Zajedničke posjete visokih zvaničnika Evropske unije (EU) i Sjedinjenih Američkih Država (SAD) Beogradu i Prištini su osmišljene da pokažu da Vašington i Brisel rade u bliskom partnerstvu i da između njih nema prostora da bilo koja strana to iskoristi, rekao je za Radio Slobodna Evropa (RSE) Edvard P. Džozef (Edward P. Joseph) predavač na Univerzitetu Johns Hopkins u Vašingtonu (Škola za napredne međunarodne studije).
Specijalni američki izaslanik za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar (Gabriel Escobar) i specijalni predstavnik EU za dijalog Miroslav Lajčak (Miroslav Lajčák) boravili su u posjeti na Kosovu i u Srbiji ove nedjelje.
Edvard P. Džozef u intervjuu za RSE navodi da je zajednička posjeta očigledan napor da se ponovo otpočne dijalog koji je u zastoju nakon duge pauze i spornog niza događaja tokom jeseni.
"Ono što SAD i EU ne mogu da postignu u dijalogu, u okviru toga kako je sada koncipiran, jeste ono što je potrebno Srbiji i Kosovu i regionu (Zapadnog Balkana) - rješenje spora", naveo je on.
Eskobar i Lajčak su se sastali sa najvišim državnim zvaničnicima obe države. Ključne poruke bile su podrška i pohvale Beogradu i Prištini za posvećenost dijalogu i poziv za povratak za pregovarački sto.
Datum narednog sastanka u Briselu još nije poznat. Kosovo je proglasilo nezavisnost 2008. ali Beograd ne priznaje državnost svoje nekadašnje južne pokrajine. Pregovori Srbije i Kosova počeli su tri godine kasnije, 2011. uz posredstvo EU, da bi se 2020. u proces aktivno uključile i SAD.
RSE: Kakav je značaj za dijalog Srbije i Kosova zajednička posjeta specijalnog predstavnika EU Miroslava Lajčaka i specijalnog izaslanika SAD Gabrijela Eskobara Beogradu i Prištini? Da li to vidite kao korak napred ka vraćanju dve strane za pregovarački sto?
Džozef: Zajednička posjeta je očigledno napor da se ponovo otpočne dijalog koji je u zastoju nakon duge pauze i spornog niza događaja tokom jeseni. Ne treba zaboraviti izuzetno komplikovanu situaciju sa registarskim tablicama u septembru, koja je dovela do raspoređivanja srpskih borbenih aviona i oklopnih vozila - zajedno sa posetom ruskog ambasadora blizu granice ili uzbunu u Srbiji zbog koordinisanog slanja policije na sjever radi hapšenja članova lanca organizovanog kriminala.
Takođe ne treba zaboraviti da je dijalog bio u zastoju i prije nego što je Kurtijeva vlada stupila na dužnost prošle godine. Razgovori su propali pod prethodnom Hotijevom vladom (Avdullah Hoti, premijer Kosova jun 2020 – mart 2021), nedugo nakon što je Vašingtonski sporazum potpisan još u septembru 2020.
Dakle, posjeta Lajčak-Eskobar je prirodan pokušaj ponovnog pokretanja procesa, očigledno izgrađen oko napretka u diskusiji o Zajednici opština sa srpskom većinom. U Prištini su data uveravanja o benignoj prirodi Zajednice, a u Beogradu je bilo priznanja da ono što je dogovoreno mora da se primjeni.
Kao što su SAD radile otkako je Bajdenova (Džo Bajden, predsjednik SAD) administracija preuzela dužnost, zajednička posjeta je osmišljena da pokaže da Vašington i Brisel rade u bliskom partnerstvu i da između njih nema prostora da bilo koja strana to iskoristi.
RSE: Kakav će uticaj imati zajednički napori EU i SAD za nastavak dijaloga između Srbije i Kosova? Kakvu vrijednost dijalog zaista ima?
Džozef: Važno je razumijeti šta dijalog, na način na koji je trenutno koncipiran, može i ne može postići.
Lajčak je jesenas, uz Eskobarovu podršku, vešto razriješio krizu registarskih tablica. Strane mogu i treba da riješe davno rješena pitanja poput nestalih osoba u okviru dijaloga.
