Pjesništvo mlade Anese je neusiljeno i čisto; plod je njenog iskustva, čežnje, vektorske ljubavi i nade koje s njom putuju kao sjenka. Ona, život, uz svu djevojačku nemoć, vidi akromatski (između bijele ili sive boje)
Ovih dana je Izdavačka kuća Utilis iz Prizrena objavila još jednu knjigu – pjesnički prvijenac "Otmjena tama", mlade dvadesetdvogodišnje pjesnikinje Anese Toro iz Kruševa kod Dragaša.
Iako nije nova u bošnjačkom pjesničkom krugu na Kosovu, ali i šire, mlada pjesnikinja Toro, u skladu sa svojim djevojačkim prezimenom, ovim prvijencem zakoračala je smjelo i znalački.
I za vjerovati je da će sve te sublimirane vrijednosti, koje izviru iz njene mladosti i čistote, biti njen putokaz u potrazi za izrazom. Ipak, svjesna je da je put vječne poezije dug i trnovit i da je sačinjen trenucima koji čekaju njenu ruku i pero da zaškripe po listu bijelog papira.
Erih From je rekao da je ljubav jedino zadovoljavajuće rješenje za problem ljudske egzistencije. U tom začaranom krugu, Anesa Toro kroz stalnu potragu za smislom bitisanja, otkriva naizgled latentnu snagu i šije svilenom niti koja odvaja, a toliko privlači. Ona tvrdi da ljubav nema smisla bez vakuuma, onog vaseljenskog, kakvog poznajemo ili naslućujemo ga, gledajući zvjezdano nebo. Anesa je u neprestanom lovu i traga po neotvorenim odajama duše, koja joj je na momente mnogo veća od svemira.
Malo je, skoro da i nema, te pjesničke ustrajnosti, kulminacije kod mlađe generacije Bošnjaka, koji se u ova turbulentna vremena, odvaže i sakupe hrabrost da pišu o fenomenima koji ih svakog dana pritišću. I nije, možda, svojstveno što je Anesa Toro svom djelu nadjenula baš ovakav oksimoronski naziv (Otmjena tama). Ali, uzimajući u obzir da ti tonovi pomiješani bojama života, dominiraju kroz njen pjesnički prvijenac, na momente šireći se, u određenim situacijama poput jezgra atoma privlačeći; naizgled nekomplementarno, ona život, uz svu djevojačku nemoć, vidi akromatski (između bijele ili sive boje)“, piše o knjizi "Otmjena tama", recenzent Mustafa Balje.
...
Anesa Toro je studentica treće godine Edukativnog fakulteta u Prizrenu.
...
OTMJENA TAMA
Mrklu noć otimali su zraci Mjeseca,
iz očiju su mi san ukrali.
Pokušaj zaklona bio neuspješan.
Kako ću se zakloniti?
Zar između Sunca i Mjeseca
ljubav nije zemaljska?
Kako ću se zakloniti, ljubavi,
kad sam zaljubljena?
Kako?
Koga to noću zracima Mjesec miluje.
STIHOVI
Zimi snijeg padne,
pa ga utopli.
Kiša jesen ušuška lišćem,
pa ga raznježi.
Proljeće grane rasprše,
zamiriše do Jupitera.
Ljeti se sunce nasmiješi,
pa ga zagrli do miline.
A ja?
Sama sam, nikoga nemam,
ušunjala se među stihove,
u sva moja godišnja doba.
Rodila ih majka za bolje sutra.
NEDOSTAJEŠ
Otići ću tamo...
u taj grad,
da mi misli ponese Vardar
k tebi,
jer me odavno tamo nije bilo.
Nedostaješ,
u svakom dobrom jutru
kao februaru još jedan dan.
PRIZREN
Utkano ćebe od mehkane svile
grli mene ozeblu,
Prizren me ne da,
mladu me u naručje miluje.
Među jutrima,
sabahskim ezanom
i noćima ispraćenim jacijom,
grad džamija diše.
Snijegom Prizren prekriven,
Ćuprija Bistricu grije.
JANJEVO
Kad ponovo zakoračaš
ulicom istom
kojom si hodao kao dijete,
kad odeš u voćnjak,
nema ni jedne kruške, ni jabuke,
a ti grickaš nokte misleći da si još dijete.
Kad ugledaš dom svoj katancima zarobljen,
srce plače više nego oči,
duša boli kao da nikad više živjeti neće.
