BIRN otkriva zabrinjavajući uticaj emigracije na zdravstveni sistem Kosova, koji pogoršava neregulisana privatna industrija koja obučava medicinsko osoblje za izvoz u Njemačku.
Na kraju, dugo putovanje na posao je presudilo.
Blerim Berisha je bio kardiolog na Univerzitetsko-kliničkom centru Kosova u Prištini, gdje je preko dana radio elektrokardiograme i obavljao ultrazvučne preglede.
Nakon osmočasovne smijene, uskočio bi u svoj stari auto i vozio se autoputem M9 do mjesta Klina, 60 kilometara zapadno od Prištine, gdje je živeo sa ženom, ćerkom i sinom.
Ali ne bi ih se nagledao. Jedini način da sastavi kraj sa krajem bio je da radi noćne smjene u zatvoru 30 kilometara dalje. Onda bi otišao kući da odrema nakratko, pa nazad za Prištinu da sve ponovi.
“Ponekad sam se osjećao kao da se nikad neću naspavati”, prisjeća se on. “I da ću zaboraviti da provodim vrijeme sa svojom porodicom”.
Kada se ovih dana vozi na posao, Berisha, 42, prolazi pored kuća sa drvenim okvirom u živopisnom gradiću Pegnic, blizu njemačkog grada Nirnberg, gdje radi kao kardiolog u glavnoj gradskoj bolnici.
Zarađuje 10 puta veću platu nego ranije i vikendima uživa da posjećuje historijske znamenitosti sa suprugom i djecom.
Pet godina nakon što je spakovao stetoskop i preselio se u Njemačku, Berisha se ne kaje.
“Odluka da dođem ovdje bila mi je najteža, ali morao sam”, kaže on dok pije sok od jabuke u svojoj kući u Nirnbergu.
Mada su mu najviše smetale duge smjene i vožnja, njegova dijagnoza problema u zdravstvenom sistemu Kosova je takođe uticala na odluku.
“Korupcija, uskogrudost i nepotizam u državnim ustanovama ubijaju budućnost ove države”, kaže on.
Berisha je jedan od stotina kosovskih ljekara koji su zamjenili nisku platu i veliki stres za bolji život u inostranstvu. Većina ide u Njemačku, koja priznaje medicinske kvalifikacije sa Kosova.
Dok emigracija postaje sve lakša za kosovske doktore, medicinske sestre i druge zdravstvene radnike, BIRN otkriva pune razmjere “odliva mozgova” u zdravstvenom sistemu najmlađe države Evrope.
U zemlji koja je među najgorima na kontinentu po broju ljekara po glavi stanovnika, jedan doktor emigrira na svaka dva dana, a dva medicinska tehničara se odsele dnevno, pokazuju podaci Ljekarske komore i Komore medicinskih tehničara.
Ova emigracija ima svoju cijenu: bolnička odjeljenja ostaju bez osoblja, pacijenti su ostavljeni na nemilost, gubi se institucionalno znanje. Tu je i cijena za poreske obveznike – obuka jednog novog doktora košta oko 100.000 eura.
“Oluja se bliži”, kaže Afrim Bluta, profesor neuropsihijatrije na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Prištini.
“Mogu da vam kažem da 95 odsto studenata uči njemački i planira da ide u Njemačku. Kosovo će se uskoro suočiti sa aktunim manjcima u zdravstvenom sistemu”.
Kao razloge za ovu krizu zdravstveni stručnjaci navode niske plate i loše šanse za zaposlenje na Kosovu, skupa sa velikom potražnjom za medicinskim osobljem u Njemačkoj, jer se najveća privreda u Evropi suočava sa rastućim brojem starih osoba.
Ali manje poznat fenomen takođe uzrokuje ovaj stampedo: unosna privatna industrija čija je svrha da proizvodi zdrvstvene radnike za slanje u Njemačku.
Od fakulteta koji izbacuju kadrove kao sa pokretne trake, pohlepnih lovaca na talente, do rastuće trgovine lažnim kvalifikacijama, BIRN razotkriva uglavnom neregulisano tržište “izvoza” medicinskih radnika.
Kritičari kažu da je efekat ovog tržišta izvlačenje talenta izvan države i promovisanje kvantiteta umjesto kvaliteta, uz ozbiljne posledice po javno zdravlje.
Blerim Syla, vođa Sindikata zdravstvenih radnika, zabrinut je zbog efekata odliva mozgova u zdravstvu. Foto: Shkumbin Ahmetxhekaj
Ljekari bez granica
U selu Gorance, ušuškanom u brdima južnog Kosova, mještani su navikli da njihovi ljekari odlaze u Njemačku. Posljednji je otišao prije nekoliko mjeseci, i malo ljudi očekuje da će mu se naći zamjena.
U domu zdravlja, medicinska sestra Sevime Shkreta radi koliko može da pomogne bolesnima i povređenima. Rukuje termometrom i dobro vezuje zavoje. Ali često mora da šalje pacijente u opštinski zdravstveni centar u Elez Hanu na istoku.
Ovo nije opcija za porodicu 65-godišnje Arife Berisha (nije u srodstvu sa Blerimom Berishom). Ona pati od hipertenzije, dok njen muž ima srčane probleme a tašta dijabetes.
“Ne možemo da priuštimo da putujemo u Elez Han jer nemamo kola a moji sinovi su nezaposleni”, govori ona, dok joj sestra Shkreta mjeri krvni pritisak.
Širom zemlje sa 1,8 miliona stanovnika, nekada prepuni domovi zdravlja su opusteli. Čak su i regionalne bolnice u Peći i Đakovici na zapadu morale da zatvore pojedina odjeljenja.
Na Kosovu radi 4.100 ljekara, prema podacima Ljekarske komore. To je 2,3 doktora na svakih 1.000 stanovnika, što je jedan od najnižih prosjeka u 47 država koje su članice Savjeta Evrope.
Jedine zemlje sa gorim prosjekom su Albanija (1,2), Turska (1,8) i Bosna i Hercegovina (2,0), prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije. Radi poređenja, u Njemačkoj ima 4,2 ljekara na hiljadu stanovnika a u Švedskoj 5,4.
Pleurat Sejdiu, predsjednik Ljekarske komore Kosova, kaže da toj državi treba barem 5.000 doktora da dostigne standard koji preporučuje Svjetska zdravstvena organizacija. To znači da joj trenutno fali 900 ljekara.
Istovremeno, statistike pokazuju zabrinjavajući trend opadanja njihovog broja. Na svakih 150 novih doktora koji diplomiraju svake godine, najmanje 180 ih napusti zemlju, kaže Sejdiu.
“Većina njih planira da napusti Kosovo, bez obzira na to što će morati da prođu kroz dodatnu obuku i praksu u drugoj zemlji”, rekao je Sejdiu.
Tokom prošle godine on je primio 176 molbi od ljekara za preporuke koje su po zakonu neophodne da bi mogli da traže posao u inostranstvu.
