Nijemci i Francuzi su imali više međusobnih sukoba i stradanja nego Srbi i Albanci, ali mlade nisu trovali mržnjom.
Njemački kancelar Konrad Adenauer i francuski predsjednik Charles de Gaulle 18 godina poslije završetka Drugog svjetskog rata, u kojem su dvije zemje bile na suprotnim stranama, baš kao i u Prvom svjetskom ratu, potpisali su Jelisejsku povelju, ugovor o prijateljstvu i pomirenju dvije zemlje, koji je između ostalog predviđao uvođenje redovnih susreta šefova država i vlada dvije države (najmanje dva puta godišnje), redovnih susreta ministara spoljnih poslova i saradnje diplomatskog osoblja, kao i ministara odbrane, obrazovanja i omladine.
Svijesni važnosti uloge mladih ljudi, neopterećenih predrasudama, u procesu pomirenja, ugovorom su predvidjeli i osnivanje Francusko-njemačke kancelarije za mlade, koja je do sada omogućila razmjenu više od osam miliona mladih, kroz 300.000 programa. Srednjoškolci su potom pokrenuli inicijativu za štampanje jedinstvenih historijskih udžbenika, kako bi se smanjile predrasude.
Predsjednici Srbije i Kosova, Aleksandar Vučić i Hashim Thaçi 19 godina od završetka sukoba i 10 godina od kada je Kosovo proglasilo nezavisnost, vode pregovore o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine, pričajući o promjeni, odnosno korekciji granica ili razgraničenju.
Obrazloženja koja se koriste u dijalogu, čini se, više su usmjerena ka tome da političke elite ubede svoje javnosti u potrebu da prihvate rješenja koja se pominju kao “manje od dva zla”, nego da normalizuju odnose samih Srba i Albanaca.
Kad garanti stabilizacije doljevaju ulje na vatru
Pa tako predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, kada objašnjava građanima Srbije zašto se zalaže za razgraničenje sa Albancima, kaže: "Nećete razgraničenje sa Albancima? Nema problema, kažite ljudima da se spremimo da branimo Vranje za 40 godina”.
Vučićev protivkandidat na predsjedničkim izborima Vuk Jeremić, nekadašnji predsjednik Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, organizacije koja okuplja gotovo sve narode ovog svijeta, u kampanji je postavio pitanje opravdanosti gradnje auto-puta od Niša ka Prištini, objasnivši da Srbiji ne treba “koridor Velike Albanije”, te da bi njime Albanci "svakog vikenda dolazili i kupovali kuće i stanove" i pitajući "zar ih već nemamo dovoljno?".
S druge strane, u Prištini, Hashim Thaçi, predsjednik Kosova i Fatmir Limaj, potpredsjednik kosovske vlade, ponavljaju da neće dozvoliti formiranje Republike Srpske na Kosovu, pravdajući time na neki način, petogodišnje izbjegavanje da formiraju Zajednicu srpskih opština (ZSO), predviđene Briselskim sporazumom, koji su potpisali i Beograd i Priština, iako se iz teksta sporazuma jasno vidi da bi nadležnosti ZSO bile daleko manje od onih koje ima manji bosansko-hercegovački entitet. Ni kosovska opozicija nije ništa više blagonaklona, pa lider najveće opozicione partije Samoopredeljenje Albin Kurti ne gleda s odobravanjem na učešće Srpske liste u Vladi Kosova, a Srbiju naziva najvećim problemom na Balkanu.
Aleksandar Pavlović, naučni saradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu i jedan od urednika studije o odnosima Srba i Albanaca “Figura neprijatelja”, ukazuje na kontradikornu politiku prema kojoj političari iz Beograda i Prištine, s jedne strane, skupljaju međunarodne poene i daju sebi na značaju izdajući se za garante stabilizacije i normalizacije (i, dakle, pomirenja), dok s druge dolivaju ulje na vatru zapaljivim izjavama i neodgovornim potezima.
“Pogledajmo samo 2017. i 2018. – oni govore o završetku Briselskog procesa, o rješenju kosovskog pitanja, a istovremeno šalju voz na Kosovo s natpisima Kosovo je Srbija na cirka 50 jezika, ili hapse Haradinaja po potjernici koja nema šanse za uspjeh, da bi ga zatim preko Srpske liste birali za premijera! Ili hapse nasred ulice Marka Đurića i vodaju ga po Prištini. Sve to pravi ogromnu štetu u i inače krhkim i zategnutim odnosima između Srba i Albanaca i njihovim stavovima i mišljenjima jednih o drugima”, objašnjava Pavlović.
