Zemlje zapadnog Balkana, Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Makedonija, Crna Gora i Srbija pate od nekoliko "bolesti".
Ovako se navodi u izvještaju Jedinice za informacije u magazinu "The Economist: Zapadni Balkan 2025: Svjetlija budučnost ili trajna marginalizacija".
Prema nalazima, u izvještaju se navodi da region karakteriše veliki geopolitički rizik. U bezbjednosne rizike se navodi niz bilateralnih sporova, postojanje sukoba u ratnom periodu od 90-ih godina i opasnosti od islamskog fundamentalizma.
Štaviše, Evropska unija je takođe primjetila geopolitičko takmičenje u regionu iz Kine, Rusije i Turske.
Faktori koji mogu utjecati na politički rizik i nestabilnost uključuju etničke podjele, nizak nivo povjerenja u vlasti, historiju sukoba, visoka stopa nezaposlenosti, pristup malokalibarskom oružju, rizik od terorizma, međunacionalne tenzije, kršenja ljudskih prava, i veliki broj izbjeglica i raseljenih lica, piše Radio Slobodna Evropa.
Izvještaj navodi da su 2003. godine na samitu u Solunu lideri EU obećali balkanskim državama da će vrata bloku biti otvorena za njih.
Petnaest godina kasnije, takva stvar ostaje daleka mogućnost za šest balkanskih zemalja, dok su neki lideri EU izjavili da je 2018. presudna godina za region, pozivajući se na rješavanje dugoročnih sukoba, koji su doprineli i proširenju procesa članstva.
Nakon prekretnice u dvadesetogodišnjem sporu između Grčke i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, lideri se nadaju da će takav kraj biti stvoren i za status Kosova.
Ovo će biti jedna od ključnih poruka na samitu Zapadnog Balkana koji će se održati u Londonu 10. jula ove godine.
U drugom izvještaju ove Jedinice koji pokazuje indeks demokratija za 2017. godinu, Srbija je rangirana na 66. među državama i teritorijama, ocjenjujući je kao jedinu zemlju s "osakaćenom demokratijom" u regiji.
Sve ostale zemlje su rangirane među zemljama s "pomiješanim režimima", u kojoj je Albanija zauzela 77., Crna Gora je na 83. a Makedonija je navedena kao 88.
Bosna i Hercegovina je posljednja na listi zemalja u tom pogledu, odnosno na 101. mjestu.
U izvještaju se također spominje i da Crna Gora, a do kasno i Makedonija su bile zemlje u kojima je de facto postojala samo jedna partija već deset godina, koje su bile na vlasti kao rezultat manipulacije glasova i klijentelističkih mreža.
Što se tiče Kosova, u izvještaju se ističe da je u ovoj zemlji uprkos tome što je bilo konkurentskih političkih stranaka, vlast je monopolizirana na efektivan način od strane jedne klijentelske elite pod viođstvom uglavnom od kosovskog vođstva iz vremena rata, koji su bili dio gerilske pobune protiv srpskog režima 1998-99. i da su preko izbornih manipulacija ostali na vlasti.
Stranke u Bosni i Hercegovini, čija moć datira još od perioda rata 1992-1995, uživaju dominaciju kao rezultat političke i etničke razlike.
Što se tiče Srbije, procjenjuje se da je predsjednik Aleksandar Vučić dostigao nivo vlasti koju ima, kroz konstantnu kampanju nad biračkim tijelom i kontrolu medija.
Među ponuđenim objašnjenjima "povratka unazad" na zapadnom Balkanu u posljednjih nekoliko godina, problem se i dalje vidi u relativno niskom nivou ekonomskog razvoja u regiji, geopolitičkog utjecaja Rusije i nedostatka ili neuspjeha provedbe reformi koje zahtijeva EU.
Prema nalazima, u izvještaju se navodi da region karakteriše veliki geopolitički rizik. U bezbjednosne rizike se navodi niz bilateralnih sporova, postojanje sukoba u ratnom periodu od 90-ih godina i opasnosti od islamskog fundamentalizma.
Štaviše, Evropska unija je takođe primjetila geopolitičko takmičenje u regionu iz Kine, Rusije i Turske.
Faktori koji mogu utjecati na politički rizik i nestabilnost uključuju etničke podjele, nizak nivo povjerenja u vlasti, historiju sukoba, visoka stopa nezaposlenosti, pristup malokalibarskom oružju, rizik od terorizma, međunacionalne tenzije, kršenja ljudskih prava, i veliki broj izbjeglica i raseljenih lica, piše Radio Slobodna Evropa.
Izvještaj navodi da su 2003. godine na samitu u Solunu lideri EU obećali balkanskim državama da će vrata bloku biti otvorena za njih.
Petnaest godina kasnije, takva stvar ostaje daleka mogućnost za šest balkanskih zemalja, dok su neki lideri EU izjavili da je 2018. presudna godina za region, pozivajući se na rješavanje dugoročnih sukoba, koji su doprineli i proširenju procesa članstva.
Nakon prekretnice u dvadesetogodišnjem sporu između Grčke i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, lideri se nadaju da će takav kraj biti stvoren i za status Kosova.
Ovo će biti jedna od ključnih poruka na samitu Zapadnog Balkana koji će se održati u Londonu 10. jula ove godine.
U drugom izvještaju ove Jedinice koji pokazuje indeks demokratija za 2017. godinu, Srbija je rangirana na 66. među državama i teritorijama, ocjenjujući je kao jedinu zemlju s "osakaćenom demokratijom" u regiji.
Sve ostale zemlje su rangirane među zemljama s "pomiješanim režimima", u kojoj je Albanija zauzela 77., Crna Gora je na 83. a Makedonija je navedena kao 88.
Bosna i Hercegovina je posljednja na listi zemalja u tom pogledu, odnosno na 101. mjestu.
U izvještaju se također spominje i da Crna Gora, a do kasno i Makedonija su bile zemlje u kojima je de facto postojala samo jedna partija već deset godina, koje su bile na vlasti kao rezultat manipulacije glasova i klijentelističkih mreža.
Što se tiče Kosova, u izvještaju se ističe da je u ovoj zemlji uprkos tome što je bilo konkurentskih političkih stranaka, vlast je monopolizirana na efektivan način od strane jedne klijentelske elite pod viođstvom uglavnom od kosovskog vođstva iz vremena rata, koji su bili dio gerilske pobune protiv srpskog režima 1998-99. i da su preko izbornih manipulacija ostali na vlasti.
Stranke u Bosni i Hercegovini, čija moć datira još od perioda rata 1992-1995, uživaju dominaciju kao rezultat političke i etničke razlike.
Što se tiče Srbije, procjenjuje se da je predsjednik Aleksandar Vučić dostigao nivo vlasti koju ima, kroz konstantnu kampanju nad biračkim tijelom i kontrolu medija.
Među ponuđenim objašnjenjima "povratka unazad" na zapadnom Balkanu u posljednjih nekoliko godina, problem se i dalje vidi u relativno niskom nivou ekonomskog razvoja u regiji, geopolitičkog utjecaja Rusije i nedostatka ili neuspjeha provedbe reformi koje zahtijeva EU.
