Prije sedam godina u britanskom Timesu naišla je na članak koji ju je potresao. Radilo se o Ani Mladić, kćerki ratnog zločinca Ratka Mladića, čovjeka koji je tokom desetljeća i po bio najtraženiji ratni zločinac u Evropi, direktno odgovoran za ratne zločine u Bosni.
Ana Mladić ubila se u proljeće 1994. godine, imala je 23 godine. Samoubistvo je počinila omiljenim pištoljem svog oca. Godinu dana nakon tragedije, u julu 1995., general Ratko Mladić počinio je najveći pokolj na evropskom tlu od Drugoga svjetskog rata: naredio je ubistva osam hiljada Muslimana u bosanskom gradu Srebrenici, prenosi Jutarnji. hr.
Grčka tragedija
Zgrožena, u tom je trenutku pomislila: ova priča ima sve elemente grčke tragedije, ona mora biti ispričana.
Iznosi to Clara Usón, 52-godišnja španska spisateljica iz Barcelone čiji posljednji roman “La hija del Este†(u slobodnom prijevodu “Kći s Istokaâ€), u izdanju kuće Seix Barral, za podlogu ima krvave događaje s naših prostora. Usón je dosad napisala šest romana i dobila četiri književne nagrade.
“Kći s Istoka†prevedena je na italijanski i holandski jezik. Na italijanskom tržištu zove se “Kćiâ€, u Holandiji su ga naslovili “Ana Mladićâ€. Tri godine spisateljica je intenzivno prikupljala građu, marljivo slažući realnost u fikciju. Uz čitatelje, roman je u kratko vrijeme osvojio dvije književne nagrade: Ciudad de Barcelona i Premio nacional de la CrÃtica, vrlo prestižno priznanje u španskim okvirima.
Ko je njena junakinja? Ana Mladić bila je privlačna, vedra djevojka, među najboljim studenticama beogradskog Medicinskog fakulteta, korak do diplome. Oca je obožavala; generala koji je nizao pobjede i koji ju je, kao svoju mezimicu, ludo volio. Nekoliko sedmica prije nego što će umrijeti, u martu 1994., Ana je otputovala u Moskvu na maturalnu večer. Tamo se nešto dogodilo, jer vratila se drugačija Ana: tužna, neraspoložena, depresivna. Djevojka je 24. marta pucala sebi u glavu.
“Zašto? To je misterij koji sam u svom romanu pokušala odgonetnuti. Prvotna ideja bila je fokusirati se na porodicu i osobnu dramu Ane Mladić. Pojave li se pri stvaranju priče anahronizmi i određene netačnosti, lako ću, mislila sam, obojiti događaje u romanu. Međutim, ubrzo mi je postalo jasno da to neće ići tako. S obzirom na ulogu Ratka Mladića u Hrvatskoj i Bosni, uvidjeh da neću moći ispričati priču a da se ne dotaknem glavnog okvira: krvavog raspada Jugoslavije. Morala sam uroniti u kolektivnu dramuâ€, otkriva spisateljica.
Vjerovala je da će za dva, tri mjeseca dobiti sliku o tome što se tačno zbilo u posljednjem konfliktu na Balkanu; no jako se prevarila. Iako je rat u Bosni prilično dobro dokumentiran, zbio se nedavno i televizijske ekipe puno toga su snimale, te iako je na raspolaganju imala hrpu novinskog materijala iz stranih medija, audiovizualne dokumente, knjige i filmove, uvidjela je da na taj način neće uspjeti odgonetnuti ono što se (isprva) činilo neuhvatljivom zbrkom. Trebala je saznati verziju svih strana uključenih u rat, sagledati stajališta Srba, Hrvata i Bošnjaka, opisuje autorica. Kontaktirala je Gloriju Blažanović, hrvatsku prevoditeljicu rođenu u Bosni, koja se kasnije nastanila u Španiji.
“Krenule smo žestoko. Gloria je odradila lavovski posao. Prevela je gotovo sve novinske članke zaraćenih strana, razne snimke i blogove te dvije knjige o Ratku Mladiću na ćirilici, koje je napisala Ljiljana Bulatović, srpska novinarka, ultranacionalistkinja i osobna Mladićeva prijateljica. Upravo kroz te knjige saznala sam dragocjene detalje o Ani i njenom ocuâ€, kaže Usón.
Potpune događaje, međutim, niko ne zna. Smrt Ane Mladić zauvijek će ostati enigma koju je sa sobom ponijela u grob. Njen je otac, nakon Anine smrti, čak otišao do neke vračare ne bi li saznao pravi razlog tragedije.