Takmičenje u iseljavanju
Na pitanje je li moguća normalizacija odnosa vlada, ako nema normalizacije odnosa njihovih građana, Nexhmedin Spahiu, profesor balkanske politike na Fakultetu političkih nauka Univerziteta AAB u Prištini odgovara potvrdno.
Srbija je mogla da od Sjeverne Mitrovice napravi izlog, da je uredi, pojača taj Univerzitet, da izgradi infrastrukturu i pokaže da joj je stalo do te teritorije i naroda, kaže Aleksandar Pavlović
“Moguće je i da između naroda budu loši odnosi, a između državnih rukovodstava dobri i obrnuto. Imate primjer odnosa političkih vrhova u Beogradu i Podgorici koji su već neko vrijeme zategnuti, ali je odnos naroda dobar. Ili imate dobre odnose državnog vrha Izraela sa vladama nekih arapskih zemalja, dok se to ne može reći za odnose među njihovim građanima”, objašnjava Spahiu uz napomenu da svakako ti odnosi utiču jedni na druge.
“Što se tiče Srbije i Kosova, odnosi dva naroda vremenom se, polako poboljšavaju, a kad je riječ o odnosima političkih elita, to zavisi ko je na vlasti”, kaže Spahiu.
Izjave kojima političari plaše svoje građane “onim drugima” i sugerišu da je zajednički život praktično nemoguć, teško da mogu doprineti boljem razumijevanju građana Kosova i Srbije.
“Što se tiče te priče o nekom budućem albanskom “napadu” na Vranje, taj diskurs demografske i vojne prijetnje je takođe dobro poznat, jer su od, recimo, 1860-ih naovamo, raznorazni srpski političari i javni radnici upozoravali da će Vranje, Leskovac, Niš uskoro biti albanski. Ako se to do sada nije dogodilo, tek sada ne vidim mogućnost za to, pošto se Srbi i Albanci takmiče u ubrzanom iseljavanju. Od koga ćemo, dakle, braniti Vranje za 40 godina? Od duhova? Valja nama misliti kako ćemo braniti Vranje od iseljavanja, urušavanja, siromaštva, nezaposlenosti i tako dalje. Kroz – ili pored tog Vranja, prošlo je million Sirijaca, Avganistanaca, Somalijaca, ljudi bez igdje ičega, pa praktično nijedan ne požele da ostane u tom Vranju, a Albanci ništa drugo ne sanjaju nego kako će za koju decenijicu da im Koštana pjeva na uvce Žal za mlados’? Svašta”, kaže Aleksandar Pavlović.
S druge strane, analitičar Dejan Vuk Stanković smatra da su takve izjave jedan od pokazatelja da je etničko razgraničenje bolje rješenje od insistiranja na održavanju statusa quo, u kojem postoji “neki kvazi multietnički identitet”.
“Iskustvo raspada bivše Jugoslavije i sadašnje političko-nacionalne tenzije i distance, pokazuje da je ta vrsta suživota na klimavim nogama i da je to više neka vrsta pritiska spolja, nego što je to htjenje, ne samo političkih elita, već i građana koji ih slijede”, objašnjava Stanković navodeći da je u ovom trenutku možda bolje etnički zaokružiti države, kroz neke modele kao što je razgraničenje, pa možda čak i razmjena teritorije i stanovništva, pa poslije preći na razvijanje dobrosusjedskih odnosa.
Rješenje na etničkom principu
Prema njegovim riječima, narodi Balkana imaju mnogo nesuglasica i među njima postoje mnoge distance, te u tom kontekstu, kako kaže, treba posmatrati i izjave koje daju političari iz Srbije i Kosova.
“Takve izjave su proizašle iz nekog dubinskog poimanja odnosa ta dva naroda. Srbi imaju strah od onoga što se dešavalo na Kosovu poslije 1945. godine, gdje su ih Albanci demografski nadjačali, postali ubjedljiva većina, a onda se iz tog odnosa snaga rodio i zahtjev Albanaca da ne žive zajedno sa Srbima. S druge strane, Albanci znaju kakav je status Republike Srpske u BiH i plaše se da bi ukoliko sjever Kosova dobije takve nadležnosti to ugrozilo cjelovitost Kosova. Te izjave potvrđuju potrebu za razraničenjem. Drugo, te izjave pokazuju i da političari na ovom prostoru još uvijek u fokus stavljaju stvari koje razdvajaju, a ne stvari koje povezuju. Ali ne bi te izjave zvučale prihvatljivo, da nemaju realni osnov, bilo u sadašnjosti, bilo u nedavnoj historiji”, smatra Stanković.