Suzana Manxhuka Kerliu, dekan Medicinskog fakulteta na Univerzitetu u Prištini, je takođe preplavljena zahtjevima za preporuke od bivših i sadašnjih studenata koji žele da emigriraju.
“Loša strana stvari je u tome što nas napuštaju obrazovani kadrovi”, kaže ona. “Dobra strana je što se pozitivno vrednuje ono što mi nudimo na tržištu, ali za nas će biti loše jer ćemo imati manjak osoblja”.
Dodala je da skoro svi studenti medicine na Univerzitetu u Prištini pohađaju privatne časove njemačkog jezika jer se spremaju da traže posao.
“Ne možete tražiti od ljudi da ostanu iz patriotskih razloga”, rekla je ona. “Ako im ne nudimo prave uslove da rade i studiraju”.
Ironično je što bez obzira na manjak ljekara mnogi diplomci medicinskog fakulteta imaju problem da nađu posao na Kosovu.
Ljekarska komora kaže da je Kosovo obrazovalo 440 kvalifikovanih doktora koji nisu uspjeli da nađu posao, barem ne u toj zemlji.
Stručnjaci za to krive nepotizam u državi koja troši samo 220 miliona eura godišnje na zdravstvo, prema podacima Ministarstva zdravlja. To je 122 eura po osobi, u poređenju sa oko 5.000 eura u Njemačkoj.
“Ako nemaš vezu, teško je naći posao ili stažiranje”, kaže Blerim Syla, predsjednik Saveza sindikata zdravstvenih radnika Kosova.
Ali čak i oni koji dobiju posao osjećaju poriv da odu.
Anketa koju je nedavno sprovela Ljekarska komora utvrdila je da medicinsko osoblje traži posao u inostranstvu najviše zbog loših uslova rada, a potom zbog manjka prilike za profesionalno usavršavanje. Tek poslije toga dolaze niske zarade.
Flamur Labani, 34, je tipičan primjer nezadovoljnog ljekara.
Ovaj gastroenterolog diplomirao je prije pet godina i uskoro će završiti stažiranje na Univerzitetsko-kliničkom centru Kosova u Prištini, gdje radi 18 sati dnevno, a putuje od Uroševca koji je udaljen 40 kilometara južno.
“Na žalost, stariji doktori koji treba da nas uče i prenesu nam svoje znanje to ne rade, sa jednim izuzetkom”, rekao je on.
Labani strahuje da će završiti svoje stažiranje a da neće naučiti kako da obavlja osnovne dijagnostičke procedure kao što su gastroskopija i kolonoskopija.
“Bio sam otvoreno protiv toga da ljudi odlaze”, kaže on. “Sada i moji bliski prijatelji koji su me preklinjali da ne idem razmatraju da to urade”.
Studenti na Univerzitetu za biznis i tehnologiju u Prištini pohađaju predavanje. Mnogima je cilj da odu u Njemačku. Foto: Shkumbin Ahmetxhekaj
Posao cvijeta
Njemačkoj treba još 70.000 ljekara i medicinskih tehničara pored 500.000 koliko ih sada ima, kaže njemačko Ministarstvo zdravlja.
Iz inostranstva dolazi oko jedna desetina radne snage, koju privlači zemlja koja troši više na zdravstvo nego bilo koja država Evrope – 351,7 milijardi eura u 2016. godini, prema podacima Eurostata, statističke agencije Evropske unije.
Veoma malo stranih ljekara u Njemačkoj je sa Kosova. Njemačka Ljekarska komora procjenjuje da ih ima 292, dok kosovska Ljekarska komora procjenjuje da ih je više od 450.
Mada su te brojke sitne kad se uzme u obzir da Njemačka ima 84 miliona stanovnika, ipak predstavljaju znatan dio radne snage u kosovskom zdravstvu.
Pri tom, stručnjaci kažu da se navala sa Kosova tek sprema – naročito kad su u pitanju medicinski tehničari.
Na Kosovu ima oko 27.000 sertifikovanih medicinskih tehničara, prema podacima Komore medicinskih tehničara, ali samo 21.000 je zaposlena u toj zemlji. Vjerovatno je da većina od preostalih 6.000 radi u Njemačkoj. Još mnogo ih se sprema za to.
Kosovo je 2016. godine dozvolilo privatnim fakultetima da masovno obučavaju medicinske tehničare i babice. Sada to radi njih šest, uz dva državna univerziteta koji nude studije medicine.
Dok privatni fakulteti mogu da obučavaju neograničen broj kadrova, državni univerziteti su ograničeni kvotom od 50 studenata godišnje, koju je odredila Kosovska agencija za akreditaciju, koja nadgleda standarde u visokom obrazovanju.
Ulazak privatnih fakulteta u igru doveo je do velikog povećanja broja upisa na kurseve za medicinske tehničare. Ova disciplina je vrlo brzo pretekla ekonomiju i pravo kao najpopularniji izbor za studije.
Više od 5.700 studenata primljeno je na kurseve za medicinske tehničare i babice u akademskoj 2017/18. godini, reklo je Minstarstvo prosvete.
Prva generacija studenata privatnih fakulteta diplomiraće ove godine – na hiljade novih medicinskih tehničara, koji će tražiti posao.
Kritičari kažu da skok prijava na studije za medicinske tehničare postavlja pitanje o kontroli kvaliteta.
“Nemoguće je pravilno obrazovati više od 4.000 studenata”, kaže Sejdiu iz Ljekarske komore. “Svaki dan ih gledam kako hodaju po kliničkim salama, ali ne dobijaju pravu praksu”.
Pitanje standarda
Dok se hiljade studenata opredeljuje da uče za medicinske tehničare kako bi otišli u Njemačku, zdravstveni stručnjaci se brinu zbog pada standarda.
Suzana Manxhuka Kerliu, dekan Medicinskog fakulteta na Univerzitetu u Prištini, osudila je prije tri godine odluku Kosovske akreditacione agencije da dozvoli privatnim fakultetima da upisuju neograničen broj studenata na kurs za medicinske tehničare svake godine.
“Kako je našem fakultetu dozvoljeno da primi samo 50 studenata dok privatni mogu da upišu hiljade?” rekla je ona. “Dobro je da postoji konkurencija, ali moramo voditi računa o kvalitetu i strogom nadzoru”.
Šef KAA Gazmend Luboteni rekao je da se odluka zasniva na procjeni da su “potrebe tržišta veće od onoga što nudi Medicinski fakultet” – uprkos tome što stotine diplomaca medicine nisu našli posao na Kosovu.
Lul Raka, profesor mikrobiologije na Univerzitetu u Prištini i bivši član odbora KAA, kaže da je Kosovo prekršilo direktive Evropske komisije i sopstvene zakone o visokom obrazovanju.
“Prema direktivama EU, titule kao što su doktor, zubar, apotekar, medicinski tehničar ili fizioterapeut može izdati samo univerzitet ili univerziteti koji su povezani sa naučnim ustanovama”, kaže on. “Nijedan od privatnih fakulteta ne ispunjava ovaj uslov”.
