Iako sam se na sjeveru mogao mnogo bolje sporazumjeti jer govorimo isti jezik, na jugu sam se ipak osjećao ljepše, prihvaćenije i normalnije, piše autor.
Jedan od najčudnijih osjećaja koje sam imao putujući bivšom zemljom je bio onaj u Sjevernoj Mitrovici. Osjećaj da ljudi žive paralelnu stvarnost nije me varao, zaista je bilo tako, i nekako sam jedva čekao da se vratim nazad u južni dio grada, gdje mogu platiti karticom u restoranu, gdje su cijene u eurima, gdje fasade zgrada nisu obilježene na svakom koraku nacionalističkim grafitima i gdje se jednostavno osjeti manje tenzija. Iako sam se na sjeveru mogao mnogo bolje sporazumjeti jer govorimo isti jezik, na jugu sam se ipak osjećao ljepše, prihvaćenije i normalnije.
Prednost Bosanca na Kosovu je taj što nas Albanci uglavnom vole, a Srbi misle da smo isti jer nam na čelu ne piše ko smo. Odaje me ijekavski govor, ali to opet ne znači mnogo. Obično niko ne postavlja nesuvisla pitanja, poput naprimjer onog iz kojeg sam Sarajeva, tako da su ljudi ljubazni gdje god da čovjek dođe, pa čak i u gračanički manastir ili podnožje Šar-planine. Šar-planinom sam prošao ovih dana, a na to sam se odlučio nakon što sam iznenadno imao dva slobodna dana između obaveza u makedonskom Kruševu i leta za Sarajevo.
Google kaže da postoji granični prijelaz koji radi do osam naveče, a Radio Gora na svom sajtu ima julsku vijest kako je to sada međunarodni granični prijelaz, te poziva vozače na oprez jer ima i makadama. Nažalost, makadama je i previše, i nije baš pametno ići običnim automobilom, tako da od skretanja prije Mavrovskog jezera ima otprilike 20-ak kilometara lošeg puta. Dovoljno za preko sat i po vožnje jer na mnogim mjestima morate stati, propustiti automobil iz suprotnog smjera, fotografirati se, napiti vode i slično.
Ipak, ovo je jedan od ljepših makadamskih puteva koje sam obišao, a krase ga potočić pored kojeg sve vrijeme idete, plodovi trnjina, borovnica i drugog divljeg voća, apsolutno čist zrak i mnoge hair česme koje su izgradili razni ljudi. Na svakoj je natpis na našem jeziku, što mi je bila prva asocijacija da neću imati problem sporazumijevanja. Iako je blizu tromeđe s Albanijom, nema nijedne telefonske mreže, a čuje se samo jedna frekvencija Makedonskog radija.
Pošto imam EU pasoš, nisam se plašio, dok bih s bosanskim već imao problem na izlazu jer je Bosancima i dalje potrebna viza usljed neratifikovanja sporazuma koji je davno morao biti ratifikovan.
Tačno gdje Google Maps označava granicu, tu prestaje makadam i počinje asfalt. Vijori se visoka zastava Republike Kosovo, a cesta je nova. Vodi do najvišeg naseljenog balkanskog mjesta, goranskog sela Rastelica (alb. Restelicë), prelazeći preko prevoja koji je na 1.925 metara nadmorske visine. Oktobarsko sunce prži i sretan sam što mogu biti na planini u to doba u majici, a jesenske boje očaravaju kako se pojavi koje drvo. Na ulazu u Rastelicu opažam da nema asfalta kroz mjesto, nego je poredana kaldrma, vjerovatno zbog klizavosti. Tu mi maše 20-ak dječaka koji, po njihovim riječima, tu bleje svaki dan. Zaustavim auto i počnem pričati s njima.
“Odakle ste?”
“Iz ovog sela. Eno tamo naše ovce.”
“Koji ste razred?”
“Zavisi kako ko, od trećeg do šestog.”
“Koji jezik međusobno pričate?”
(Uglas) “Goranski! A Emir priča albanski” (pokazujući na jednog dječaka).
“Kakav je to jezik, je li goranski isto što i srpski i bosanski?”
“Skoro isto.”
“Šta piše na udžbenicima?”
“Na nekim piše srpski, na nekim bosanski.”
“Koje još jezike govorite?”
“Goranski, albanski, turski, a učimo i engleski i njemački. Svi ćemo u Njemačku jednog dana.”
Ispričao sam se tako s djecom, čak su mi prodali i dobru sarajevsku foru koja nije za ovaj blog, a samo ih je nekoliko pristalo na fotografiranje. Insistirali su da izađu u novinama. Pomisao da se djeca već od osnovne škole pripremaju otići u Njemačku zaista slama srce.