Za razliku od Stankovića, koji smatra da je ideja o razgraničenju i zaokruživanju etničkih prostora realističnija i primjerenija ovom dijelu svijeta, bez obzira što to odudara od nekih vizija o multikulturnom društvu i liberalnoj političkoj korektnosti, profesor Spahiu tvrdi da su priče o razgraničenju ili razmjeni teritorija suprotne vremenu u kojem živimo.
“Ako se priča o razmjeni teritorija to ukazuje da ni srpsko ni kosovsko društvo ne može ići u pravcu jednog multikulturnog i multietničkog društva. Razmjena teritorija nije sporna sama po sebi ako se radi o nekom brdu ili malom komadu zemlje, ali razmjena teritorija na kojima živi stanovništvo uvijek nosi sa sobom šire probleme”, objašnjava Spahiu.
“Da budemo načisto, razgraničenje jeste nekakvo rješenje. Na žalost, takvo da se bazira na etničkom, teritorijalnom principu i počiva na logici suverenosti – da se o Srbima na Kosovu može starati samo Beograd, a o Albancima iz Preševske doline samo Priština”, kaže Aleksandar Pavlović.
Način na koji i Srbi i Albanci uče historiju je štetan za odnose oba naroda, tvrdi profesor Nexhmedin Spahiu
“Preševo bi, svakako, prosperiralo kada bi se priključilo Švicarskoj, dok bi im ujedinjenje s Kosovom koje ima najveću stopu nezaposlenosti u Evropi i mafijaško-tajkunsku ekonomiju donelo mnoge probleme. Isto tako, za ovih 19 godina “bipolarnog poremećaja” teritorije Kosova sjeverno od Ibra, da se tako izrazim, odnosno jednog nerješenog pitanja ko kontroliše tu teritoriju, stvoren je tamo jedan “divlji Zapad”, koji kontrolišu nekakvi biznismeni, gdje se obavljaju prljavi poslovi, roba carini-ne carini, uvozi-izvozi, gdje se ne plaća struja, voda, gdje se ne zna ko odgovara za prekršaje i zločine, koja policija je nadležna, koji sud, i tako dalje… Uz sve poteškoće, držim da Srbiju niko nije mogao da spriječi da od Sjeverne Mitrovice napravi izlog, da je uredi, nalicka, da pojača taj Univerzitet do najveće moguće mjere, da izgradi infrastrukturu, dakle da pokaže da smo država i da nam je stalo do te teritorije i naroda; da svako ko dođe tu iz južne Mitrovice, a bogami i Prištine, vidi šta je ozbiljna država i narod u stanju da uradi za svoju “svetu” zemlju”, navodi Pavlović.
Srbi i Albanci kao Francuzi i Nijemci
“Umjesto toga, Južna Mitrovica je sada novija, izgrađenija, a sjever Kosova je kaubojski i savršen za nelegalne poslove i muljanja – grupa ljudi se tako enormno bogati, dok ogromna većina naroda živi loše, iseljava se i ne vidi budućnost tamo. Hoćemo li korekcijom granice magično sve to riješiti? Pa sumnjam, prije će i dalje tamo vladati isti klan kao i do sada, možda će se i stabilizovati, postati kosovski feudalci 21. vijeka”, zaključuje Pavlović, koji ipak smatra da je čak i riješenje koje bi podrazumjevalo nekakvu razmjenu teritorija, za koju, kaže, ne znamo još kakva bi bila, bolje od nikakvog riješenja.
Na pitanje je li riješenje do koga su došli Nijemci i Francuzi primjenjivo i na Srbe i Albance, analitičar Dejan Vuk Stanković kaže da se radi o drugačijim historijskim okvirima.