Autorica je, dakako, morala opravdati smrt glavne junakinje. Njeno samoubistvo puno je, kaže, moćne simbolike. Primjerice, odluka da će se ubiti omiljenim pištoljem svoga oca. Bio je to poluautomatski pištolj Zastava koji je 60-ih godina prošloga stoljeća Ratko Mladić dobio na poklon. Darovali su mu ga kolege s beogradske Vojne akademije kada je diplomirao kao najbolji kadet u klasi. Razdragano je izjavio da će iz njega pucati samo da proslavi rođenje svojih unuka. Ana, koja je onda bila djevojčica, kasnije je znala reći da će njezina djeca nositi očevo prezime kako bi on mogao zapucati iz te Zastave. A onda, u porodičnoj kući punoj modernog oružja, djevojka za svoju smrt odabire pištolj koji je trebao obilježiti nastavak porodične loze.
Govorkanja i nagađanja
“Taj čin je pun simbolike. Kao da je ocu željela poručiti: ubila sam se zbog tebe. Ratko Mladić nikada nije prihvatio da mu se kći sama ubila, ponavljao je da je riječ o ubistvu, govorio je da ona nikada ne bi uzela Zastavu jer je znala koliko mu taj pištolj znači. Međutim, niko ne zna potpunu verziju događaja, stoga mi je preostalo da romantiziram, da nagađam njezine razloge, što sam i učinila, koristeći biografske podatke, govorkanja i nagađanja koja su o tom događaju kružila bosanskim i srpskim medijimaâ€, pojašnjava spisateljica.
Poput većine krvnika, i Ratko Mladić imao je, nastavlja autorica, barem dva lica: otac pun ljubavi, vjeran muž, pošten čovjek, to je bilo njegovo lice na svjetlu. Drugo lice, koje mu je bilo zaklonjeno sjenom i koje njegova kći nije poznavala, bilo je lice čovjeka koji je ubijao ljude, uključujući djecu, žene i starce. Možda je to lice u sjeni Ana otkrila u Moskvi? Je li tamo gledala televiziju, čula nešto o svom ocu? Ili joj je neko nešto ispričao? Je li se ubila zato što nije mogla podnijeti teret, a to je biti kći “Bosanskog Mesaraâ€, kako su ga mediji nazivali? Je li ga tako htjela kazniti? Je li je očeva krivnja, naslijeđena i nepravedna, gušila da nastavi život? Je li se žrtvovala kao moderna Ifigenija, kako bi otac prestao ubijati?
Grčka tragedija
Zgrožena, u tom je trenutku pomislila: ova priča ima sve elemente grčke tragedije, ona mora biti ispričana.
Iznosi to Clara Usón, 52-godišnja španska spisateljica iz Barcelone čiji posljednji roman “La hija del Este†(u slobodnom prijevodu “Kći s Istokaâ€), u izdanju kuće Seix Barral, za podlogu ima krvave događaje s naših prostora. Usón je dosad napisala šest romana i dobila četiri književne nagrade.
“Kći s Istoka†prevedena je na italijanski i holandski jezik. Na italijanskom tržištu zove se “Kćiâ€, u Holandiji su ga naslovili “Ana Mladićâ€. Tri godine spisateljica je intenzivno prikupljala građu, marljivo slažući realnost u fikciju. Uz čitatelje, roman je u kratko vrijeme osvojio dvije književne nagrade: Ciudad de Barcelona i Premio nacional de la CrÃtica, vrlo prestižno priznanje u španskim okvirima.
Ko je njena junakinja? Ana Mladić bila je privlačna, vedra djevojka, među najboljim studenticama beogradskog Medicinskog fakulteta, korak do diplome. Oca je obožavala; generala koji je nizao pobjede i koji ju je, kao svoju mezimicu, ludo volio. Nekoliko sedmica prije nego što će umrijeti, u martu 1994., Ana je otputovala u Moskvu na maturalnu večer. Tamo se nešto dogodilo, jer vratila se drugačija Ana: tužna, neraspoložena, depresivna. Djevojka je 24. marta pucala sebi u glavu.