Znam iz prve ruke koliki ja značaj iznalaženja praktičnog rješenja za ovu vrstu pitanja. U aprilu 2012. kao zamenik šefa misije OEBS-a na Kosovu, lično sam posredovao oko sporazuma između Beograda i Prištine kako bi se održali srpski izbori na Kosovu.
Obe strane su bile u potpunosti zadovoljne načinom na koji je OEBS izveo izbore. To je omogućilo Srbima na Kosovu da glasaju na dostojanstven način, bez krompromitovanja nezavisnosti Kosova na bilo koji način ili Ustava. Iskreno se nadam da će Srbima sa Kosova ponovo biti omogućeno da glasaju pod pokroviteljstvom OEBS-a na izborima na proleće.
Dakle, postoje jasno značajni, praktični koraci koje dijalog može postići. Ono što SAD i EU ne mogu da postignu u dijalogu, u okviru toga kako je sada koncipiran, jeste ono što je potrebno Srbiji i Kosovu i regionu (Zapadnog Balkana) - rješenje spora. Razlog nije nešto kratkoročno poput unutrašnje politike, već nešto fundamentalnije - neravnoteža u odnosu snaga između dvije strane. Samo je Kosovo kažnjeno time što nema sporazuma, Srbija ne.
Znamo da je neravnoteža u odnosu snaga problem zbog onoga što Vučićev režim govori i šta radi. Na primer, ministar spoljnih poslova (Srbije Nikola) Selaković je u decembru ponovo izjavio da je "Kosovo glavni politički i vojni izazov za Srbiju". Da li to zvuči kao primjedba Vlade koja je spremna da pregovara o nagodbi?
To prevazilazi riječi. Pogledajte akcije koje Beograd preduzima da Kosovo zadrži međunarodno izolovano - od Irana do Surinama, do Grčke preko Afrike… i u međunarodnim forumima kao što je Interpol. Sve samo da bi Kosovo ostalo izolovano i slabo.
Za mene to nije signal Vlade koja traži sporazumno rješenje. Niti je to znak moćne države. Umjesto toga, kampanja "nepriznavanja" je znak ranjivosti režima. Srpski zvaničnici zabrinuti su zbog gubljenja uticaja na Kosovo, zbog čega bježe u ove zemlje, pokušavajući da spreče odluku o priznanju (nezavisnosti) Kosova.
RSE: Šta vidite kao održivo i dugoročno rešenje kada je reč o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova?
Džozef: Vrlo je jasno. Kao što smo ja i koautori iz Srbije, Kosova i tri ključne države EU napisali u našem nedavnom izvještaju koji su objavili Johns Hopkins Škola za napredne međunarodne stusije (SAIS) i Vilson (Wilson) centar, riješenje leži u smanjenju uticaja Srbije na Kosovo.
Pomjeranje strana ka ravnoteži je ono što će otvoriti vrata za pregovaračko rješenje koje štiti suverenitet, teritorijalni integritet i unutrašnju funkcionalnost Kosova - zajedno sa zaštitom prava zajednice kosovskih Srba.
Naš izvještaj je naslovljen "Od krize do konvergencije: Strategija za borbu protiv nestabilnosti na Balkanu na njenom izvoru".
Rješenje leži u daljim koracima četiri zemlje NATO-a koje ne priznaju Kosovo: Grčke, Španije, Slovačke i Rumunije. Trenutno priznavanje nije neophodno. Ono što je neophodno jesu dalji koraci poput uvođenja Kosova u Partnerstvo za mir i vraćanja španskih i slovačkih trupa u sastav KFOR-a. Ovi, zajedno sa drugim konkretnim koracima, mogu brzo uticati na dijalog i pomoći da se unapredi datum "neizbježnog" grčkog priznanja Kosova.
Pomeranje Kosova ka NATO-u uklanja srpsku polugu nad Kosovom, čineći dostojanstveno, stabilizujuće rešenje izvodljivim. Snažna, stabilizujuća Zajednica opština sa srpskom većinom je u velikoj mjeri dio ove vizije.
EU i SAD su u potpunosti sposobne da posreduju u dostojanstvenom, stabilizujućem rješenju čim jedna strana, Srbija, ne bude imala svu moć.