“Nismo mi na Balkanu učestvovali u ratovima nalik na Prvi i Drugi svjetski rat, kao Nijemci i Francuzi. Ovdje su izbili nacionalni sukobi između naroda koji su živjeli u jednoj zemlji. Drugo, Francuska i Njemačka su se mirile i pod uticajem SAD-a, koje su željele da naprave moćan blok evropskih zemalja protiv Sovjetskog saveza. Oni su potom podigli odnose na viši nivo i politički i ekonomski, ali mi nismo ni Francuzi ni Nijemci. Niti smo narodi te veličine, niti imamo taj značaj. Poslije svega što se desilo sa bivšom Jugoslavijom prvo treba da definišemo šta je čije, mirnim putem, da bi onda mogli da se učimo postepeno tom duhu saradnje”, smatra Stanković.
Aleksandar Pavlović, međutim, podsjeća da Srbi i Albanci nemaju ni izbliza tako krvavu, tešku i mržnjom ispunjenu prošlost kako se često uzima “zdravo za gotovo”. “Koliko vjekova su ratovali Englezi i Francuzi, ili Francuzi i Nijemci? Krvavo, brutalno, samo Soma, dakle jedna bitka, u Prvom svjetskom ratu je odnela milion mladih francuskih i njemačkih života! Ali oni su shvatili neke stvari, i u posljednjih pola vijeka sistematski radili na tome da se povezuju, sarađuju, da pričaju neke drugačije priče svojoj djeci. I postigli su nešto veliko – vjerovatno prvi put u novijoj historiji Evrope, imamo mladu generaciju koja više ne mrzi svoje komšije, mlade koji nisu prestali da govore svoj jezik ili odbacili državljanstvo svoje zemlje, ali koji se druže, slobodno putuju, vole jedni druge, nemaju etnički animozitet”.
Na Balkanu djedovi tolerantniji od unuka
“Tu smo mi na Balkanu debelo podbacili – mi smo valjda jedini primjer u Evropi gdje su generacije očeva i djedova tolerantnije nego njihovo potomstvo. Naše mlade generacije rastu u strašnom neprijateljstvu, mržnji, prema susjedima, i tu prednjače Hrvati, Srbi i kosovski Albanci. E, nema nama rješenja dok tu ne udarimo, dok se ne bacimo na to da iznedrimo generaciju koja će gledati na te sukobe kao na nešto daleko i što ne obilježava suštinu njihovog identiteta. A to znači drugačiji odnos u medijima, u političkom diskursu, obrazovnom sistemu; dakle, da shvatimo da nije kod nas sve dobro, a kod drugoga sve loše, da nismo samo mi žrtve, a drugi samo krivci. Političari tu mogu dosta da pomognu – ali nažalost odmažu, ali to nije samo stvar Vučića i Thaçija – tu moramo mi kao društvo da radimo na istinskom pomirenju sa našim susjedima, i isto tako i naši susjedi da rade na pomirenju s nama. Kad ne bismo mi kao birači bili tako radikalizovani i nacionalistički uzjogunjeni, ne bi ni političati to toliko eksploatisali – zamislite nekoga na Islandu da sad počne da priča priču o danskoj prijetnji i kako ih Danska mrzi i ugnjetava? Pa ne bi završio na izbornoj listi, nego kod psihijatra, s dijagnozom paranoje i manije gonjenja”, tvrdi Pavlović.
Spahiu se slaže da su Nijemci i Francuzi imali više međusobnih sukoba i stradanja nego Srbi i Albanci, te da su u poređenju sa onim gdje su ove dvije države bile dvadesetak godina poslije rata, pregovori Beograda i Prištine doneli malo rezultata.
Prema njegovim riječima, jedna od stvari koja stoji na putu normalizacije odnosa Srba i Albanaca je i historija. “Način na koji i Srbi i Albanci uče historiju je štetan za odnose oba naroda. I jedni i drugi uče historiju na isti način, samo su karakteri promjenjeni. Srbi uče kako su patili od Albanaca, a Albanci kako su patili od Srba i to utiče na ponašanje Srba prema Albancima i obrnuto”, objašnjava Spahiu, dodajući da se od završetka sukoba na Kosovu zalaže za pisanje zajedničkog udžbenika historije, po uzoru na Francuze i Nijemce.
Spahiu dodaje i da su potezi poput postizanja dogovora o slobodi kretanja između Beograda i Prištine put kojim treba ići, jer doprinose normalizaciji i otvaraju kanal za uspostavljanje bolje komunikacije.