Strah od opadanja standarda pojačavaju izvještaji da neki privatni fakulteti “hvataju krivine”.
“Ne drže se propisa … Mnogi članovi osoblja sa nazivom profesora nemaju doktorske diplome”, kaže Manxhuka Kerliu.
Privatni fakulteti, koji obično naplaćuju studentima 1.000-2.000 eura po godini, odgovaraju da Univerzitet u Prištini nema monopol na kvalitet.
Fitim Alidemaj, šef odsjeka za medicinske tehničare na privatnom Univerzitetu za biznis i tehnologiju, kaže da njegova ustanova ulaže više u osoblje i infrastrukturu.
“Imamo 102 člana osoblja samo za obuku medicinskih tehničara”, rekao je on.
BIRN-ova analiza biografija osoblja, koje su objavljene na internetu, pokazala je da svi državni univerziteti i privatni fakulteti koji nude smjer za medicinske tehničare zapošljavaju akademsko osoblje bez doktorata koje zahtjeva zakon. U mnogo slučajeva, predavači su studenti na masteru.
U svoju odbranu, tercijarne institucije se pozivaju na rješenje koje je Ministarstvo prosvjete donelo 2017. godine, a koje im daje petogodišnji “period mirovanja” tokom kog bi obezbjedili da osoblje ima neophodne postdiplomske kvalifikacije.
KAA treba da kontroliše da li osoblje univerziteta i fakulteta ispunjava uslove, ali neki stručnjaci dovode u pitanje sposobnost ili volju agencije da to radi.
Evropsko udruženje za osiguranje kvaliteta u visokom obrazovanju (ENQA) izbacilo je KAA iz članstva u tom udruženju ovog septembra, navodeći da agencija nije činila dovoljno da očuva standarde.
“Nije bilo monitoringa ili ispunjavanja preporuka iz ranijih komentara”, ENQA je napisala u pismu KAA, koje je objavljeno na internetu. “Monitoring je bio ograničen na formalne uslove, i na kontrolu umjesto unaprijeđenja kvaliteta”.
Stručnjaci kažu da potez ENQA može otežati priznavanje kvalifikacija studenata sa Kosova.
Emigracioni ekosistem
Nije slučajnost što se čitav ekosistem razvio sa ciljem da isporuči zdravstvene radnike na tržište Njemačke.
Stotine škola za učenje jezika širom Kosova obećava da će pomoći potencijalnim emigrantima da polože test njemačkog jezika koji je neophodan za radnu vizu.
Većina privatnih fakulteta ima ugovore sa agencijama koje traže kadrove koji će popuniti bolnice u Njemačkoj.
Michael Weiss-Gehring, upravnik odsjeka za medicinske tehničare u državnoj klinici Hasberg u bavarskom gradu Hasfurtu, kaže za BIRN da njemačke bolnice obično plaćaju oko 6.000 eura lovcima na talente za svakog doktora ili tehničara kog pronađu.
Jedan od najvećih centara za učenje stranih jezika je prištinski InterPersonnel, koji nudi 18-mjesečne besplatne kurseve njemačkog i praksu medicinskog tehničara svake godine za oko 550 studenata, koji će potom ići u Njemačku.
Škola zarađuje novac isključivo od naknade za regrutovanje kadrova. Studenti moraju da potpišu ugovor da će pronaći posao preko InterPersonnel, koji sarađuje sa njemačkom firmom za lov na talente Dekra.
“Na svakih 140 otvorenih mjesta, dobijemo oko 3.000 prijava”, kaže Musa Ahmeti, izvršni direktor InterPersonnel. “Ne doprinosimo tome da se Kosovo isprazni, nego smanjenju nezaposlenosti, a medicinskim tehničarima nudimo šansu za bolji život”.
Nanjušivši priliku, agencije za lov na talente koje se fokusiraju na Kosovo i druge države Balkana osnivaju se širom Njemačke.
“Potražnja u bolnicama je visoka, i povećava se”, kaže Sadik Shkreli, koji je napustio Kosovo 1991. godine i sada vodi regrutnu kompaniju u mjestu Landšut kod Minhena. On procjenjuje da godišnje regrutuje 50-60 medicinskih tehničara sa Kosova, iz Albanije, Sjeverne Makedonije i Srbije.
Ali lovci na talente mogu se uskoro naći u situaciji da opadne potražnja za njihovim uslugama.
U januaru Njemačka će smanjiti ograničenja stranim stručnjacima koji traže posao, tako što će omogućiti doktorima i medicinskim tehničarima da dobiju vizu na šest mjeseci i sami traže posao.
I dalje će morati da dostave dokaz o znanju jezika, što je značajna prepreka onima sa manje talenta za jezike. Ali neki su pronašli lakši, mada neetički put.
BIRN je razgovarao sa četiri emigranta sa Kosova koji tvrde da su platili drugima da polažu ispit iz stranog jezika umjesto njih.
Jedan od njih je 39-godišnji medicinski tehničar sa istoka Kosova, koji je odlučio da se odsjeli u Njemačku nakon što mu je majka umrla od raka dojke. Zbog problema sa snabdjevanjem u njenoj bolnici morao je da plaća njene lijekove iz svog džepa, zbog čega je ostao skoro bez novca.
“Zamislite kako je kad zarađujete samo 400 eura mjesečno a morate da kupujete lijek koji košta 5.000 eura”, kaže on. “Osjećao sam se bespomoćno. I sam sam zdravstveni radnik, a nisam mogao da više pomognem majci”.
Da bi mu zakazali sastanak za vizu u ambasadi, ovom tehničaru trebao je sertifikat o znanju njemačkog jezika, nivo B2. Kaže da se složio sa britanskim književnikom Oscarom Wildeom da je “život previše kratak za učenje njemačkog”. Za 2.000 eura, nije ni morao.
Ispitivači poput Austrijsko-njemačke jezičke diplome (OSD) i Geteovog instituta kažu da rade sve što mogu da spriječe ovakve prijevare.
“Ispitivači, kao što je OSD, trpe ogromnu štetu zbog ovakvih prijevara u vezi sa sticanjem diploma znanja jezika”, rekla je u mejlu Brigitte Mitteregger, šefica bečke kancelarije OSD.
Izvještaji o prijevarama podstakli su njemačku ambasadu u Prištini da ograniči listu ispitivača čije sertifikate prihvata na OSD i Geteov institut na Kosovu, OSD u Sjevernoj Makedoniji i Austriji i Geteov institut i TELC u Njemačkoj.
Michael Weiss-Gehring, upravnik odsjeka za medicinske tehničare u državnoj klinici Hasberg u bavarskom gradu Hasfurtu, iz prve ruke zna kako je teško pronaći osoblje. Foto: Shkumbin Ahmetxhekaj
Hrvatsko zdravstveno ‘minsko polje’
Kosovo nije jedna država u Jugoistočnoj Evropi koja je suočena sa “odlivom mozgova” u zdravstvu. Ova pojava utiče na zemlje širom regiona, uključujući najnoviju članicu EU, Hrvatsku.