Većina mjesta uopšte nisu označena, tako da po mapi možete znati gdje se nalazite. Cesta je dobra, iako često vijugava, s obzirom da smo i dalje na dijelovima planine. Zaustavljam se na benzinskoj pumpi da popijem kafu. Dobijam pravi italijanski macchiato za 50 centi, a radnik na pumpi Selmin me pita odakle sam. Nakon što kažem da sam iz Sarajeva, pita jesam li musliman. Na moj potvrdan odgovor kaže: “Dobro je, naš si”.
Kažem mu da ima naših i koji nisu muslimani, barem u Sarajevu, na šta će se složiti sa mnom. Odlučim ostati u kafiću pumpe, kako bih s njim odgledao kraj utakmice Dinamo – Istra. Kaže da gleda sve bivše jugoslovenske lige. Na moje pitanje kakav je život ovdje, kaže mi “loš i nikakav, ljudi gledaju fudbal i žive od kladionica”.
“Kako će to biti normalno? Ponekad neki dijasporac nešto uloži, ali ima tu i pranja para. Al’ hajd’ bolje i to nego da ništa nemamo.”
Stižem do hotela koji izgleda veleljepno i luksuzno. Hotelski restoran ima salu koje se ne bi postidili nigdje na Zapadu. Hrana je izvrsna i jeftina, naručujem čorbu i pizzu. Sve skupa me to košta pet eura, a kolač i kafu dobijam besplatno od njih. Tu popričam s momkom koji se brine o rezervacijama na internetu. Kaže da su tek danas hotel stavili na Booking i evo odmah imaju gosta. Moli me za dobru recenziju. Ispred hotela su parkirana dva skupa terenca, neki prelijepi oldtajmer i Porsche. Dobra recenzija bi se svakako podrazumijevala, jer za taj novac to nigdje na svijetu ne bih dobio.
Na bankomatu se mogu podići samo dinari, iako svi primaju i eure. To je inače poštanska banka, za koju mi nije baš najjasnije kako i dalje uspijevaju biti u srpskom sistemu. Stanica je puna đaka koje stari autobus koji se raspada prevozi u školu. Mjesto je ispunjeno ljudima, a automobilske tablice su ipak sve kosovske jer je u Štrpcu nemoguće i dalje imati srpske. Tu i tamo ima pokoji automobil iz Beograda ili drugih dijelova Srbije, s prekrivenim državnim oznakama. Pored Štrpca nalazi se i Brezovica, skijaški centar koji se može pohvaliti prirodnim ljepotama, ali nažalost, s mnogo napuštenih hotela. Jedan od njih, Hotel Narcis, propada uz magistralnu cestu, i odavno već ne radi, a oronule slike poslužiće jednog dana za neku brutalističku fotogaleriju.
Htio sam ručati u samom mjestu, ali sam ipak odlučio otići u podnožje Brezovice, jer su manje gužve i lakše je parkirati. Pitam od kojeg je mesa hamburger, a vlasnik, konobar i kuhar u jednom mi odgovara da je sve junetina i da ne moram brinuti, misleći da sam Albanac. Nakon nekoliko razmijenjenih riječi, kažem da sam iz Bosne i pitam ima li turista, na šta kaže da ima, ali bi sve to moglo mnogo bolje. To je i moj zaključak bio dok sam prolazio kroz nepregledna polja Šar-planine. Ako npr. Arapi toliko vole Bosnu i Hercegovinu, nema razloga da ne dolaze i na Kosovo. Na moje pitanje živi li se dobro u Štrpcu, čovjek kaže da je Štrpce vakuum mjesto.
“Mi smo ti, Mirza, ostavljeni od svih, baš kao u vakuumu – nikoga ne interesujemo.”
Nakon hamburgera od 350 dinara (oko tri eura), nastavljam dalje, brinući se kako ću izaći na graničnom prijelazu Hani i Elezit, s obzirom da nema tragova da sam ušao na Kosovo. Ipak, niko me nije ni pogledao, a dva kosovska graničara koja međusobno pričaju engleski mi samo mahnuše da prođem. Kroz glavu mi prođe kako, eto, ne želimo učiti jezik ovog drugog, pa ćemo sad komunicirati na engleskom. To nam je valjda naša borba dala, a paralelne stvarnosti su sada svakodnevnica.
Prednost Bosanca na Kosovu je taj što nas Albanci uglavnom vole, a Srbi misle da smo isti jer nam na čelu ne piše ko smo. Odaje me ijekavski govor, ali to opet ne znači mnogo. Obično niko ne postavlja nesuvisla pitanja, poput naprimjer onog iz kojeg sam Sarajeva, tako da su ljudi ljubazni gdje god da čovjek dođe, pa čak i u gračanički manastir ili podnožje Šar-planine. Šar-planinom sam prošao ovih dana, a na to sam se odlučio nakon što sam iznenadno imao dva slobodna dana između obaveza u makedonskom Kruševu i leta za Sarajevo.