Nema mog djeda da mi dadne vrećicu
ispečenog kikirikija i crnog suncokreta
na koje je nekada mirisala cijela Čaršija.
Danas sve miriše na prašinu,
od moje otadžbine
ostale samo oronule kuće.
Iako nije nova u bošnjačkom pjesničkom krugu na Kosovu, ali i šire, mlada pjesnikinja Toro, u skladu sa svojim djevojačkim prezimenom, ovim prvijencem zakoračala je smjelo i znalački.
I za vjerovati je da će sve te sublimirane vrijednosti, koje izviru iz njene mladosti i čistote, biti njen putokaz u potrazi za izrazom. Ipak, svjesna je da je put vječne poezije dug i trnovit i da je sačinjen trenucima koji čekaju njenu ruku i pero da zaškripe po listu bijelog papira.
Erih From je rekao da je ljubav jedino zadovoljavajuće rješenje za problem ljudske egzistencije. U tom začaranom krugu, Anesa Toro kroz stalnu potragu za smislom bitisanja, otkriva naizgled latentnu snagu i šije svilenom niti koja odvaja, a toliko privlači. Ona tvrdi da ljubav nema smisla bez vakuuma, onog vaseljenskog, kakvog poznajemo ili naslućujemo ga, gledajući zvjezdano nebo. Anesa je u neprestanom lovu i traga po neotvorenim odajama duše, koja joj je na momente mnogo veća od svemira.
Malo je, skoro da i nema, te pjesničke ustrajnosti, kulminacije kod mlađe generacije Bošnjaka, koji se u ova turbulentna vremena, odvaže i sakupe hrabrost da pišu o fenomenima koji ih svakog dana pritišću. I nije, možda, svojstveno što je Anesa Toro svom djelu nadjenula baš ovakav oksimoronski naziv (Otmjena tama). Ali, uzimajući u obzir da ti tonovi pomiješani bojama života, dominiraju kroz njen pjesnički prvijenac, na momente šireći se, u određenim situacijama poput jezgra atoma privlačeći; naizgled nekomplementarno, ona život, uz svu djevojačku nemoć, vidi akromatski (između bijele ili sive boje)“, piše o knjizi "Otmjena tama", recenzent Mustafa Balje.
...
Anesa Toro je studentica treće godine Edukativnog fakulteta u Prizrenu.
...
OTMJENA TAMA
Mrklu noć otimali su zraci Mjeseca,
iz očiju su mi san ukrali.
Pokušaj zaklona bio neuspješan.
Kako ću se zakloniti?
Zar između Sunca i Mjeseca
ljubav nije zemaljska?
Kako ću se zakloniti, ljubavi,
kad sam zaljubljena?
Kako?
Koga to noću zracima Mjesec miluje.
STIHOVI
Zimi snijeg padne,
pa ga utopli.
Kiša jesen ušuška lišćem,
pa ga raznježi.
Proljeće grane rasprše,
zamiriše do Jupitera.
Ljeti se sunce nasmiješi,
pa ga zagrli do miline.
A ja?
Sama sam, nikoga nemam,
ušunjala se među stihove,
u sva moja godišnja doba.
Rodila ih majka za bolje sutra.
NEDOSTAJEŠ
Otići ću tamo...
u taj grad,
da mi misli ponese Vardar
k tebi,
jer me odavno tamo nije bilo.
Nedostaješ,
u svakom dobrom jutru
kao februaru još jedan dan.
PRIZREN
Utkano ćebe od mehkane svile
grli mene ozeblu,
Prizren me ne da,
mladu me u naručje miluje.
Među jutrima,
sabahskim ezanom
i noćima ispraćenim jacijom,
grad džamija diše.
Snijegom Prizren prekriven,
Ćuprija Bistricu grije.
JANJEVO
Kad ponovo zakoračaš
ulicom istom
kojom si hodao kao dijete,
kad odeš u voćnjak,
nema ni jedne kruške, ni jabuke,
a ti grickaš nokte misleći da si još dijete.
Kad ugledaš dom svoj katancima zarobljen,
srce plače više nego oči,
duša boli kao da nikad više živjeti neće.
Nema mog djeda da mi dadne vrećicu
ispečenog kikirikija i crnog suncokreta
na koje je nekada mirisala cijela Čaršija.
Danas sve miriše na prašinu,
od moje otadžbine
ostale samo oronule kuće.
