Srpskoj vladi ću predložiti da održi konferenciju sa Kosovom i da bez učešća velikih sila postignu dogovor i rješenje o Kosovu, rekao je u intervjuu za beogradski list "Danas" Steven Meyer, bivši zamjenik direktora Centralne obavještajne agencije (CIA) za Balkan i dekan programa postdiplomskih studija nacionalne bezbjednosti na fakultetu "Daniel Morgan" iz Vašingtona.
– Zapravo, prije par godina sam formulisao politiku koju sam i predložio vladi, ali ona tada nije bila veoma otvorena za moj prijedlog. Htio sam da razgovaramo o tome šta je izvodljivo i kako pogurati stanje oko Kosova. Predložiću konferenciju sa Kosovom i ne bih brinuo zbog trenutnog potpuno bespotrebnog terora (misli se na carinske takse Kosova – prim. aut.), ali mislim da će poslije nekog vremena i to biti riješeno. Strategija Brisela je bila da se razgovara o manjim stvarima – telegrafu, pošti, vodi… takvim stvarima, a izbjegavali su da razgovaraju o većim pitanjima – suverenitetu i o tome čija je to teritorija. Već dugo govorim da ta pitanja moraju da budu prvo rješena, a to je upravo suprotno od onoga što vlada i briselski sporazum radi. Kosovo taj napredak čini jako teškim, zbog carinskih tarifa, ali i jer odbijaju da osnuju zajednicu srpskih opština, što je veoma važan korak po briselskom sporazumu.
Mislim da je realno da oblast sjeverno od Ibra postane dio Srbije, a za južni dio će biti jako teško, jer ako Srbija želi da sačuva suverenitet u sjevernom dijelu oko rijeke Ibar, onda će biti rat i biće mnogo prolivene krvi. Zato sam i htio da razgovaramo o teritorijalnom problemu sjeverno od rijeke Ibar, a o tome vrijedi diskutovati. Veliki problem će biti Srbi u enklavama na jugu i sveta historijska mjesta, ali mislim da bi dogovor mogao da bude postignut, tako da svi oni budu zaštićeni od Ujedinjenih nacija, kao i da delegacija UN posjećuje ta mjesta svakih šest mjeseci da bi se uvjerili da je sve u redu.
* Imate li institucionalnu podršku za ove ideje?
– Ne, nemam i ne bih je ni dobio. Ima nekoliko razloga za to. State department me ne voli. Ne vole način na koji iznosim činjenice i ne žele da slušaju. Drugo, američka politika prema Balkanu se nije promjenila u posljednjih 25 godina i ista je i danas kao i na kraju rata 1995. To utiče na Bosnu, na Kosovo, Makedoniju, Albaniju. Čak i ako se situacija na terenu promjenila, okruženje, okolnosti, američka politika je ostala ista.
* Dosta se govori i o teritorijalnoj razmjeni. Šta mislite o tome?
– Neki političari govore o tome. Nikad nije bilo u potpunosti ispunjeno. Za ljude na jugu, koji ne bi voljeli razmjenu, treba omogućiti ostajanje i zaštitu UN ili da se prebace na sjever ili u Srbiju i da im UN plati, da ih finansira. To bi moglo da počne relativno brzo. Jedan od glavnih uslova je da velike sile ostanu po stranu i da se ne miješaju, jer svaki put kada se SAD i Rusija umješaju, stvari postaju mnogo komplikovanije.
* Ali to je nemoguće.
– Ne, moguće je. Mnogo ljudi ovde kaže – Amerika se opet umješala. Ako Vučić, Dačić, Thaçi i Haradinaj sjednu da razgovaraju i dogovore se kao ljudi, kažu SAD i Rusiji i EU – ne miješajte se, jer svaki put kada se Amerika umješala nastao je haos. Zato mislim da je bolje za njih da sjednu, suoče se jedni sa drugima i dogovore se. Rekli ste da je nemoguće, ali ja mislim da je moguće da velike sile ostanu po strani. Američka vlada bi mogla da kaže da želi da bude prisutna, ali mislim da Vučić treba da ustane i kaže – ne. Ima političara u ovom regionu koji kažu – ne. Neće biti rezultata i rješenja sve dok Beograd i Priština ne sjednu i razgovaraju. Za to će biti potrebno nekoliko godina, dok ne postignu dogovor, ali ako Vučić i Dačić ostanu čvrsti, to bi moglo da uspje. Problem je što ni Beograd ni Priština ne pristupaju tome ozbiljno i što i dalje traže odgovore od velikih sila. SAD nikad nije imala odgovor za ovaj region. Kada sam bio u CIA, imali smo mnogo unutarvladinih neslaganja. Ljudi često misle da je tokom rata američka administracija bila jedinstvena oko svega, a to nije tačno.
