Da je bilo dogovora u Prizrenu, a naročito u Dragašu, sve bi bilo drugačije. Ovako, svi smo na gubitku, a ovi iz većinske zajednice “griju ruke na našoj vatri”. Što se Peći tiče i tamo je situacija slična. Tek da bi se potvrdilo loše stanje u našoj zajednici na političkoj pozornici.
Kakvom ocjenjujete trenutnu političku situaciju na Kosovu, posebno nas interesuje politička scena Bošnjaka Kosova?
Usmen Baldži: Generalno na Kosovu politička situacija je stabilna i svi su nekako u iščekivanju novih parlamentarnih izbora, koji su, ionako, bili predviđeni da se održe ove godine. Izbori u regionu su na neki način ubrzali taj proces, mada se sa izbornom reformom kod nas kasni. Dosadašnja rješenja sa jednom izbornom jedinicom idu više u prilog većinskim i većim partijama, dok za nas odgovara ustavno rješenje rezervisanih mjesta. Ukoliko se većinske partije i međunarodna zajednica slože sa zahtjevom partija manjiskih zajednica da u još jednom mandatu zadržimo rezervisana mjesta, pozitivno će uticati na integrativne procese i na rješavanje naših gorućih pitanja, poput obrazovanja, zapošljavanja, ekonomskog razvoja, decentralizacije, kulture...
I sama ustavna rješenja i zakoni o učešću manjinskih zajednica u vlasti, govore da mi, u praktičnom smislu, ne možemo biti opozicija prilikom formiranja centralnih i lokalnih vlastti na Kosovu.
Što se nas Bošnjaka tiče, mogu da kažem da smo još uvijek politički podjeljena zajednica, na individalnom i regionalnom planu. Često se zanemaruje nacionalni interes i u prvi plan postavlja lični interes, čime postajemo politički slabi i neefikasni, kako u najvišim institucijama tako i na lokalnom nivou.
Nedostatak nacionalnog koncepta u praksi kod većine naših partija, i dugoročna strategija opstanka i afirmacije, slabi naše pozicije i stvara unutrašnji razdor. Ima pameti, ali nedovoljno je koordinisana i iskorišćena pragmatično. Mislim da trebamo pokazati veću odgovornost po ovom pitanju, kako bi naš narod dobio mjesto koje mu pripada. Treba izbjeći deklarativno, a usredsrediti se na praktično jedinstvo u djelovanju. To možemo postići ako najprije “očistimo naša dvorišta”, a nakon toga jedinstvenim nastupom, pokažemo ozbiljnost prema drugim subjektima iz većinske zajednice. Na taj način ćemo mnogo lakše realizovati svoje nacionalne ciljeve.
Regionalni, često seoski, familijarni ili mahalski pristup izbora ljudi koji će nas predstavljati, treba zamjeniti nacionalnim, gdje je sposbnost, menadžiranje, lobiranje, poznavanje zakona i kako doći do rješenja, osnovna vrijednost. Zašto ne bi Bošnjake Gore predstavljao neko iz Prizrena ili Peći i obratno, ako se zna da smo jedan narod sa istim interesima.
Vi ste i u drugom mandatu Vlade Kosova, tačnije ste zamjenik ministra obrazovanja. U stalnom ste kontaktu sa najvišim zvaničnicima vlasti. Šta je po vama Vlada propustila, šta je dobro odradila i koji su njeni najveći izazovi u vašoj branši?
Usmen Baldži: Veoma je teško realizirati naše zahjteve na centralnom nivou, jer smo ipak brojčano mala zajednica. Nerijetko, moramo pokazati dvostruko više znanja i umijeća u odnosu na druge zajednice, kako bismo ostvarili neku našu ideju ili zahtjev. Mi se često nalazimo u sjenci albansko-srpskih odnosa, jer je stvorena takva globalna slika unutar i van Kosova. Bolje je imati ministarsko mjesto, nego zamjenička mjesta. Bošnjaka zamjenika ministara ima šestoro, ali prema pravilniku Vlade, odlučivanje je nadlježnost ministra, tako da smo sa tog aspekta slabijeg političkog uticaja u odlučivanju i radu Vlade i nedovoljno smo efikasni.