A kako je na jugu?
Budući da nikad nisam bio na jugu Kosova, a rijetka su područja regiona koja nisam posjetio, unajmio sam terenac na skopskom aerodromu i krenuo u obilazak. Dobio sam neki Hyundai Venue, automobil za koje nikad nisam čuo, ali je poslužio preko makedonskih i kosovskih planina. Nakon sastanka u Ohridu, proguglao sam kuda do Prizrena, a mapa mi je govorila da idem na Debar, pa dalje brdom prema Rastelici i Dragašu.Google kaže da postoji granični prijelaz koji radi do osam naveče, a Radio Gora na svom sajtu ima julsku vijest kako je to sada međunarodni granični prijelaz, te poziva vozače na oprez jer ima i makadama. Nažalost, makadama je i previše, i nije baš pametno ići običnim automobilom, tako da od skretanja prije Mavrovskog jezera ima otprilike 20-ak kilometara lošeg puta. Dovoljno za preko sat i po vožnje jer na mnogim mjestima morate stati, propustiti automobil iz suprotnog smjera, fotografirati se, napiti vode i slično.
Ipak, ovo je jedan od ljepših makadamskih puteva koje sam obišao, a krase ga potočić pored kojeg sve vrijeme idete, plodovi trnjina, borovnica i drugog divljeg voća, apsolutno čist zrak i mnoge hair česme koje su izgradili razni ljudi. Na svakoj je natpis na našem jeziku, što mi je bila prva asocijacija da neću imati problem sporazumijevanja. Iako je blizu tromeđe s Albanijom, nema nijedne telefonske mreže, a čuje se samo jedna frekvencija Makedonskog radija.
Nikoga na graničnom prijelazu
Putnici iz suprotnog smjera su mi rekli kako nema nikoga na graničnom prijelazu. Tako je i bilo. Tu su samo stajala dva prazna kontejnera koja izgledaju napušteno, u njima mnogo smeća, a oko njih nepregledna planina koje se čovjek ne može nagledati. Kako ko prolazi, toliko se sporo vozi da se stigne reći i dobar dan, selam alejkum ili zdravo, a preko granice uredno prelaze makedonska i kosovska vozila, ne bivajući pregledana. Tako sam u isto vrijeme poluilegalno ušao na Kosovo, ali i u Srbiju, zavisno s koje tačke gledišta se gleda.Pošto imam EU pasoš, nisam se plašio, dok bih s bosanskim već imao problem na izlazu jer je Bosancima i dalje potrebna viza usljed neratifikovanja sporazuma koji je davno morao biti ratifikovan.
Tačno gdje Google Maps označava granicu, tu prestaje makadam i počinje asfalt. Vijori se visoka zastava Republike Kosovo, a cesta je nova. Vodi do najvišeg naseljenog balkanskog mjesta, goranskog sela Rastelica (alb. Restelicë), prelazeći preko prevoja koji je na 1.925 metara nadmorske visine. Oktobarsko sunce prži i sretan sam što mogu biti na planini u to doba u majici, a jesenske boje očaravaju kako se pojavi koje drvo. Na ulazu u Rastelicu opažam da nema asfalta kroz mjesto, nego je poredana kaldrma, vjerovatno zbog klizavosti. Tu mi maše 20-ak dječaka koji, po njihovim riječima, tu bleje svaki dan. Zaustavim auto i počnem pričati s njima.
“Odakle ste?”
“Iz ovog sela. Eno tamo naše ovce.”
“Koji ste razred?”
“Zavisi kako ko, od trećeg do šestog.”
“Koji jezik međusobno pričate?”
(Uglas) “Goranski! A Emir priča albanski” (pokazujući na jednog dječaka).
“Kakav je to jezik, je li goranski isto što i srpski i bosanski?”
“Skoro isto.”
“Šta piše na udžbenicima?”
“Na nekim piše srpski, na nekim bosanski.”
“Koje još jezike govorite?”
“Goranski, albanski, turski, a učimo i engleski i njemački. Svi ćemo u Njemačku jednog dana.”
Ispričao sam se tako s djecom, čak su mi prodali i dobru sarajevsku foru koja nije za ovaj blog, a samo ih je nekoliko pristalo na fotografiranje. Insistirali su da izađu u novinama. Pomisao da se djeca već od osnovne škole pripremaju otići u Njemačku zaista slama srce.
