U okviru DW-projekta „Generacija 99“ mladi studenti novinarstva iz Beograda, Novog Sada i Prištine imali su priliku da se upoznaju, da razgovaraju i da nešto zajedno urade u Mitrovici. Ovo su utisci Andrije Lazarevića.
Strah – jedino osjećanje koje me vezivalo za Prištinu i generalno za područje Kosova južno od Ibra. Putovanje sa DW bila je idealna prilika da bolje upoznam svoje vršnjake Albance i razumijem kakva je situacija zapravo.
Kako smo se približavali graničnom prijelazu Merdare osjećanje uzbuđenosti se pojačavalo. Tužno je što taj dio Kosova vidim tek sada, iako sam rođen ovdje. Do Prištine nam je trebalo manje od 50 minuta. Osjećanja su se smjenjivala. Posmatrao sam albanske kuce i tražio razlike u svemu, od toga koliko prozora imaju, do toga kako im izgledaju dvorišta, prodavnice...
Prilika da se bolje upoznamo
Konačno smo stigli u Prištinu. Prvi utisak je bio da je grad previše svetao, da li je to bilo zbog novogodišnje dekoracije ili nečega drugog, nisam siguran. Obilazeći grad, shvatio sam da se u skoro svakom kamenu čuva prošlost predratne Prištine. Od fakulteta do biblioteke, preko Hrama Hrista Spasa koji se nalazi u samom centru, a koji kod Albanaca izaziva podjeljena mišljenja.
Gradom su šetali mladi ljudi, a osjećanje napetosti bilo je prisutno sve manje. Uslijedio je i moj prvi kontakt s mladim Albancima. Zajedno smo prošli ubrzani kurs mobilnog novinarstva i razmjenili mišljenja o aktuelnoj situaciji. Njihov pristup u startu mi se nije dopao. Njihovi argument bili su prilično kontradiktorni: s jedne strane pozivali su na mir, dok su sa druge iznosili statističke podatke prolivanja krvi na Kosovu 1999. godine.
Djelimično razumijem tu njihovu potrebu. U svijest svakog od nas uklesana je priča naših roditelja i rođaka koja je uticala na formiranje našeg mišljenja. Zbog grešaka Albanaca u prošlosti, nikada nisam pomislio „svi Albanci su losi“, već sam ta dva dana provedena u Prištini sebi dao priliku da ih bolje upoznam. Uvjerio sam se da su i oni učinili isto.
Poželeo sam mir, ništa više
Pored Prištine, imali smo priliku da upoznamo i Južnu Mitrovicu, grad koji od sjevernog dijela razdvaja čuveni most na Ibru. Uslijedio je i sastanak sa zamjenikom gradonačelnika i kratka debata sa akcentom na povratak u prošlost. Nakon toga, podjeljeni u timove uradili smo intervjue i primjenili stečeno znanje iz mobilnog novinarstva.
Za mene najznačajniji dio ove posjete, svakako je bila posjeta sjeveru, taj trenutak prelaska sa jedne na drugu, „našu“ stranu mosta bio je preplavljen različitim osjećanjima. Na kraju dana ispunjenog različitim sadržajima, jako umorni stigli smo u hotel. Ponovo okupljeni, sumirali smo svoje utiske.
Svi smo za ta dva dana iz korijena promenili svoja mišljenja. Na pitanje šta je prvo što ću uraditi kad stignem iz Prištine, odgovorio sam: „Sutra ću svojoj porodici, prijateljima ispričati potpuno drugu priču od one kakvom je zamišljaju“. Tako je i bilo.
Poželeo sam da svijetlost koju sam pomenuo na početku, bude simbol najsvjetlije budućnosti, da priče o miru vise ne budu puke političke priče, nego naša realnost. Zapravo sam poželeo samo mir, ništa više.
Tekst studenka novinarstva Andrije Lazarevića dio je serijala u okviru projekta „Generacija 99".
Kako smo se približavali graničnom prijelazu Merdare osjećanje uzbuđenosti se pojačavalo. Tužno je što taj dio Kosova vidim tek sada, iako sam rođen ovdje. Do Prištine nam je trebalo manje od 50 minuta. Osjećanja su se smjenjivala. Posmatrao sam albanske kuce i tražio razlike u svemu, od toga koliko prozora imaju, do toga kako im izgledaju dvorišta, prodavnice...
Prilika da se bolje upoznamo
Konačno smo stigli u Prištinu. Prvi utisak je bio da je grad previše svetao, da li je to bilo zbog novogodišnje dekoracije ili nečega drugog, nisam siguran. Obilazeći grad, shvatio sam da se u skoro svakom kamenu čuva prošlost predratne Prištine. Od fakulteta do biblioteke, preko Hrama Hrista Spasa koji se nalazi u samom centru, a koji kod Albanaca izaziva podjeljena mišljenja.
Gradom su šetali mladi ljudi, a osjećanje napetosti bilo je prisutno sve manje. Uslijedio je i moj prvi kontakt s mladim Albancima. Zajedno smo prošli ubrzani kurs mobilnog novinarstva i razmjenili mišljenja o aktuelnoj situaciji. Njihov pristup u startu mi se nije dopao. Njihovi argument bili su prilično kontradiktorni: s jedne strane pozivali su na mir, dok su sa druge iznosili statističke podatke prolivanja krvi na Kosovu 1999. godine.
Djelimično razumijem tu njihovu potrebu. U svijest svakog od nas uklesana je priča naših roditelja i rođaka koja je uticala na formiranje našeg mišljenja. Zbog grešaka Albanaca u prošlosti, nikada nisam pomislio „svi Albanci su losi“, već sam ta dva dana provedena u Prištini sebi dao priliku da ih bolje upoznam. Uvjerio sam se da su i oni učinili isto.
Poželeo sam mir, ništa više
Pored Prištine, imali smo priliku da upoznamo i Južnu Mitrovicu, grad koji od sjevernog dijela razdvaja čuveni most na Ibru. Uslijedio je i sastanak sa zamjenikom gradonačelnika i kratka debata sa akcentom na povratak u prošlost. Nakon toga, podjeljeni u timove uradili smo intervjue i primjenili stečeno znanje iz mobilnog novinarstva.
Za mene najznačajniji dio ove posjete, svakako je bila posjeta sjeveru, taj trenutak prelaska sa jedne na drugu, „našu“ stranu mosta bio je preplavljen različitim osjećanjima. Na kraju dana ispunjenog različitim sadržajima, jako umorni stigli smo u hotel. Ponovo okupljeni, sumirali smo svoje utiske.
Svi smo za ta dva dana iz korijena promenili svoja mišljenja. Na pitanje šta je prvo što ću uraditi kad stignem iz Prištine, odgovorio sam: „Sutra ću svojoj porodici, prijateljima ispričati potpuno drugu priču od one kakvom je zamišljaju“. Tako je i bilo.
Poželeo sam da svijetlost koju sam pomenuo na početku, bude simbol najsvjetlije budućnosti, da priče o miru vise ne budu puke političke priče, nego naša realnost. Zapravo sam poželeo samo mir, ništa više.
Tekst studenka novinarstva Andrije Lazarevića dio je serijala u okviru projekta „Generacija 99".