Hrvatska ljekarska komora kaže da je više od 10 odsto hrvatskih doktora – oko 1.700 njih – tražilo sertifikate neophodne za rad u inostranstvu.
“Obično kažem da je zdravstveni sistem Hrvatske minsko polje za ljekare i pacijente, i da se situacija pogoršava iz dana u dan”, kaže Ljiljana Ćenan, porodični ljekar iz istočnog sela Ivankovo.
Nakon 20 godina rada u selu, Ćenan je pronašla zaposlenje u Švedskoj. Kaže da će biti teško naći joj zamjenu kada ode.
Kao i kolege na Kosovu, mnogi hrvatski ljekari se žale na slabe prilike za specijalističku obuku.
U pokušaju da zaustavi egzodus, Hrvatska zahtjeva od doktora da po završetku stažiranja nastave da rade u matičnim bolnicama, ili će platiti kazne visine do 135.000 eura.
Ivan Bekavac iz Službe pravnih i stručno-medicinskih poslova hrvatske ljekarske komore kaže da se protivi zadržavanju mladih doktora na ovaj način, ali i da se država suočava sa ozbiljnim problemom.
Navodi primjer bolnice u Slavonskom Brodu koja je raspisala konkurs za zapošljavanje 32 doktora ali je dobila samo sedam prijava.
“Naš novi [onlajn] sistem pokazuje koliko će se doktora penzionisati u svakom okrugu u narednih pet godina, a koliko doktora, po specijalizacijama, ima spremne papire da se presele u inostranstvo”, rekao je on.
U Hrvatskoj oko 470 penzionisanih doktora nastavlja da radi sa skraćenim radnim vremenom zbog manjka novih ljekara.
Novi horizonti
Skupština Kosova je u februaru usvojila novi zakon o zaradama koji će gotovo udvostručiti plate ljekara, mada se na njegovu primjenu i dalje čeka. Doktori u državnim bolnicama sada zarađuju između 600 i 750 eura mjesečno.
Medicinski tehničari će takođe dobiti povišicu od oko 50 odsto, sa 400 eura mjesečno na oko 600 eura.
“Uz poboljšanje radnih uslova, mladi ljekari i tehničari treba da dvaput razmisle prije nego što odu”, kaže Basri Sejdiu, direktor Univerzitetsko-kliničkog centra Kosova.
On je dodao da taj centar, koji upravlja regionalnim bolnicama, radi na tome da revidira programe stažiranja širom zemlje tako da se praksa sprovodi pošteno.
Ministarstvo zdravlja želi da poveća broj studenata medicine na Univerzitetu u Prištini na 250, sa sadašnjih 150.
Istovremeno, šef Kosovske akreditacione agencije Gazmend Luboteni kaže da se od sljedeće godine planira uvođenje kvota za prijem studenata na privatne fakultete.
Ove pokušaje da se kadrovi zadrže u državi može osujetiti sporazum koji su Kosovo i Njemačka potpisali u julu o otvaranju regionalnog centra za obuku i akreditaciju medicinskih tehničara sa Kosova za njemačko tržište.
Ovaj centar biće osnovan na Kosovu, na lokaciji koja još nije odabrana, a država će finansirati obuku, praktično iskustvo i časove njemačkog za tehničare.
Zauzvrat će Njemačka pomoći Kosovu da ojača svoj zdravstveni sistem, što uključuje razvoj državnog sistema zdravstvenog osiguranja.
Kritičari strahuju da će ova inicijativa postati “pokretna traka” za one koji traže kartu u jednom pravcu sa Kosova.
Na pitanje BIRN-a da li Vlada pokušava da promoviše emigraciju zdravstvenih radnika, ministar zdravlja Uran Ismaili je rekao: “Njihovo je pravo da odluče da li žele da se vrate ili ne”.
Istovremeno, zdravstveni radnici sa Kosova mogli bi u buduće imati više izbora, jer druge države takođe otvaraju svoja vrata.
Ahmeti, izvršni direktor InterPersonell, kaže da je njegova firma u pregovorima sa Crvenim krstom Švicarske, koji licencira medicinske tehničare, oko “otvaranja novog tržišta u Švicarskoj”.
“Plate su izuzetne, počinju sa 8.000 švicarskih franaka (7.200 eura) [mjesečno]”, kaže on. “Ali moraće da imaju najmanje tri godine iskustva i B2 nivo poznavanja njemačkog”.
Za doktore kao što je Blerim Berisha iz Pegnica kod Nirnberga, nije stvar samo u novcu.
Upitan da li bi ga bilo šta moglo privoljeti da se vrati na Kosovo, razmislio je na trenutak prije nego što je odgovorio.
“Poštovanje i integritet”, rekao je.
Međunarodna integracija
Stručnjaci navode više razloga zašto Njemačka ima manjak zdravstvenih radnika, među kojima su niska stopa nataliteta i rasprostranjena emigracija njenih doktora i medicinskih tehničara, uglavnom u Švicarsku, Veliku Britaniju, SAD i Austriju, gdje su plate veće.
Administracija koja pokušava da popuni manjak od 70.000 zdravstvenih radnika kaže da zapošljavanje stranaca nije lako pošto kandidati treba da nauče njemački, nabave potrebne kvalifikacije i dobiju sertifikate. U najboljem slučaju proces traje devet mjeseci do godinu dana.
Upravnici kažu i da integracija stranog osoblja može biti problem.
“Čak i nakon što unajmimo osoblje, može trajati dvije godine dok se novi zaposlenik potpuno integriše ovde”, kaže Michael Weiss-Gehring, upravnik odsjeka za medicinske tehničare u državnoj klinici Hasberg u bavarskom gradu Hasfurtu, gdje polovina lekara nisu iz Njemačke.
Weiss-Gehring organizuje nedjeljne sastanke uz pivo kako bi pomogao osoblju da poboljšaju znanje jezika i bolje se integrišu.
“Jezik je najveći problem koji imamo, ali druga stvar je kultura”, kaže on. “Ljudi dolaze iz potpuno drugačijih zdravstvenih sistema, što se naročito odnosi na medicinske tehničare, pošto je posao koji ovdje obavljaju potpuno drugačiji”.
Dodaje: “Mnogi pacijenti vjeruju da doktori ne razumiju njihove probleme”.
Alfred Schmitt, 82-godišnji pacijent klinike Hasberg, kaže da mu ne smeta što veliki broj članova osoblja nije iz Njemačke. “Razumiju moje potrebe”, kaže on.
Ali jedan albanski medicinski tehničar koji radi u južnom njemačkom gradu Minhenu kaže da su drugi manje tolerantni.
“U jednoj noćnoj smjeni od deset članova osoblja samo dvoje su bili Nijemci”, kaže tehničar koji nije htio da bude identifikovan. “Mogli su se čuti pacijenti kako se žale i psuju jer ih liječe stranci”.