* Koji je glavni razlog što nije došlo do dogovora Beograda i Prištine?
– Nekoliko planova je predloženo i ništa se nije desilo, a glavni razlog je što su velike sile bile uključene. Ljudi kao Thaçi, Haradinaj i Vučić imaju veliku moć. Na primjer, Vučićev osnovni cilj je pridruživanje Srbije Evropskoj uniji i on je voljan da žrtvuje Kosovo za EU.
* Mislite to?
– Da. Mislim da je vrlo odlučan u pogledu EU i to je u redu. Mislim da Evropskoj uniji, osim Nijemcima, uopšte nije bitno kakav dogovor će biti postignut, samo da ne bude rata. Francuzi, Britanci, Holanđani, Italijani… prihvatiće dogovor do kojeg dođu Beograd i Priština. Vašington je već druga priča, jer želi da bude uključen i bude dio pregovora.
* Šta mislite o analizama da bi Kosovo moglo da ostane zamrznuti sukob?
– U međuvremenu, Kosovo ostaje zamrznuti konflikt i ništa se ne dešava. Nezaposlenost sjeverno od rijeke Ibar ostaje problem, a ekonomija nije dobra, ima dosta korupcije. Drugo pitanje o kojem bi Kosovo i Srbija trebalo da raspravljaju je ekonomska saradnja. Znam da je ministar Nenad Popović imao jako dobre ideje kako ojačati prekogranične ekonomske veze, posebno sa centralnom Srbijom i mislim da bi to mogao da bude početak ekonomskog dogovora. Obje strane treba da naprave kompromis. Kao što znamo, najveći problem u ovom dijelu svijeta je etnička pripadnost i obje strane bi trebalo da kažu – mi smo ponosni na naše nacije, hajde sad da se dogovorimo kako da izađemo iz ove situacije.
* Da, mada bi razmjena teritorija mogla da izazove rat između Srbije i Kosova. Šta mislite o tome?
– Ne mislim tako, jer je važno da obje strane razgovaraju. Ono što bi EU i UN, ne i NATO, trebalo da kažu je – postignite dogovor kakav želite, samo bez rata. Ako dođe do rata, intervenisaćemo. Moja ideja je da pristupe ovome bez sukoba, samo neka sjednu i razgovaraju, a za to će trebati bar dvije, tri godine. Ali sada se ništa ne dešava. Briselski proces je mrtav, kao i svaki drugi proces prije njega. Znam da mnogi moji prijatelji ovdje vjeruju da će se cijelo Kosovo jednog dana vratiti Srbiji, možda i za 100 godina, ali ne vjerujem da će se to desiti. Možda bi neki dio mogao da se vrati, ali na duže staze Republika Srpska bi mogla da bude na stolu…
* Mislite na razmjenu teritorija – Kosovo za Republiku Srpsku?
– Da, na to mislim.
* Da li ste to rekli Miloradu Dodiku?
– Da, rekao sam mu to.
* Mislite li da bi Dejton 2 nešto promjenio?
– Ne, jer bi Dejton 2 uključivao SAD i mislim da bi to bila greška. SAD guraju politiku koja nije u interesu naroda ovdje.
Mislim da je realno da oblast sjeverno od Ibra postane dio Srbije, a za južni dio će biti jako teško, jer ako Srbija želi da sačuva suverenitet u sjevernom dijelu oko rijeke Ibar, onda će biti rat i biće mnogo prolivene krvi. Zato sam i htio da razgovaramo o teritorijalnom problemu sjeverno od rijeke Ibar, a o tome vrijedi diskutovati. Veliki problem će biti Srbi u enklavama na jugu i sveta historijska mjesta, ali mislim da bi dogovor mogao da bude postignut, tako da svi oni budu zaštićeni od Ujedinjenih nacija, kao i da delegacija UN posjećuje ta mjesta svakih šest mjeseci da bi se uvjerili da je sve u redu.
* Imate li institucionalnu podršku za ove ideje?
– Ne, nemam i ne bih je ni dobio. Ima nekoliko razloga za to. State department me ne voli. Ne vole način na koji iznosim činjenice i ne žele da slušaju. Drugo, američka politika prema Balkanu se nije promjenila u posljednjih 25 godina i ista je i danas kao i na kraju rata 1995. To utiče na Bosnu, na Kosovo, Makedoniju, Albaniju. Čak i ako se situacija na terenu promjenila, okruženje, okolnosti, američka politika je ostala ista.
* Dosta se govori i o teritorijalnoj razmjeni. Šta mislite o tome?
