Loši ekonomski uslovi odvraćaju Srbe od povratka, pa su neka sela na Kosovu sada skoro u potpunosti napuštena.
Ako krenete obraslom stazom kroz Žakovo, selo smješteno na zapadnom dijelu Kosova, malo je stvari koje bi vas mogle asocirati na život prije rata.
Seoske staze više ne postoje, drveće je posječeno a kuće su potpuno uništene. Jato ptica leti iznad temelja kuća koje nikada nisu sagrađene, a cvrkut ptica je u kontrastu sa sveprisutnom tišinom.
Nekada je Žakovo bilo naseljeno Srbima koji su uglavnom živjeli od poljoprivrede, prodavali drvo i uzgajali voće.
Selo je nekada imalo 300 stanovnika, ali su oni napustili svoje domove.
Posljednje porodice otišle su u Srbiju krajem juna 1999. godine. Sutradan im je neko zapalio kuće.
Dvadeset godina kasnije, u Žakovu su samo ruševine. Njegovi stanovnici, kao i stanovnici mnogih drugih "sela duhova" na Kosovu se nikada nisu vratili.
"Video sam da su odneli i kamenje sa kuća. Srbi koji su ovdje živjeli koristili su specijalno kamenje prilikom zidanja", priča 72-godišnji Albanac iz susjednog sela Sušica, koji nije želeo da kaže svoje ime.
"Nisam video nijednog Srbina iz Žakova da učestvuje u zločinima nad Albancima. Ne mogu reći da li su učestvovali na nekom drugom mjestu", dodao je on.
Napušteno groblje iznad sela prekriveno je travom i grmljem. Posljednja osoba je ovdje sahranjena u februaru 1999. godine, mjesec dana prije nego što je NATO počeo sa vazdušnim napadima na jugoslovenske snage kako bi ih primorao da okončaju svoju vojnu kampanju na Kosovu. Nadgrobna ploča je polomljena, a na njoj se, osim prezimena Petković, ne može pročitati ništa.
U posljednje dvije decenije, obnovljene su samo dvije oštećene nadgrobne ploče. Još jedna je obnovljena djelimično, a ostale su i dalje porušene. Zemlja se slegla, pa iz jednog groba vire čak i kosti.
Smanjenje broja stanovnika nakon rata
Razrušeno groblje u selu Žakovo. Foto: BIRN.
Srbi su se, osim iz Žakova, iselili iz mnogih drugih sela na Kosovu. Vrlo mali procenat njih se vratio.
Kada se rat završio, Srbi su bili meta oružanih grupa, a mnogi su pobjegli jer su se plašili osvete.
Clint Williamson (tužilac Specijalnog istražnog tima EU, koji je sproveo istragu o navodima iz izvještaja specijalnog izvjestioca Savjeta Evrope Dicka Martija) 2014. godine je izjavio da podaci ukazuju na to da su u poslijeratnom periodu nacionalne manjine (poput Srba), bile namjerna meta određenih elemenata Oslobodilačke vojske Kosova (OVK).
"Postupci progona su obuhvatali nezakonita ubistva, nestanke i prisilno raseljavanje osoba iz njihovih domova, kao i skrnavljenje i uništavanje crkava i drugih vjerskih objekata", rekao je Williamson.
Prema podacima Ministarstva za zajednice i povratak, od 1999. godine do danas sa Kosova je raseljeno 226.418 osoba.
Silvija Rašković, direktorka Kancelarije za zajednice i povratak u opštini Istok, u kojoj se nalazi Žakovo, kaže da je proces povratka spor.
"Od 2002. godine, vratilo se njih 1295. Taj process nije konstantan. U posljednjih pet godina vratilo se samo njih 60", informiše Rašković.
Ona objašnjava da su najveće prepreke održavanja tog procesa: uzurpacija imovine, zastrašivanje onih koji se vrate, nedostatak dokumenata i problemi vezani za nasljedstvo.