Koji god put da izaberu i kakvo god rješenje da dogovore predstavnici vlasti u Beogradu i Prištini, sasvim je izvjesno da će se ono lakše sprovoditi na terenu, ukoliko Srbi i Albanci ne budu zazirali jedni od drugih. Jer to što će kada (ili ako) dođu do nekog rješenja, političari možda izgubiti potrebu da „svoje“ plaše „onim drugima“, ne znači da će kod pripadnika oba naroda automatski, preko noći, nestati strah, nepovjerenje i druge negativne emocije, kojima se sada poigravaju.
Piše: Milorad Vesić
Izvor: Al Jazeera
Svijesni važnosti uloge mladih ljudi, neopterećenih predrasudama, u procesu pomirenja, ugovorom su predvidjeli i osnivanje Francusko-njemačke kancelarije za mlade, koja je do sada omogućila razmjenu više od osam miliona mladih, kroz 300.000 programa. Srednjoškolci su potom pokrenuli inicijativu za štampanje jedinstvenih historijskih udžbenika, kako bi se smanjile predrasude.
Predsjednici Srbije i Kosova, Aleksandar Vučić i Hashim Thaçi 19 godina od završetka sukoba i 10 godina od kada je Kosovo proglasilo nezavisnost, vode pregovore o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine, pričajući o promjeni, odnosno korekciji granica ili razgraničenju.
Obrazloženja koja se koriste u dijalogu, čini se, više su usmjerena ka tome da političke elite ubede svoje javnosti u potrebu da prihvate rješenja koja se pominju kao “manje od dva zla”, nego da normalizuju odnose samih Srba i Albanaca.
Kad garanti stabilizacije doljevaju ulje na vatru
Pa tako predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, kada objašnjava građanima Srbije zašto se zalaže za razgraničenje sa Albancima, kaže: "Nećete razgraničenje sa Albancima? Nema problema, kažite ljudima da se spremimo da branimo Vranje za 40 godina”.
Vučićev protivkandidat na predsjedničkim izborima Vuk Jeremić, nekadašnji predsjednik Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, organizacije koja okuplja gotovo sve narode ovog svijeta, u kampanji je postavio pitanje opravdanosti gradnje auto-puta od Niša ka Prištini, objasnivši da Srbiji ne treba “koridor Velike Albanije”, te da bi njime Albanci "svakog vikenda dolazili i kupovali kuće i stanove" i pitajući "zar ih već nemamo dovoljno?".
S druge strane, u Prištini, Hashim Thaçi, predsjednik Kosova i Fatmir Limaj, potpredsjednik kosovske vlade, ponavljaju da neće dozvoliti formiranje Republike Srpske na Kosovu, pravdajući time na neki način, petogodišnje izbjegavanje da formiraju Zajednicu srpskih opština (ZSO), predviđene Briselskim sporazumom, koji su potpisali i Beograd i Priština, iako se iz teksta sporazuma jasno vidi da bi nadležnosti ZSO bile daleko manje od onih koje ima manji bosansko-hercegovački entitet. Ni kosovska opozicija nije ništa više blagonaklona, pa lider najveće opozicione partije Samoopredeljenje Albin Kurti ne gleda s odobravanjem na učešće Srpske liste u Vladi Kosova, a Srbiju naziva najvećim problemom na Balkanu.
Aleksandar Pavlović, naučni saradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu i jedan od urednika studije o odnosima Srba i Albanaca “Figura neprijatelja”, ukazuje na kontradikornu politiku prema kojoj političari iz Beograda i Prištine, s jedne strane, skupljaju međunarodne poene i daju sebi na značaju izdajući se za garante stabilizacije i normalizacije (i, dakle, pomirenja), dok s druge dolivaju ulje na vatru zapaljivim izjavama i neodgovornim potezima.
“Pogledajmo samo 2017. i 2018. – oni govore o završetku Briselskog procesa, o rješenju kosovskog pitanja, a istovremeno šalju voz na Kosovo s natpisima Kosovo je Srbija na cirka 50 jezika, ili hapse Haradinaja po potjernici koja nema šanse za uspjeh, da bi ga zatim preko Srpske liste birali za premijera! Ili hapse nasred ulice Marka Đurića i vodaju ga po Prištini. Sve to pravi ogromnu štetu u i inače krhkim i zategnutim odnosima između Srba i Albanaca i njihovim stavovima i mišljenjima jednih o drugima”, objašnjava Pavlović.
Takmičenje u iseljavanju
Na pitanje je li moguća normalizacija odnosa vlada, ako nema normalizacije odnosa njihovih građana, Nexhmedin Spahiu, profesor balkanske politike na Fakultetu političkih nauka Univerziteta AAB u Prištini odgovara potvrdno.