– Neki političari govore o tome. Nikad nije bilo u potpunosti ispunjeno. Za ljude na jugu, koji ne bi voljeli razmjenu, treba omogućiti ostajanje i zaštitu UN ili da se prebace na sjever ili u Srbiju i da im UN plati, da ih finansira. To bi moglo da počne relativno brzo. Jedan od glavnih uslova je da velike sile ostanu po stranu i da se ne miješaju, jer svaki put kada se SAD i Rusija umješaju, stvari postaju mnogo komplikovanije.
* Ali to je nemoguće.
– Ne, moguće je. Mnogo ljudi ovde kaže – Amerika se opet umješala. Ako Vučić, Dačić, Thaçi i Haradinaj sjednu da razgovaraju i dogovore se kao ljudi, kažu SAD i Rusiji i EU – ne miješajte se, jer svaki put kada se Amerika umješala nastao je haos. Zato mislim da je bolje za njih da sjednu, suoče se jedni sa drugima i dogovore se. Rekli ste da je nemoguće, ali ja mislim da je moguće da velike sile ostanu po strani. Američka vlada bi mogla da kaže da želi da bude prisutna, ali mislim da Vučić treba da ustane i kaže – ne. Ima političara u ovom regionu koji kažu – ne. Neće biti rezultata i rješenja sve dok Beograd i Priština ne sjednu i razgovaraju. Za to će biti potrebno nekoliko godina, dok ne postignu dogovor, ali ako Vučić i Dačić ostanu čvrsti, to bi moglo da uspje. Problem je što ni Beograd ni Priština ne pristupaju tome ozbiljno i što i dalje traže odgovore od velikih sila. SAD nikad nije imala odgovor za ovaj region. Kada sam bio u CIA, imali smo mnogo unutarvladinih neslaganja. Ljudi često misle da je tokom rata američka administracija bila jedinstvena oko svega, a to nije tačno.
* Koji je glavni razlog što nije došlo do dogovora Beograda i Prištine?
– Nekoliko planova je predloženo i ništa se nije desilo, a glavni razlog je što su velike sile bile uključene. Ljudi kao Thaçi, Haradinaj i Vučić imaju veliku moć. Na primjer, Vučićev osnovni cilj je pridruživanje Srbije Evropskoj uniji i on je voljan da žrtvuje Kosovo za EU.
* Mislite to?
– Da. Mislim da je vrlo odlučan u pogledu EU i to je u redu. Mislim da Evropskoj uniji, osim Nijemcima, uopšte nije bitno kakav dogovor će biti postignut, samo da ne bude rata. Francuzi, Britanci, Holanđani, Italijani… prihvatiće dogovor do kojeg dođu Beograd i Priština. Vašington je već druga priča, jer želi da bude uključen i bude dio pregovora.
* Šta mislite o analizama da bi Kosovo moglo da ostane zamrznuti sukob?
– U međuvremenu, Kosovo ostaje zamrznuti konflikt i ništa se ne dešava. Nezaposlenost sjeverno od rijeke Ibar ostaje problem, a ekonomija nije dobra, ima dosta korupcije. Drugo pitanje o kojem bi Kosovo i Srbija trebalo da raspravljaju je ekonomska saradnja. Znam da je ministar Nenad Popović imao jako dobre ideje kako ojačati prekogranične ekonomske veze, posebno sa centralnom Srbijom i mislim da bi to mogao da bude početak ekonomskog dogovora. Obje strane treba da naprave kompromis. Kao što znamo, najveći problem u ovom dijelu svijeta je etnička pripadnost i obje strane bi trebalo da kažu – mi smo ponosni na naše nacije, hajde sad da se dogovorimo kako da izađemo iz ove situacije.
* Da, mada bi razmjena teritorija mogla da izazove rat između Srbije i Kosova. Šta mislite o tome?
– Ne mislim tako, jer je važno da obje strane razgovaraju. Ono što bi EU i UN, ne i NATO, trebalo da kažu je – postignite dogovor kakav želite, samo bez rata. Ako dođe do rata, intervenisaćemo. Moja ideja je da pristupe ovome bez sukoba, samo neka sjednu i razgovaraju, a za to će trebati bar dvije, tri godine. Ali sada se ništa ne dešava. Briselski proces je mrtav, kao i svaki drugi proces prije njega. Znam da mnogi moji prijatelji ovdje vjeruju da će se cijelo Kosovo jednog dana vratiti Srbiji, možda i za 100 godina, ali ne vjerujem da će se to desiti. Možda bi neki dio mogao da se vrati, ali na duže staze Republika Srpska bi mogla da bude na stolu…
* Mislite na razmjenu teritorija – Kosovo za Republiku Srpsku?
– Da, na to mislim.
* Da li ste to rekli Miloradu Dodiku?
– Da, rekao sam mu to.
* Mislite li da bi Dejton 2 nešto promjenio?
– Ne, jer bi Dejton 2 uključivao SAD i mislim da bi to bila greška. SAD guraju politiku koja nije u interesu naroda ovdje.