Srpsko stanoviništvo živelo je i u selima Binač i Belince, ali su ona nakon rata ostala skoro prazna. U posljednjih nekoliko godina, nešto kuća je obnovljeno, ali su njihovi stanovnici morali ponovo da ih napuste, jer nisu mogli da zarade za život.
Ostali su samo stari i usamljeni
Vlajinka Stojić, jedna od rijetkih stanovnika sela Makreš. Foto: BIRN.
U istočnom dijelu Kosova, razlozi zbog kojih ljudi odlaze nisu povezani samo sa ratom i nasiljem u periodu poslije rata.
Vlajinka Stojić, (82) iz sela Makreš u opštini Novo brdo, navodi da nema mogućnosti za normalan život.
U Makrešu je do 1999. godine živjelo oko 300 ljudi, dok ih danas, prema riječima ove starice, nema više od 20.
Njena kuća se nalazi na vrhu brda, uz glavni put. Svjedočila je tihom odlasku stanovnika iz sela. Oni su uglavnom odlazili ili u Srbiju, ili neka druga mjesta na Kosovu, koja su pretežno naseljena Srbima.
Stojić ističe kako je zbog njihovog odlaska sve usamljenija.
"Tokom godina primećujem sve manje svijetla u kućama i manje dima iz dimnjaka", priča ona.
"Dešava se da danima ne vidim nikoga. Oni koji su ostali su uglavnom stari. Četvero djece mi je otišlo. Izgleda da uskoro neće biti nikoga", dodala je ona.
Ipak, kaže da je život u ovom selu nekada bio dobar.
"Imali smo ovdje prodavnicu i puno zemlje za obrađivanje. Imali smo i stoku. Seoski život je bio dosta dobar", prisjeća se ona.
Prodavnica njene porodice je danas zatvorena i služi kao ostava za tegle kiselih krastavčića i stvari koje se ne koriste.
"Prije je bilo mnogo ljudi sa kojima smo mogli da razgovaramo, o dobrim ili lošim stvarima. Sada dane provodim u bašti, brinem o pilićima i psima", dodaje ona.
U selima poput Makreša, gdje se broj stanovnika drastično smanjio, oni koji su ostali, suočeni su sa nezaposlenošću, ograničenim uslugama, lošom infrastrukturom i saobraćajnom povezanošću. Svi ovi problemi su uticali na depopulaciju.
"Živim s penzijom od 90 eura (mjesečno). Ali teško je zadovoljiti lične potrebe, iako grad nije daleko. Ovdje nemamo podršku, niti se iko o nama brine. Niko iz vlade ili opštine nije došao", kaže Stojić.
Malo je motivacije za povratak
Put koji prolazi kroz selo Makreš. Foto: BIRN.
Sreten Stojić (38) radi kao obezbjeđenje u školi u Makrešu. Kaže da su starijim stanovnicima sela oči pune suza kad god pričaju o prethodnim vremenima.
"Sjećam se svoje generacije, u školi je bilo više od 100 učenika. Sada ih je samo osam", naglašava on.
Mnoga druga ruralna područja iz kojih su ljudi otišli nakon rata se bore da opstanu. Ovo je djelom posljedica nedostatka ekonomskog razvoja u cijeloj zemlji.
Prema izvještaju UNHCR-a o raseljenim osobama sa Kosova, ukupno 3.236 Srba i 576 Roma izrazilo je interesovanje za povratak na Kosovo.
Kosovo je 2005. godine osnovalo Ministarstvo za zajednice i povratak koje je pokušalo da animira ljude da ostanu ili da se vrate.
Ali Silvija Rašković upozorava da su investicije u proces povratka jako male – "u posljednje dvije godine u opštinu Istok (kada je u pitanju process povratka) uloženo je samo 170.000 eura", rekla je ona.
Sreten Stojić kaže da ne želi da se njegovo selo ugasi.