Srbija je mogla da od Sjeverne Mitrovice napravi izlog, da je uredi, pojača taj Univerzitet, da izgradi infrastrukturu i pokaže da joj je stalo do te teritorije i naroda, kaže Aleksandar Pavlović
“Moguće je i da između naroda budu loši odnosi, a između državnih rukovodstava dobri i obrnuto. Imate primjer odnosa političkih vrhova u Beogradu i Podgorici koji su već neko vrijeme zategnuti, ali je odnos naroda dobar. Ili imate dobre odnose državnog vrha Izraela sa vladama nekih arapskih zemalja, dok se to ne može reći za odnose među njihovim građanima”, objašnjava Spahiu uz napomenu da svakako ti odnosi utiču jedni na druge.
“Što se tiče Srbije i Kosova, odnosi dva naroda vremenom se, polako poboljšavaju, a kad je riječ o odnosima političkih elita, to zavisi ko je na vlasti”, kaže Spahiu.
Izjave kojima političari plaše svoje građane “onim drugima” i sugerišu da je zajednički život praktično nemoguć, teško da mogu doprineti boljem razumijevanju građana Kosova i Srbije.
“Što se tiče te priče o nekom budućem albanskom “napadu” na Vranje, taj diskurs demografske i vojne prijetnje je takođe dobro poznat, jer su od, recimo, 1860-ih naovamo, raznorazni srpski političari i javni radnici upozoravali da će Vranje, Leskovac, Niš uskoro biti albanski. Ako se to do sada nije dogodilo, tek sada ne vidim mogućnost za to, pošto se Srbi i Albanci takmiče u ubrzanom iseljavanju. Od koga ćemo, dakle, braniti Vranje za 40 godina? Od duhova? Valja nama misliti kako ćemo braniti Vranje od iseljavanja, urušavanja, siromaštva, nezaposlenosti i tako dalje. Kroz – ili pored tog Vranja, prošlo je million Sirijaca, Avganistanaca, Somalijaca, ljudi bez igdje ičega, pa praktično nijedan ne požele da ostane u tom Vranju, a Albanci ništa drugo ne sanjaju nego kako će za koju decenijicu da im Koštana pjeva na uvce Žal za mlados’? Svašta”, kaže Aleksandar Pavlović.
S druge strane, analitičar Dejan Vuk Stanković smatra da su takve izjave jedan od pokazatelja da je etničko razgraničenje bolje rješenje od insistiranja na održavanju statusa quo, u kojem postoji “neki kvazi multietnički identitet”.
“Iskustvo raspada bivše Jugoslavije i sadašnje političko-nacionalne tenzije i distance, pokazuje da je ta vrsta suživota na klimavim nogama i da je to više neka vrsta pritiska spolja, nego što je to htjenje, ne samo političkih elita, već i građana koji ih slijede”, objašnjava Stanković navodeći da je u ovom trenutku možda bolje etnički zaokružiti države, kroz neke modele kao što je razgraničenje, pa možda čak i razmjena teritorije i stanovništva, pa poslije preći na razvijanje dobrosusjedskih odnosa.
Rješenje na etničkom principu
Prema njegovim riječima, narodi Balkana imaju mnogo nesuglasica i među njima postoje mnoge distance, te u tom kontekstu, kako kaže, treba posmatrati i izjave koje daju političari iz Srbije i Kosova.
“Takve izjave su proizašle iz nekog dubinskog poimanja odnosa ta dva naroda. Srbi imaju strah od onoga što se dešavalo na Kosovu poslije 1945. godine, gdje su ih Albanci demografski nadjačali, postali ubjedljiva većina, a onda se iz tog odnosa snaga rodio i zahtjev Albanaca da ne žive zajedno sa Srbima. S druge strane, Albanci znaju kakav je status Republike Srpske u BiH i plaše se da bi ukoliko sjever Kosova dobije takve nadležnosti to ugrozilo cjelovitost Kosova. Te izjave potvrđuju potrebu za razraničenjem. Drugo, te izjave pokazuju i da političari na ovom prostoru još uvijek u fokus stavljaju stvari koje razdvajaju, a ne stvari koje povezuju. Ali ne bi te izjave zvučale prihvatljivo, da nemaju realni osnov, bilo u sadašnjosti, bilo u nedavnoj historiji”, smatra Stanković.