Bolničarka pregleda Alfreda Schmitta u klinici Hasberg. Ovo je tek drugi put u njegovom životu da je bio hospitalizovan. Foto: Shkumbin Ahmetxhekaj
Blerim Berisha je bio kardiolog na Univerzitetsko-kliničkom centru Kosova u Prištini, gdje je preko dana radio elektrokardiograme i obavljao ultrazvučne preglede.
Nakon osmočasovne smijene, uskočio bi u svoj stari auto i vozio se autoputem M9 do mjesta Klina, 60 kilometara zapadno od Prištine, gdje je živeo sa ženom, ćerkom i sinom.
Ali ne bi ih se nagledao. Jedini način da sastavi kraj sa krajem bio je da radi noćne smjene u zatvoru 30 kilometara dalje. Onda bi otišao kući da odrema nakratko, pa nazad za Prištinu da sve ponovi.
“Ponekad sam se osjećao kao da se nikad neću naspavati”, prisjeća se on. “I da ću zaboraviti da provodim vrijeme sa svojom porodicom”.
Kada se ovih dana vozi na posao, Berisha, 42, prolazi pored kuća sa drvenim okvirom u živopisnom gradiću Pegnic, blizu njemačkog grada Nirnberg, gdje radi kao kardiolog u glavnoj gradskoj bolnici.
Zarađuje 10 puta veću platu nego ranije i vikendima uživa da posjećuje historijske znamenitosti sa suprugom i djecom.
Pet godina nakon što je spakovao stetoskop i preselio se u Njemačku, Berisha se ne kaje.
“Odluka da dođem ovdje bila mi je najteža, ali morao sam”, kaže on dok pije sok od jabuke u svojoj kući u Nirnbergu.
Mada su mu najviše smetale duge smjene i vožnja, njegova dijagnoza problema u zdravstvenom sistemu Kosova je takođe uticala na odluku.
“Korupcija, uskogrudost i nepotizam u državnim ustanovama ubijaju budućnost ove države”, kaže on.
Berisha je jedan od stotina kosovskih ljekara koji su zamjenili nisku platu i veliki stres za bolji život u inostranstvu. Većina ide u Njemačku, koja priznaje medicinske kvalifikacije sa Kosova.
Dok emigracija postaje sve lakša za kosovske doktore, medicinske sestre i druge zdravstvene radnike, BIRN otkriva pune razmjere “odliva mozgova” u zdravstvenom sistemu najmlađe države Evrope.
U zemlji koja je među najgorima na kontinentu po broju ljekara po glavi stanovnika, jedan doktor emigrira na svaka dva dana, a dva medicinska tehničara se odsele dnevno, pokazuju podaci Ljekarske komore i Komore medicinskih tehničara.
Ova emigracija ima svoju cijenu: bolnička odjeljenja ostaju bez osoblja, pacijenti su ostavljeni na nemilost, gubi se institucionalno znanje. Tu je i cijena za poreske obveznike – obuka jednog novog doktora košta oko 100.000 eura.
“Oluja se bliži”, kaže Afrim Bluta, profesor neuropsihijatrije na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Prištini.
“Mogu da vam kažem da 95 odsto studenata uči njemački i planira da ide u Njemačku. Kosovo će se uskoro suočiti sa aktunim manjcima u zdravstvenom sistemu”.
Kao razloge za ovu krizu zdravstveni stručnjaci navode niske plate i loše šanse za zaposlenje na Kosovu, skupa sa velikom potražnjom za medicinskim osobljem u Njemačkoj, jer se najveća privreda u Evropi suočava sa rastućim brojem starih osoba.
Ali manje poznat fenomen takođe uzrokuje ovaj stampedo: unosna privatna industrija čija je svrha da proizvodi zdrvstvene radnike za slanje u Njemačku.
Od fakulteta koji izbacuju kadrove kao sa pokretne trake, pohlepnih lovaca na talente, do rastuće trgovine lažnim kvalifikacijama, BIRN razotkriva uglavnom neregulisano tržište “izvoza” medicinskih radnika.
Kritičari kažu da je efekat ovog tržišta izvlačenje talenta izvan države i promovisanje kvantiteta umjesto kvaliteta, uz ozbiljne posledice po javno zdravlje.
Blerim Syla, vođa Sindikata zdravstvenih radnika, zabrinut je zbog efekata odliva mozgova u zdravstvu. Foto: Shkumbin Ahmetxhekaj
Ljekari bez granica
U selu Gorance, ušuškanom u brdima južnog Kosova, mještani su navikli da njihovi ljekari odlaze u Njemačku. Posljednji je otišao prije nekoliko mjeseci, i malo ljudi očekuje da će mu se naći zamjena.
U domu zdravlja, medicinska sestra Sevime Shkreta radi koliko može da pomogne bolesnima i povređenima. Rukuje termometrom i dobro vezuje zavoje. Ali često mora da šalje pacijente u opštinski zdravstveni centar u Elez Hanu na istoku.
Ovo nije opcija za porodicu 65-godišnje Arife Berisha (nije u srodstvu sa Blerimom Berishom). Ona pati od hipertenzije, dok njen muž ima srčane probleme a tašta dijabetes.
“Ne možemo da priuštimo da putujemo u Elez Han jer nemamo kola a moji sinovi su nezaposleni”, govori ona, dok joj sestra Shkreta mjeri krvni pritisak.
Širom zemlje sa 1,8 miliona stanovnika, nekada prepuni domovi zdravlja su opusteli. Čak su i regionalne bolnice u Peći i Đakovici na zapadu morale da zatvore pojedina odjeljenja.
Na Kosovu radi 4.100 ljekara, prema podacima Ljekarske komore. To je 2,3 doktora na svakih 1.000 stanovnika, što je jedan od najnižih prosjeka u 47 država koje su članice Savjeta Evrope.
Jedine zemlje sa gorim prosjekom su Albanija (1,2), Turska (1,8) i Bosna i Hercegovina (2,0), prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije. Radi poređenja, u Njemačkoj ima 4,2 ljekara na hiljadu stanovnika a u Švedskoj 5,4.
Pleurat Sejdiu, predsjednik Ljekarske komore Kosova, kaže da toj državi treba barem 5.000 doktora da dostigne standard koji preporučuje Svjetska zdravstvena organizacija. To znači da joj trenutno fali 900 ljekara.
Istovremeno, statistike pokazuju zabrinjavajući trend opadanja njihovog broja. Na svakih 150 novih doktora koji diplomiraju svake godine, najmanje 180 ih napusti zemlju, kaže Sejdiu.
“Većina njih planira da napusti Kosovo, bez obzira na to što će morati da prođu kroz dodatnu obuku i praksu u drugoj zemlji”, rekao je Sejdiu.
Tokom prošle godine on je primio 176 molbi od ljekara za preporuke koje su po zakonu neophodne da bi mogli da traže posao u inostranstvu.
Suzana Manxhuka Kerliu, dekan Medicinskog fakulteta na Univerzitetu u Prištini, je takođe preplavljena zahtjevima za preporuke od bivših i sadašnjih studenata koji žele da emigriraju.
