Umjesto da se, kao prava turistička Srbenda, ovog ljeta bacim u zagrljaj grčkoj pravoslavnoj braći koja će ti ukrasti drahmu iz zenice oka tvog dok te po kupaćim gaćama grle kao omiljenog trošadžiju; ili da, kao okorjeli The Serb krenem u Egipat i sa plaže, sa sladoledom, posmatram ljepote krvoprolića – svoje ovogodišnje summer avanture poslije Tuzle i Srebrenice okončao sam prigodno: u Prizrenu, u nezavisnoj državi Kosovo, preciznije – Republik Kosova. Da stanem na žulj ovdašnjim mnogobrojnim neprijateljima: boravio sam čitav dan u mrskoj Prištini, u međuvremenu obišao Šaru, Brezovicu, čitavu Župu (Zhupa), obreo se u Gračanici i, gle, pronašao i stekao stotine novih prijatelja, točno 23 puta više nego što ih u svom tefteru držim u tzv. Beogradu
Pozvali me da budem gost na DokuFestu, najboljem festivalu dokumentarnog filma u Evropi, u gradu koji je po svemu amalgam druželjubivosti kakva se nigdje ne može naći; hiljade gostiju, turista i namjernih prolaznika okupirali su mjesto koje je punim plućima živjelo 24 časa na ulicama, otvorenim kino-prostorima, kafićima, barovima i terasama – gdje je netko poput mene (malo više razjeban poslom, bolidnim polemikama, životom uopće i uopšte, ličnim tragedijama ili političkim ludorijama), moto Festivala "Breaking borders" mogao da prepozna kao svoju e-filozofiju.
Takozvana srpska ljevica i netakozvana srpska desnica, together u zajedništvu, već godinama nesrećno Kosovo posmatraju kao monetu za političko potkusurivanje; iza imena "Kosovo" u ovdašnjim medijima ne postoji ništa; samo ignorisanje, neznanje, akutni rasizam. Dođeš u suncem okupani Prizren da shvatiš da se niko iz srpskih medija ili iz NGO-sektora (sa časnim izuzetkom Nataše Kandić) ili iz udobnih intelektualnih fotelja sa toplom tadićevskom kožom nije pojavio na Kosovu da pomogne da moto Festivala ima praktični smisao; gdje su politike, večernje novosti, blicovi, nova srpska fašistička misao u tavi, kuriristi, peščanici, ds92, helsinški odbori sa jadrana na odmoru, gromade principijelnosti, divovi etike, sfinge morala – da skoknu do Kosova, do Prizrena, Prištine, da malo vide ljude, da čuju šta Kosovari misle, da malo razgovaraju, popiju, pojedu, da se posvađaju ako treba; gdje su tvrde patriote da podignu dupe iz svojih fašističkih stolica i dođu preko Merdara da se suoče sa frapantnom činjenicom: da sa one strane granice žive ljudi od krvi i mesa, presrećni što se nešto ipak kreće u odnosima Beograda i Prištine, sve sa uvjerenjem da jednog dana možemo živjeti kao najbolji susjedi, ne kao neprijatelji.
Čekam osam dana u Prizrenu da ugledam makar jednog srbijanskog novinara ili fotoreportera-amatera da uslika Prizren i da se to nekako negdje objavi; lakše je, naravno, plasirati crno-belu arhivsku fotografiju Prištine od prije 30 godina (betonski spomenik u centru grada) jer ćeš tako dokazati da se ništa nije promjenilo i da je Kosovo sinonim za smrt, ubistva, progon, nerede, mafiju i antisrpstvo. Čekam Tadićeve novinske plaćenike da stignu i objasne da je i on mogao da napravi Briselski sporazum, samo da je htio; malo je širio zenice i boljela ga glava, pa je zaboravio, valjda. Nigdje nikoga; ostadoše samo e-novine da sa Kosova u narednih desetak dana objave onoliko tekstova i fotogalerija koliko svi mediji made in Serbia nisu objavili za deset godina. Breaking borders? Po!
A sa Kosova, shodno kletvama i zavjetima, može se poslati samo jedna e-zakletva; nema te granice koju nećemo pokušati da rušimo, svejedno da li idemo u Srebrenicu ili Prizren ili u Tuzlu ili na Brezovicu; naš mali cilj je da podržimo svaku dobru stvar koja ume da se desi, svejedno tko je autor; ako danas Albanci i Srbi bez problema, samo sa ličnom kartom, zahvaljujući dogovoru Dačić/Thaçi, mogu da pređu granicu – imaju našu podršku! Ako Srbi mogu slobodno, bez ikakve frke, do dođu na Kosovo, svejedno da li je to Peć, Prizren ili Priština, naravno da je to više nego dobro; ako pokažemo autističnoj srpskoj javnosti da je život na Kosovu potpuno normalan i da tamo žive neki predivni ljudi – we support it!
Srpski politički život zaokružen predrasudama prema Kosovu, počinje i završava najglupljim pitanjima. Da li si, Lukoviću, smio da govoriš srpski? Da, tj. po, sve vrijeme, u svim selima i gradovima, sa svim ljudima. Da li si govorio engleski? Jesam, sa strancima. Da li si se plašio? Od čega i koga, od mojih najboljih prijatelja koji se zovu Veton, Ymer, Dafina, Flaca ili Bahri? Da li mrze Srbe? Ne budali, molim te, pređi na slijedeće pitanje. Da li žale za Tadićem? Yo, svečano ih zabole qurac za retarda. Da li te vole na Kosovu? Po, po & po. Da li je te je nešto pogodilo u predijelu srca kad si ušao na Kosovo? Što bi rekli Partibrejkers (koje smo, po šarskim planinama slušali u kolima), Ti nisi Julija, ja nisam Romeo/noćas sam nešto gadno pojeo. Tvoja omiljena prizrenska riječ: Dedikodi. Favourite beer: Peja i Skopsko. A, kad ćeš opet na Kosovo? Već za nekoliko nedjelja.
U međuvremenu? Čitajmo stalno o Kosovu u e-novima. Zašto? Breaking borders, stupid! Da te cijeli svijet razumije: Theji Kufijtë!