Za razliku od Stankovića, koji smatra da je ideja o razgraničenju i zaokruživanju etničkih prostora realističnija i primjerenija ovom dijelu svijeta, bez obzira što to odudara od nekih vizija o multikulturnom društvu i liberalnoj političkoj korektnosti, profesor Spahiu tvrdi da su priče o razgraničenju ili razmjeni teritorija suprotne vremenu u kojem živimo.
“Ako se priča o razmjeni teritorija to ukazuje da ni srpsko ni kosovsko društvo ne može ići u pravcu jednog multikulturnog i multietničkog društva. Razmjena teritorija nije sporna sama po sebi ako se radi o nekom brdu ili malom komadu zemlje, ali razmjena teritorija na kojima živi stanovništvo uvijek nosi sa sobom šire probleme”, objašnjava Spahiu.
“Da budemo načisto, razgraničenje jeste nekakvo rješenje. Na žalost, takvo da se bazira na etničkom, teritorijalnom principu i počiva na logici suverenosti – da se o Srbima na Kosovu može starati samo Beograd, a o Albancima iz Preševske doline samo Priština”, kaže Aleksandar Pavlović.
Način na koji i Srbi i Albanci uče historiju je štetan za odnose oba naroda, tvrdi profesor Nexhmedin Spahiu
“Preševo bi, svakako, prosperiralo kada bi se priključilo Švicarskoj, dok bi im ujedinjenje s Kosovom koje ima najveću stopu nezaposlenosti u Evropi i mafijaško-tajkunsku ekonomiju donelo mnoge probleme. Isto tako, za ovih 19 godina “bipolarnog poremećaja” teritorije Kosova sjeverno od Ibra, da se tako izrazim, odnosno jednog nerješenog pitanja ko kontroliše tu teritoriju, stvoren je tamo jedan “divlji Zapad”, koji kontrolišu nekakvi biznismeni, gdje se obavljaju prljavi poslovi, roba carini-ne carini, uvozi-izvozi, gdje se ne plaća struja, voda, gdje se ne zna ko odgovara za prekršaje i zločine, koja policija je nadležna, koji sud, i tako dalje… Uz sve poteškoće, držim da Srbiju niko nije mogao da spriječi da od Sjeverne Mitrovice napravi izlog, da je uredi, nalicka, da pojača taj Univerzitet do najveće moguće mjere, da izgradi infrastrukturu, dakle da pokaže da smo država i da nam je stalo do te teritorije i naroda; da svako ko dođe tu iz južne Mitrovice, a bogami i Prištine, vidi šta je ozbiljna država i narod u stanju da uradi za svoju “svetu” zemlju”, navodi Pavlović.
Srbi i Albanci kao Francuzi i Nijemci
“Umjesto toga, Južna Mitrovica je sada novija, izgrađenija, a sjever Kosova je kaubojski i savršen za nelegalne poslove i muljanja – grupa ljudi se tako enormno bogati, dok ogromna većina naroda živi loše, iseljava se i ne vidi budućnost tamo. Hoćemo li korekcijom granice magično sve to riješiti? Pa sumnjam, prije će i dalje tamo vladati isti klan kao i do sada, možda će se i stabilizovati, postati kosovski feudalci 21. vijeka”, zaključuje Pavlović, koji ipak smatra da je čak i riješenje koje bi podrazumjevalo nekakvu razmjenu teritorija, za koju, kaže, ne znamo još kakva bi bila, bolje od nikakvog riješenja.
Na pitanje je li riješenje do koga su došli Nijemci i Francuzi primjenjivo i na Srbe i Albance, analitičar Dejan Vuk Stanković kaže da se radi o drugačijim historijskim okvirima.
“Nismo mi na Balkanu učestvovali u ratovima nalik na Prvi i Drugi svjetski rat, kao Nijemci i Francuzi. Ovdje su izbili nacionalni sukobi između naroda koji su živjeli u jednoj zemlji. Drugo, Francuska i Njemačka su se mirile i pod uticajem SAD-a, koje su željele da naprave moćan blok evropskih zemalja protiv Sovjetskog saveza. Oni su potom podigli odnose na viši nivo i politički i ekonomski, ali mi nismo ni Francuzi ni Nijemci. Niti smo narodi te veličine, niti imamo taj značaj. Poslije svega što se desilo sa bivšom Jugoslavijom prvo treba da definišemo šta je čije, mirnim putem, da bi onda mogli da se učimo postepeno tom duhu saradnje”, smatra Stanković.