“Loša strana stvari je u tome što nas napuštaju obrazovani kadrovi”, kaže ona. “Dobra strana je što se pozitivno vrednuje ono što mi nudimo na tržištu, ali za nas će biti loše jer ćemo imati manjak osoblja”.
Dodala je da skoro svi studenti medicine na Univerzitetu u Prištini pohađaju privatne časove njemačkog jezika jer se spremaju da traže posao.
“Ne možete tražiti od ljudi da ostanu iz patriotskih razloga”, rekla je ona. “Ako im ne nudimo prave uslove da rade i studiraju”.
Ironično je što bez obzira na manjak ljekara mnogi diplomci medicinskog fakulteta imaju problem da nađu posao na Kosovu.
Ljekarska komora kaže da je Kosovo obrazovalo 440 kvalifikovanih doktora koji nisu uspjeli da nađu posao, barem ne u toj zemlji.
Stručnjaci za to krive nepotizam u državi koja troši samo 220 miliona eura godišnje na zdravstvo, prema podacima Ministarstva zdravlja. To je 122 eura po osobi, u poređenju sa oko 5.000 eura u Njemačkoj.
“Ako nemaš vezu, teško je naći posao ili stažiranje”, kaže Blerim Syla, predsjednik Saveza sindikata zdravstvenih radnika Kosova.
Ali čak i oni koji dobiju posao osjećaju poriv da odu.
Anketa koju je nedavno sprovela Ljekarska komora utvrdila je da medicinsko osoblje traži posao u inostranstvu najviše zbog loših uslova rada, a potom zbog manjka prilike za profesionalno usavršavanje. Tek poslije toga dolaze niske zarade.
Flamur Labani, 34, je tipičan primjer nezadovoljnog ljekara.
Ovaj gastroenterolog diplomirao je prije pet godina i uskoro će završiti stažiranje na Univerzitetsko-kliničkom centru Kosova u Prištini, gdje radi 18 sati dnevno, a putuje od Uroševca koji je udaljen 40 kilometara južno.
“Na žalost, stariji doktori koji treba da nas uče i prenesu nam svoje znanje to ne rade, sa jednim izuzetkom”, rekao je on.
Labani strahuje da će završiti svoje stažiranje a da neće naučiti kako da obavlja osnovne dijagnostičke procedure kao što su gastroskopija i kolonoskopija.
“Bio sam otvoreno protiv toga da ljudi odlaze”, kaže on. “Sada i moji bliski prijatelji koji su me preklinjali da ne idem razmatraju da to urade”.
Studenti na Univerzitetu za biznis i tehnologiju u Prištini pohađaju predavanje. Mnogima je cilj da odu u Njemačku. Foto: Shkumbin Ahmetxhekaj
Posao cvijeta
Njemačkoj treba još 70.000 ljekara i medicinskih tehničara pored 500.000 koliko ih sada ima, kaže njemačko Ministarstvo zdravlja.
Iz inostranstva dolazi oko jedna desetina radne snage, koju privlači zemlja koja troši više na zdravstvo nego bilo koja država Evrope – 351,7 milijardi eura u 2016. godini, prema podacima Eurostata, statističke agencije Evropske unije.
Veoma malo stranih ljekara u Njemačkoj je sa Kosova. Njemačka Ljekarska komora procjenjuje da ih ima 292, dok kosovska Ljekarska komora procjenjuje da ih je više od 450.
Mada su te brojke sitne kad se uzme u obzir da Njemačka ima 84 miliona stanovnika, ipak predstavljaju znatan dio radne snage u kosovskom zdravstvu.
Pri tom, stručnjaci kažu da se navala sa Kosova tek sprema – naročito kad su u pitanju medicinski tehničari.
Na Kosovu ima oko 27.000 sertifikovanih medicinskih tehničara, prema podacima Komore medicinskih tehničara, ali samo 21.000 je zaposlena u toj zemlji. Vjerovatno je da većina od preostalih 6.000 radi u Njemačkoj. Još mnogo ih se sprema za to.
Kosovo je 2016. godine dozvolilo privatnim fakultetima da masovno obučavaju medicinske tehničare i babice. Sada to radi njih šest, uz dva državna univerziteta koji nude studije medicine.
Dok privatni fakulteti mogu da obučavaju neograničen broj kadrova, državni univerziteti su ograničeni kvotom od 50 studenata godišnje, koju je odredila Kosovska agencija za akreditaciju, koja nadgleda standarde u visokom obrazovanju.
Ulazak privatnih fakulteta u igru doveo je do velikog povećanja broja upisa na kurseve za medicinske tehničare. Ova disciplina je vrlo brzo pretekla ekonomiju i pravo kao najpopularniji izbor za studije.
Više od 5.700 studenata primljeno je na kurseve za medicinske tehničare i babice u akademskoj 2017/18. godini, reklo je Minstarstvo prosvete.
Prva generacija studenata privatnih fakulteta diplomiraće ove godine – na hiljade novih medicinskih tehničara, koji će tražiti posao.
Kritičari kažu da skok prijava na studije za medicinske tehničare postavlja pitanje o kontroli kvaliteta.
“Nemoguće je pravilno obrazovati više od 4.000 studenata”, kaže Sejdiu iz Ljekarske komore. “Svaki dan ih gledam kako hodaju po kliničkim salama, ali ne dobijaju pravu praksu”.
Pitanje standarda
Dok se hiljade studenata opredeljuje da uče za medicinske tehničare kako bi otišli u Njemačku, zdravstveni stručnjaci se brinu zbog pada standarda.
Suzana Manxhuka Kerliu, dekan Medicinskog fakulteta na Univerzitetu u Prištini, osudila je prije tri godine odluku Kosovske akreditacione agencije da dozvoli privatnim fakultetima da upisuju neograničen broj studenata na kurs za medicinske tehničare svake godine.
“Kako je našem fakultetu dozvoljeno da primi samo 50 studenata dok privatni mogu da upišu hiljade?” rekla je ona. “Dobro je da postoji konkurencija, ali moramo voditi računa o kvalitetu i strogom nadzoru”.
Šef KAA Gazmend Luboteni rekao je da se odluka zasniva na procjeni da su “potrebe tržišta veće od onoga što nudi Medicinski fakultet” – uprkos tome što stotine diplomaca medicine nisu našli posao na Kosovu.
Lul Raka, profesor mikrobiologije na Univerzitetu u Prištini i bivši član odbora KAA, kaže da je Kosovo prekršilo direktive Evropske komisije i sopstvene zakone o visokom obrazovanju.
“Prema direktivama EU, titule kao što su doktor, zubar, apotekar, medicinski tehničar ili fizioterapeut može izdati samo univerzitet ili univerziteti koji su povezani sa naučnim ustanovama”, kaže on. “Nijedan od privatnih fakulteta ne ispunjava ovaj uslov”.
Strah od opadanja standarda pojačavaju izvještaji da neki privatni fakulteti “hvataju krivine”.
