkih zločina u provođenju genocida nad Hrvatima i Muslimanima tokom Drugog svjetskog rata su:
-juli 1941., Bileća i Stolac - oko 1.150 pobijenih Hrvata i Muslimana
- 27. juli 1941., pokolj kod Drvara - 568 poimenice imenovanih žrtava
-27. juli 1941. pokolj u Bosanskom Grahovu - 62 hrvatske žrtve
-9. i 10. oktobar 1941., Pokolj u Krnjeuši - oko 240 pobijenih Hrvata
-oktobar 1941., Brkovci u Istočnoj Hercegovini- oko 300 Muslimana
-ljeto 1941., selo Boričevac i Kulen Vakuf - oko 2.500 Hrvata i Muslimana
-novembar 1941., kraj Donjeg Lapca - 44 Hrvata
-decembar 1941. i januar 1942., Foča i Goražde - oko 5.000 uglavnom Muslimana Srebrenica oko 1.000, Vlasenica oko 3.000,
Rogatica i Višegrad po oko 1.000 Muslimana
-oktobar 1942., Istočna Bosna i dio Sandžaka - oko 1.000 Muslimana
- juli 1942., Ustikolina, Jahorina - oko 2.500 uglavnom Muslimana
- ljeto 1942., Foča - oko 2.200 Muslimana
- ljeto 1942., Zabiokovlje - oko 160 Hrvata
-oktobar 1942., Mostar - oko 200 Hrvata i Muslimana
-oktobar 1942., Prozor-Rama - oko 1.250 Hrvata i Muslimana
-oktobar 1942., Zagora - oko 240 Hrvata
-februar 1943., Foča, Čajniče, Pljevlja - oko 9.200 Muslimana
-januar i februar 1943., Kijevo, Vrlika, Otavice, Imotski - 140 Hrvata
-ljeto 1943., središnja Bosna - 42 Muslimana
-maj 1944., Goražde - oko 50 Muslimana
-do ljeta 1944., okolica Rogatice – 4.635 uglavnom Muslimana
-oktobar 1944., sjeveroistočna Bosna - 25 Hrvata
-januar 1945., Kladari, Carevac - 27 Hrvatica
Brojni zločini koje su četnici počinili tokom Drugog svjetskog rata počinjeni su izravno ili neizravno prema uputama dobivenim od vođe pokreta, Mihailovića.
Četnici su činili zastrašujuće zločine, silovali, klali, pljačkali, ljude žive spaljivali.
Podređeni četnički komandanti redovito su Mihailoviću slali izvješća o broju ubijenih muškaraca i žena, katoličkih svećenika, muslimanskih imama, srušenih i spaljenih crkava, džamija i sela. Ti zločini nisu bili stihijski i povremeni nego isplanirani s namjerom postizanja onih ciljeva koje je Draža Mihailović iznio u svojim "Instrukcijama". Većina tih zločina bila je dio provedbe genocida nad Muslimanima u Bosni i u Sandžaku te nad Hrvatima u dijelovima koji su trebali postati dijelom Velike Srbije. Naročito su obilježja genocida imali brojni i zločini nad Hrvatima Dalmatinske zagore te istočne Like i zapadne Bosne, te nad Muslimanima istočne Bosne i Sandžaka.
Nakon njemačkog napada na Jugoslaviju Draža Mihailović izbjegava zarobljavanje u aprilskom ratu i s grupom oficira i vojnika jugoslavenske kraljevske vojske probija sa na Ravnu Goru u Srbiji. Ondje 8. maja osniva "Komandno mesto" i svojoj vojsci daje ime „Četnički odredi jugoslovenske vojske“. Počinje prikupljati pristaše s područja Srbije i Crne Gore, a u oktobru 1941. osniva Centralni nacionalni komitet. Tako nastaje Ravnogorski pokret, koji ima svoju vojnu i političku organizaciju.
Dana 29. oktobra Mihailović sklapa tajni sporazum s Milanom Nedićem, predsjednikom kvislinške vlade, te uspostavlja vezu s Britancima i izbjegličkom vladom u Londonu. Nedugo nakon toga dobija čin generala.
Zapadni Saveznici isprva četnike smatraju snagama koje se bore protiv okupatora. U medijima u SAD-u i Velikoj Britaniji snažno se promovira junaštvo četnika i osobito lik njihovog vođe, Draže Mihailovića.
Dana 19. oktobra Mihailović naređuje napad četnika na Foču koju je tada držala vojska NDH. Nakon zauzimanja grada četnici su počinili neviđen pokolj nad muslimanskim stanovništvom. Pobijeno je između dvije i tri hiljade Muslimana.
U martu 1943. Mihailović lično naređuje četničkim snagama, koje su tada brojale oko 20.000 ljudi, da se stave na stranu Nijemaca, Talijana i ustaša u borbi protiv partizana na Neretvi. Nakon što su partizani zavarali Nijemce i prešli na lijevu obalu Neretve Nijemci su očekivali od Mihailovića i njegovih četnika da ih unište. No u borbama kod Kalinovika i Nevesinja četničke snage bivaju potpuno razbijene i trpe veliki poraz. Zapovjednik njemačkih snaga na Balkanu, general Alexander Löhr je izvjestio njemačko Vrhovno zapovjedništvo da Draža Mihailović snosi glavnu krivicu za neuspjeh i da je kao vojni komandant potpuno zakazao.