“Zašto? To je misterij koji sam u svom romanu pokušala odgonetnuti. Prvotna ideja bila je fokusirati se na porodicu i osobnu dramu Ane Mladić. Pojave li se pri stvaranju priče anahronizmi i određene netačnosti, lako ću, mislila sam, obojiti događaje u romanu. Međutim, ubrzo mi je postalo jasno da to neće ići tako. S obzirom na ulogu Ratka Mladića u Hrvatskoj i Bosni, uvidjeh da neću moći ispričati priču a da se ne dotaknem glavnog okvira: krvavog raspada Jugoslavije. Morala sam uroniti u kolektivnu dramuâ€, otkriva spisateljica.
Vjerovala je da će za dva, tri mjeseca dobiti sliku o tome što se tačno zbilo u posljednjem konfliktu na Balkanu; no jako se prevarila. Iako je rat u Bosni prilično dobro dokumentiran, zbio se nedavno i televizijske ekipe puno toga su snimale, te iako je na raspolaganju imala hrpu novinskog materijala iz stranih medija, audiovizualne dokumente, knjige i filmove, uvidjela je da na taj način neće uspjeti odgonetnuti ono što se (isprva) činilo neuhvatljivom zbrkom. Trebala je saznati verziju svih strana uključenih u rat, sagledati stajališta Srba, Hrvata i Bošnjaka, opisuje autorica. Kontaktirala je Gloriju Blažanović, hrvatsku prevoditeljicu rođenu u Bosni, koja se kasnije nastanila u Španiji.
“Krenule smo žestoko. Gloria je odradila lavovski posao. Prevela je gotovo sve novinske članke zaraćenih strana, razne snimke i blogove te dvije knjige o Ratku Mladiću na ćirilici, koje je napisala Ljiljana Bulatović, srpska novinarka, ultranacionalistkinja i osobna Mladićeva prijateljica. Upravo kroz te knjige saznala sam dragocjene detalje o Ani i njenom ocuâ€, kaže Usón.
Potpune događaje, međutim, niko ne zna. Smrt Ane Mladić zauvijek će ostati enigma koju je sa sobom ponijela u grob. Njen je otac, nakon Anine smrti, čak otišao do neke vračare ne bi li saznao pravi razlog tragedije.
Autorica je, dakako, morala opravdati smrt glavne junakinje. Njeno samoubistvo puno je, kaže, moćne simbolike. Primjerice, odluka da će se ubiti omiljenim pištoljem svoga oca. Bio je to poluautomatski pištolj Zastava koji je 60-ih godina prošloga stoljeća Ratko Mladić dobio na poklon. Darovali su mu ga kolege s beogradske Vojne akademije kada je diplomirao kao najbolji kadet u klasi. Razdragano je izjavio da će iz njega pucati samo da proslavi rođenje svojih unuka. Ana, koja je onda bila djevojčica, kasnije je znala reći da će njezina djeca nositi očevo prezime kako bi on mogao zapucati iz te Zastave. A onda, u porodičnoj kući punoj modernog oružja, djevojka za svoju smrt odabire pištolj koji je trebao obilježiti nastavak porodične loze.
Govorkanja i nagađanja
“Taj čin je pun simbolike. Kao da je ocu željela poručiti: ubila sam se zbog tebe. Ratko Mladić nikada nije prihvatio da mu se kći sama ubila, ponavljao je da je riječ o ubistvu, govorio je da ona nikada ne bi uzela Zastavu jer je znala koliko mu taj pištolj znači. Međutim, niko ne zna potpunu verziju događaja, stoga mi je preostalo da romantiziram, da nagađam njezine razloge, što sam i učinila, koristeći biografske podatke, govorkanja i nagađanja koja su o tom događaju kružila bosanskim i srpskim medijimaâ€, pojašnjava spisateljica.
Poput većine krvnika, i Ratko Mladić imao je, nastavlja autorica, barem dva lica: otac pun ljubavi, vjeran muž, pošten čovjek, to je bilo njegovo lice na svjetlu. Drugo lice, koje mu je bilo zaklonjeno sjenom i koje njegova kći nije poznavala, bilo je lice čovjeka koji je ubijao ljude, uključujući djecu, žene i starce. Možda je to lice u sjeni Ana otkrila u Moskvi? Je li tamo gledala televiziju, čula nešto o svom ocu? Ili joj je neko nešto ispričao? Je li se ubila zato što nije mogla podnijeti teret, a to je biti kći “Bosanskog Mesaraâ€, kako su ga mediji nazivali? Je li ga tako htjela kazniti? Je li je očeva krivnja, naslijeđena i nepravedna, gušila da nastavi život? Je li se žrtvovala kao moderna Ifigenija, kako bi otac prestao ubijati?