"Ali sa druge strane, teško je ostati", dodaje on i naglašava: "Depopulacija se nastavlja".
Piše: Serbeze Haxhiaj
Izvor: BIRN
Seoske staze više ne postoje, drveće je posječeno a kuće su potpuno uništene. Jato ptica leti iznad temelja kuća koje nikada nisu sagrađene, a cvrkut ptica je u kontrastu sa sveprisutnom tišinom.
Nekada je Žakovo bilo naseljeno Srbima koji su uglavnom živjeli od poljoprivrede, prodavali drvo i uzgajali voće.
Selo je nekada imalo 300 stanovnika, ali su oni napustili svoje domove.
Posljednje porodice otišle su u Srbiju krajem juna 1999. godine. Sutradan im je neko zapalio kuće.
Dvadeset godina kasnije, u Žakovu su samo ruševine. Njegovi stanovnici, kao i stanovnici mnogih drugih "sela duhova" na Kosovu se nikada nisu vratili.
"Video sam da su odneli i kamenje sa kuća. Srbi koji su ovdje živjeli koristili su specijalno kamenje prilikom zidanja", priča 72-godišnji Albanac iz susjednog sela Sušica, koji nije želeo da kaže svoje ime.
"Nisam video nijednog Srbina iz Žakova da učestvuje u zločinima nad Albancima. Ne mogu reći da li su učestvovali na nekom drugom mjestu", dodao je on.
Napušteno groblje iznad sela prekriveno je travom i grmljem. Posljednja osoba je ovdje sahranjena u februaru 1999. godine, mjesec dana prije nego što je NATO počeo sa vazdušnim napadima na jugoslovenske snage kako bi ih primorao da okončaju svoju vojnu kampanju na Kosovu. Nadgrobna ploča je polomljena, a na njoj se, osim prezimena Petković, ne može pročitati ništa.
U posljednje dvije decenije, obnovljene su samo dvije oštećene nadgrobne ploče. Još jedna je obnovljena djelimično, a ostale su i dalje porušene. Zemlja se slegla, pa iz jednog groba vire čak i kosti.
Smanjenje broja stanovnika nakon rata
Razrušeno groblje u selu Žakovo. Foto: BIRN.
Srbi su se, osim iz Žakova, iselili iz mnogih drugih sela na Kosovu. Vrlo mali procenat njih se vratio.
Kada se rat završio, Srbi su bili meta oružanih grupa, a mnogi su pobjegli jer su se plašili osvete.
Clint Williamson (tužilac Specijalnog istražnog tima EU, koji je sproveo istragu o navodima iz izvještaja specijalnog izvjestioca Savjeta Evrope Dicka Martija) 2014. godine je izjavio da podaci ukazuju na to da su u poslijeratnom periodu nacionalne manjine (poput Srba), bile namjerna meta određenih elemenata Oslobodilačke vojske Kosova (OVK).
"Postupci progona su obuhvatali nezakonita ubistva, nestanke i prisilno raseljavanje osoba iz njihovih domova, kao i skrnavljenje i uništavanje crkava i drugih vjerskih objekata", rekao je Williamson.
Prema podacima Ministarstva za zajednice i povratak, od 1999. godine do danas sa Kosova je raseljeno 226.418 osoba.
Silvija Rašković, direktorka Kancelarije za zajednice i povratak u opštini Istok, u kojoj se nalazi Žakovo, kaže da je proces povratka spor.
"Od 2002. godine, vratilo se njih 1295. Taj process nije konstantan. U posljednjih pet godina vratilo se samo njih 60", informiše Rašković.
Ona objašnjava da su najveće prepreke održavanja tog procesa: uzurpacija imovine, zastrašivanje onih koji se vrate, nedostatak dokumenata i problemi vezani za nasljedstvo.
