Beograđanka Dragana Đukić se zbog novinarskog "adrenalina" preselila u glavni grad Kosova. Iako joj čak ni djedovi nisu sa Kosova, spakovala je kofere i zaposlila se u RTK, programu na srpskom...
“KOLIKO Srba bi danas smoglo hrabrosti da se preseli u Prištinu? Naročito onih, čiji korijeni i nisu sa Kosova?”, započinje reportažu srbijanski list “Večernje novosti”.
Jedna od rijetkih koja se odvažila na ovaj korak je i Beograđanka Dragana Đukić! Ova tridesetogodišnja novinarka, kojoj čak ni djedovi nisu porijeklom sa Kosova, prije dve i po godine, iz srpske prestonice preselila se u Prištinu. Od tada i radi u redakciji Drugog programa Radio-televizije Kosova koja priprema i emituje cjelodnevni program na srpskom jeziku.
Prije nego što je spakovala kofere, o Prištini, kaže, nije mnogo znala, ali je politička situacija na Kosovu interesovala još tokom studija na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Prije prvog dolaska u Prištinu, 2011. godine, sa jednom nevladinom organizacijom, nije se, veli, plašila, ali je bilo "adrenalina". Sve joj je bilo daleko i strano kao da ide na kraj svijeta, u neki drugi svijet. Potom je u Prištinu odlazila još nekoliko puta, na seminare.
- Od početka 2013. godine tražila sam posao i imala ideju, da ukoliko iskrsne neko radno mjesto, dođem u Prištinu i malo duže živim i radim - priča Dragana.
- Na sajtovima za pretraživanje posla gledala sam radna mjesta i u Beogradu i u Prištini. Baš u to vrijeme, maja 2013, počelo je i emitovanje programa na srpskom jeziku na RTK. Odlučila sam da se prijavim i - primljena sam. Imam dobru platu, dovoljno da platim iznajmljivanje stana u Prištini i sve troškove, da ne moram da se dovijam.
Ne bi, kaže, voljela da se stekne utisak da je na Kosovo otišla zbog nedostatka posla u Beogradu. Prije zaposlenja u Prištini nikada nije radila kao novinar, ali je to nije spriječilo da krene na put i proba da se dokaže u ovom poslu.
- U Prištini iznajmljujem stan i nekoliko puta sam se preseljavala - nastavlja Dragana. - Albanski jezik razumijem pomalo, ali ne govorim. Najviše ga, u stvari, razumijem kada se piše ili govori o politici, jer na poslu uglavnom pratim politiku. Bez obzira na to što živim u Prištini, nisam dovoljno "okružena" albanskim. Na poslu pričamo srpski, a većina žitelja Kosova zna ili srpski ili engleski. Nerijetko čujem i Albance da odlično govore srpski, posebno stariji.
Zbog odluke o preseljenju, njenim roditeljima i sestri, kaže, uopšte nije bilo svejedno.
- Za njih je bio šok što idem u Prištinu da živim i radim - kaže Dragana. - I tada i danas predlažu mi da potražim posao u Beogradu. Najburniju reakciju zapravo su imali kada sam 2011. prvi put krenula u Prištinu. I svaki sljedeći put su reagovali. Nikada se nismo svađali, ali jednostavno nije bilo kao da sam im, na primjer, rekla da idem da radim u Novi Sad. Čudna je ta mješavina njihovih osjećanja. Ponosni su i zadovoljni svime što sam postigla, ali bi voljeli da to nije u Prištini. Vjerujem da su se sada navikli, ali zabrinuti jesu iako im uporno tvrdim da mi život nije ugrožen, da sam bezbjedna i da u Prištini zaista više nije opasno.
Iznenađenje zbog Draganinog preseljenja iz Beograda u Prištinu nisu krile ni kolege u matičnoj redakciji, ni oni koje je sretala tokom rada na terenu. Reakcije su, kaže, bile rezličite - od oduševljenja, preko čuđenja, do sumnje.
KAFIĆI
- Od februara 2014. živim kod nekadašnjeg "Slovenija sporta" - priča Dragana. - Najviše vremena provodim u stanu i na poslu. Odem ponekad do parka na kafu, da prošetam ili trčim. Poslije dvije i po godine, Prištinu sam dobro upoznala. Sa prijateljima često idem na piće ili ručak, večeru. Nema mnogo toga da se vidi, uglavnom su kafići, restorani, klubovi. Broj kafića i restorana u, ipak, malom, prašnjavom i raskopanom gradu zaista je nevjerovatan.
BEZ AKREDITACIJE ZA SKUPŠTINU
U rodnom gradu, Dragana Đukić je završila Petu gimnaziju i diplomirala FPN, smjer međunarodne studije. Na ovom fakultetu privodi kraju i master studije, smjer međunarodna bezbjednost. Ne čudi zato, što na poslu prati uglavnom političke teme.