Stavovi unutar Srbije o Kosovu će se takođe razvijati u ovom kontekstu. Bez uticaja na Kosovo, režim će imati novu stratešku kalkulaciju i konačno će morati da se suoči sa pitanjem da li je Srbija na liniji sa SAD i EU kao demokratska zemlja, u miru sa svojim susjedima ili je na liniji sa zapadnim protivnicima i antidemokratskim snagama. Dozvolite mi da dodam da će ruska invazija na Ukrajinu još jasnije razotkriti gdje se trenutno nalazi Vučićev režim.
Edvard P. Džozef u intervjuu za RSE navodi da je zajednička posjeta očigledan napor da se ponovo otpočne dijalog koji je u zastoju nakon duge pauze i spornog niza događaja tokom jeseni.
"Ono što SAD i EU ne mogu da postignu u dijalogu, u okviru toga kako je sada koncipiran, jeste ono što je potrebno Srbiji i Kosovu i regionu (Zapadnog Balkana) - rješenje spora", naveo je on.
Eskobar i Lajčak su se sastali sa najvišim državnim zvaničnicima obe države. Ključne poruke bile su podrška i pohvale Beogradu i Prištini za posvećenost dijalogu i poziv za povratak za pregovarački sto.
Datum narednog sastanka u Briselu još nije poznat. Kosovo je proglasilo nezavisnost 2008. ali Beograd ne priznaje državnost svoje nekadašnje južne pokrajine. Pregovori Srbije i Kosova počeli su tri godine kasnije, 2011. uz posredstvo EU, da bi se 2020. u proces aktivno uključile i SAD.
RSE: Kakav je značaj za dijalog Srbije i Kosova zajednička posjeta specijalnog predstavnika EU Miroslava Lajčaka i specijalnog izaslanika SAD Gabrijela Eskobara Beogradu i Prištini? Da li to vidite kao korak napred ka vraćanju dve strane za pregovarački sto?
Džozef: Zajednička posjeta je očigledno napor da se ponovo otpočne dijalog koji je u zastoju nakon duge pauze i spornog niza događaja tokom jeseni. Ne treba zaboraviti izuzetno komplikovanu situaciju sa registarskim tablicama u septembru, koja je dovela do raspoređivanja srpskih borbenih aviona i oklopnih vozila - zajedno sa posetom ruskog ambasadora blizu granice ili uzbunu u Srbiji zbog koordinisanog slanja policije na sjever radi hapšenja članova lanca organizovanog kriminala.
Takođe ne treba zaboraviti da je dijalog bio u zastoju i prije nego što je Kurtijeva vlada stupila na dužnost prošle godine. Razgovori su propali pod prethodnom Hotijevom vladom (Avdullah Hoti, premijer Kosova jun 2020 – mart 2021), nedugo nakon što je Vašingtonski sporazum potpisan još u septembru 2020.
Dakle, posjeta Lajčak-Eskobar je prirodan pokušaj ponovnog pokretanja procesa, očigledno izgrađen oko napretka u diskusiji o Zajednici opština sa srpskom većinom. U Prištini su data uveravanja o benignoj prirodi Zajednice, a u Beogradu je bilo priznanja da ono što je dogovoreno mora da se primjeni.
Kao što su SAD radile otkako je Bajdenova (Džo Bajden, predsjednik SAD) administracija preuzela dužnost, zajednička posjeta je osmišljena da pokaže da Vašington i Brisel rade u bliskom partnerstvu i da između njih nema prostora da bilo koja strana to iskoristi.
RSE: Kakav će uticaj imati zajednički napori EU i SAD za nastavak dijaloga između Srbije i Kosova? Kakvu vrijednost dijalog zaista ima?
Džozef: Važno je razumijeti šta dijalog, na način na koji je trenutno koncipiran, može i ne može postići.
Lajčak je jesenas, uz Eskobarovu podršku, vešto razriješio krizu registarskih tablica. Strane mogu i treba da riješe davno rješena pitanja poput nestalih osoba u okviru dijaloga.
Znam iz prve ruke koliki ja značaj iznalaženja praktičnog rješenja za ovu vrstu pitanja. U aprilu 2012. kao zamenik šefa misije OEBS-a na Kosovu, lično sam posredovao oko sporazuma između Beograda i Prištine kako bi se održali srpski izbori na Kosovu.