Srpsko stanoviništvo živelo je i u selima Binač i Belince, ali su ona nakon rata ostala skoro prazna. U posljednjih nekoliko godina, nešto kuća je obnovljeno, ali su njihovi stanovnici morali ponovo da ih napuste, jer nisu mogli da zarade za život.
Ostali su samo stari i usamljeni
Vlajinka Stojić, jedna od rijetkih stanovnika sela Makreš. Foto: BIRN.
U istočnom dijelu Kosova, razlozi zbog kojih ljudi odlaze nisu povezani samo sa ratom i nasiljem u periodu poslije rata.
Vlajinka Stojić, (82) iz sela Makreš u opštini Novo brdo, navodi da nema mogućnosti za normalan život.
U Makrešu je do 1999. godine živjelo oko 300 ljudi, dok ih danas, prema riječima ove starice, nema više od 20.
Njena kuća se nalazi na vrhu brda, uz glavni put. Svjedočila je tihom odlasku stanovnika iz sela. Oni su uglavnom odlazili ili u Srbiju, ili neka druga mjesta na Kosovu, koja su pretežno naseljena Srbima.
Stojić ističe kako je zbog njihovog odlaska sve usamljenija.
"Tokom godina primećujem sve manje svijetla u kućama i manje dima iz dimnjaka", priča ona.
"Dešava se da danima ne vidim nikoga. Oni koji su ostali su uglavnom stari. Četvero djece mi je otišlo. Izgleda da uskoro neće biti nikoga", dodala je ona.
Ipak, kaže da je život u ovom selu nekada bio dobar.
"Imali smo ovdje prodavnicu i puno zemlje za obrađivanje. Imali smo i stoku. Seoski život je bio dosta dobar", prisjeća se ona.
Prodavnica njene porodice je danas zatvorena i služi kao ostava za tegle kiselih krastavčića i stvari koje se ne koriste.
"Prije je bilo mnogo ljudi sa kojima smo mogli da razgovaramo, o dobrim ili lošim stvarima. Sada dane provodim u bašti, brinem o pilićima i psima", dodaje ona.
U selima poput Makreša, gdje se broj stanovnika drastično smanjio, oni koji su ostali, suočeni su sa nezaposlenošću, ograničenim uslugama, lošom infrastrukturom i saobraćajnom povezanošću. Svi ovi problemi su uticali na depopulaciju.
"Živim s penzijom od 90 eura (mjesečno). Ali teško je zadovoljiti lične potrebe, iako grad nije daleko. Ovdje nemamo podršku, niti se iko o nama brine. Niko iz vlade ili opštine nije došao", kaže Stojić.
Malo je motivacije za povratak
Put koji prolazi kroz selo Makreš. Foto: BIRN.
Sreten Stojić (38) radi kao obezbjeđenje u školi u Makrešu. Kaže da su starijim stanovnicima sela oči pune suza kad god pričaju o prethodnim vremenima.
"Sjećam se svoje generacije, u školi je bilo više od 100 učenika. Sada ih je samo osam", naglašava on.
Mnoga druga ruralna područja iz kojih su ljudi otišli nakon rata se bore da opstanu. Ovo je djelom posljedica nedostatka ekonomskog razvoja u cijeloj zemlji.
Prema izvještaju UNHCR-a o raseljenim osobama sa Kosova, ukupno 3.236 Srba i 576 Roma izrazilo je interesovanje za povratak na Kosovo.
Kosovo je 2005. godine osnovalo Ministarstvo za zajednice i povratak koje je pokušalo da animira ljude da ostanu ili da se vrate.
Ali Silvija Rašković upozorava da su investicije u proces povratka jako male – "u posljednje dvije godine u opštinu Istok (kada je u pitanju process povratka) uloženo je samo 170.000 eura", rekla je ona.
Sreten Stojić kaže da ne želi da se njegovo selo ugasi.
"Ali sa druge strane, teško je ostati", dodaje on i naglašava: "Depopulacija se nastavlja".
Piše: Serbeze Haxhiaj
Izvor: BIRN