Što se MONT-a tiče, gdje sam već šest godina, ostvarivanje prava na obrazovanje Bošnjaka prema zakonima koje je MONT donio, su dobro realizirana. Bošnjaci su uključeni u obrazovni sistem, od predškolskog do visokog obrazovanja. Završen je proces izrade udžbenika za osnovno obrazovanje, obezbjedili smo rezervisana mjesta za studente na svim javnim univerzitetima na Kosovu, otvorili smo nastavu na bosanskom na dva privatna univerziteta...
Dopremili smo Početnicu za prvake iz BiH, preveli smo nastavne planove i programe na svim nivoima. Sa nevladinim sektorom smo dopremili značajan dio knjiga iz BiH za srednje obrazovanje, omogućili smo udžbenik albanskog za manjinske zajednice. Uspostavili smo, također, dobru saradnju sa univerzitetima u Sarajevu, Tuzli, Zenici i Mostaru, gdje se naši studenti ne tretiraju strancima. Kadrovski iz okruženja u kontinuitetu pomažemo visoko obrazovanje, licenciranjem i doškolovanjem nastavnog kadra ojačali smo kvalitet nastave na bosanskom... Iako ima problema, rješavamo i problem nostrifikacije diploma stečenih van Kosova. Saradnja sa institucijama obrazovanja u okruženju bilježi pozitivan trend, čime Bošnjaci Kosova stvaraju mogućnost studiranja i u Makedoniji, Srbiji, Crnoj Gori, Turskoj, Bugarskoj i drugim zemljama.
Pomažemo dosta i opštinskim upravama obrazovanja prilikom otvaranja smjerova, formiranja odjeljenja, otvaranja konkursa i prijema radnika, dok sa aspekta infrastrukture uglavnom smo dobro riješili stanje školskih zgrada gdje se izvodi nastava na bosanskom. Najvažnija karika svih naših uspjeha su nastavno-obrazovno osoblje koje se maksimalno trudi da afirmiše našu nastavu, što pokazuju i dobri rezultati učenika osnovnih i srednjih škola nacionalnih testova i mature.
Da ne bude da je sve u redu, sigurno je bilo i propusta, jer ko radi može i da pogriješi. Pred nama je mnogo izazova i problema, poput nedostatka udžbenika za srednje škole, potpuno rješavanje problema nostrifikacije diploma, izrada novih nastavnih planova, podizanje nivoa saradnje sa institucijama obrazovanja u BiH, uspostavljanje sistema srednješkolskog obrazovanja shodno potrebama tržišta rada, otvaranje novih smjerova na bosanskom na javnim univerzitetima, kao i sveukupno podizanje kvaliteta nastave.
Realno je da je kod nas na Kosovu, najbolje zakonski riješeno pitanje obrazovanja Bošnjaka i ostalih manjinskih zajednica u odnosu na region, ali i šire. Stvorena je osnova, predstoji mukotrpan rad i zalaganje kako bi se ta prava i afirmisala.
Trenutna ekonomska situacija na Kosovu je ključni problem sa aspekta zapošljavanja naših kvalifikovanih kadrova. Mi na neki način proizvodimo kadrove, a država bi trebalo da ih na sistematičan način uključi u proces rada. Nažalost, slaba ekonomska moć države utiče na to da naši kadrovi potraže sreću van Kosova. Tako je i u zemljama u regionu. Što se više budemo približili evropskim integracijama, mišljenja sam da će taj problem biti manji.
Kakvo ocjenjujete vašu saradnju sa bošnjačkim zastupnicima u Skupštini Kosova?
Usmen Baldži: Moja pozicija u ministarstvu obrazovanja, takav je i moj odnos prema ljudima, bazirana je na upostavljanju što bolje komunikacije.
Nastojim biti sa svima njima korektan, bez obzira da li su oni iz Koalicije Vakat, NDS-a ili CDU-a. Nije baš pristojno govoriti o sebi, ali sam ubjeđen da sam im izlazio, a to činim i danas, u susret često.
Kod nekih nedostaje politička kultura u komunikaciji, jer se ponašaju shodno nekakvim parametrima koje im politička opcija odredi. Ja sam u obavezi da ih saslušam i u skladu sa mojim ovlašćenjima i pomognem kako bi došli do rješenja.
Istina je da sam dužnosnik Koalicije Vakat i DSV-a i to je stvar izbora, ali često imam primjedbe na rad naših zastupnika ali i zastupnika iz naše druge dvije opcije. Kada bi to jedinstvo postojalo u njihovom djelovanju, to bi se direktno odrazilo i na odnose sa našim predstavnicima u izvršnoj vlasti.