Aleksandar Pavlović, međutim, podsjeća da Srbi i Albanci nemaju ni izbliza tako krvavu, tešku i mržnjom ispunjenu prošlost kako se često uzima “zdravo za gotovo”. “Koliko vjekova su ratovali Englezi i Francuzi, ili Francuzi i Nijemci? Krvavo, brutalno, samo Soma, dakle jedna bitka, u Prvom svjetskom ratu je odnela milion mladih francuskih i njemačkih života! Ali oni su shvatili neke stvari, i u posljednjih pola vijeka sistematski radili na tome da se povezuju, sarađuju, da pričaju neke drugačije priče svojoj djeci. I postigli su nešto veliko – vjerovatno prvi put u novijoj historiji Evrope, imamo mladu generaciju koja više ne mrzi svoje komšije, mlade koji nisu prestali da govore svoj jezik ili odbacili državljanstvo svoje zemlje, ali koji se druže, slobodno putuju, vole jedni druge, nemaju etnički animozitet”.
Na Balkanu djedovi tolerantniji od unuka
“Tu smo mi na Balkanu debelo podbacili – mi smo valjda jedini primjer u Evropi gdje su generacije očeva i djedova tolerantnije nego njihovo potomstvo. Naše mlade generacije rastu u strašnom neprijateljstvu, mržnji, prema susjedima, i tu prednjače Hrvati, Srbi i kosovski Albanci. E, nema nama rješenja dok tu ne udarimo, dok se ne bacimo na to da iznedrimo generaciju koja će gledati na te sukobe kao na nešto daleko i što ne obilježava suštinu njihovog identiteta. A to znači drugačiji odnos u medijima, u političkom diskursu, obrazovnom sistemu; dakle, da shvatimo da nije kod nas sve dobro, a kod drugoga sve loše, da nismo samo mi žrtve, a drugi samo krivci. Političari tu mogu dosta da pomognu – ali nažalost odmažu, ali to nije samo stvar Vučića i Thaçija – tu moramo mi kao društvo da radimo na istinskom pomirenju sa našim susjedima, i isto tako i naši susjedi da rade na pomirenju s nama. Kad ne bismo mi kao birači bili tako radikalizovani i nacionalistički uzjogunjeni, ne bi ni političati to toliko eksploatisali – zamislite nekoga na Islandu da sad počne da priča priču o danskoj prijetnji i kako ih Danska mrzi i ugnjetava? Pa ne bi završio na izbornoj listi, nego kod psihijatra, s dijagnozom paranoje i manije gonjenja”, tvrdi Pavlović.
Spahiu se slaže da su Nijemci i Francuzi imali više međusobnih sukoba i stradanja nego Srbi i Albanci, te da su u poređenju sa onim gdje su ove dvije države bile dvadesetak godina poslije rata, pregovori Beograda i Prištine doneli malo rezultata.
Prema njegovim riječima, jedna od stvari koja stoji na putu normalizacije odnosa Srba i Albanaca je i historija. “Način na koji i Srbi i Albanci uče historiju je štetan za odnose oba naroda. I jedni i drugi uče historiju na isti način, samo su karakteri promjenjeni. Srbi uče kako su patili od Albanaca, a Albanci kako su patili od Srba i to utiče na ponašanje Srba prema Albancima i obrnuto”, objašnjava Spahiu, dodajući da se od završetka sukoba na Kosovu zalaže za pisanje zajedničkog udžbenika historije, po uzoru na Francuze i Nijemce.
Spahiu dodaje i da su potezi poput postizanja dogovora o slobodi kretanja između Beograda i Prištine put kojim treba ići, jer doprinose normalizaciji i otvaraju kanal za uspostavljanje bolje komunikacije.
Koji god put da izaberu i kakvo god rješenje da dogovore predstavnici vlasti u Beogradu i Prištini, sasvim je izvjesno da će se ono lakše sprovoditi na terenu, ukoliko Srbi i Albanci ne budu zazirali jedni od drugih. Jer to što će kada (ili ako) dođu do nekog rješenja, političari možda izgubiti potrebu da „svoje“ plaše „onim drugima“, ne znači da će kod pripadnika oba naroda automatski, preko noći, nestati strah, nepovjerenje i druge negativne emocije, kojima se sada poigravaju.
Piše: Milorad Vesić
Izvor: Al Jazeera
