Seoskim putevima, preko šuma i šipražja, kolone Kosovara u posljednjih mjesec dana ilegalno prelaze granicu između Srbije i Mađarske u pokušaju da se tom rutom domognu jedne od zapadnoevropskih zemalja.
Uprkos najavljenoj rigoroznijoj kontroli granice od strane vlasti Srbije i Mađarske, Albanci iz gotovo svih mjesta na Kosovu, autobusima ili privatnim prevozom, preko Beograda pristižu do Subotice, odakle se već razrađenim kanalima pješice probijaju do Mađarske i dalje ka ostalim zemljama Evropske unije.
Predstavnici državnih organa, građani Subotice, kao i sami ilegalni migranti sa Kosova, u razgovoru s novinarima Anadolu Agency (AA), potvrđuju da su u ovaj grad stigli samo kako bi se preko obližnje granice domogli EU-a i zatražili azil.
Kosovari autobusima stižu na subotičku autobusku stanicu odakle se uglavnom taksi vozilima prevoze do Palića, a odatle pješice, u grupama, idu prema granici. Taksi vozači priznaju da im po nešto većim cijenama naplaćuju prijevoz do obližnjih motela, ali i saosjećaju sa njima.
Jedan od kanala za ilegalni prelazak u Mađarsku počinje u vili pored glavnog putnog pravca Palić-Horgoš, kojom upravlja Albanac sa srbijanskim dokumentima.
Većina migranata odbija da se fotografiše i govori u kameru, ali prihvataju razgovor. U zakazanom terminu na desetine ljudi, pretežno roditelja sa djecom u naručju, nakon stotinjak metara pješačenja glavnom cestom, upućuju se ka mjestima Hajdukovo, Tresetište i Bački Vinogradi, koja su na par kilometara od granične linije između graničnih prijelaza Kelebija i Horgoš.
U svakoj grupi je vodič koji se skriva od kamere i dobro poznaje jezike. Skupine koje znaju brojati po pedeset, pa čak i stotinu osoba, nakon par kilometara hodanja se razdvajaju u manje grupe. Obično roditelji sa djecom odlaze na jednu, a muškarci bez djece na drugu stranu. Njih takozvani "šetači" vozilima ili bez za 50, 100 ili 200 eura po osobi odvode tačno do mjesta na samoj granici.
Na Kosovu nema života…
U grupi je, sa suprugom i djecom Ismail Avni iz Prizrena, koji nam na bosanskom jeziku kaže da ga je muka natjerala da ide u Evropu i da traži budućnost za svoju djecu.
"Kćerka mi je bolesna, na Kosovu nema života. Neimaština nas je naterala na ovo", navodi Avni, uz molbu da ne bude fotografisan zbog mogućnosti da će ga neko prepoznati kada stigne u Mađarsku.
Dok sa svojom djecom i rodbinom gazi po blatnjavom i ledenom putu sela Hajdukova, Imer Metoli iz Prištine, ne krijući emocije i otimajući se za mikrofon kaže: "Ja se sa vama vraćam, samo njoj (pokazujući na kćerku) da obezbijedim hljeba."
"Buk, buk (hljeba), socijal. Idemo svi, hoću da ih pošaljem. Ja ću da se vratim, samo neka mi djecu pošalju u Evropu. Samo djecu neka mi uzmu, ja nemam hljeb da mu dam. Ne živi se sa 130 eura socijale", kaže vidno uzbuđen Metoli.
Pored pruge, u predahu, zatičemo Faika i Astrita Gashija i još dvojicu mladića iz Kline kod Peći. Za razliku od većine, poziraju ispred kamera. Žale se da im traže po sto eura da ih prevedu preko granice. Faik kaže da će, pošto pređe u Mađarsku, tražiti azil u Njemačkoj, a Astrit u Belgiji. Nakon što je stigla njihova veza, prugom u koloni se upućuju na "odredište".
U selu sa salašima i vikendicama je mali broj prolaznika, sporadično se nailazi na vozila, ali iako se sve dešava usred dana, na dva-tri kilometra od granice sa Mađarskom, nigdje nije bilo policijskih vozila. Barem onih sa službenim oznakama.
Predstavnici državnih organa, građani Subotice, kao i sami ilegalni migranti sa Kosova, u razgovoru s novinarima Anadolu Agency (AA), potvrđuju da su u ovaj grad stigli samo kako bi se preko obližnje granice domogli EU-a i zatražili azil.
Kosovari autobusima stižu na subotičku autobusku stanicu odakle se uglavnom taksi vozilima prevoze do Palića, a odatle pješice, u grupama, idu prema granici. Taksi vozači priznaju da im po nešto većim cijenama naplaćuju prijevoz do obližnjih motela, ali i saosjećaju sa njima.
Jedan od kanala za ilegalni prelazak u Mađarsku počinje u vili pored glavnog putnog pravca Palić-Horgoš, kojom upravlja Albanac sa srbijanskim dokumentima.
Većina migranata odbija da se fotografiše i govori u kameru, ali prihvataju razgovor. U zakazanom terminu na desetine ljudi, pretežno roditelja sa djecom u naručju, nakon stotinjak metara pješačenja glavnom cestom, upućuju se ka mjestima Hajdukovo, Tresetište i Bački Vinogradi, koja su na par kilometara od granične linije između graničnih prijelaza Kelebija i Horgoš.
U svakoj grupi je vodič koji se skriva od kamere i dobro poznaje jezike. Skupine koje znaju brojati po pedeset, pa čak i stotinu osoba, nakon par kilometara hodanja se razdvajaju u manje grupe. Obično roditelji sa djecom odlaze na jednu, a muškarci bez djece na drugu stranu. Njih takozvani "šetači" vozilima ili bez za 50, 100 ili 200 eura po osobi odvode tačno do mjesta na samoj granici.
Na Kosovu nema života…
U grupi je, sa suprugom i djecom Ismail Avni iz Prizrena, koji nam na bosanskom jeziku kaže da ga je muka natjerala da ide u Evropu i da traži budućnost za svoju djecu.
"Kćerka mi je bolesna, na Kosovu nema života. Neimaština nas je naterala na ovo", navodi Avni, uz molbu da ne bude fotografisan zbog mogućnosti da će ga neko prepoznati kada stigne u Mađarsku.
Dok sa svojom djecom i rodbinom gazi po blatnjavom i ledenom putu sela Hajdukova, Imer Metoli iz Prištine, ne krijući emocije i otimajući se za mikrofon kaže: "Ja se sa vama vraćam, samo njoj (pokazujući na kćerku) da obezbijedim hljeba."
"Buk, buk (hljeba), socijal. Idemo svi, hoću da ih pošaljem. Ja ću da se vratim, samo neka mi djecu pošalju u Evropu. Samo djecu neka mi uzmu, ja nemam hljeb da mu dam. Ne živi se sa 130 eura socijale", kaže vidno uzbuđen Metoli.
Pored pruge, u predahu, zatičemo Faika i Astrita Gashija i još dvojicu mladića iz Kline kod Peći. Za razliku od većine, poziraju ispred kamera. Žale se da im traže po sto eura da ih prevedu preko granice. Faik kaže da će, pošto pređe u Mađarsku, tražiti azil u Njemačkoj, a Astrit u Belgiji. Nakon što je stigla njihova veza, prugom u koloni se upućuju na "odredište".
U selu sa salašima i vikendicama je mali broj prolaznika, sporadično se nailazi na vozila, ali iako se sve dešava usred dana, na dva-tri kilometra od granice sa Mađarskom, nigdje nije bilo policijskih vozila. Barem onih sa službenim oznakama.