Politika se kod nas isuviše tretira kao lično, lokalno ili regionalno, a ne kao vještina uspostavljanja saradnje. Politikom bi trebalo da se bave oni koji su sposobni da vode poslove u gradu, ako se baziramo na jednu od definicjja riječi – politika, a ne oni koji su skloni manipulacijama sa biračima, koji daju prazna obećanja, huškaju jedne protiv drugih i sl. Politika može biti i časna stvar. Mislim da bi saradnja zastupnika sa mnom bila i bolja kada bi nestao taj lični, lokalni ili regionalni pristup. Šta ja znam, možda je kod nekih stvorena i bojazan u pogledu mog eventualnog kandidiranja na sljedećim parlamentarnim izborima!
U Prizrenu i Dragašu, ali i u Peći, još uvijek nisu konstituisani opštinski organi vlasti. Bošnjački subjekti na osnovu glasova bili su veoma značajan faktor. Međutim, u praktičnom smislu, stiče se utisak nisu dobili onoliko koliko su osvojili na izborima. Zašto je to tako i kako riješiti ovaj problem?
Usmen Baldži: Sve je to tačno. Pomoću trikova se ne dobija vlast. Bošnjaci u Prizrenu i Bošnjaci i Gorani u Dragašu su značajan faktor. Međutim, način na koji žele uspostaviti vlast je baziran na isključivosti. Neki žele da dobiju sve a da druge eliminišu iz političkog života. To nije politika ovog vremena. Potrebna je širina i dobra volja da se stigne do cilja.
Da je bilo dogovora u Prizrenu, a naročito u Dragašu, sve bi bilo drugačije. Ovako, svi smo na gubitku, a ovi iz većinske zajednice “griju ruke na našoj vatri”. Što se Peći tiče i tamo je situacija slična. Tek da bi se potvrdilo loše stanje u našoj zajednici na političkoj pozornici.
Gora je još uvijek česti termin koji se u negativnom kontekstu koristi u medijima. Neki smatraju da se stanovništvo kada je u pitanju politika, ponaša pragmatično, dok drugi tvrde da integracija tog stanovnišvo nije završena...
Usmen Baldži: Gora nije ni u čemu posebna u odnosu na druge naše regije. Možda narod Gore pokušava preživjeti na pragmatičan način, pošto je tokom ratova širom Jugoslavije izgubio osnovna sredstva za život. Ponekad narod preduzima takve korake jer je doveden do ivice egzistencije. Zato se dešavaju stvari koje posmatramo i tumačimo na svoj način. Narod Gore je nakon 1999. godine ostao da živi zatvoren kao u getu. Izgubio je imovinu, krade mu se stoka, dok granica prema Makedoniji još uvijek je zatvorena. Međunarodna zajednica samo piše izvještaje. Rezultat svega toga je, kako se to u javnosti popularno kaže, nedovršena integracija.
Smatrate li da postoji zastoj u pogledu jačanja bošnjačkih institucija, koji su osnova opstanka na ovim prostorima i šta primarno trebamo učiniti u narednom periodu?
Usmen Baldži: Postoji zastoj u pogledu jačanja institucija. Bošnjačka politička scena je svedena na lično prepucavanje pojedinih lidera, kojima je osnovni cilj opstanak na političkoj sceni po svaku cijenu. Bošnjaci Kosova moraju postići minimum iskrenog jedinstva, ukoliko žele dobrobit za svoju zajednicu. Ovakvi kakvi jesmo bićemo samo „lutajuća družina“ sa kojom se svako može poigravati.
Mi smo narod koji je imao tešku historijsku sudbinu, gdje nam je često negirano ime, vjera, a nerijetko smo bili u planovima za istrijebljenje, iseljavanje... Ovo govorim kako ne bismo to zaboravili, a ne kako se to često ističe da bi nas neko sažaljevao ili pak branio.
Bez institucija će, sve što smo posljednjih desetljeća uradili ili pak planiramo da uradimo u budućnosti, naš zaborav biti ubrzan.
Ne postoje ipak prečice u stvaranju naše kolektivne, nacionalne svijesti. Potrebno je ipak vrijeme, mnogo znanja i pameti.