Među Saveznicima raste spoznaja da se četnici ne bore protiv okupatorskih snaga, nego naprotiv s njima surađuju protiv NOP-a. Savezničke vlade vrše pritisak na izbjegličku jugoslavensku vladu da utječe na Mihailovića. Vlada u maju iste godine šalje instrukcije Draži Mihailoviću o obustavljanju suradnje s okupatorom i kvislinškom Nedićevom vladom i o uspostavljanju mirnih odnosa s partizanima, a zapadni Saveznici odlučuju uskratiti pomoć Mihailoviću i njegovim četnicima, te pružiti punu pomoć Narodnooslobodilačkom pokretu na čelu s Josipom Brozom Titom.
Uviđajući da se četnici uopće ne bore protiv Nijemaca, nego s njima surađuju, Saveznici vrše snažan pritisak na kralja Petra i izbjegličku vladu u Londonu da se odreknu Mihailovića i sklope sporazum sa Titom. Kralj popušta i u ljeto 1944. imenuje za predsjednika vlade Hrvata Ivana Šubašića, sa zadatkom da sklopi sporazum s NKOJ.
Mihailović se potajno sastaje s predstavnicima Njemačke komande u Srbiji te s Milanom Nedićem sklapa novi sporazum o zajedničkoj borbi protiv NOVJ-a.
Pod daljim pritiscima, kralj 29 oktobra ukida četničku Vrhovnu komandu u zemlji; Mihailović je nekoliko dana kasnije umirovljen. Kralj je preko BBC-a uputio poziv svim Srbima, Hrvatima i Slovencima „da se ujedine i stupe u Narodnooslobodilačku vojsku pod vodstvom maršala Tita“.
Mihailović je u Srbiji imao pod svojim zapovjedništvom oko 60.000 ljudi pod oružjem. Četnici imaju teške gubitke u bitkama na Kopaoniku i Zlatiboru, velik broj ubijenih i zarobljenih, ali i dezertera. U oktobru, Mihailović se s preostalom vojskom preko Sandžaka povlači u Bosnu. Draža provodi zimu 1944./1945. na području sjeverne Bosne, koja je pod kontrolom Nijemaca.
Dimitrije Ljotić, koji s ostacima svojih jedinaca boravi u Istri, gdje su se sklonili i četnički komandanti Momčilo Đujić, Dobroslav Jevđević i Miodrag Damjanović poziva Mihailovića u Istru, kako bi odatle započeli borbu za osvajanje zemlje od komunista, no Draža oklijeva krenuti na zapad, preko teritorije pod kontrolom NDH. Konačno će se odlučiti na vraćanje u Srbiju.
Vjerovao je da će u Srbiji na proljeće doći do ustanka protiv komunističke vlasti. Presudnu ulogu u tome imale su obavijesti koje je dobivao preko radio stanice iz Beograda, vjerujući da ih šalju njegovi oficiri koji organiziraju ilegalni otpor komunistima. Međutim, OZNA je bila uhvatila jednog četničkog radio-telegrafistu koji je odao šifru. Aleksandar Ranković organizirao je slanje lažnih izvještaja, da bi Mihailovića namamio u Srbiju. Draža je čak slao diverzante njemačkim avionima, s njemačkom opremom, koji su se trebali pridružiti antikomunističkoj borbi u Srbiji. Naravno, svi su odmah padali u ruke Ozne.
Početkom marta, članovi četničkog Centralnog nacionalnog komiteta dolaze kod Mihailovića i predlažu mu da okonča kolaboraciju s Nijemcima i pokuša se sporazumjeti s novom Titovom vladom. Mihailović to odbija i predlaže da se četnici umjesto toga vrate u Srbiju.
Sredinom aprila Mihailovićeve čete su krenule desnom stranom Save prema ušću Vrbasa, ali su ih razbile ustaške jedinice. Skreću na jug prema Travniku i Zenici, a zatim prema Konjicu, uz stalne borbe s partizanima, s namjerom da se preko Drine prebace u Srbiju. Jedinice Jugoslavenske armije opkolile su ih na području Sutjeske, gdje su dvije godine ranije partizani vodili odlučnu bitku. U borbama između 8. i 13. maja četnici su gotovo potpuno uništeni. Pobijeno je oko 7.000 četnika, a spasilo ih se samo oko 400. S manjom grupom Mihailović uspijeva umaknuti.
KONAČAN KRAJ
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Mihailović se skrivao u istočnoj Bosni, i za razliku od drugih četničkih vođa nije prebjegao na zapad. Uz pomoć Mihailovićevog nekadašnjeg odanog suradnika Nikole Kalabića, agenti Ozne, hvataju Dražu Mihailovića 12. marta 1946., munjevitom akcijom na planininama u okolici Višegrada. Akciju uhićenja je operativno koordinirao Jovo Kapičić, general UDBA-e.
Mihailović je optužen za izdaju i ratne zločine. Nakon što je odbijena žalba, Mihailović je zajedno s još osam oficira pogubljen u Beogradu.
Tijela su pokopana u neobilježenom grobu na mjestu pogubljena.
Nakon demokratskih izbora u Srbiji pokrenute su brojne inicijative za rehabilitaciju četničkih zločinaca, što je još jedan dokaz kako vlast u Srbiji negira genocid i ne želi se suočiti s bolnom prošlosti.
(SB)