“Ne drže se propisa … Mnogi članovi osoblja sa nazivom profesora nemaju doktorske diplome”, kaže Manxhuka Kerliu.
Privatni fakulteti, koji obično naplaćuju studentima 1.000-2.000 eura po godini, odgovaraju da Univerzitet u Prištini nema monopol na kvalitet.
Fitim Alidemaj, šef odsjeka za medicinske tehničare na privatnom Univerzitetu za biznis i tehnologiju, kaže da njegova ustanova ulaže više u osoblje i infrastrukturu.
“Imamo 102 člana osoblja samo za obuku medicinskih tehničara”, rekao je on.
BIRN-ova analiza biografija osoblja, koje su objavljene na internetu, pokazala je da svi državni univerziteti i privatni fakulteti koji nude smjer za medicinske tehničare zapošljavaju akademsko osoblje bez doktorata koje zahtjeva zakon. U mnogo slučajeva, predavači su studenti na masteru.
U svoju odbranu, tercijarne institucije se pozivaju na rješenje koje je Ministarstvo prosvjete donelo 2017. godine, a koje im daje petogodišnji “period mirovanja” tokom kog bi obezbjedili da osoblje ima neophodne postdiplomske kvalifikacije.
KAA treba da kontroliše da li osoblje univerziteta i fakulteta ispunjava uslove, ali neki stručnjaci dovode u pitanje sposobnost ili volju agencije da to radi.
Evropsko udruženje za osiguranje kvaliteta u visokom obrazovanju (ENQA) izbacilo je KAA iz članstva u tom udruženju ovog septembra, navodeći da agencija nije činila dovoljno da očuva standarde.
“Nije bilo monitoringa ili ispunjavanja preporuka iz ranijih komentara”, ENQA je napisala u pismu KAA, koje je objavljeno na internetu. “Monitoring je bio ograničen na formalne uslove, i na kontrolu umjesto unaprijeđenja kvaliteta”.
Stručnjaci kažu da potez ENQA može otežati priznavanje kvalifikacija studenata sa Kosova.
Emigracioni ekosistem
Nije slučajnost što se čitav ekosistem razvio sa ciljem da isporuči zdravstvene radnike na tržište Njemačke.
Stotine škola za učenje jezika širom Kosova obećava da će pomoći potencijalnim emigrantima da polože test njemačkog jezika koji je neophodan za radnu vizu.
Većina privatnih fakulteta ima ugovore sa agencijama koje traže kadrove koji će popuniti bolnice u Njemačkoj.
Michael Weiss-Gehring, upravnik odsjeka za medicinske tehničare u državnoj klinici Hasberg u bavarskom gradu Hasfurtu, kaže za BIRN da njemačke bolnice obično plaćaju oko 6.000 eura lovcima na talente za svakog doktora ili tehničara kog pronađu.
Jedan od najvećih centara za učenje stranih jezika je prištinski InterPersonnel, koji nudi 18-mjesečne besplatne kurseve njemačkog i praksu medicinskog tehničara svake godine za oko 550 studenata, koji će potom ići u Njemačku.
Škola zarađuje novac isključivo od naknade za regrutovanje kadrova. Studenti moraju da potpišu ugovor da će pronaći posao preko InterPersonnel, koji sarađuje sa njemačkom firmom za lov na talente Dekra.
“Na svakih 140 otvorenih mjesta, dobijemo oko 3.000 prijava”, kaže Musa Ahmeti, izvršni direktor InterPersonnel. “Ne doprinosimo tome da se Kosovo isprazni, nego smanjenju nezaposlenosti, a medicinskim tehničarima nudimo šansu za bolji život”.
Nanjušivši priliku, agencije za lov na talente koje se fokusiraju na Kosovo i druge države Balkana osnivaju se širom Njemačke.
“Potražnja u bolnicama je visoka, i povećava se”, kaže Sadik Shkreli, koji je napustio Kosovo 1991. godine i sada vodi regrutnu kompaniju u mjestu Landšut kod Minhena. On procjenjuje da godišnje regrutuje 50-60 medicinskih tehničara sa Kosova, iz Albanije, Sjeverne Makedonije i Srbije.
Ali lovci na talente mogu se uskoro naći u situaciji da opadne potražnja za njihovim uslugama.
U januaru Njemačka će smanjiti ograničenja stranim stručnjacima koji traže posao, tako što će omogućiti doktorima i medicinskim tehničarima da dobiju vizu na šest mjeseci i sami traže posao.
I dalje će morati da dostave dokaz o znanju jezika, što je značajna prepreka onima sa manje talenta za jezike. Ali neki su pronašli lakši, mada neetički put.
BIRN je razgovarao sa četiri emigranta sa Kosova koji tvrde da su platili drugima da polažu ispit iz stranog jezika umjesto njih.
Jedan od njih je 39-godišnji medicinski tehničar sa istoka Kosova, koji je odlučio da se odsjeli u Njemačku nakon što mu je majka umrla od raka dojke. Zbog problema sa snabdjevanjem u njenoj bolnici morao je da plaća njene lijekove iz svog džepa, zbog čega je ostao skoro bez novca.
“Zamislite kako je kad zarađujete samo 400 eura mjesečno a morate da kupujete lijek koji košta 5.000 eura”, kaže on. “Osjećao sam se bespomoćno. I sam sam zdravstveni radnik, a nisam mogao da više pomognem majci”.
Da bi mu zakazali sastanak za vizu u ambasadi, ovom tehničaru trebao je sertifikat o znanju njemačkog jezika, nivo B2. Kaže da se složio sa britanskim književnikom Oscarom Wildeom da je “život previše kratak za učenje njemačkog”. Za 2.000 eura, nije ni morao.
Ispitivači poput Austrijsko-njemačke jezičke diplome (OSD) i Geteovog instituta kažu da rade sve što mogu da spriječe ovakve prijevare.
“Ispitivači, kao što je OSD, trpe ogromnu štetu zbog ovakvih prijevara u vezi sa sticanjem diploma znanja jezika”, rekla je u mejlu Brigitte Mitteregger, šefica bečke kancelarije OSD.
Izvještaji o prijevarama podstakli su njemačku ambasadu u Prištini da ograniči listu ispitivača čije sertifikate prihvata na OSD i Geteov institut na Kosovu, OSD u Sjevernoj Makedoniji i Austriji i Geteov institut i TELC u Njemačkoj.
Michael Weiss-Gehring, upravnik odsjeka za medicinske tehničare u državnoj klinici Hasberg u bavarskom gradu Hasfurtu, iz prve ruke zna kako je teško pronaći osoblje. Foto: Shkumbin Ahmetxhekaj
Hrvatsko zdravstveno ‘minsko polje’
Kosovo nije jedna država u Jugoistočnoj Evropi koja je suočena sa “odlivom mozgova” u zdravstvu. Ova pojava utiče na zemlje širom regiona, uključujući najnoviju članicu EU, Hrvatsku.