Obe strane su bile u potpunosti zadovoljne načinom na koji je OEBS izveo izbore. To je omogućilo Srbima na Kosovu da glasaju na dostojanstven način, bez krompromitovanja nezavisnosti Kosova na bilo koji način ili Ustava. Iskreno se nadam da će Srbima sa Kosova ponovo biti omogućeno da glasaju pod pokroviteljstvom OEBS-a na izborima na proleće.
Dakle, postoje jasno značajni, praktični koraci koje dijalog može postići. Ono što SAD i EU ne mogu da postignu u dijalogu, u okviru toga kako je sada koncipiran, jeste ono što je potrebno Srbiji i Kosovu i regionu (Zapadnog Balkana) - rješenje spora. Razlog nije nešto kratkoročno poput unutrašnje politike, već nešto fundamentalnije - neravnoteža u odnosu snaga između dvije strane. Samo je Kosovo kažnjeno time što nema sporazuma, Srbija ne.
Znamo da je neravnoteža u odnosu snaga problem zbog onoga što Vučićev režim govori i šta radi. Na primer, ministar spoljnih poslova (Srbije Nikola) Selaković je u decembru ponovo izjavio da je "Kosovo glavni politički i vojni izazov za Srbiju". Da li to zvuči kao primjedba Vlade koja je spremna da pregovara o nagodbi?
To prevazilazi riječi. Pogledajte akcije koje Beograd preduzima da Kosovo zadrži međunarodno izolovano - od Irana do Surinama, do Grčke preko Afrike… i u međunarodnim forumima kao što je Interpol. Sve samo da bi Kosovo ostalo izolovano i slabo.
Za mene to nije signal Vlade koja traži sporazumno rješenje. Niti je to znak moćne države. Umjesto toga, kampanja "nepriznavanja" je znak ranjivosti režima. Srpski zvaničnici zabrinuti su zbog gubljenja uticaja na Kosovo, zbog čega bježe u ove zemlje, pokušavajući da spreče odluku o priznanju (nezavisnosti) Kosova.
RSE: Šta vidite kao održivo i dugoročno rešenje kada je reč o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova?
Džozef: Vrlo je jasno. Kao što smo ja i koautori iz Srbije, Kosova i tri ključne države EU napisali u našem nedavnom izvještaju koji su objavili Johns Hopkins Škola za napredne međunarodne stusije (SAIS) i Vilson (Wilson) centar, riješenje leži u smanjenju uticaja Srbije na Kosovo.
Pomjeranje strana ka ravnoteži je ono što će otvoriti vrata za pregovaračko rješenje koje štiti suverenitet, teritorijalni integritet i unutrašnju funkcionalnost Kosova - zajedno sa zaštitom prava zajednice kosovskih Srba.
Naš izvještaj je naslovljen "Od krize do konvergencije: Strategija za borbu protiv nestabilnosti na Balkanu na njenom izvoru".
Rješenje leži u daljim koracima četiri zemlje NATO-a koje ne priznaju Kosovo: Grčke, Španije, Slovačke i Rumunije. Trenutno priznavanje nije neophodno. Ono što je neophodno jesu dalji koraci poput uvođenja Kosova u Partnerstvo za mir i vraćanja španskih i slovačkih trupa u sastav KFOR-a. Ovi, zajedno sa drugim konkretnim koracima, mogu brzo uticati na dijalog i pomoći da se unapredi datum "neizbježnog" grčkog priznanja Kosova.
Pomeranje Kosova ka NATO-u uklanja srpsku polugu nad Kosovom, čineći dostojanstveno, stabilizujuće rešenje izvodljivim. Snažna, stabilizujuća Zajednica opština sa srpskom većinom je u velikoj mjeri dio ove vizije.
EU i SAD su u potpunosti sposobne da posreduju u dostojanstvenom, stabilizujućem rješenju čim jedna strana, Srbija, ne bude imala svu moć.
Stavovi unutar Srbije o Kosovu će se takođe razvijati u ovom kontekstu. Bez uticaja na Kosovo, režim će imati novu stratešku kalkulaciju i konačno će morati da se suoči sa pitanjem da li je Srbija na liniji sa SAD i EU kao demokratska zemlja, u miru sa svojim susjedima ili je na liniji sa zapadnim protivnicima i antidemokratskim snagama. Dozvolite mi da dodam da će ruska invazija na Ukrajinu još jasnije razotkriti gdje se trenutno nalazi Vučićev režim.