- Najtužnije mi je što mi ni za ovu godinu nisu dali akreditaciju za izvještavanje iz kosovske Skupštine - kaže sagovornica lista. - Bez obrazloženja, bez objašnjenja. Kolege i poznanici nagađaju da je razlog to što sam iz Beograda. Paranoja se nekada osjeća u vazduhu.
Jedna od rijetkih koja se odvažila na ovaj korak je i Beograđanka Dragana Đukić! Ova tridesetogodišnja novinarka, kojoj čak ni djedovi nisu porijeklom sa Kosova, prije dve i po godine, iz srpske prestonice preselila se u Prištinu. Od tada i radi u redakciji Drugog programa Radio-televizije Kosova koja priprema i emituje cjelodnevni program na srpskom jeziku.
Prije nego što je spakovala kofere, o Prištini, kaže, nije mnogo znala, ali je politička situacija na Kosovu interesovala još tokom studija na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Prije prvog dolaska u Prištinu, 2011. godine, sa jednom nevladinom organizacijom, nije se, veli, plašila, ali je bilo "adrenalina". Sve joj je bilo daleko i strano kao da ide na kraj svijeta, u neki drugi svijet. Potom je u Prištinu odlazila još nekoliko puta, na seminare.
- Od početka 2013. godine tražila sam posao i imala ideju, da ukoliko iskrsne neko radno mjesto, dođem u Prištinu i malo duže živim i radim - priča Dragana.
- Na sajtovima za pretraživanje posla gledala sam radna mjesta i u Beogradu i u Prištini. Baš u to vrijeme, maja 2013, počelo je i emitovanje programa na srpskom jeziku na RTK. Odlučila sam da se prijavim i - primljena sam. Imam dobru platu, dovoljno da platim iznajmljivanje stana u Prištini i sve troškove, da ne moram da se dovijam.
Ne bi, kaže, voljela da se stekne utisak da je na Kosovo otišla zbog nedostatka posla u Beogradu. Prije zaposlenja u Prištini nikada nije radila kao novinar, ali je to nije spriječilo da krene na put i proba da se dokaže u ovom poslu.
- U Prištini iznajmljujem stan i nekoliko puta sam se preseljavala - nastavlja Dragana. - Albanski jezik razumijem pomalo, ali ne govorim. Najviše ga, u stvari, razumijem kada se piše ili govori o politici, jer na poslu uglavnom pratim politiku. Bez obzira na to što živim u Prištini, nisam dovoljno "okružena" albanskim. Na poslu pričamo srpski, a većina žitelja Kosova zna ili srpski ili engleski. Nerijetko čujem i Albance da odlično govore srpski, posebno stariji.
Zbog odluke o preseljenju, njenim roditeljima i sestri, kaže, uopšte nije bilo svejedno.
- Za njih je bio šok što idem u Prištinu da živim i radim - kaže Dragana. - I tada i danas predlažu mi da potražim posao u Beogradu. Najburniju reakciju zapravo su imali kada sam 2011. prvi put krenula u Prištinu. I svaki sljedeći put su reagovali. Nikada se nismo svađali, ali jednostavno nije bilo kao da sam im, na primjer, rekla da idem da radim u Novi Sad. Čudna je ta mješavina njihovih osjećanja. Ponosni su i zadovoljni svime što sam postigla, ali bi voljeli da to nije u Prištini. Vjerujem da su se sada navikli, ali zabrinuti jesu iako im uporno tvrdim da mi život nije ugrožen, da sam bezbjedna i da u Prištini zaista više nije opasno.
Iznenađenje zbog Draganinog preseljenja iz Beograda u Prištinu nisu krile ni kolege u matičnoj redakciji, ni oni koje je sretala tokom rada na terenu. Reakcije su, kaže, bile rezličite - od oduševljenja, preko čuđenja, do sumnje.
KAFIĆI
- Od februara 2014. živim kod nekadašnjeg "Slovenija sporta" - priča Dragana. - Najviše vremena provodim u stanu i na poslu. Odem ponekad do parka na kafu, da prošetam ili trčim. Poslije dvije i po godine, Prištinu sam dobro upoznala. Sa prijateljima često idem na piće ili ručak, večeru. Nema mnogo toga da se vidi, uglavnom su kafići, restorani, klubovi. Broj kafića i restorana u, ipak, malom, prašnjavom i raskopanom gradu zaista je nevjerovatan.
BEZ AKREDITACIJE ZA SKUPŠTINU
U rodnom gradu, Dragana Đukić je završila Petu gimnaziju i diplomirala FPN, smjer međunarodne studije. Na ovom fakultetu privodi kraju i master studije, smjer međunarodna bezbjednost. Ne čudi zato, što na poslu prati uglavnom političke teme.
- Najtužnije mi je što mi ni za ovu godinu nisu dali akreditaciju za izvještavanje iz kosovske Skupštine - kaže sagovornica lista. - Bez obrazloženja, bez objašnjenja. Kolege i poznanici nagađaju da je razlog to što sam iz Beograda. Paranoja se nekada osjeća u vazduhu.