Hrvatska ljekarska komora kaže da je više od 10 odsto hrvatskih doktora – oko 1.700 njih – tražilo sertifikate neophodne za rad u inostranstvu.
“Obično kažem da je zdravstveni sistem Hrvatske minsko polje za ljekare i pacijente, i da se situacija pogoršava iz dana u dan”, kaže Ljiljana Ćenan, porodični ljekar iz istočnog sela Ivankovo.
Nakon 20 godina rada u selu, Ćenan je pronašla zaposlenje u Švedskoj. Kaže da će biti teško naći joj zamjenu kada ode.
Kao i kolege na Kosovu, mnogi hrvatski ljekari se žale na slabe prilike za specijalističku obuku.
U pokušaju da zaustavi egzodus, Hrvatska zahtjeva od doktora da po završetku stažiranja nastave da rade u matičnim bolnicama, ili će platiti kazne visine do 135.000 eura.
Ivan Bekavac iz Službe pravnih i stručno-medicinskih poslova hrvatske ljekarske komore kaže da se protivi zadržavanju mladih doktora na ovaj način, ali i da se država suočava sa ozbiljnim problemom.
Navodi primjer bolnice u Slavonskom Brodu koja je raspisala konkurs za zapošljavanje 32 doktora ali je dobila samo sedam prijava.
“Naš novi [onlajn] sistem pokazuje koliko će se doktora penzionisati u svakom okrugu u narednih pet godina, a koliko doktora, po specijalizacijama, ima spremne papire da se presele u inostranstvo”, rekao je on.
U Hrvatskoj oko 470 penzionisanih doktora nastavlja da radi sa skraćenim radnim vremenom zbog manjka novih ljekara.
Novi horizonti
Skupština Kosova je u februaru usvojila novi zakon o zaradama koji će gotovo udvostručiti plate ljekara, mada se na njegovu primjenu i dalje čeka. Doktori u državnim bolnicama sada zarađuju između 600 i 750 eura mjesečno.
Medicinski tehničari će takođe dobiti povišicu od oko 50 odsto, sa 400 eura mjesečno na oko 600 eura.
“Uz poboljšanje radnih uslova, mladi ljekari i tehničari treba da dvaput razmisle prije nego što odu”, kaže Basri Sejdiu, direktor Univerzitetsko-kliničkog centra Kosova.
On je dodao da taj centar, koji upravlja regionalnim bolnicama, radi na tome da revidira programe stažiranja širom zemlje tako da se praksa sprovodi pošteno.
Ministarstvo zdravlja želi da poveća broj studenata medicine na Univerzitetu u Prištini na 250, sa sadašnjih 150.
Istovremeno, šef Kosovske akreditacione agencije Gazmend Luboteni kaže da se od sljedeće godine planira uvođenje kvota za prijem studenata na privatne fakultete.
Ove pokušaje da se kadrovi zadrže u državi može osujetiti sporazum koji su Kosovo i Njemačka potpisali u julu o otvaranju regionalnog centra za obuku i akreditaciju medicinskih tehničara sa Kosova za njemačko tržište.
Ovaj centar biće osnovan na Kosovu, na lokaciji koja još nije odabrana, a država će finansirati obuku, praktično iskustvo i časove njemačkog za tehničare.
Zauzvrat će Njemačka pomoći Kosovu da ojača svoj zdravstveni sistem, što uključuje razvoj državnog sistema zdravstvenog osiguranja.
Kritičari strahuju da će ova inicijativa postati “pokretna traka” za one koji traže kartu u jednom pravcu sa Kosova.
Na pitanje BIRN-a da li Vlada pokušava da promoviše emigraciju zdravstvenih radnika, ministar zdravlja Uran Ismaili je rekao: “Njihovo je pravo da odluče da li žele da se vrate ili ne”.
Istovremeno, zdravstveni radnici sa Kosova mogli bi u buduće imati više izbora, jer druge države takođe otvaraju svoja vrata.
Ahmeti, izvršni direktor InterPersonell, kaže da je njegova firma u pregovorima sa Crvenim krstom Švicarske, koji licencira medicinske tehničare, oko “otvaranja novog tržišta u Švicarskoj”.
“Plate su izuzetne, počinju sa 8.000 švicarskih franaka (7.200 eura) [mjesečno]”, kaže on. “Ali moraće da imaju najmanje tri godine iskustva i B2 nivo poznavanja njemačkog”.
Za doktore kao što je Blerim Berisha iz Pegnica kod Nirnberga, nije stvar samo u novcu.
Upitan da li bi ga bilo šta moglo privoljeti da se vrati na Kosovo, razmislio je na trenutak prije nego što je odgovorio.
“Poštovanje i integritet”, rekao je.
Međunarodna integracija
Stručnjaci navode više razloga zašto Njemačka ima manjak zdravstvenih radnika, među kojima su niska stopa nataliteta i rasprostranjena emigracija njenih doktora i medicinskih tehničara, uglavnom u Švicarsku, Veliku Britaniju, SAD i Austriju, gdje su plate veće.
Administracija koja pokušava da popuni manjak od 70.000 zdravstvenih radnika kaže da zapošljavanje stranaca nije lako pošto kandidati treba da nauče njemački, nabave potrebne kvalifikacije i dobiju sertifikate. U najboljem slučaju proces traje devet mjeseci do godinu dana.
Upravnici kažu i da integracija stranog osoblja može biti problem.
“Čak i nakon što unajmimo osoblje, može trajati dvije godine dok se novi zaposlenik potpuno integriše ovde”, kaže Michael Weiss-Gehring, upravnik odsjeka za medicinske tehničare u državnoj klinici Hasberg u bavarskom gradu Hasfurtu, gdje polovina lekara nisu iz Njemačke.
Weiss-Gehring organizuje nedjeljne sastanke uz pivo kako bi pomogao osoblju da poboljšaju znanje jezika i bolje se integrišu.
“Jezik je najveći problem koji imamo, ali druga stvar je kultura”, kaže on. “Ljudi dolaze iz potpuno drugačijih zdravstvenih sistema, što se naročito odnosi na medicinske tehničare, pošto je posao koji ovdje obavljaju potpuno drugačiji”.
Dodaje: “Mnogi pacijenti vjeruju da doktori ne razumiju njihove probleme”.
Alfred Schmitt, 82-godišnji pacijent klinike Hasberg, kaže da mu ne smeta što veliki broj članova osoblja nije iz Njemačke. “Razumiju moje potrebe”, kaže on.
Ali jedan albanski medicinski tehničar koji radi u južnom njemačkom gradu Minhenu kaže da su drugi manje tolerantni.
“U jednoj noćnoj smjeni od deset članova osoblja samo dvoje su bili Nijemci”, kaže tehničar koji nije htio da bude identifikovan. “Mogli su se čuti pacijenti kako se žale i psuju jer ih liječe stranci”.
Bolničarka pregleda Alfreda Schmitta u klinici Hasberg. Ovo je tek drugi put u njegovom životu da je bio hospitalizovan. Foto: Shkumbin Ahmetxhekaj