Život loš i nikakav
Nastavljam put kroz Rastelicu i naredna destinacija je Dragaš. Mislio sam voziti do Štrpca i tamo negdje prespavati, ali me savladao umor, tako da sam našao hotel između Dragaša i narednog sela.Većina mjesta uopšte nisu označena, tako da po mapi možete znati gdje se nalazite. Cesta je dobra, iako često vijugava, s obzirom da smo i dalje na dijelovima planine. Zaustavljam se na benzinskoj pumpi da popijem kafu. Dobijam pravi italijanski macchiato za 50 centi, a radnik na pumpi Selmin me pita odakle sam. Nakon što kažem da sam iz Sarajeva, pita jesam li musliman. Na moj potvrdan odgovor kaže: “Dobro je, naš si”.
Kažem mu da ima naših i koji nisu muslimani, barem u Sarajevu, na šta će se složiti sa mnom. Odlučim ostati u kafiću pumpe, kako bih s njim odgledao kraj utakmice Dinamo – Istra. Kaže da gleda sve bivše jugoslovenske lige. Na moje pitanje kakav je život ovdje, kaže mi “loš i nikakav, ljudi gledaju fudbal i žive od kladionica”.
“Kako će to biti normalno? Ponekad neki dijasporac nešto uloži, ali ima tu i pranja para. Al’ hajd’ bolje i to nego da ništa nemamo.”
Stižem do hotela koji izgleda veleljepno i luksuzno. Hotelski restoran ima salu koje se ne bi postidili nigdje na Zapadu. Hrana je izvrsna i jeftina, naručujem čorbu i pizzu. Sve skupa me to košta pet eura, a kolač i kafu dobijam besplatno od njih. Tu popričam s momkom koji se brine o rezervacijama na internetu. Kaže da su tek danas hotel stavili na Booking i evo odmah imaju gosta. Moli me za dobru recenziju. Ispred hotela su parkirana dva skupa terenca, neki prelijepi oldtajmer i Porsche. Dobra recenzija bi se svakako podrazumijevala, jer za taj novac to nigdje na svijetu ne bih dobio.
Ponovna paralelna stvarnost
Nakon prespavane noći i groznog sarajevskog derbija koji sam pogledao tokom boravka u Dragašu, odlučim doći u Štrpce. Na ulazu u mjesto išaran je albanski natpis, a tu se vraćam u onaj paralelni svijet koji sam osjetio prije tri godine u Sjevernoj Mitrovici.Na bankomatu se mogu podići samo dinari, iako svi primaju i eure. To je inače poštanska banka, za koju mi nije baš najjasnije kako i dalje uspijevaju biti u srpskom sistemu. Stanica je puna đaka koje stari autobus koji se raspada prevozi u školu. Mjesto je ispunjeno ljudima, a automobilske tablice su ipak sve kosovske jer je u Štrpcu nemoguće i dalje imati srpske. Tu i tamo ima pokoji automobil iz Beograda ili drugih dijelova Srbije, s prekrivenim državnim oznakama. Pored Štrpca nalazi se i Brezovica, skijaški centar koji se može pohvaliti prirodnim ljepotama, ali nažalost, s mnogo napuštenih hotela. Jedan od njih, Hotel Narcis, propada uz magistralnu cestu, i odavno već ne radi, a oronule slike poslužiće jednog dana za neku brutalističku fotogaleriju.
Htio sam ručati u samom mjestu, ali sam ipak odlučio otići u podnožje Brezovice, jer su manje gužve i lakše je parkirati. Pitam od kojeg je mesa hamburger, a vlasnik, konobar i kuhar u jednom mi odgovara da je sve junetina i da ne moram brinuti, misleći da sam Albanac. Nakon nekoliko razmijenjenih riječi, kažem da sam iz Bosne i pitam ima li turista, na šta kaže da ima, ali bi sve to moglo mnogo bolje. To je i moj zaključak bio dok sam prolazio kroz nepregledna polja Šar-planine. Ako npr. Arapi toliko vole Bosnu i Hercegovinu, nema razloga da ne dolaze i na Kosovo. Na moje pitanje živi li se dobro u Štrpcu, čovjek kaže da je Štrpce vakuum mjesto.
“Mi smo ti, Mirza, ostavljeni od svih, baš kao u vakuumu – nikoga ne interesujemo.”
Nakon hamburgera od 350 dinara (oko tri eura), nastavljam dalje, brinući se kako ću izaći na graničnom prijelazu Hani i Elezit, s obzirom da nema tragova da sam ušao na Kosovo. Ipak, niko me nije ni pogledao, a dva kosovska graničara koja međusobno pričaju engleski mi samo mahnuše da prođem. Kroz glavu mi prođe kako, eto, ne želimo učiti jezik ovog drugog, pa ćemo sad komunicirati na engleskom. To nam je valjda naša borba dala, a paralelne stvarnosti su sada svakodnevnica.
